Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-735/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužiteljice RI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicama odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić, iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 1. rujna 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, te objavljene 10. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 628-50-3437168 sklopljenog između RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB te MAJE ZATEZALO kao Korisnika kredita i Davatelja osiguranja kojeg su ugovorne strane zaključile dana 02.05.2006.g. solemniziranog po javnom bilježniku Vesni Ćuzela iz Rijeke, br. OU-706/06 dana 03.05.2006.g.:

- u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne

klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF;

- u članku 3 pod naslovom Naknada u dijelu u kojem je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 575,83 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,29 € od 1.11.2008 do isplate,

- na iznos od 8,57 € od 1.1.2009 do isplate,

- na iznos od 10,21 € od 1.2.2009 do isplate,

- na iznos od 10,95 € od 1.3.2009 do isplate,

- na iznos od 9,01 € od 1.4.2009 do isplate,

- na iznos od 9,40 € od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 6,24 € od 1.6.2009 do isplate,

- na iznos od 3,92 € od 1.7.2009 do isplate,

- na iznos od 4,54 € od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 5,76 € od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 5,66 € od 1.10.2009 do isplate,

- na iznos od 4,42 € od 1.11.2009 do isplate,

- na iznos od 6,74 € od 1.12.2009 do isplate,

- na iznos od 8,61 € od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 11,26 € od 1.2.2010 do isplate,

- na iznos od 10,65 € od 2.3.2010 do isplate,

- na iznos od 14,25 € od 1.4.2010 do isplate,

- na iznos od 13,57 € od 1.5.2010 do isplate,

- na iznos od 14,90 € od 1.6.2010 do isplate,

- na iznos od 26,42 € od 2.7.2010 do isplate,

- na iznos od 24,05 € od 4.8.2010 do isplate,

- na iznos od 31,29 € od 1.9.2010 do isplate,

- na iznos od 28,79 € od 1.10.2010 do isplate,

- na iznos od 24,76 € od 3.11.2010 do isplate,

- na iznos od 33,26 € od 1.12.2010 do isplate,

- na iznos od 44,06 € od 1.1.2011 do isplate,

- na iznos od 36,41 € od 1.2.2011 do isplate,

- na iznos od 39,09 € od 1.3.2011 do isplate,

- na iznos od 35,68 € od 1.4.2011 do isplate,

- na iznos od 36,29 € od 1.5.2011 do isplate,

- na iznos od 50,78 € od 1.6.2011 do isplate

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., a od 1.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

- iznos od 271,52 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 5. svibnja 2006.g. pa do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.001,16 EUR zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 10. svibnja 2023. navodi da je dana 2. svibnja 2006.g. kao korisnik kredita s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 628-50- 3437168 s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke.

Visina odobrenog kredita iznosila je 13.298,15 CHF, a koji je banka tužiteljici isplatila u HRK u iznosu od 61.991,83 HRK 4. svibnja 2006. Radi se o gotovinskom namjenskom kreditu za kupnju vozila, na rok otplate pet godina.

Do nepovoljne situacije za tužiteljicu u smislu povećanja mjesečnih anuiteta da je došlo uslijed dvije ugovorne odredbe i to o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tužiteljica se, između ostalog, poziva na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

Pored navedene ništetne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu, tuženik da je tužiteljici nezakonito naplatio i tzv. naknadu za obradu kredita u visini od 271,52 EUR.

Stoga tužiteljica da ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nazakonitog povećanja po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici i na osnovi ništetnih odredaba o ulaznoj naknadi odnosno naknadi za obradu kredita.

Tužiteljica je podneskom od 25. travnja 2026. postavila konačni tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u toč. I. i II. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare tražbine tužitelja.

Nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 02.05.2006. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-3437168 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 13.298,15 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva.

Tužiteljica da neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

Spori navode tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što u konkretnom slučaju nije.

U odnosu na navode tužiteljice da su odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita, kao i odredba o naknadi za promjenu uvjeta kredita ništetne ističe da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da su pojašnjene sporne odredbe Ugovora, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu mu prouzročenog parničnog troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušana je tužiteljica te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Ocjenom svih provedenih dokaza, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Tužiteljica iskazuje da je 2006. morala kupiti auto za osobne potrebe i da su je iz tadašnje autokuće Kuželka uputili u Raiffeisenbank rekavši joj da je najbolje uzeti kredit u CHF. U banci da ju je već čekao pripremljen gotov ugovor, ona ga je pročitala i vidjela koji ju financijski teret čeka, ali od strane službenika nije upozorena na nikakav rizik promjene valute. Nije joj ponuđen drugi kredit osim ovog niti je rečeno da HNB ne štiti CHF već samo EUR. U svezi ulazne naknade koja je plaćena banci radi obrade kredita također da nije mogla pregovarati niti joj je objašnjeno na što se točno odnosi.

6. Iz nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića od 21. travnja 2026., proizlazi:

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika više uplatila 575,83 €.

- tuženik je od tužiteljice naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 271,52 € na dan 04.05.2006.

7. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno istom precizirao toč. II. tužbenog zahtjeva.

8. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tuženik ističe da iz istog proizlazi da je po osnovi promjene tečaja tužiteljica više platila 575,83 EUR, a dok je manje platila po istoj osnovi 145,84 EUR, te kako je na ime naknade za obradu kredita platila 271,52 EUR na dan 04.05.2006.

Navodi da u razdoblju otplate kredita kamatna stopa je izmijenjena u više navrata u odnosu na početnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, a da vještak nije utvrdio kamatnu stopu koja se primjenjivala na anuitete tijekom njihove otplate, odnosno nije zasebno prikazao financijski utjecaj (iznos) s osnova kamatnih stopa u cijelom anuitetu. Smatra da je isto je nužno utvrditi jer i sam tužitelj izričito navodi da tužbom zahtijeva isplatu iznosa isključivo s osnova valute CHF, ne i promjenjive kamatne stope.

