REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-3125/2019-54.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ivana Markovića iz Benkovca, Ulica Antuna Mihanovića 21 e, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Propuls d.o.o. za usluge iz Zagreba, Županići 2 E, OIB: 12518683193, kojeg zastupa punomoćnik Nataša Kovar Ričko, odvjetnica iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 10. srpnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 10. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Propuls d.o.o. za usluge iz Zagreba, Županići 2 E, OIB: 12518683193, da tužitelju Ivanu Markoviću iz Benkovca, Ulica Antuna Mihanovića 21 e, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.000,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe (20. prosinca 2019.) pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da mu tuženik na ime naknade neimovinske štete isplati daljnji iznos od 7.954,21 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu parničnog troška. Svaka stranka će sama snositi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik na portalu Direktno.hr u elektroničkom izdanju od 14. listopada 2019. objavio tekst pod naslovom "Nije mu prvi put - Sve sporne odluke suca koji je sedmoricu silovatelja maloljetnice pustio da se brane sa slobode" te da je istoga dana u istom izdanju objavljen tekst pod naslovom "Jeste li ikada bili silovani suče Marković? Ili samo kamenujete djevojku još jednom?". Tužitelj dalje navodi da su u tim tekstovima iznesene uvrede, nepotpune i neistinite informacije koje su nanijele štetu njegovom osobnom i poslovnom ugledu, tvrdi da je iznošenjem dijela sadržaja kaznene prijave u javnosti, bez uvida u cijeli sudski spis, javnosti predočena iskrivljena i nepotpuna slika tog slučaja čime je javnost dovedena u zabludu na način da se može zaključiti kako tužitelj štiti silovatelje i nasilnike te kako svoj posao suca Županijskog suda u Zadru obavlja na nestručan i nemoralan način. Tužitelj nadalje iznosi činjenice vezane za kazneni postupak koji se vodi protiv nekoliko mladića osumnjičenih za kazneno djelo silovanja, odnosno druga kaznena djela protiv spolne slobode, tvrdi da je on svoju odluku o mjerama opreza protiv osumnjičenika donio nakon brižljive ocjene svih dokaza i na temelju zakona, ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske u cijelosti potvrdio rješenje koje je tužitelj donio kao sudac istrage, navodi da su u spornim člancima iznesene netočne informacije o tužiteljevim odlukama iz drugih kaznenih predmeta, vezano za navedene postupke ističe da je te odluke nije donio kao sudac pojedinac, već ih je donijelo sudsko vijeće kojim je on predsjedavao, navodi kako nije istina da je pustio na slobodu petoricu osumnjičenika za tjelesno ozljeđivanje četrdesetogodišnjaka ispred noćnog kluba Hype u Zadru te tvrdi da su sve odluke koje se spominju donesene u zakonito provedenom postupku i valjano su obrazložene. Tužitelj tvrdi da mu je šteta dodatno nastala i propustom tuženika da uvredljive i uznemirujuće komentare vezane za predmetne članke u razumnom roku ukloni iz medija, tužitelj u tužbi citira neke od komentara čitatelja, navodi da mu je iznošenjem neistinitih, odnosno iskrivljenih i nepotpunih informacija, nanesena nepopravljiva šteta, da je zbog toga izoliran od okoline, izložen prijetnjama, da su prijetnjama bili izloženi i članovi njegove obitelji, da je zbog svega toga bio pod posebnom zaštitom policije čime mu je ograničena sloboda, da je bio pod stresom i u strahu za svoj život i za život članova svoje obitelji, da je nakon objave predmetnih članaka primio nove prijetnje, ističe da živi u [adresa], da se radi o manjoj sredini, da ga sugrađani poznaju i prepoznaju te da su zbog toga posljedice ovakvog članka dodatno izražene. Tvrdi da su netočne i nepotpune informacije iz