Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Poslovni broj Ovr-368/2022-28

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Ines Kundić, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja ovrhovoditelja Eos Matrix d.o.o. OIB76674680107, ovršenik: 1. CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe na nekretnini, 10. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

Usvaja se prijedlog ovršenika za odgodu predmetne ovrhe, te se ovrha odgađa do pravomoćnog okončanja postupka pod poslovnim brojem P-338/2021 (prije P-3522/19).

Obrazloženje

Rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-368/2022 od 19. prosinca 2022. određena je ovrha na nekretnini ovršenika sve temeljem ovršne isprave, Ugovora o kreditu broj 306-161/07 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je solemniziran po javnom bilježniku poslovni broj OV-10792/07 od 27. ožujka 2007. Prije nego što se pristupilo utvrđenju vrijednosti predmetne nekretnine ovršenik EG iz [adresa] predlaže odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji je u tijeku radi utvrđenja osnovanosti i visine tražbine proizašle iz CHF kredita odnosno radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovorenih odredbi i pravilnog obračuna obveza iz CHF kredita. Postupak je prekidu jer se čeka odluka VS RH o pravnom pitanjima koje su od prethodne važnosti o postojanju i važnosti predmetne tražbine. Nadodaje da mu je to jedina nekretnina, pa ističe pravo na Dom a isto tako 100%-tni je invalid a što proizlazi iz Rješenja službe HZMO u Rijeci od 15.12.2015. kojom se utvrđuje postojanje tjelesnog oštećenja od 100% te isti koristi invalidska kolica.

S druge strane ovrhovoditelj se usprotivio odgodi ovrhe.

Naime, Sud Europske unije je u predmetu C-407/18 (Kuhar c/a Addiko bank d.d.) analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi članka 61. stavka 1. OZ-a) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ). Sud je u tom postupku zauzeo pravno shvaćanje da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

Stoga, kako navedena presuda Suda Europske unije, dakle, obvezuje i sud Republike Hrvatske, a s obzirom na to da se u ovom predmetu i u predmetu u odnosu na koji je Sud Europske unije donio navedenu presudu, radi o istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji (ovrhovoditelj banka inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta koji ovršenik smatra (djelomično) ništetnim jer sadrži nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača, to su prema ocjeni ovog suda, ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe temeljem čl. 65. st. 1. toč. 4. OZ-a, i to neovisno o ispunjenju pretpostavke o teško nadoknadivoj ili nenadoknadivoj šteti, kao i o odredbi čl. 77. OZ-a, a sukladno navedenoj presudi Suda Europske unije.

Nadalje valja ukazati da u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03 ), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravo na zaštitu zbog nepoštenosti ugovornih odredbi pripada potrošaču kao ugovornoj strani potrošačkog ugovora. Iz priloženog ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita, ugovor sklopio kao fizička osoba, u svoje ime, radi stambenog kredita. Prema zakonskoj definiciji iz članka 3. ZZP/03, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Slijedom navedenog, a obzirom da je ovršenica podnijela tužbu radi utvrđenja nepoštenosti odredbi ugovora o kreditu iz kojeg je nastala tražbina osigurana založnim pravom i koji parnični postupak se vodi pod poslovnim brojem P-338/2021 (prije P-3522/19) prije, valjalo je primjenjujući stajalište suda Europske Unije zauzeto u predmetu poslovni broj C-407/18 odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja navedenog parničnog postupka.

U Rijeci, 10. rujna 2026.

Sudac

Ines Kundić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba u roku od 8 dana, a od dana dostave ovjerenog prijepisa istoga. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o njoj rješava nadležni Županijski sud.

Dna:

- ovrhovoditelju

- 2. ovršeniku