Kako vještak isto nije utvrdio, to tuženik prigovara vještačenju i utvrđenom iznosu, budući je u istom sadržana i uplata s osnova promjenjive kamatne stope koja nije predmetom ovoga postupka.

9. Vještak se usmeno očitovao na primjedbe tuženika na ročištu 1. rujna 2026. te obrazložio da je za izračun tečajne razlike kao osnovicu uzeo uplaćeni iznos anuiteta, koji se sastoji od dijela glavnice i dijela kamate. Stoga da je prilikom izračuna tečajne razlike uzeo u obzir cijeli anuitet. Nadalje vještak navodi da uz čistu preplatu po valuti i čistu preplatu po kamati postoji područje dvostrukih potraživanja temeljem uvećane kamate i povećanog tečaja te je potrebno jedno od toga dvoje eliminirati. No upravo ukoliko se ne priznaje ili potražuje preplata po kamati, matematički nema nikakve dvojbe da se iz tečajne razlike ne treba ništa isključivati niti umanjivati za utjecaj kamatne stope. Tuženikovi navodi bi značili da se ne priznaje tečajna razlika po uvećanom anuitetu već osnovnom anuitetu. Iako je po povećanom tečaju plaćan upravo uvećani CHF anuitet, a ne osnovni. Dakle neovisno o plaćenom CHF iznosu, tečajna razlika je uvijek ona koja je posljedica rasta tečaja te samo treba paziti da se zbog preklapanja ne dogodi dvostruko potraživanje.

10. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan, a vještak je argumentirano odgovorio na sve primjedbe tuženika.

11. Sporno je među strankama je li odredba predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena valutna klauzula, nepoštena i stoga ništetna. Sporan je zahtjev za isplatu s osnove nepoštene i ništetne odredbe i zastara predmetne novčane tražbine te visina naknade za obradu kredita.

12. Konkretni Ugovor o kreditu zaključen je 2. svibnja 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

Prvenstveno je potrebno navesti da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom VS RH Rev-249/14 od 09. travnja 2015., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, te što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope.

Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno sukladno odredbama ZZP iz 2007. (NN 79/07 sa daljnjim izmjenama, dalje: ZZP/07) i to odredbi čl. 96. i 97. istog. Uz navedeno, isto je protivno i odredbama ZOO-a.

13. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca i to čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, radi se o Ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane tuženika, te tužiteljica na sadržaj istog nije mogla utjecati, a što sve ukazuje na suprotnost sa načelom savjesnosti i poštenja, odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna sukladno citiranoj odredbi čl. 81. ZZP/03, slijedom čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan.

Odredbom članka 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Iz provedenog dokaznog postupka sud nalazi nesporno utvrđenim da odredba o valutnoj klauzuli predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, prednje iz razloga što sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao životan, logičan i uvjerljiv, odnosno istome nije moglo biti poznato na koji će način i temeljem kojih parametara doći do promjene tečaja te posljedično značajnog rasta anuiteta.

Tuženik u ovoj pravnoj stvari nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

Iako bi iz Ugovora proizlazilo da je lako uočljivo da je otplata kredita vezana uz valutu CHF, tužiteljici kao prosječnom potrošaču u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije moglo biti poznato postojanje rizika odnosno to da ne postoji zaštita tečaja kao u slučaju kredita vezanog za valutu EUR, a prednje znači da tuženik nije na transparentan način upoznao tužitelja na neusporedivo veći rizik.

15. Završno je potrebno navesti da u pogledu ovog zahtjeva postoji vezanost ovog suda sukladno navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a, a sve u skladu s odlukom VS RH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

16. Prigovor zastare nije osnovan. Pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dovodi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, koja ponovno teče od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi, sukladno pravnom stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017. U odnosu na prigovor zastare još je potrebno ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati postala pravomoćna je dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli dana 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 10. svibnja 2023., pa s obzirom da se radi o tražbini s osnove stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a, koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli.

17. Pored navedenog, valja istaknuti da je cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1. ZOO- a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega pa zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari, jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništetnosti koji je bezvremenski.

18. U članku 1111. stavak 1. ZOO propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je u članku 1115. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. U konkretnom slučaju tužiteljica je dokazala da je potrošač jer se radi o kreditu za kupnju osobnog vozila te da je osnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita u iznosu od 271,52 EUR.

Riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost.

Naime, u naprijed navedenoj presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, zaključio da je sporna odredba koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.

Tako ugovorena naknada da je ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, ne bi trebalo biti sporno među strankama.

U konkretnom slučaju, članak 3. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj kojeg je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužiteljica, kao korisnik kredita, obvezala tuženiku platiti naknadu za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa kredita.

Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja.

Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužiteljica nije mogla utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Dakle, činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samo odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, što čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu.

Neosnovan je prigovor zastare tuženika budući je tužba podnesena 10. svibnja 2023. dakle unutar zastarnog roka od pet godina.

Zaključno, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženik unaprijed formulirao, i nametnuo u članku 3. Ugovora, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužiteljica, kao korisnik kredita obvezala tuženiku platiti naknadu.

Stoga je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužiteljici priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 167,50 EUR, za sastav podnesaka od 25. travnja 2026. i 19. travnja 2024. svaki u iznosu od 167,50 EUR, zastupanje na ročištima 8. travnja 2025., 8. srpnja 2026. i 1. rujna 2026. svaki u iznosu od 167,50, ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sve uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 276,25 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 19,91 EUR, tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 2.001,16 EUR.

U Rijeci, 10. rujna 2026.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika