Republika Hrvatska

Repubblica di Croazia

Općinski sud u Puli-Pola

Tribunale comunale di Pula-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

52210 Rovinj-Rovigno, Obala Pina Budicina 4

Posl.br. P-899/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno po sucu pojedincu Robertu Uggeriju, u parničnom postupku tužiteljice ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ingrid Roce Hrastić, odvjetnica u Rovinju, protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko upravni odjel, oznaka spisa: P-DO-41/2023, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon zaključene glavne rasprave dana 27. srpnja 2026. u nazočnosti tužiteljice, njezine punomoćnice i zakonske zastupnice tuženice, dana 10. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dosjelošću stekla pravo vlasništva 3. suvlasnički dio: 27/36 k. č. [katastarska čestica] vinograd, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa se nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu Rovinj-Rovigno da nakon pravomoćnosti ove presude izvrši upis prava vlasništva sa imena i vlasništva tuženice na ime i u vlasništvo tužiteljice.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnične troškove, u iznosu od 2.255,73 eura, sve u roku od 15 dana, uvećani za zakonske zatezne kamate, počevši od donošenja ove odluke, pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za tri postotna poena; u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova, do iznosa od 2.336,55 eura, se odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica svojom tužbom tvrdi: da je dana 26. lipnja 2023. sukladno čl.186.a ZPP-a pokrenula postupak kod Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola, koje nije odgovorilo na zahtjev, radi mirnog rješenja spora u zakonskom roku od tri mjeseca; da je u zemljišnim knjigama tuženica upisana vlasnicom na k. č. [katastarska čestica] vinograd, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u 27/36 dijela; da je ona po pravnim prednicima u neprekidnom i samostalnom posjedu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], više od 40 godina; da je davno na dijelu nekretnine, njezin djed zasadio vinograd; da ga je poslije zamijenio novim; da je on na drugom dijelu terena, izgradio stambeni objekat, prije 30-ak godina; da je, prema njezinim saznanjima, prije vinograda tamo postojala oranica (u mirnom posjedu djeda), i to najmanje od pedesetih godina, prošlog stoljeća; da joj je nekretninu darovao djed, kao izvanknjižni vlasnik; da itko, niti ikada nije osporio mirni posjed terena njezinog djeda, niti njezine obitelji; niti da je itko činio spornim, da su oni vlasnici predmetne parcele; da tuženica nije nikada koristila ili bila u posjedu te nekretnine.

2. Odgovorom na tužbu tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjev u cijelosti te: ističe apsolutnu postupovnu (procesnu smetnju); prvenstveno predlaže odbaciti tužbu iz razloga jer navedeni zahtjev za mirno rješenje spora ne sadrži petit kakav bi trebala sadržavati tužba, a što da je formalni preduvjet za podnošenje tužbe odnosno da prijedlog kakav je tužiteljica iznijela nije identičan tužbenom zahtjevu, a podredno da zahtjev za mirno rješenje spora ne sadržava sve dokazne prijedloge koji su predloženi u tužbi.

2.1. Nadalje tuženica ističe: da je nesporno da je na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u 27/36 dijela upisana Republika Hrvatska i to od 2009.; da je to vidljivo iz povijesnog vlasničkog lista broj 3358 k. o. [katastarska općina] (broj Z-118/09); dok da su na preostalim suvlasnički dijelovima upisane fizičke osobe; da tuženica ne zna od kada je točno njezin djed bio u posjedu predmetne nekretnine; da isto navodi paušalno; da tužiteljica u prilog svojih tvrdnji, niti jednim dokumentom ili ispravom ne potkrepljuje svoje navode iz tužbe; niti da dostavlja ikakav dokaz o svom pravnom sljedništvu; da tužiteljica ne navodi od kada je saznala, da nije knjižni vlasnik utužene nekretnine, premda iz zahtjeva za mirno rješenje spora proizlazi, da je navedeno nedavno saznala; da je nejasno kako su tužiteljica i njezin pravni prednik izvršavali posjed godinama, a da nitko od njih nije znao, niti morao znati, da nemaju pravo posjeda predmetne nekretnine; da su tužiteljica i njen pravni prednik, imali razloga posumnjati, da im ne pripada pravo na posjed; da tužiteljica u historijatu tužbe, nigdje nije točno naznačila kada i na koji način su ona i njen pravni prednik i po kojoj osnovi ušli u posjed utužene nekretnine; da je očito da, ukoliko je takav posjed postojao, da je on bio vršen potajno, članak 18. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dakle, da posjed nije istinit, te stoga niti pošten; da Republika Hrvatska kao pravna osoba, s obzirom na svojstva pravne osobe kao takve, očito nije mogla vršiti mjerodavni nadzor; da takav posjed definitivno nije pošten. Dakle, da tužiteljica uopće nije dokazala posjed, a pogotovo ne poštenje niti istinitost posjeda, a ako je i bilo takvog posjeda, da je on bio vršen nepošteno; da je riječ o nekretnini u suvlasništvu Republike Hrvatske i to u 27/36 dijela, gdje je ranije bilo upisano kao Društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Rovinj; da se, obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, u tom slučaju da se trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452-1477), prema kojima tužiteljica treba dokazati, da je preko svojih pravnih prednika bila u kvalificiranom posjedu nekretnine duže od 40 godina, do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što da je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a; da nije protekao rok od 40 godina ovdje upitnog poštenog posjedovanja (čl.159. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Da je Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu; da je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/03, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., faktično vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a; da je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona, propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama, koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa vrijeme proteklo prije tog dana; da su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-58/1997, U-235/1997, U- I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute odredbe članka 388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. Da je u obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje; da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama, pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja, te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo; također je obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje, te da se i zbog toga ne može primijeniti; da se Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV- a, a što da ovdje nije slučaj.

3. U dokaznom postupku izveden je dokaz čitanjem: svih priloga uz tužbu (zk. izvatka, izvoda iz katastarskog plana); svih podnesaka stranaka s prilozima; odgovora na tužbu tuženice s prilozima (povijesnim zemljišnoknjižnim izvatcima, povijesti promjena katastra i dr.); sadržaja svih zapisnika. Tijekom održanog uviđaja dana 28. veljače 2025. je izveden dokaz saslušanjem EE, VE i AE, te je nekretnina identificirana po sudskoj vještakinji Milki Kosanović. Pročitan je nalaz i mišljenja sudske vještakinje geodetske struke Milke Kosanović s fotoprilozima i skicom; izvršen je uvid u sudsku nagodbu zaključenu u predmetu posl.br. P-387/2020 od 14. travnja 2025. Na kraju dokaznog postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

3.1. Tuženica je iznijela prigovor, kojim tvrdi: da zahtjev za mirno rješenje spora tužiteljice ne sadrži zahtjev kakav bi trebala sadržavati tužba; da prijedlog kojeg je predlagatelj podnio, nije identičan tužbenom zahtjevu; da zahtjev ne sadržava sve dokazne prijedloge koji su predloženi u tužbi; slijedom tuženica predlaže, da se tužba odbaci iz tih procesnih razloga.

3.2. U svezi navedenog, ovaj sud drži: da navedeni zahtjev za mirno rješenje spora sadržava sve ono što mora sadržavati tužba; (što je i formalni preduvjet za podnošenje tužbe); te, da zahtjev tužiteljice, sadržava dokazne prijedloge, koji su predloženi u tužbi; sve sukladno odredbi članka 186.a. Zakona o parničnom postupku; slijedom sud zaključno drži: da je predmetna tužba, u procesno-pravnom smislu, dopuštena; i da prigovor tuženice nije osnovan.

4. Na okolnosti posjedovnog stanja predmetne nekretnine, tijekom uviđaja, iskazivali su svjedoci: LE, VE i AE.

4.1. Tijekom ročišta za glavnu raspravu izveden je dokaz saslušanjem gore navedenih svjedoka na licu mjesta; te je izvršena identifikacija predmetne nekretnine po vještakinji geodetske struke.

5. Iz navoda iz iskaza saslušanog svjedoka EE (rođenog 1959.), proizlazi: da je njegov otac bio u dobrim odnosima s djedom tužiteljice, KE (zv. Š); da su njegov tata i djed tužiteljice u bitnome bili susjedi na tim terenima; da je predmetnu poljsku kućicu (gdje je sastavljen zapisnik na licu mjesta), ranije posjedovao Š djed tužiteljice; da, se pristupa objektu, gledano s pravca bijelog puta, a ispred objekta da se nalazi zemlja, koju je posjedovao djed tužiteljice; da gledano s pravca tog objekta, tužiteljica posjeduje zemlju sve do posađenih maslina, kao i njezin pravni prednik prije nje; da se, gledano u desno prema putu, vidi raslinje i šuma, gdje završava teren predmet spora; da je djed tužiteljice koristio i posjedovao teren na kojem se sada nalaze mlade masline; a u nastavku terena, da stare masline koristi jedan čovjek sa Cresa. Da je ranije na tom terenu djed tužiteljice imao loze; da se pogledom ulijevo od objekta, taj posjed nastavlja do postojeće visinske razlike terena; da se u nastavku nalazi posjed drugih ljudi; da visinska razlika terena u naravi odvaja dva posjeda; da teren u posjedu tužiteljice ima oko 5000 m2; da pamti djeda tužiteljice još od kad je bio dijete; da je tada E posjedovao taj teren; da je ranije, gdje se sada nalazi objekt, postojao stari objekt koji je adaptiran; da se sjeća, da su se ovdje lovci skupljali za vrijeme lova; da su godinama unazad na tom terenu bile loze, djelomično i oranica; da su se u nastavku terena sadili krumpiri, artičoke i druge kulture; da su se na imanju čuvali lovački psi, svinje i kokoši; da je njegov otac stalno bio na tom terenu, na kojem je i on dolazio s njime; da je na terenu postojala i poljska kućica; da su oni bili prvi susjedi na tim terenima, zato da su dolazili često kod V. Da nije nikada vidio niti čuo da je netko osporavao pravo vlasništva tužiteljici, odnosno njezinim pravnim prednicima; da ne zna kako je djed tužiteljice stekao tu zemlju, ali da zna da je tu zemlju naslijedila tužiteljica; da su za posaditi masline na tom terenu oni morali prethodno ukloniti vinove loze; da se on sjeća djeda tužiteljice koji je posjedovao tu "kampanju", a da to pamti od kad je bio dijete, jer je ovdje dolazio s ocem jer su susjedi; da je preko puta predmetne parcele njegova zemlja, koju je naslijedio od svog pok. oca A.

6. Iz navoda iz iskaza saslušane svjedokinje VE (rođene 1951.), proizlazi: da ona i suprug SE posjeduju zemlju preko puta predmetne parcele; do zemlje koju koristi LE; da oni svakodnevno obrađuju zemlju; da su jednom na cijeloj toj parceli bile loze; da su se djed tužiteljice Š i otac EE stalno sastajali na tom terenu, jer su bili lovci i veliki prijatelji; da su tada pomoćni objekti na parceli već postojali; u međuvremenu, da su sanirani; da joj je poznato, da je djed tužiteljice na parceli čuvao životinje, svinje, lovačke pse i kokoši; da je na tom terenu postojala štala (koja se i sada može vidjeti), na kraju posjeda tužiteljice; da itko nije zabranio posjed djedu tužiteljice ili tužiteljici; da su djeda tužiteljice zvali E. Da je E uvijek bio na tom terenu; da je E tu zemlju stalno obrađivao i održavao; da je njezin suprug SE uvijek govorio, da je E (djed tužiteljice), oduvijek obrađivao tu zemlju; da nema ikakva saznanja o tome, da je taj teren vlasništvo Republike Hrvatske; da je to saznala tijekom uviđaja.

7. Iz navoda iz iskaza saslušane svjedokinje AE (majke tužiteljice, rođene 1965.), proizlazi: da je njezin otac FE, rođen **.**.1936. u [adresa] i da je preminuo **.**.2021. u [adresa], kojeg su svi zvali E; da je otac posjedovao teren i objekte (koje je tijekom uviđaja pokazala njezina kćerka, ovdje tužiteljica); da je ona kao dijete stalno dolazila s roditeljima na tim terenima (i to prije osnovne škole); da se njezina majka zvala L (i da je rođena 1941.), i da se udala za njezinog oca 1962. u [adresa]; da oduvijek pamti objekte, štalu i loze; da je dio terena bio teren sa lozama; a manji dio terena, da je bila oranica koju su obrađivali i održavali kao vrt a gdje su sadili krumpir, artičoke i razno povrće; da su tada imali svinje, koze i kokoši; da je njezin otac bio lovac od 1965.; da je svojevremeno još kao dijete, upoznala oca svjedoka EE, tj. SE, kojeg su svi zvali " K"; da je " K" dolazio često na tom terenu; da su sa njegovim vozom i konjem odlazili po vodu na "vaške", tj. "špine" (koje su se nalazile i nalaze se još uvijek, do željezničkog kolodvora u [adresa]). Da je njezin otac tu zemlju namijenio i ostavio tužiteljici; da je i ona sa ocem obrađivala tu zemlju; da sada ona i tužiteljica obrađuju zemlju zajedno; da su svi ovi objekti koji su sada vidljivi, bili izgrađeni od starog kamena i da su se urušili; da su ih njezini roditelji uredili onako kako danas izgledaju; da je njezin otac četiri godine prije nego što je preminuo, odlučio ukloniti loze, jer su bile stare, tako da su svi zajedno uklonili loze; da je njezin otac htio napraviti maslinik za njezinu kćerku (tužiteljicu), zato da su posadili na tom terenu masline; da su se družili s članovima obitelji SE i VE; da su si oni međusobno posuđivali alat za obrađivati zemlju, te pomagali i bili lovci; da su ovdje čuvali lovačke pse, koje je koristio njezin otac za lov; da su godinama unazad posjedovali koze, svinje i kokoši; da im ikada itko nije zabranio korištenje tog terena. Da je njezin otac uvijek govorio, da će po njegovoj smrti ta zemlja biti vlasništvo njezine kćerke; i da tu zemlju ostavlja njoj. Da se njezina baka (tatina mama) zvala ME; a njezin djed da se zvao FE; da je, njezin djed FE rođen 1919., a baka ME 1924.; da je djed rodom iz Brajkovića, a baka iz Puhi; da su joj roditelji uvijek govorili (posebice otac), da su djed i baka posjedovali i mirno uživali za života to imanje; da su djed i baka živjeli u [adresa], u [adresa]; da su bili, kupili stan u [adresa]; da je cijela njihova obitelj tamo živjela; da je po njihovoj smrti taj stan naslijedio njezin otac. Da je njezin djed FE preminuo 1962.; a baka da je preminula 2003.; da joj je baka uvijek govorila i pričala o toj zemlji; i tako od nje saznala, da su djed i baka kupili terene u predjelu [adresa], koji se zovu "Campolongo", "S. Tommaso", kao i ovu zemlju koju svi zovu "Frattuzza"; da joj je uvijek navedeno baka pričala i ponavljala; da su djed i baka dugi niz godina mirno uživali tu zemlju; da je njezin otac sredio konobu; sada, da tu zemlju mirno uživa njezina kćerka i ona s njom; da je njezin otac preminuo **.**.2021. da je njezina kćerka našla neke papire za ovu zemlju, i da je otišla kod odvjetnice.

8. Iz navoda iz iskaza saslušane tužiteljice ŠE (rođene 1995. od S) proizlazi: da pradjeda FE ne pamti; da pamti djeda FE koji je preminuo 2021., kada je imao više od 80 godina; kao dijete, da je dolazila na te terene s djedom KE i bakom L; da je baka preminula 2022.; da je često bila na tim terenima i da su već tada postojali ti objekti; da su na spornom terenu njezini roditelji, djed i baka održavali vinograd; da je njezin djed 2015. odlučio promijeniti tu kulturu, tako da su uklonjene vinove loze i posađene mlade masline. Da joj je djed pričao, da su njezini pradjed i prabaka koristili tu zemlju, kao i oni nakon njih; da su njezini pravni prednici kupili i imali druge terene na drugim lokacijama, blizu crkvice "San Tommaso" (toponim), te kod Montepozza (toponim); da su njezin djed i baka živjeli od poljoprivrede i imali životinje; da su generacijski svi njezini pravni prednici bili poljoprivrednici, tako pradjed i prabaka; da su pradjed i prabaka, živjeli u [adresa]. Da poznaje EE i njegovog oca A "Giovanin"; da su oni njihovi prijatelji i da često dolaze na njihovo imanje; da poznaje i supružnike VE, da su svi oni njihovi najbliži susjedi, jer posjeduju terene do njihovih. Da joj je djed uvijek govorio, da će ti tereni biti njezini nakon njegove smrti; imajući na umu to što joj je djed pričao, da je provjerila vlasničko stanje njegovih nekretnina; da je utvrdila, da sporna nekretnina ne glasi na njegovo ime u zemljišnim knjigama; i da je to bilo 2020.; da su ranije na parceli bili upisani neki F; da je zato kontaktirala odvjetnicu za riješiti taj problem. Da su u zemljišnoknjižnom odjelu tražili vlasništvo njezinog djeda po imenu i prezimenu; da su u zemljišnoknjižnom odjelu tražili ime i prezime djeda i da su utvrdili, da na njegovo ime glase nekretnine na području "San Tommasa"; ali da predmetna čestica ne glasi na njegovo ime; i da je zato zatražila pomoć odvjetnice. Da su joj djed i baka uvijek pričali, da su prije njih koristili tu zemlju pradjed i prabaka; i da su oni prenijeli tu zemlju na njezinog djeda i baku, da je to inače tradicija poljoprivrednika. Dakle, da su oni sve nekretnine naslijedili, od pradjeda i prabake.

9. Sudska je vještakinja tijekom uviđaja: identificirala pokazanu nekretninu kao k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]; evidentirana kao oranica površine 4570 m2, a u naravi i mladi maslinik duž cijele zapadne strane; sa odgovarajućim pristupnim putem.

9.1. Iz nalaza i mišljenja vještakinje Milke Kosanović proizlazi: da se predmetna k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], nalazi sjeverno od [adresa], područje naziva "Montero" (toponim); da je na predmetnoj k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zatečen je mladi maslinik na najvećem dijelu njene površine; da na zapadnoj strani, u središnjem dijelu, je zatečen objekat koji postoji od 2011., što znači da zadovoljava uvjet za legalizaciju (zbog raslinja se na nekim snimcima vidi djelomično); da je zatečen unutar posjeda betonirani plato, kokošinjac i razni nasadi; da postoji samo jedan pristupni put do nekretnine, koji se održava kroz prošla desetljeća, upravo kao pristup predmetnoj parceli, jer se i ona obrađuje neprekidno najmanje od 1968.; kako se to vidi na avio snimcima (više generacija), koji su priloženi nalazu (prilozi 3-6). Da snimak 2024. sa uklopom katastarskog stanja prikazuje: evidentirani put k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], koji se konstantno održava kroz desetljeća; da se koristi za pristup nekretninama koje se obrađuju, kao i predmetne k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja se konstantno obrađuje, na kojoj je prikazan mladi maslinik; da se objekat otežano vidi zbog raslinja (na zapadnoj strani, zapadno od puta, ispod stabla, istaknuto crvenim strelicama); da je plato označila sa plavom strelicom; da se kokošinjac ne vidi zbog raslinja. Da snimak 2014./2016. sa uklopom katastarskog stanja prikazuje: objekat koji se vidi u dijelovima (crvene strelice) zbog raslinja; da se jasno vidi vinograd na najvećem dijelu površine, gdje je danas mladi maslinik. Da snimak 2011. sa uklopom katastarskog stanja prikazuje: vinograd na najvećem dijelu površine i objekat djelomično zaklonjen raslinjem; betonirani plato (plava strelica), i kokošinjac (oker strelica), koji postoje i danas, da kokošinjac je na susjednoj k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ali da je stanje posjeda identično 2011. kao i na dan uviđaja. Da snimak 1968. sa uklopom katastarskog stanja prikazuje: da se predmetna k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], obrađivala u cijelosti i 1968., tako da je jasan kontinuitet obrađivanja do današnjeg dana.

9.2. U nalazu vještakinje su priložene fotografije zatečenog stanja na nekretninama, na dan uviđaja, koje prikazuju imanje kako slijedi: na fotografiji 1: je prikazan mladi maslinik, na dan uviđaja, na mjestu gdje je ranije bio vinograd; da fotografija 2: prikazuje pogled sa predmetne parcele prema putu, koji je evidentiran (k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), i sa kojega skreće put po k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], te mladi maslinik; fotografija 3: prikazuje mladi maslinik; da fotografija 4: prikazuje posjed koji prelazi i na susjednu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (kokošinjac) koja nije predmetna (međa nije vidljivo označena); i da posjed obuhvaća i stare voćke i ukrasno raslinje; da fotografija 5: prikazuje objekat sa nadstrešnicom, betonirani plato i zid/podzid koji se nalazi na zapadnoj strani k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te dograđeni dio objekta koji prelazi i na susjednu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (međa nije vidljivo označena); da fotografija 6:prikazuje stari objekat sa nadstrešnicom, betonirani plato koji se nalazi na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i koji zadovoljava uvjete za legalizaciju, jer je postojao 2011.

10. Među strankama nije sporno da je tuženica zemljišnoknjižna suvlasnica nekretnine sada predmetom ovog postupka; sporno je i valja utvrditi je li tužiteljica stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine i po kojoj osnovi.

11. Dakle, nakon održanog uviđaja tj. održanog ročišta za glavnu raspravu uz nazočnost stranaka, vještakinje i svjedoka na licu mjesta; zaprimljenog nalaza vještakinje geodetske struke Milke Kosanović, koja je identificirala predmetnu nekretninu u posjedu tužiteljice; zaprimljenih iskaza svjedoka i tužiteljice, te izvedenih preostalih dokaza prikupljenih tijekom postupka, ovaj je sud zaključio i drži dokazanim: da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

12. Na osnovu održanog uviđaja (i neposrednog opažanja suda), te nalaza i mišljenja geodetske vještakinje, koji je u cijelosti prihvaćen kao objektivan i stručan (a stranke u postupku na isti nisu imale primjedbi), utvrđeno je: da je predmetna nekretnina u isključivom posjedu tužiteljice i njezine obitelji, kao i njezinih pravnih prednika, prije nje. Na osnovu neposrednog opažanja suda (tijekom održanog ročišta na licu mjesta, kada su saslušani svjedoci), ovaj sud drži: da priloženi nalaz vještakinje geodetske struke vjerno opisuje i prikazuje (u fotoprilozima), stanje nekretnine zatečeno na dan uviđaja i ročišta za glavnu raspravu; stoga je ovaj sud u potpunosti prihvatio nalaz vještakinje geodetske struke, jer je logičan, uvjerljiv, podudaran sa navodima iz iskaza saslušanih svjedoka i podudaran sa navodima iz iskaza tužiteljice; slijedom je sud zaključio: da je nalaz sastavljen sukladno Zakonu, a na isti stranke nisu imale primjedbi.

