Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: Pn-107/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon održane glavne javne rasprave dana 3. ožujka 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa zamjenicom punomoćnika i punomoćnice tuženika, te nakon objave presude dana 10. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom tužitelja od 21. kolovoza 2019.

II. Smatra se da je tuženik pristao na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.329,59€.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208928082 od 24. travnja 2007. sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i pravnog prednika tužitelja PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnika kredita, solemniziran po Javnom bilježniku Draženu Zima iz Nove Gradiške, dana 25. travnja 2007. godine pod poslovnim brojem: OV- 2 5650/2007, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 131.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja važećem za CHF (u dijelu članka 1. i 7. Ugovora o kreditu) te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika (u dijelu članka 2. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata iznos od 2.483,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-48,31 eur od dana 15.05.2011. do isplate,

-95,95 eur od dana 15.06.2011. do isplate,

-98,62 eur od dana 15.07.2011. do isplate,

-82,50 eur od dana 15.08.2011. do isplate,

-75,91 eur od dana 15.09.2011. do isplate,

-73,64 eur od dana 16.10.2011. do isplate,

-73,74 eur od dana 15.11.2011. do isplate,

-73,86 eur od dana 15.12.2011. do isplate,

-75,79 eur od dana 15.01.2012. do isplate,

-76,25 eur od dana 15.02.2012. do isplate,

-75,98 eur od dana 15.03.2012. do isplate,

-75,44 eur od dana 15.04.2012. do isplate,

-75,65 eur od dana 15.05.2012. do isplate,

-76,11 eur od dana 15.06.2012. do isplate,

-75,42 eur od dana 15.07.2012. do isplate,

-75,35 eur od dana 15.08.2012. do isplate,

-73,85 eur od dana 15.09.2012. do isplate,

-74,79 eur od dana 15.10.2012. do isplate,

-75,33 eur od dana 15.11.2012. do isplate,

-74,94 eur od dana 15.12.2012. do isplate,

-74,84 eur od dana 15.01.2013. do isplate,

-73,57 eur od dana 15.02.2013. do isplate,

-73,86 eur od dana 15.03.2013. do isplate,

-74,96 eur od dana 15.04.2013. do isplate,

-72,95 eur od dana 15.05.2013. do isplate,

-72,89 eur od dana 15.06.2013. do isplate,

-72,67 eur od dana 15.07.2013. do isplate,

-72,65 eur od dana 15.08.2013. do isplate,

-73,01 eur od dana 15.09.2013. do isplate,

-73,54 eur od dana 15.10.2013. do isplate,

-73,54 eur od dana 15.11.2013. do isplate,

-74,22 eur od dana 15.12.2013. do isplate,

-73,34 eur od dana 15.01.2014. do isplate

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od iznos od 3.947,66 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-0,04 eur od dana 15.01.2008. do isplate,

-0,63 eur od dana 15.02.2008. do isplate,

-2,87 eur od dana 15.03.2008. do isplate,

-1,64 eur od dana 15.04.2008. do isplate,

-3,20 eur od dana 15.10.2008. do isplate,

-7,40 eur od dana 15.11.2008. do isplate,

-1,69 eur od dana 15.12.2008. do isplate,

-10,47 eur od dana 15.01.2009. do isplate,

-11,54 eur od dana 15.02.2009. do isplate,

-8,31 eur od dana 15.03.2009. do isplate,

-8,99 eur od dana 15.04.2009. do isplate,

-9,40 eur od dana 15.05.2009. do isplate,

-8,03 eur od dana 15.06.2009. do isplate,

-8,70 eur od dana 15.07.2009. do isplate,

-6,27 eur od dana 15.08.2009. do isplate,

-7,86 eur od dana 15.09.2009. do isplate,

-6,58 eur od dana 15.10.2009. do isplate,

-7,61 eur od dana 15.11.2009. do isplate,

-7,18 eur od dana 15.12.2009. do isplate,

-10,11 eur od dana 15.01.2010. do isplate,

-11,87 eur od dana 15.02.2010. do isplate,

-11,57 eur od dana 15.03.2010. do isplate,

-13,54 eur od dana 15.04.2010. do isplate,

-16,46 eur od dana 15.05.2010. do isplate,

-18,48 eur od dana 15.06.2010. do isplate,

-23,19 eur od dana 15.07.2010. do isplate,

-21,78 eur od dana 15.08.2010. do isplate,

-28,90 eur od dana 15.09.2010. do isplate,

-25,05 eur od dana 15.10.2010. do isplate,

-26,57 eur od dana 15.11.2010. do isplate,

-34,01 eur od dana 15.12.2010. do isplate,

-36,85 eur od dana 15.01.2011. do isplate,

-32,44 eur od dana 15.02.2011. do isplate,

-35,69 eur od dana 15.03.2011. do isplate,

-33,44 eur od dana 15.04.2011. do isplate,

-38,74 eur od dana 15.05.2011. do isplate,

-48,32 eur od dana 15.06.2011. do isplate,

-53,69 eur od dana 15.07.2011. do isplate,

-68,79 eur od dana 15.08.2011. do isplate,

-52,71 eur od dana 15.09.2011. do isplate,

-47,37 eur od dana 15.10.2011. do isplate,

-47,98 eur od dana 15.11.2011. do isplate,

-48,66 eur od dana 15.12.2011. do isplate,

-53,99 eur od dana 15.01.2012. do isplate,

-55,58 eur od dana 15.02.2012. do isplate,

-55,29 eur od dana 15.03.2012. do isplate,

-54,33 eur od dana 15.04.2012. do isplate,

-55,28 eur od dana 15.05.2012. do isplate,

-56,94 eur od dana 15.06.2012. do isplate,

-55,51 eur od dana 15.07.2012. do isplate,

-55,79 eur od dana 15.08.2012. do isplate,

-52,22 eur od dana 15.09.2012. do isplate,

-55,13 eur od dana 15.10.2012. do isplate,

-57,05 eur od dana 15.11.2012. do isplate,

-56,46 eur od dana 15.12.2012. do isplate,

-56,64 eur od dana 15.01.2013. do isplate,

-53,59 eur od dana 15.02.2013. do isplate,

-54,84 eur od dana 15.03.2013. do isplate,

-58,36 eur od dana 15.04.2013. do isplate,

-53,19 eur od dana 15.05.2013. do isplate,

-53,51 eur od dana 15.06.2013. do isplate,

-53,35 eur od dana 15.07.2013. do isplate,

-53,73 eur od dana 15.08.2013. do isplate,

-55,26 eur od dana 15.09.2013. do isplate,

-57,22 eur od dana 15.10.2013. do isplate,

-57,76 eur od dana 15.11.2013. do isplate,

-60,22 eur od dana 15.12.2013. do isplate,

-58,16 eur od dana 15.01.2014. do isplate,

-77,49 eur od dana 15.02.2014. do isplate,

-79,16 eur od dana 15.03.2014. do isplate,

-78,14 eur od dana 15.04.2014. do isplate,

-75,54 eur od dana 15.05.2014. do isplate,

-76,61 eur od dana 15.06.2014. do isplate,

-78,30 eur od dana 15.07.2014. do isplate,

-79,84 eur od dana 15.08.2014. do isplate,

-80,53 eur od dana 15.09.2014. do isplate,

-81,64 eur od dana 15.10.2014. do isplate,

-84,31 eur od dana 15.11.2014. do isplate,

-85,03 eur od dana 15.12.2014. do isplate,

-85,48 eur od dana 15.01.2015. do isplate,

-85,64 eur od dana 15.02.2015. do isplate,

-85,87 eur od dana 15.03.2015. do isplate,

-86,10 eur od dana 15.04.2015. do isplate,

-86,33 eur od dana 15.05.2015. do isplate,

-86,56 eur od dana 15.06.2015. do isplate,

-86,80 eur od dana 15.07.2015. do isplate,

-87,03 eur od dana 15.08.2015. do isplate,

-87,27 eur od dana 15.09.2015. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 3.442,62€ sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja 10. rujna 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

V. Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog tužitelj se odbija.

VI. Tužitelj PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], je po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

Obrazloženje

1. Tužitelj HČ je tužbom od 27.3.2015. utužio tuženu Zagrebačka banka d.d. Zagreb, radi naknade štete i stjecanja bez osnove te je u tužbenom zahtjevu naznačio novčani iznos v.p.s.-a od 28.875,30kn uz naznaku da će konačni v.p.s. biti utvrđen i specificiran po dostavljanju dokumentacije i provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačka banka d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu od 24. travnja 2007. koji je solemniziran kod javnog bilježnika sa 25. travnja 2007. br. ugovora: 3208928082 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 131.000,00CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 27 godina.

Ugovorom je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i odluke banke o kamatnim stopama. O čl. 2 Ugovora se nije posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala mogućnost utvrditi metodu izračuna tih parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope.

Člankom 2 Ugovora tužitelj je bio u obvezi platiti i ugovorenu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje a određena je kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale jer se radilo o tipskom ugovoru kreditora – tuženika te na sadržaj istoga tužitelj nije mogao utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu bez da se o tome pojedinačno pregovaralo te se ista mijenjala na štetu tužitelja.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9.travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/2017, a u kojem je parničnom postupku je tuženik bio jedan od tuženika, te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika, o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 09.travnja 2015.godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17.

Tužitelj da je oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope, te iznosa stvarno plaćene rate i kamatne stope, i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja. Na ime stjecanja bez osnove, osnova razlike u iznosu plaćene kamate i inicijalno ugovorene kamate tužitelj u tužbi potražuje iznos od 28.875,30kn time da će se konačni iznos precizirati nakon provedenog financijskog vještačenja. Tužitelj predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine kao i iz razloga kojim tužitelj obrazlaže tužbeni zahtjev. Ističe se prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja koja su predmetom tužbenog zahtjeva. Tuženik u daljim podnescima navodi da je u ugovoru o kreditu ugovorena redovna kamata 4,50% godišnje koja se tijekom poslovnog odnosa mijenjala. Redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po sklopljenom ugovoru je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a što se temelji na materijalnom pravu koje je vrijedilo u vrijeme sklapanja ugovora pa je promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđena u ugovoru a što proizlazi iz propisa namijenjenih zaštiti potrošača.

Tuženik ne osporava sklapanje ugovora o namjenskom kreditu od 24. travnja 2007. kojim se tužitelj zadužio u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 131.000,00CHF na razdoblje otplate od 27 godina. Osnovna obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021 ZOO-a je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.

Tuženik navodi da se kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra, a u odnosu na način promjene ističe se kako se kamata počev od 1. siječnja 2013. mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 127/12 dalje ZID ZPK /12) da je dodana odredba čl.11.a., a koja je u stavku 1.i.2. između ostalog propisala da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, da je vjerovnik dužan definirati parametre …koji su jasni i poznati potrošačima, kvantitativno i kvalitativno razraditi uzročno –posljedične veze kretanja parametara i njihova utjecaja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Uprava tuženika da je 11. prosinca 2012. donijela Opće uvjete promjena kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su u primjeni od 1. siječnja 2013., a kojim da je implementirana naprijed navedena zakonska obveza. Prema tome da počev od 1. siječnja 2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čija promjena da je neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope.

Tuženik tvrdi da je volja ugovornih strana bila da kamatna stopa bude promjenjiva te tužitelj nije osporavao i nije prigovorio pojedinačnoj promjeni stope ugovorene kamate a nije ni raskinuo ugovor. Tužitelj se naknadno i pravno neosnovano protivi modusu te promjenjivosti. Ništetnost bi se eventualno mogla odnositi samo na modus promjenjivosti a ne i na promjenjivost kamatne stope kao takve.

U dopuni odgovora na tužbu podneskom od 2.11.2018. tuženik ističe kako su stranke sklopile dodatak ugovoru kojim je kredit 3208928082, broj kreditne partije 7103617646 konvertiran.

Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) predviđena je obveza tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u CHF ili kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (u nastavku kredit u CHF) konverziju takvog kredita radi promjene valutne odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Euro (u nastavku kredit u Euro). U izvršenju navedene obveze kreditor je dužan sukladno čl. 19 E st. 1 ZID ZPK/15 dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Izračun konverzije propisan je čl. 19 C navedenog zakona te korisnik kredita ima rok od 30 dana da prihvati predloženu konverziju nakon čega stranke pristupaju sklapanju aneksa ugovora o kreditu i koji aneks su stranke sklopile 30. prosinca 2015. i kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u Euro. Opisanom konverzijom se postiže promjena valute kredita iz CHF u Euro, promjena kamatne stope od dana sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovora ubuduće na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa primjenjivanih u otplati kredita u CHF ubuduće primjenjuju promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u Euro. Konverzijom se utvrđuje preostali iznos neotplaćene glavnice u Euru te sporazum o raspolaganju preplate odnosno podmirenja manje uplaćenog iznosa. Takvom konverzijom kredita se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačuje s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Euro. Tužbeni zahtjev tužitelja je usmjeren na isplatu razlike u anuitetima koji su naplaćeni povrh početnog anuite ta iz CHF kredita a uslijed navodno ništave odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Tuženik smatra da je prihvaćanjem konverzije tužitelj odustao od traženja povrata razlike u anuitetima bez zakonske prisile pa je time izgubio i pravni interes za vođenje ove parnice. Konverzije djeluje ex tunc te je Euro kredit zamijenio onaj u CHF i to u valuti obveze i kamatnoj stopi pa se uzima da je od samog početka tužitelj isključivi korisnik Euro kredita a retroaktivno je prestala postojati CHF kamata pa ne mogu postojati niti tražbine vezane za istu. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Podneskom tužitelja od 1.10.2018. (str. 491 spisa) tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu koji su u suprotnosti sa navodima iz tužbe te se poziva na aktualnu sudsku praksu a napose na odluku po reviziji VSRH 870/01 te 1743/11 gdje je zauzeto stajalište i potvrđena odredba čl. 326 Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužiteljska strana je predložila da se kroz financijsko knjigovodstveno vještačenje izračuna koliko je tužitelj preplatio s osnova preplaćenih kamata a koliko sa osnova preplaćene razlike u valutnoj klauzuli odnosno koliko je preplaćena valutna klauzula po svim osnovama u kreditu i za glavnicu i za kamate.

Podneskom od 4.10.2018. (str. 506 spisa) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je naznačio utuženi iznos na ime stečenog bez osnova sa iznosom od ukupno 53.875,30kn i to iznos od 28.875,30kn na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pregovaralo kao i iznos od 25.000,00kn zbog primjene valutne klauzule odnosno ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF o kojoj se nije pregovaralo sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od dana dospijeća do isplate. Tuženi zahtjev je preciziran deklaratornim dijelom za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi u čl. 1, 2 i 7 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka.

4. Tuženik se u podnesku od 29.10.2018. (str. 560 spisa) protivio preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja iz podneska od 4. listopada 2018.g. te ističe da tužitelj od tuženika potražuje preplatu ne samo razlike kamate iz CHF kredita već i razliku u tečaju. Tužitelj tvrdi da neovisno o konverziji predmetnog kredita da je isti i dalje CHF kredit sa ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa traži povrat navedenih iznosa. Tuženik navodi da iz dostavljenog stvarnog otplatnog plana i uplate te promjene po kreditu da su u izračun konverzije uvrštene sve uplate tužitelja u prometima po CHF kreditu te kako su iste uplate korištene za namirenje Eur kredita kako je zakonom i naloženo. Zbog navedenog nema mjesta primjeni utvrđenja iz kolektivnih sporova niti povrata bilo kojih iznosa. Tuženik se poziva na sudsku praksu a vezano za svoje tvrdnje.

5. Na pripremno ročištu od 12. listopada 2018. tužitelj predlaže financijsko vještačenje koje je određeno rješenjem od 16. svibnja 2019. na okolnost utvrđenja da li je tužena stekla određeni novčani iznos od tužitelja kao razliku između plaćenog novčanog iznosa tuženiku od strane tužitelja slijedom terećenja tužitelja od strane tuženika vezano za ugovor o kreditu broj 3208928082 broj kreditne partije 7103617646 od 20.04.2007. koji je ugovoren u iznosu od 131.000,00 CHF, po kamatnoj stopi koju je primijenio tuženik i onoga što je trebalo biti plaćeno po početno ugovorenoj kamatnoj stopi koju je trebalo primijeniti temeljem zaključenog ugovora, te radi vještačenja razlike na ime stečenog novčanog iznosa tuženiku od strane tužitelja a s osnove razlike promjene valutne klauzule vezane u švicarski franak kao ugovorene valute uz koju je vezana glavnica zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine stečene iznose koji teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

Vještaku je naloženo izračunati iznos razlike stvarno plaćenih anuiteta i kamate po stvarno primijenjenim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu prema obračunatim anuitetima i kamatama prema početnom planu otplate, za razdoblje od ostvarivanja kredita pa do zaključno zadnjeg mjeseca prema tužbenom zahtjevu i to za svaki mjesec posebno sa oznakom dana dospjelosti. Vještaku je naloženo izračunati s osnova razlike promjene valutne klauzule vezane uz švicarski franak kao ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica tj. tečajne razlike izražene u kunama između tečaja na dan ostvarenja kredita i iznosa kredita u kunama te tečaja na dan uplate pojedinačnih mjesečnih rata otplate kredita te iznosa otplaćenih rata kredita u kunama za utuženo razdoblje tj. izvještačiti iznos s osnova razlike promjene valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

6. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a uvidom u ugovor o kreditu od 24.4.2007., u tablicu sa efektivnim kamatnim stopama, u presliku presude P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, u podatke tužene o kreditnoj partiji tužitelja sa naznačenim kamatnim stopama za vrijeme otplate kredita, u potvrdu o rekonstrukciji prometa po uplatama – promet po kreditu, u prigovor tužitelja od 13.10.2014., u odgovor tužene na prigovor od 28.10.2014., u ponudu tužitelja od 11.9.2014., u odgovor tužene na ponudu bez naznake datuma (str. 274 do 282), u rješenje o statusu MČ kao HRVI, u odgovor na tužbu sa prilozima, opće uvjete poslovanja tuženika, u bilten tuženika, u podneske stranaka, u dostavljenu sudsku praksu, u iskaz saslušanog tužitelja MČ, u dodatak ugovora o kreditu od 30.12.2015. (str. 460 spisa), u izračun konverzije na dan 30.9.2015., u promet po kreditu, u obavijesti o promjeni kamatne stope, u pismeni nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak od 11.7.2019. (str. 569 do 584), u podnesak tužitelja od 21.8.2019. sa preciziranim tužbenim zahtjevom, u rješenje o prekidu postupka od 10.2.2021. i rješenje o nastavku od 18.1.2023., u promet po kreditu dostavljen od strane tuženika sa 25.11.2024., u dopunu financijskog vještačenja od 4.12.2025. (str. 745 do 756), u podnesak tužitelja od 22.12.2025. sa preciziranim tužbenim zahtjevom, u usmeno očitovanje financijskog vještaka Borisa Belunjak.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.travnja 2015.godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

Prema Zakonu o zaštiti potrošača, banke su dužne upozoriti na sve moguće rizike ugovaranja određene valutne klauzule. Kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. godine, a koju je dana 14. lipnja 2018. godine potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017. presuđeno je kako je tuženik u razdoblju od 01.travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008.godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne Novine broj: 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro(jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-s, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 07.lipnja 2013. godine), o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje na ime stjecanja bez osnove preplatu zbog ugovorene kamatne stope te preplatu s osnova razlike promjene valutne klauzule vezane uz švicarski franak te je tužitelj u tijeku postupka nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao konačni tužbeni zahtjev zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

8. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTS RH br. Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka, zahtjev tužitelja iz tužbe od 27.3.2015.g. se odnosi na preplatu radi promjene kamatne stope te je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014.g. i zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019.g. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude (13. lipnja 2014.g.) zastarjeli su no ne i zahtjev tužitelja jer je tužba podnesena sa 27.3.2015. Preinačenje tužbenog zahtjeva uslijedilo je sa 21.8.2019. u pogledu preplate zbog primjene valutne klauzule.

9. Tužitelj HČ saslušan na ročištu od 12. listopada 2018. iskazao je da je u tijeku 2007. otišao u Zagrebačku banku da se raspita o mogućnosti dobivanja stambenog kredita jer je kupovao kuću. Namjeravao je dići kredit u eurima jer je prodavatelj tražio isplatu u eurima no u Zagrebačkoj banci AČ mu je predložila kredit u CHF te je navela da je taj kredit povoljniji i da je kamatna stopa niža. Kamatna stopa je bila 4,5% godišnje. Tužitelj je prihvatio prijedlog Zagrebačke banke i bilo mu je bitno što je kamatna stopa niža od kamatne stope za kredit u eurima. Otplata kredita je ugovorena na 27 godina i dobio je plan otplate kredita pa je mjesečna rata iznosila oko 3.200,00kn. U tijeku otplate kredita mjesečna rata kredita je rasla i došla je do 5.500,00kn mjesečno. Taj kredit tužitelj još otplaćuje. Sk lopio je Aneks ugovora o kreditu sa tuženom a kojim aneksom je napravljena konverzija na način da je došlo do promjene valutne klauzule i kredit nije više vezan uz CHF nego uz euro. Nakon konverzije rata kredita mu iznosi 3.200,00kn mjesečno. Prilikom pod izanja kredita nitko ga nije upozorio da bi moglo doći do tako drastične promjene u visini rate kredita zbog ugovorene promjenjive kamatne stope niti mu je objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa niti o čemu će ovisiti ta promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj je od prije bio klijent banke i preko nje prima mirovinu kao invalid domovinskog rata i ima sigurna primanja. Rečeno mu je da dođe sa dva sudužnika radi potpisivanja ugovora o kreditu i kada je slijedeći puta došao ugovor je bio napisan pa su on i jamac FČ i ZČ i založni dužnik odnosno prodavatelj IČ potpisali ugovor koji im je dan na potpis. Nekoliko puta je dobio obavijest od banke o promjeni kamatne stope ali ne redovno i znalo je doći do promjene u rati kredita a kasnije je došla obavijest. Navodi da mu nitko nije objasnio što je valutna klauzula iz čl. 1 ugovor niti da je rata kredita vezana uz promjenu valutne klauzule, niti da isto može utjecati na visinu rate.

10. Financijski vještak Boris Belunjak dostavio svoj pismeni nalaz sa 11.7.2019. (str. 569 do 584 spisa) a koji nalaz je dopunjen sa nalazom od 5.12.2025. (str. 745 do 757 spisa) na način da je u dopuni dvojno iskazana novčana vrijednost i to protuvrijednost ranije izvještačenog kunskog iznosa u eurima a prema ranije dostavljenom nalazu od 11.7.2019.

11. Tužitelj je podneskom od 22.8.2019. nakon primljenog nalaza financijskog vještaka Borisa Belunjak od 11.7.2019. precizirao tužbeni zahtjev (str. 585 do 591 spisa) na način da je v.p.s. naznačen iznosom od 81.076,65kn. Podneskom od 21.5.2024. (str. 641 do 646 spisa) tužitelj je obzirom da je od 1.1.2023. Euro službena novčana jedinica i sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj iskazao iznose iz tužbenog zahtjeva u Eurima te je v.p.s. naznačena iznosom od 10.760,72 Eura a što je protuvrijednost ranije utuženog iznosa od 81.076,65kn.

12. U tijeku trajanja postupka rješenjem od 10. veljače 2021. postupak je prekinut do završetka postupka pred sudom Europske unije pokrenutom povodom zahtjeva za prethodnu odluku VSRH od 30.9.2020. u Rev-1042/2017 te je rješenjem od 18. siječnja 2023. postupak nastavljen jer je Vrhovni sud RH povukao zahtjev za prethodnu odluku zbog koje je postupak bio prekinut.

Punomoćnik ranijeg tužitelja sada pok. MČ je podneskom od 12.9.2022. obavijestio sud o smrti tužitelja MČ sa **.**.2022. te naznačio zakonske nasljednike iza istoga te je sin PČ stupio na mjesto ranijeg tužitelja. Rješenje o prekidu postupka zbog smrti tužitelja te rješenje o nastavku prekinutog postupka doneseno je sa 18. siječnja 2023. (str. 624 spisa).

13. Rješenjem od 21.11.2025. određeno je provođenje dodatnog financijsko knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja da li je tužena stekla određeni novčani iznos od ranijeg tužitelja sada pok. HČ i sadašnjeg tužitelja ĐČ zakonskog nasljednika ranijeg tužitelja, kao razliku između plaćenog novčanog iznosa tuženiku od strane tužitelja slijedom terećenja tužitelja od strane tuženika vezano za ugovor o kreditu broj 3208928082 broj kreditne partije 7103617646 od 20.04.2007. koji je ugovoren u iznosu od 131.000,00 CHF, po kamatnoj stopi koju je primijenio tuženik i onoga što je trebalo biti plaćeno po početno ugovorenoj kamatnoj stopi koju je trebalo primijeniti temeljem zaključenog ugovora, te radi vještačenja razlike na ime stečenog novčanog iznosa tuženiku od strane tužitelja a s osnove razlike promjene valutne klauzule vezane u švicarski franak kao ugovorene valute uz koju je vezana glavnica zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine stečene iznose koji teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Vještak će prema podacima iz spisa izvještačiti razlike između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita po Ugovoru o kreditu od 20.4.2007. od sklapanja ugovora o kreditu i početno ugovorenih uvjeta pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu od 30.12.2015..

Dopunskim vještačenjem je izračunata razlika između više plaćenih redovnih kamata do visine ukupno plaćenog u odnosu na moguće iskorištenu pretplatu po konverziji u jednom izračunu, a u drugom izračunu razliku samo više plaćene redovne kamate umanjenu za preplatu po konverziji. Dodatno financijsko v ještačenje je provedeno na okolnost izračuna razlike više plaćene redovne kamate od 51.333,01kn umanjeno za iznos priznate preplate po konverziji sukladno dodatku ugovora o kreditu u iznosu od 32.621,33kn koja je obračunata 30.9.2015. i priznata tužitelju te je vještak izvještačio tako izračunate razlike izrazi u kunama i eurima.

Vještak je izračunao redovne kamate zbog povećanja tečaja od 46.995,72kn i iznose više plaćene glavnice kredita preračuna iz kuna u eure sve za razdoblje otplate kredita počevši od dana izvršenih plaćanja mjesečnih iznosa preplate do dana provođenja konverzije kredita 30.9.2015. te razliku više plaćenih iznosa za isto razdoblje s osnova razlike primjene valutne klauzule vezano uz CHF kao ugovorene valute uz koju je vezana glavnica.

14. Nakon dostavljene dopune nalaza financijskog vještaka od 5.12.2025. (str. 745 do 757 spisa) tužitelj je podneskom od 22.12.2025. uredio tužbeni zahtjev prema dopunjenom financijskom vještačenju te je izvještačene iznose u kunama označio i u eurima i ukupan v.p.s. po konačno preciziranom tužbenom zahtjevu naznačen je iznosom od 6.431,13 Eura (str. 762 spisa).

Tužitelj je zatražio da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu a kako je to naznačeno u točki I izreke tužbenog zahtjeva u pogledu čl. 1 i čl. 7 Ugovora o kreditu (valutna klauzula) te u pogledu čl. 2. Ugovora o kreditu (promjenjiva kamatna stopa). Tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 2.483,47 Eura na ime stečenog bez osnova zbog preplaćenih kamatnih stopa a zbog ugovorene promjenjive kamatne stope te isplatu iznosa od 3.947,66 Eura s osnove ugovorene valutne klauzule tj. ugovorene valute uz koju je vezana glavnica odnosno da isplati iznos od ukupno 6.431,13 Eura sa kojim iznosom je naznačena vrijednost predmeta spora. Tako preciziranim tužbenim zahtjevom isti je uređen u skladu s dopunom nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka te u skladu s tablicom broj 1 gdje su iskazane razlike zbog primjene valutne klauzule na glavnicu kredita i tablicom 3 gdje su iskazane razlike između stvarno plaćene redovne kamate i početne kamate u početnom razdoblju otplate za samo više plaćene iznose umanjene za preplatu po konverziji te u skladu s nalazom i mišljenjem istog vještaka od 10.7.2019. godine.

15. Tužena se protivi preinačenom tužbenom zahtjevu te ostaje i nadalje kod svih istaknutih prigovora. Smatra da vještak nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 32.621,33kn. Tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda pod brojem Gos 1/2019 od 4.3.2020. u kojem je navedeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio za potrošačke svrhe. Poziva se i na rješenje Ustavnog suda RH U -I- 3685/2015 od 4.4.2017. kojim je odbijen prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZID ZKP/15 s Ustavom za koji je Ustavni sud zaključio da je navedeni zakon usklađen s Ustavom RH. Ukazuje i na važeću sudsku praksu u odnosu na konvertirane kredite te predlaže odbiti tužitelja sa preciziranim tužbenim zahtjevom.

Punomoćnik tuženika se poziva na presudu i rješenje VSRH poslovni broj: REV - 586/19-14 od 21. prosinca 2022., u kojem je VSRH na tuženikovo pitanje o učincima konverzije odgovorio kako je tražbina tužitelja na isplatu više plaćeno po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prestala sklapanjem sporazuma o konverziji iz čl. 19c st. 1. t.6 ZID- ZPK/15. Iz navedene presude proizlazi kako VSRH smatra da tužitelj ima pravo samo na zakonske zatezne kamate na iznos preplate, međutim tuženik se takvom stavu na isplatu zakonskih zateznih kamata protivi obzirom da je takav stav protivan čl. 19c st.1. t.5. 3 alineja ZID- ZPK/15. Neovisno o tome, tužitelj u ovom sporu nikada nije tražio odnosno, nikada nije postavio tužbeni zahtjev za isplatu dospjelih uglavničenih zateznih kamata, a sve i da je takav zahtjev postavio isti bi bio u zastari sukladno čl. 226. ZOO.

16. Financijski vještak Boris Belunjak je na ročištu od 17. listopada 2024. iskazao da ostaje u cijelosti kod svog pismenog nalaza od 11. srpnja 2019. u kojem je izvještačena razlika više plaćene redovne kamate i valutne razlike po primjeni srednjeg tečaja HNB- a za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj HNB -a za CHF za kune na dan isplate kredita, a diferencirane posebno na utjecaj valutnih razlika u otplati glavnice kredita, a posebno na valutni utjecaj u otplati redovne kamate. Ostao je u cijelosti kod svog usmenog očitovanja na ročištu od 15.10.2019. Vještak navodi da je pismeni nalaz pravljen unazad pet godina i da je u tom nalazu naznačen iznos preplate koji je priznat po tuženiku tužitelju u konverziji a radi se o iznosu od 32.621,33 kn a kako je to navedeno u tablici 3 i str. 7 nalaza a str. 575 spisa. Iznos preplate u konverziji utvrđen je prema dokumentaciji tuženika na način da su izračunati anuiteti u eurima po simuliranom planu otplate u eurima za usporedni kredit i tako izračunati anuiteti iznose 52.112,61€ te su stavljeni u izračun prema ukupno izvršenim plaćanjima koja preračunata u eure iznose 56.386,85 €, te iz toga proizlazi razlika preplate u iznosu od 4.274,24€ a što čini protuvrijednost prema srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujan 2015., za 1 eur = 7.632078 kuna, a što čini iznos od prethodno rečene preplate 32.621,33 kune koji je priznat tužitelju pri sklapanju konverzije. Vještak navodi da navedeni iznos od ukupno 4.274,24€ /32.621,33 kune nije oduzet od ukupnog izvještačenog iznosa preplate u pismenom nalazu, a obzirom da se u vrijeme izrade nalaza ta priznata preplata u konverziji nije oduzimala.

Vještak navodi da se u ovom predmetu može iznos priznate preplate u konverziji oduzeti od jednog iznosa iskazanih razlika te vještak predlaže da se isti oduzme od razlike više plaćene redovne kamate zbog povećanja kamatnih stopa, a koja ukupno iznosi i više i manje plaćeni iznosi 38.521,14 kn s tim kada se promatraju tako izračunati iznosi po razlici svakog anuiteta onda samo više plaćeni iznosi iznose 51.33,01kn, a samo manje plaćeni iznosi 12.811,87 kn str. 583 spisa.

Vještak navodi da može u dodatnom pismenom nalazu izvještačiti izračun razlike između kamate do ukupne visine kamate od 38.521,14 kn umanjiti za iznos preplate od 32.621,33 kn u jednoj opciji, a u drugoj opciji samo više plaćene razlike kamate od 51.333,01 kn umanjiti za iznos preplate od 32.621,33 kn.

Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja "s obzirom da vještak iskazuje da je tužitelju priznata preplata prilikom sklapanja konverzije može li se očitovati je li taj iznos vraćen tužitelju odnosno, da li u spisu postoji financijska dokumentacija koja bi bila dokaz o isplati preplaćenog iznosa od 32.621,33 kn?" vještak je odgovorio da je u sudskom spisu dokumentiran dokument tuženika pod nazivom prometi po kreditu na str. od 514 do 519, a u kojem nisu knjiženi iznosi u otplati kredita u eurima, a u koje je u sličnim predmetima tuženik omogućio korištenje preplate u otplati anuiteta u eur, na način da je 50% iznosa koristio iz pretplate po konverziji, a 50% plaćao. Iz tog razloga vještak je predložio da tuženik u sudski spis dostavi dokument prometi po kreditu za otplatu kredita od dana plasmana i otplate kredita do tekućeg dana, a ako je kredit ranije otplaćen do datuma konačne otplate te se nakon toga vještak može očitovati na postavljeno pitanje punomoćnice tužitelja.

17. Iz dopune financijskog vještačenja proizlazi da je u skladu s tablicom broj 1 izračunata samo više plaćena razlika u osnovnom nalazu vještačenja od 10.7.2019. prikazana po pojedinačnim mjesečnim iznosima u kunama i ukupno i preračunate ovom dopunom nalaza vještačenja iz kuna u eure. Vještak je izvještačio razliku plaćenog zbog primjene valutne klauzule na glavnicu kredita te tablicom broj 3 razliku između stvarno plaćene redovne kamate i početne kamate u početnom razdoblju otplate za samo više plaćene iznose umanjene za preplatu po konverziji koja je utvrđena u iznosu od 32.621,33kn. Nakon prebijanja izračunatih preplata zbog primjene valutne klauzule na glavnicu kredita te preplate između stvarno plaćene redovne kamate i početne kamate u početnom razdoblju otplate uz umanjenje za preplatu po konverziji tužitelj nakon dopune financijskog vještačenja potražuje na ime stečenog bez osnova po osnovi preplaćenih kamata iznos od 2.483,47 Eura (str. 754 spisa) te iznos od 3.947,66 Eura na ime stečenog bez osnova po osnovi razlike u tečaju CHF ili ukupno 6.431,13 Eura. Na ročištu od 3. ožujka 2026. financijski vještak Boris Belunjak iskazao je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza od 10.7.2019. i dopune nalaza vještačenja od 4.12.2025. u kojima je izračunata razlika više plaćenog u ovom kreditnom odnosu po osnovi primjene promjenjive redovne kamatne stope u otplati kredita u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50 i za tako izračunate razlike umanjena je preplata po konverziji. Također dodatno su izračunate i valutne razlike u otplati kredita između primijenjenog srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj HNB na dan isplate kredita 26.4.2007. Prikazi izračuna navedeni su u nalazu vještačenja u tabličnim prikazima u kunama 10.7.2019. a zbog uvođenja eura u RH dopunom nalaza vještačenja od 4.12.2025. preračunati su u Eur, uz tečaj konverzije 1 € = 7,53450kn.

18. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na način kako je to navedeno u podnesku od 22.11.2025. a obzirom da je ista izvršena nakon provedenog financijskog vještačenja te je tužitelj tek nakon provođenja istoga mogao precizno naznačiti utužene iznose preplate po osnovi primjene valutne klauzule i promjene kamatne stope uz odbijanje nespornog iznosa priznatog u provedenoj konverziji.

Odredba čl. 190 st. 1 ZPP-a propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka no ne dopuštenjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu koje pravo je jedan vid prava na sud sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori 18/97 i 6/99 - pročišćeni tekst 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06 – dalje Konvencije). Kako tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva bez prethodnog financijskog vještačenja, realno nije mogao procijeniti iznos koji bi mu eventualno pripadao a kojeg je saznao nakon provedenog financijskog vještačenja. Zbog navedenog u smislu čl. 190 st. 2 ZPP-a koji se ovdje primjenjuju temeljem odredbe čl. 17 st. 2 Zakona o izmjenama i dopunama ZPP -a iznimno od odredbe čl. 1 st. 190 tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka pa se dopušta preinaka tužbe zajedno sa odlukom o glavnoj stvari.

19. Neosnovan je prigovor tuženika kojim prigovara tužitelju svojstvo potrošača. Potrošač je fizička osoba koja kupuje robe i usluge od trgovca na tržištu za svoje privatne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe zbog krajnje potrošnje. Potrošački ugovor je ugovor između trgovca i osobe koja djeluje privatno za sebe, izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti. Predmetni ugovor je sklopila fizička osoba, a tuženi nije sukladno odredbi čl.7. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) dokazao svoje navode da se ne radi o potrošačkom kreditiranju. Iz ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, koji je sklopio ugovor s tuženikom a ugovor o kreditu je namjenski i kredit je uzet radi kupovine stambenog objekta u kojem tužitelj stanuje. Stoga po pravnom stavu ovog suda tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

20. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a sud je našao za utvrđenim da je preinačeni tužbeni zahtjev tužitelja od 21.8.2019. naknadno snižen podneskom od 22.12.2025. na iznos od 6.431,13 Eura osnovan prema tom zadnjem preciziranom tužbenom zahtjevu.

21. Analizirajući provedeni dokazni postupak sud je utvrdio da su nalaz financijskog vještaka od 11.7.2019. (str. 569 spisa) i dopuna nalaza od 5.12.2025. (str. 745 spisa) dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, te je isti u cijelosti prihvatio. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom te sud smatra kako je precizirani tužbeni zahtjev od 22.12.2025. kada je iz kunskih iznosa iskazan u eurima, u cijelosti osnovan.

22. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/212 od 04. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

23. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Prema odredbama čl. 82. citiranog zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

24. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona. Čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

25. Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca je promjenjiva, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zašti ti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

27. Isto tako stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

28. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

29. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale banke s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

30. Odredba čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

31. Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.".

32. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

33. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu sklopljenim između tužene i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu Ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tužene, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene) time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Pž- 6632/17-10 utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio valutnu klauzulu ništetnom, jer da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, te da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

35. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika i to u pogledu potraživanja za preplatu stečenog bez osnova po osnovi preplate kamata i preplate po osnovi primjene valutne klauzule.

Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinjene teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, odnosno 13. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu "Franak".

Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena.

Prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

Tužba u ovom predmetu podnesena je sa 27.3.2015. a u pogledu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi rok zastare počinje teći od 14. lipnja 2014. pa je tužba u tom dijelu podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

U odnosu na valutnu klauzulu rok zastare počinje teći od 14. lipnja 2018. stoga je tužba i u tom dijelu podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina a s obzirom da je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu preplate zbog primjene valutne klauzule sa 21.8.2019. (str. 585 spisa).

Financijskim vještačenjem utvrđen ukupni iznos na ime preplaćenih iznosa u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu od ukupno 6.431,13€ a u kojem iznosu je odbijena priznata preplata po konverziji u iznosu od 32.621,33kn/4.329,59€ (str. 754 spisa).

Tužba je podnesena 27.3.2015. i u konkretnom slučaju zastara nije nastupila za preplatu niti po osnovi ugovorene valutne klauzule niti za preplatu po ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužbeni zahtjev za stjecanje bez osnova zastarijevaju u roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite povrijeđenih subjektivnih prava ali obzirom da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a protivno navedenom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Tužitelj može istaknuti zahtjev za isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik da potrebne podatke, odnosno nakon što se provede vještačenje. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Tužitelj je tužbu za preplatu temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope podnio unutar zastarnog roka od 5 godina jer je tužba podnesena 27.3.2015. a tužbeni zahtjev je precizirao i za preplatu temeljem ugovorene valutne klauzule podneskom od 21.8.2019. pa je neosnovan prigovor zastare za utužene iznose.

36. Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor, da je kreditor odobrio korisniku kredita kunsku protuvrijednosti iznosa od 131.000,00CHF, s rokom otplate od 27 godina, te da je ugovorena godišnja kamatna stopa u visini od 4,50 % godišnje.

Nije sporno da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu sa 30.12.2015. (str. 460 spisa) kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) te je u čl. 5 istog dodatka prema izračunu konverzije izračunata preplata u iznosu od 32.621,33kn.

37. Tuženik je istakao prigovor radi prebijanja zahtijevajući da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnost pobijanih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) i s osnove kamatne stope bez navođenja iznosa koji se stavlja u prebijanje.

Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kako je situacija u ovom slučaju jer ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju s osnove potplaćenih anuiteta pa se odbija kao neosnovan tuženikov prigovor prijeboja jer je tužitelj platio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao pa tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga, nema tužiteljevog stjecanja bez osnove jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja.

Sporno je je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužitelj u otplati kredita platio uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj i koji je bio u trenutku sklapanja ugovora te je li sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Odnosno je li u skladu s odredbama ZPK-a, otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a time i pravni učinci tih ništetnih ugovornih odredbi.

38. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužbeni zahtjev koji se temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po kolektivnoj tužbi u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, pa se tužitelj prema članku 502.c ZPP-a ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne odredbe Ugovora kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primijeni na ovaj način valutnu klauzulu u CHF. Obzirom na nesporne činjenice (da je predmetni ugovor sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, da je ugovoreno da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, da je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom) sve prema članku 502.c ZPP pa je navedenim pravnim utvrđenjima sud vezan i u ovom postupku.