predmetnog članka dobile dodatni negativan odjek zbog masovnih prosvjeda koji su 19. listopada 2019. održani u brojnim hrvatskim gradovima na kojima su brojni građani izrazili negativan stav prema pravosuđu, a pojedini transparenti odnosili su se na predmetni kazneni postupak. Tužitelj smatra da se ovakvim postupanjem tuženika vrši pritisak na sudbenu vlast te da se širi neprijateljstvo i nesnošljivost. Ističe da autor prije objave članaka nije zatražio njegovo očitovanje, da se radi o istražnom predmetu koji je po zakonu tajan, da autor nije iz drugih izvora provjerio pouzdanost i točnost objavljenih informacija, odnosno da članak nije napisan u dobroj vjeri. Slijedom svega navedenog, tužitelj traži da mu tuženik nadoknadi prouzročenu neimovinsku štetu zbog povrede ugleda, časti dostojanstva i privatnosti osobnog i obiteljskog života, i to isplatom pravične novčane naknade u iznosu od 75.000,00 HRK (9.954,21 EUR) zajedno sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate te da mu nadoknadi parnične troškove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik osporava osnovanost tužbe, navodi da su svi hrvatski mediji izvještavali o sudskoj odluci koju je donio tužitelj te da interes javnosti i organiziranje prosvjeda građana nisu bili uzrokovani napisima u medijima, već samom sudskom odlukom. Tuženik osporava da bi mediji bili krivi za reakciju građana, smatra da je zatraženi iznos novčane naknade neprimjeren i da tužitelj nije dokazao intenzitet i trajanje štetnih posljedica koji bi opravdali isplatu tako visoke naknade, osporava da bi kod tužitelja došlo do povrede prava osobnosti, smatra da tužitelj nije dokazao da bi šteta koju navodi u tužbi bila uzrokovana upravo ovim tekstovima, navodi da su ostvarene pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti propisane odredbom čl. 21. st. 4. Zakona o medijima, ističe da je svrha i dužnost medija obavještavati javnost o aktualnim temama, tvrdi da su u konkretnom slučaju sve informacije o predmetnoj temi objektivno i profesionalno predočene javnosti, navodi da je imao opravdani razlog objaviti predmetni članak te da novinar ima pravo izražavati stajalište o svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i djelatnostima. Također, ističe da se eventualna neimovinska šteta prvenstveno nadoknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom, a tek potom isplatom naknade, napominje da je postupio po zahtjevu tužitelja i objavio traženi ispravak netočnih navoda te slijedom svega iznesenog predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave, pročitani su sporni članci te su saslušani tužitelj i svjedoci RO, AO, ĐO i UO. Tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša FO. Budući da su sve bitne činjenice relevantne za odluku u ovome sporu utvrđene na temelju navedenih dokaza u mjeri dostatnoj za primjenu mjerodavnog materijalnog prava, sud je ocijenio da provođenje preostalih predloženih dokaza ne bi bilo ekonomično i svrsishodno. Prije zaključenja glavne rasprave obje stranke su izjavile da su svi predloženi dokazi izvedeni i da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je tuženik nakladnik internetskog portala Direktno.hr i da su na istom dana 14. listopada 2019. objavljeni članci pod naslovom "Nije mu prvi put - Sve sporne odluke suca koji je sedmoricu silovatelja maloljetnice pustio da se brane sa slobode" i "Jeste li ikada bili silovani suče Marković? Ili samo kamenujete djevojku još jednom?". Također, nije sporno da je tužitelj u zakonom propisanom roku od tuženika zatražio ispravak neistinite informacije te da je tuženik 26. studenog 2019. objavio navedeni zahtjev. Sporan je nastanak štete, uzročna veza između predmetnih članaka i eventualnih štetnih posljedica, kao i postojanje zakonom propisanih razloga za oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu.

6. Odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj 59/04, 84/11, 81/13, 114/22 i 27/26, dalje ZM) propisano je da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti. Sukladno odredbi čl. 21. st. 1. ZM nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je nadoknaditi, izuzev u slučajevima propisanim istim zakonom, a na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima. Odredbom čl. 21. st. 2. ZM propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

7. Odredbom čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da će sud za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravnoj osobi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će među ostalim voditi računa o cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

8. Sukladno odredbi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a pod pravima osobnosti u smislu tog zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

9. Odredbom čl. 21. st. 4. alineja 3. i 6. Zakona o medijima propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri, odnosno ako je proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.

10. Sukladno odredbi čl. 22. st. 1. ZM nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

11. Odredbom čl. 38. Ustav Republike Hrvatske (dalje: Ustav) jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo.

12. Dakle, u konkretnom slučaju s jedne strane stoji pravo tužitelja na zaštitu ugleda, časti i dostojanstva, dok s druge strane stoji pravo na sloboda mišljenja i izražavanja misli, odnosno pravo na slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, proveden je test razmjernosti (test nužnosti) pri čemu je sud odvagnuo suprotstavljene interese prema kriterijima koji su nastali u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava i koje su prihvatili Ustavni sud Republike Hrvatske te domaći sudovi, a to su: doprinos raspravi od javnog interesa, uloga, funkcija i status osobe na koju se izjava odnosi, priroda spornih navoda, odnosno radi li se o činjeničnim tvrdnjama ili vrijednosnim sudovima, dostatnost faktičnih temelja kritike, sadržaj, oblik i kontekst izjave te razmjernost tražene pravične novčane naknade i njezin mogući odvraćajući učinak na slobodu govora.

13. Tužitelj je iskazao da oba sporna članka koje je objavio tuženik sadrže nepotpune, netočne i iskrivljene podatke iz spisa kaznenog predmeta, zbog čega je javnosti poslana kriva poruka. Konkretno, tužitelj navodi kako nije istina da je pustio sedmoricu silovatelja da se brane sa slobode, već da je on vodio postupak za petoricu osumnjičenika, dok je o preostaloj dvojici samostalno odlučivao drugi sudac koji je također odredio samo mjere opreza. Iskazao je da opisi zlostavljanja djevojčice nisu točni, ali da on zbog zaštite prava oštećenice ne želi iznositi sve detalje predmetnog slučaja, te da su tu vijest kreirali Zadarski.hr, Slobodna Dalmacija, Jutarnji list, a portal Direktno.hr je prenio navedene informacije. Za drugi utuženi članak iskazao je u istom grubo izvrijeđan i oklevetan, da je pisano i protiv njegove obitelji, da je taj članak izazvao nasilne i prijeteće komentare čitatelja koji su kasnije obrisani te da je zbog svega toga bio nesretan i bojao se za sebe i za svoju obitelj. Što se tiče slučaja tučnjave u Hype baru, iskazao je da se u člancima netočno navodi da je on ukinuo istražni zatvor počiniteljima, a istina je upravo suprotna, odnosno on je istražni zatvor odredio, a drugostupanjski sud je naknadno ukinuo istražni zatvor za jednog od osumnjičenika. Glede slučaja R (prometna nezgoda na Pagu) tužitelj je iskazao da njegova odluka nije sporna i da je kazna odmjerena prema svim okolnostima i aktualnoj sudskoj praksi te da je netočan navod iz članka da je maksimalna sankcija bila 15 godina jer se primjenjivao Kazneni zakon iz 1997. koji je za to djelo propisivao maksimalnu kaznu od deset godina zatvora. Tužitelj je napomenuo da je u tom predmetu prethodno deset godina postupak vodila druga sutkinja, koja je počinitelju dosudila četiri i pol godine zatvora, a drugostupanjski sud je tu odluku ukinuo zbog pogrešno utvrđenih otegotnih okolnosti, nakon čega je tužitelj utvrdio manji stupanj krivnje i osudio počinitelja na tri i pol godine. Istaknuo je da je sve odluke donio u skladu sa zakonom i važećom sudskom praksom. Tužitelj je iskazao da ga nitko od novinara s portala Direktno.hr nije kontaktirao prije objave članaka, da podaci iz spisa koji su objavljeni nisu smjeli doći u javnost te da ih nije bilo moguće saznati na legalan način. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je zbog objave predmetnih članaka bio je izložen prijetnjama zbog kojih je dobio policijsku zaštitu, da je 16. listopada 2019. otišao na bolovanje koje je trajalo otprilike mjesec dana, da trpio je od zbog upita kolega i poznanika trpio neugodnosti, da je imao neugodnosti i na radnom mjestu te da su ovi članci izazvali sumnju u njegov rad. Tužitelj je napomenuo da je tuženik jedan od rijetkih koji se ispričao zbog objave spornih tekstova, što cijeni, ali da posljedice unatoč tome ostaju prisutne.

14. Svjedok UO, glavni urednik internetskog portala Direktno.hr, iskazao je da je predmetni slučaj šokirao hrvatsku javnost i izazvao vrlo emotivne reakcije, da su službene informacije šture, da su svi mediji o tom slučaju pisali na temelju informacija koje su im u tom trenutku bile dostupne, da je tuženik kasnije objavio sve tužiteljeve zahtjeve za ispravak informacija, isto kao i ispriku zbog komentara čitatelja nakon čega su oni i uklonjeni. Svjedok je iskazao da prije objave predmetnih tekstova nisu pokušavali izravno kontaktirati tužitelja, a vezano za ranije kaznene predmete u kojima je odlučivao tužitelj, iskazao je da su prenijeli informacije iz drugih medija. Također, iskazao je da su o navedenoj temi tih dana izvještavali svi hrvatski mediji, da su se o tome izjašnjavali i političari te da smatra kako je reakcija javnosti bila izazvana samom sudskom odlukom, a ne njihovim tekstovima.

15. Svjedokinja RO iskazala je da je autorica teksta naslova "Jeste li ikad bili silovani suče Marković? Ili samo kamenujete djevojku još jednom?", koji je po prirodi kolumna u kojoj iznosi svoj osobni stav, a povod je bio interes javnosti za tu temu koja je bila glavna vijest u svim medijima. Svjedokinja je iskazala da nije kontaktirala tužitelja prilikom pisanja jer se on već prethodno bio obratio javnosti izjavom za televiziju i očitovanjem u medijima. Iskazala je da je tekst napisala na temelju onoga što je pročitala u medijima i onoga što je tužitelj sam javno izjavio, da tužitelj nije demantirao ono što su pisali drugi mediji, odnosno nije demantirao sadržaj svoje odluke, već je samo objašnjavao zašto je tako odlučio. Svjedokinja se pozvala na pravo da izraziti vlastiti vrijednosni sud te je iskazala da kolumnu nije napisala s namjerom osobnog diskreditiranja tužitelja, već zbog uvjerenja da se takvom odlukom o puštanju osumnjičenih da se brane sa slobode diskriminiraju žrtve silovanja.

16. Svjedok AO iskazao je da tužitelja poznaje od 2014. godine, kada su zajedno bili suci Općinskog suda u Zadru, te da su prijatelji u redovitom kontaktu. Opisao ga je kao dobrog suca te stručnu, pedantnu i moralnu osobu. Svjedok je iskazao da je razgovarao s tužiteljem neposredno nakon objave spornih članaka te da mu se tužitelj žalio da ga je posebno pogodio drugi članak koji je za razliku od ostalih bio pisan s osobnom notom i koji je ocijenio kao obračun s njim. Naveo je da je, prema saznanjima tužitelja, sadržaj tog članka u velikoj mjeri preuzet od zadarskog novinara PO, za kojeg svjedok smatra da je na taj način tražio osvetu jer mu je tužitelj kao sudac odbio privatnu tužbu. Iz iskaza svjedoka dalje proizlazi da je tužitelj trpio ozbiljne posljedice, da je primio prijetnje zbog kojih je dobio policijsku zaštitu, da se obratio doktoru jer nije mogao spavati i uzimao je lijekove, da je bio na bolovanju i da je smršavio. Iskazao je i to da je tužitelj u privatnom i profesionalnom životu trpio neugodnosti, da su mu kolege predbacivale i da su se mnogi prestali s njim družiti, a njegova djeca su u školi trpjela uvrede u vezi s navodnim puštanjem silovatelja. Svjedok je istaknuo da je izvanraspravno vijeće pod pritiskom javnosti preinačilo tužiteljevu odluku i osumnjičenike poslalo u istražni zatvor, no da je Ustavni sud naknadno utvrdio da je drugostupanjski sud time povrijedio pravo osumnjičenika na slobodu, čime je dao za pravo tužitelju.

17. Svjedok ĐO iskazao je da je osobno bio uključen u slučaj prijetnji smrću koje su tužitelju bile upućene putem službenog telefona i e-maila, da je bila izvršena procjena rizika, da je tužitelju dodijeljena osobna zaštita i da su službenici PP Benkovac redovito obilazili njegovu adresu, a zaštita je trajala tri do četiri mjeseca. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj zbog prijetnji bio vidno uznemiren i prestrašen, da je odgodio rasprave i da je bio bolovanju.

18. Nesporno je da je tužitelj u vrijeme objave ovdje predmetnih članaka bio sudac. Svaki pravosudni dužnosnik obavlja istaknutu i odgovornu dužnost koja je često predmet opravdanog zanimanja javnosti te je podložna propitivanju od strane medija i građana. Sukladno čl. 38. Ustava javnost ima pravo ocjenjivati zakonitost, moralnost i ispravnost odluka i postupaka svakog državnog dužnosnika, pa i suca. Dakle, tužitelj s jedne strane, kao fizička osoba ima pravo na zaštitu ugleda, časti i dostojanstva, dok s druge strane, kao nositelj javne vlasti mora imati veći prag tolerancije na dopustive kritike nego privatna osoba.

19. Odluke svakog suca podložne su propitivanju pa i kritici javnosti pa stoga tolerancija suca na iznošenje kritike na njegov rad i odluke treba biti viša nego kod osoba koje nisu državni dužnosnici i ne obavljaju tako odgovornu i važnu dužnost od općeg javnog interesa. S druge strane svaka osoba ima Ustavom i zakonom zaštićeno pravo na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti koji su zaštićeni i odredbom čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99,14/2, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; dalje: EKLJP). Nasuprot pravu na zaštitu prava osobnosti tužitelja stoji i pravo tuženika na slobodu izražavanja koje mu jamči odredba čl. 38. Ustava (pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli) i odredba čl. 10. st. 1. EKLJP. Međutim, ta prava tuženika nisu bez ograničenja, već su podvrgnuta ograničenjima koja su nužna, među ostalim, i radi zaštite ugleda ili prava drugih (st. 2. čl. 10. EKLJP).

20. Kazneni postupak koji je bio povod za objavu spornih članaka nesumnjivo predstavlja temu od javnog interesa i taj je slučaj opravdano izazvao ne samo velik interes javnosti, već i zgražanje i osudu koji su primarno bili usmjereni prema osobama koje se sumnjičilo za počinjenje kaznenih djela na štetu maloljetnice. Načelno, izvještavanje o takvoj temi, pa i kritično komentiranje sudskih odluka, je dobrodošlo i može pridonijeti legitimnoj javnog raspravi od općeg društvenog interesa.

21. Prilikom provođenja testa razmjernosti ključno razlikovanje radi li se u konkretnom slučaju o činjeničnim tvrdnjama (koje se mogu dokazati pa stoga moraju biti istinite) ili vrijednosnom sudu (koji ne mora biti dokazivo točan, ali mora imati činjeničnu podlogu i ne smije biti uvreda). Prvi članak (Sve sporne odluke suca…) pretežno iznosi činjenične tvrdnje o konkretnim odlukama tužitelja koje su prema njegovom iskazu dijelom netočne (pripisivanje odluka drugog suca/suda, netočan navod o maksimalnoj sankciji….), dok drugi je članak (Jeste li ikada bili silovani suče Marković?) pisan u formi kolumne u kojoj se iznosi vrijednosni sud autorice, odnosno njezino osobno stajalište. I u slučaju iznošenja vrijednosnih sudova autora potrebno je postojanje dostatne činjenične osnove, međutim, i sama autorica (svjedokinja RO) iskazala je da sama nije vidjela spornu sudsku odluku, niti je osobno kontaktirala tužitelja, već se oslonila na informacije koje je dobila od „prijatelja iz sudačkih krugova“.

22. Iako suci kao nositelji javne vlasti trebaju trpjeti jači stupanj kritike nego privatne osobe jer pitanja koja se tiču funkcioniranja pravosudnog sustava predstavljaju pitanja od općeg interesa, oni ipak uživaju zaštitu zajamčenu Ustavom i zakonom. Tako je primjerice Europski sud za ljudska prava, u odluci u predmetu Rustavi 2 Broadcasting Company v. Georgia E 16812/17 (2019.), navodi sljedeće: „Iako se na suca primjenjuju šire granice prihvatljive kritike nego na običnu osobu, teškim osobnim uvredama u odnosu na suca prekoračene su granice te dopuštene kritike, a to se može smatrati neprimjerenim pokušajem utjecaja na odlučivanje suca i pridonošenjem smanjenju autoriteta pravosuđa općenito.“ Isti sud u predmetu A v. Croatia E 3699/08 (2011.) utvrdio je da „treba jasno razlikovati kritiku i uvredu. Ako je jedina namjera bilo kojeg oblika izražavanja uvrijediti sud ili članove suda, odgovarajuća sankcija neće, u načelu, predstavljati povredu članka 10. Konvencije."

23. U odnosu na članak koji se bavi ranijim odlukama tužitelja ovaj sud je ocijenio da istaknutim netočnim informacijama (maksimalna zapriječena kazna u predmetu R, određivanje istražnog zatvora za osumnjičenike u slučaju kluba Hype…) nije povrijeđeno tužiteljevo pravo na ugled i čast. Iako se navođenjem ovih odluka kod čitatelja može stvoriti dojam da je tužitelj odredio preblagu kaznu ili da nije trebalo ukinuti istražni zatvor i omogućiti osumnjičenicima da se brane za slobode, radi se o legitimnom preispitivanju sudskih odluka koje sudac kao dužnosnik mora prihvatiti i tolerirati jer je riječ o doprinosu javnoj raspravi o pravosuđu, kaznenoj politici itd. Sud je ocijenio da bez obzira na nepotpunost, odnosno netočnost pojedinih informacija, one nisu mogle prouzročiti povredu prava na ugled i čast koja bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade.

24. Vezano za članak novinarke RO treba istaknuti da iako se radi o osobnom stavu i vrijednosnom sudu autorice, nužno je postojanje dostatne činjenične osnove kako bi se utvrdilo postojanje uvjeta za oslobođenje nakladnika od odgovornosti temeljem čl. 21. st. 4. ZM, odnosno da je objavljivanje bilo u javnom interesu i da je informacija dana u dobroj vjeri. Interes javnosti za ovu temu nesumnjivo je postojao, međutim, upitno je je li autorica postupala u dobroj vjeri i je li poduzela sve potrebne mjere za provjeru točnosti informacija na kojima temelji svoje vrijednosne sudove. Iz izvedenih dokaza (svjedok UO, svjedokinja RO) proizlazi da su službene informacije o kaznenoj prijavi bile vrlo šture i da nitko od tuženika nije niti pokušao kontaktirati sud ili tužitelja osobno. Prema iskazu tužitelja više informacija nije točno (broj počinitelja, kvalifikacija kaznenog djela itd.) što tuženik nije osporio niti je dokazao suprotno. Imajući u vidu sve navedeno sud je ocijenio da tuženik nije poduzeo sve potrebne mjere radi provjere iznesenih informacija te da su stavovi novinarke RO izneseni na temelju nedostatne i neprovjerene činjenične osnove. Sama autorica je iskazala kako nije vidjela spornu sudsku odluku, kako nije kontaktirala tužitelja, već se oslonila na neimenovane prijatelje.