13. Dakle, iz prihvaćenih navoda tužiteljice proizlazi: da se ona, putem svojih pravnih prednika, nalazi u nesmetanom, mirnom posjedu predmetne nekretnine, dugi niz desetljeća; stoga da je dosjelošću stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine; jer je dokazala svoj mirni, savjestan i dugogodišnji pošten posjed terena; jer su svi članovi njezine obitelji, kao i njezini pravni prednici prije nje, oduvijek posjedovali istu nekretninu, kao i ona do sada; da im itko, kroz dugi niz desetljeća, nije branio mirni posjed nekretnine.

14. Cijeneći podudarne iskaze saslušanih svjedoka na licu mjesta, ovaj je sud utvrdio i zaključio: da su navodi iz iskaza saslušanih svjedoka, istiniti, logični i uvjerljivi te međusobno podudarni, te i podudarni sa navodima iz iskaza tužiteljice; stoga je ovaj sud u potpunosti prihvatio navode saslušanih svjedoka i navode iz iskaza tužiteljice; jer se njihovi navodi, između ostaloga, međusobno upotpunjavaju. Valja naglasiti da su svi neposredno saslušani svjedoci iskazivali međusobno sukladno i podudarno sa preostalim izvedenim dokazima, a po ocjeni ovoga suda na objektivan i uvjerljiv način. Ovaj je sud prihvatio navode iz iskaza tužiteljice jer je ista iskazivala neposredno uvjerljivo i logično, te jer se njezini navodi u potpunosti podudaraju sa prihvaćenim navodima iz iskaza saslušanih svjedoka, kojima ovaj sud vjeruje; te jer se (između ostaloga) prihvaćeni navodi tužiteljice u potpunosti podudaraju sa ostalim izvedenim materijalnim dokazima tijekom postupka; pa osnovom navedenog ovaj sud drži dokazanim: da su predmetnu nekretninu pošteno i mirno posjedovali pravni prednici tužiteljice, a nakon toga i ona osobno zajedno sa članovima svoje obitelji; da itko ikada nije osporio tužiteljici, a niti njezinim pravnim prednicima mirni, savjestan, pošten posjed nekretnina; to je ovaj sud utvrdio i drži dokazanim: da je tužiteljica stekla pravo vlasništva nekretnine, dosjelošću.

15. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva kroz Zakonom određeno vrijeme. Time se višegodišnjem posjedovnom stanju priznaje vlasničko pravni učinak, čime se uklanja razlika između faktičnog i pravnog stanja. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću važno je utvrditi dan početka posjedovnog stanja odnosno od kada je posjednik stupio u samostalni posjed i od kojeg počinje teći vrijeme potrebno za dosjelost. Sud je utvrdio da su tužiteljica i njezini pravni prednici najmanje od 1949. u posjedu sporne nekretnine, pa se od tada računa rok za dosjelost; jer svi izvedeni dokazi ukazuju: na mirni i pošten posjed pravnih prednika tužitelja (tako i tužiteljice osobno); dakle ovaj sud drži: da se od tada računa rok za dosjelost, jer tužiteljica tvrdi, kao i saslušani svjedoci: da su ona i svi njezini pravni prednici, mirno i pošteno posjedovali, te uživali predmetnu nekretninu dugi niz godina, sve do sada.