39. Ovaj sud smatra a povodom tuženikovog istaknutog prigovor radi prebijanja da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju.

U ovom slučaju tuženik ne osporava postojanje tužiteljeve tražbine zbog navedenog izvanprocesnog prijeboja, već prigovorom - za slučaj da sud utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, ističe postojanje prema tužitelju jednog svog kompenzabilnog , ali još nekompenziranog zahtjeva, čime traži od suda da svojom presudom izvrši uzajamni prijeboj ovih tražbina, a nakon toga zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan. U konkretnom slučaju je riječ o procesnoj kompenzaciji pa sud svoju odluku o neprihvaćanju tuženikovog prigovora prijeboja temelji na odredbi čl.338. stavak 3. ZPP-a te je povodom tuženikovog procesnog prigovora radi prebijanja, a prethodno utvrdivši da je tužiteljev zahtjev osnovan, a da tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja ne postoji, prihvatio tužbeni zahtjev te odbio tuženika sa prigovorom prijeboja.

40. Tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu.

Niti jednom odredbom ZIDZPK/15, a ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

41. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja naves ti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C 308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

42. Potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije a kako je to učinjeno u provedenom financijskom vještačenju nakon kojeg je konačno preciziran tužbeni zahtjev koji je sud u cijelosti prihvatio kao osnovan.

Vještak je prilikom izračuna visine preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu uzeo u obzir priznati preplaćeni iznos u konverziji.

Sklapanjem aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koja je priznata u konverziji.

43. Kako je tužitelj tijekom postupka sa iznosa koji se potraživao u tužbi od 3.832,41€ podneskom od 21.8.2019. povisio tužbeni zahtjev na iznos od 10.760,72€ a koji iznos je naknadno snižen konačno preciziranim tužbenim zahtjevom od 23.12.2025. na iznos od 6.431,13€ proizlazi da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev za iznos od 4.329,59€ kojem povlačenju dijela tužbenog zahtjeva uslijed snižavanja istoga se tužena strana nije protivila niti je tražila naknadu parničnog troška za tako povučeni dio tužbenog zahtjeva. O dijelu povučenog tužbenog zahtjeva doneseno je rješenje o povlačenju istoga zajedno sa odlukom o glavnoj stvari.

44. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB -a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

45. Zbog navedenog sud je utvrdio ništetnost pojedinih odredbi ugovora sukladno točki I izreke presude a gdje se utvrđenje ništetnim odnosi na dio ugovora gdje je odredbama ustanovljena promjenjiva kamatna stopa te gdje je ugovorena valutna klauzula a obzirom da je i isplata sredstava dobivenih kreditom kao i otplata kredita u mjesečnim anuitetima naznačena u kunskoj protuvrijednosti u CHF.

46. Tužitelju je dosuđen po osnovi stjecanja bez osnove razlike u tečaju CHF iznos preplate od 3.947,66 € a temeljem stjecanja bez osnove po osnovi preplaćenih kamata iznos 2.483,47€, sve sukladno čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća dosuđenih iznosa do isplate jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate propisane odredbom čl. 29. st. 1 ZOO- a.

47. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno odredbi čl.190.st.3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, a tužitelj je u tužbi naveo da će nakon provedenog financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev, jer nema stručna znanja za navedeno. Tužitelj je određeno precizirao tužbeni zahtjev nakon što je provedeno vještačenje, a preinaku tužbe sud je dopustio. Tužitelj ne mijenja pravnu osnovu i ne postavlja novi zahtjev, nego samo usklađuje visinu tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka (istovjetno odlučeno u odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba Požega broj Gž-31/21-3 od 17.3.2021.). U tužbi je v.p.s. naznačena iznosom od 28.875,30kn/3.832,41€ a preciziranim tužbenim zahtjevom od 21.8.2019.(str. 585 spisa) v.p.s. je naznačena iznosom od 81.076,65kn/10.760,72€. Podneskom tužitelja od 23.12.2025. (str. 762 spisa) konačno je preciziran tužbeni zahtjev na iznos od 6.431,13€ u kojem je sadržan iznos od 2.483,47€ na ime preplaćenih kamata te iznos od 3.947,66€ na ime preplate zbog primjene valutne klauzule.

48. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) te temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 69/93., 87/93., 91/94., 11/96., 37/05., 168/09., 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.) – dalje OT.

Tužitelj je u cijelosti uspio sa preciziranim tužbenim zahtjevom te je v.p.s. po kojem se računa trošak tužitelja 6.431,13€.

Prema troškovniku tužitelja na str. 779 spisa dosuđen mu je trošak sastava tužbe (Tbr.7.st.1. OT) u iznosu od 200,00€, trošak zastupanja na raspravi 1.10.2018., 12.10.2018., 15.10.2019., 17.10.2024., 3.3.2026. u iznosu od po 200,00€ za svako ročište (Tbr.9.st.1. OT), trošak ročišta za objavu presude 10.9.2022. (Tbr.9.st.3. OT) u iznosu od 100,0€, trošak sastava podneska od 24.6.2015., 26.9.2018., 2.10.2018. i 19.8.2019. u iznosima od po 200,00€ za svaki podnesak (Tbr.8.st.1. OT) na koji iznos od ukupno 2.100,00€ tužitelju pripada PDV u iznosu od 525,00€ što zbrojeno daje iznos od 2.625,00€. Tužitelju se priznaje i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 517,62€ te dodatnog vještačenja od 300,00€ što zbrojeno daje iznos od 3.442,62€ koji trošak je tužena dužna naknaditi tužitelju.

Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak sastava podnesaka od 15.10.2019., 21.5.2024., 10.10.2024., 9.12.2024. i 22.12.2025. u zatraženom iznosu od po 200,00€ za svaki podnesak a obzirom da se prema tarifi i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tužitelju temeljem tbr. 8 st. 1 iste može dosuditi zatraženi trošak za četiri podneska u prvostupanjskom postupku uz priznati trošak sastava tužbe.

49. Tužitelj je temeljem čl. 11 točka 20 ZOSP-a (NN 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

U Novoj Gradiški 10. rujna 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Damir Hećimović

2. OD Đ & Đ