25. Vezano za članak autorice RO treba istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-400/2018-2 od 4. srpnja 2018. iznio načelno pravno shvaćanje da pretjerani naslov može predstavljati i samostalnu osnovu odgovornosti, odnosno da i je sam naslov članka podoban izazvati povredu prava osobnosti na ugled, dobar glas i čast te da se tekst objavljenog članka mora sagledati u cjelini s naslovom i podnaslovom. U konkretnom slučaju već sam naslov „Jeste li ikada bili silovani suče Marković?" osobno proziva tužitelja i imputira mu nedostatak suosjećanja prema žrtvama silovanja. Autorica u samom članku izrazito kritički i bez pravne analize sporne odluke tužitelju postavlja pitanje ima li on djecu, je li lišen emocija, dovodi u pitanje je li razumna osoba i sl. Iz samog članka može se zaključiti da je kritika autorice upućena ne samo konkretnoj odluci tužitelja, već i njemu osobno.

26. S obzirom na to da su potonjim člankom bez dostatne činjenične osnove dovedeni u pitanje osobni i profesionalni integritet tužitelja, da tužitelj izravno prozvan nedostatak empatije prema žrtvama kaznenih djela, time je nesumnjivo povrijeđeno tužiteljevo pravo na ugled, čast i dostojanstvo.

27. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je naveo koje su informacije iz spornih članaka netočne, kao i u dijelu u kojem opisuje svoje stanje u vrijeme objave ovih članaka, odnosno da je osjećao potištenost i uznemirenost zbog propitivanja kolega, prijatelja i poznanika te strah zbog nasilnih i prijetećih komentara čitatelja. Navedeno je potvrđeno i iskazima svjedoka ĐO i AO. Vezano za navedene prijetnje sud je imao u vidu da su prema tvrdnjama tuženika koje tužitelj nije osporio, navedeni komentari nakon nekoliko dana uklonjeni. Međutim, nesporno je da su ti komentari neko vrijeme bili dostupni kako tužitelju tako i čitateljima. Budući da je tuženik dopustio objavu komentara čiji sadržaj predstavlja govor mržnje, odgovoran je za štetu koja je tužitelju time nastala.

28. Sukladno odredbi čl. 1100. ZOO sud se prilikom donošenja odluke o visini pravične novčane naknade imao u vidu sve okolnosti slučaja, a osobito medijski odjek ovog slučaja te osudu i nepovjerenje javnosti prema tužitelju, netočne konkretne tvrdnje (pogrešna atribucija odluka, krivi maksimum kazne) koje diskreditiraju suca u stručnoj javnosti te izrazito uvredljiv naslov kolumne. Prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade sud je utvrdio da je objavom ispravka informacije 26. studenog 2019. djelomično nadoknađena neimovinska šteta koja je nastala tužitelju jer se u ispravku tužitelj očitovao o svim informacijama koje je smatrao spornim i koje su mu prema njegovim tvrdnjama nanijele štetu, međutim, time nisu u cijelosti otklonjene štetne posljedice pa tužitelj stoga ima pravo i na pravičnu novčanu naknadu.

29. Slijedom svega iznesenog, na temelju čl. 21. st. 1. ZM, u vezi sa čl. 19., čl. 1046. i čl. 1100. ZOO, vodeći pri tome računa da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom, tužitelju je dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 2.000,00 EUR. Zatezne kamate dosuđene su temeljem čl. 29. st. 1. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1103. ZOO. Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO. Zahtjev za naknadu neimovinske štete preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.

30. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio sa osnovom zahtjeva za naknadu neimovinske štete jer je dokazao da je objavom sporne informacije došlo do povrede prava osobnosti koja opravdava dosudu pravične novčane naknade i da je tuženik temeljem ZM odgovoran za nastalu štetu, dok je u pogledu visine tužitelj je uspio s približno 20% zahtjeva. Imajući u vidu ne samo kvantitativan, već i kvalitativan uspjeh stranaka, odlučeno je kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu 10. rujna 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnicima

2. Tuženiku po punomoćnici