16. Ovaj je sud cijeneći sve izvedene dokaze zaključio da su tužiteljica (i njezina obitelj) i njezini pravni prednici posjedovali tu nekretninu od 1949.; da su svi oni nesmetano koristili predmetnu parcelu, u čemu da ih itko ikada nije sprječavao; a kako je ovaj sud na uviđaju utvrdio: da je tužiteljica i dan danas u posjedu sporne nekretnine; to ovaj sud drži nedvojbeno utvrđenim i slijedom dokazanim: da je tužiteljica stekla pravo vlasništva navedene nekretnine, dosjelošću.

16.1. Iz prihvaćeni navoda iz iskaza svjedoka, tužiteljice i njezine majke, proizlazi: da je pradjed tužiteljice FE rođen 1919. i da je preminuo 1962., a prabaka ME da je rođena 1924., i da je preminula 2003; da je djed tužiteljice FE od M. "Đenijo", rođen 1936., i da je preminuo 2021., da je baka L rođena 1941., i da je preminula 2022.; da je otac tužiteljice rođen 1968., a majka 1965. Iz navedenog proizlazi: da je u braku pradjeda i prabake tužiteljice, rođen sin FE 1936., djed tužiteljice (kada je dakle, njegov otac imao 17 godina), i da su živjeli u [adresa] od godine 1949. (ul. Lamanova 2 , zatim ul. A. Ferri 56), a prije toga u Rovinjskom Selu od 1945.; i da je u braku djeda i bake tužiteljice rođena kćerka AE 1965., majka ovdje tužiteljice. Da su pradjed i prabaka za života kupili nekretnine i terene u predjelima [adresa], zvani: "Campolongo", "S. Tommaso", kao i predmetnu zemlju, koju svi zovu "Frattuzza"; da su svi prednici tužiteljice bili zemljoradnici; da navedeni naziv parcele: "Frattuzza", proizlazi i iz podataka katastra (list 55 predmeta), za istu parcelu.

17. Iz predmeta dakle, proizlazi da tužiteljica: posjeduje predmetni teren, na jednak način kao što su to činili roditelji, njezin djed i pradjed s članovima obitelji; da itko nije ikada osporio njihov miran posjed, niti vlasništvo; da ranije nisu imali ikakva saznanja, da ta čestica nije njihova; da im to itko nije ukazao; i da su svi članovi te obitelji (kao i pravni prednici), uvjereni da je sada sporna nekretnina njihova, jer da su je dugi niz desetljeća i oduvijek mirno i pošteno posjedovali,.

18. Dakle, predmetom ovog spora je nekretnina koja je identificirana kao: k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], oranica površine 4570 m2., koja se redovito obrađuje.

19. Dakle, nakon održanog održanog ročišta za glavnu raspravu i uviđaja na licu mjesta, uz nazočnost stranaka i svjedoka; zaprimljenog nalaza vještakinje geodetske struke Milke Kosanović, koja je identificirala predmetnu nekretninu i posjedovnu cjelinu tužiteljice; a nakon zaprimljenih iskaza svjedoka i tužitelja, te nakon izvedenih ostalih dokaza prikupljenih tijekom postupka, ovaj je sud zaključio i drži dokazanim: da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

20. Na osnovu uviđaja, foto-priloga i fotografija priloženih u ovom predmetu, te nalaza i mišljenja vještakinje, koji je u cijelosti prihvaćen kao objektivan i stručan (a stranke u postupku na isti nisu imale primjedbi), utvrđeno je: da je nekretnina k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u mirnom dugogodišnjem posjedu tužiteljice i da čine u naravi, jednu gospodarsku i posjedovnu, poljoprivrednu cjelinu; koja je vidljivo odvojena od ostalih susjednih terena; da se u naravi, koristi kao jedna jedinstvena posjedovna cjelina; koja se redovito obrađuje opisanim kulturama; što je i prikazano na orto foto snimcima od 1968., od 2011., od 2016., te i od 2024. Na osnovu neposrednog opažanja suda (tijekom održanog ročišta na licu mjesta), ovaj sud drži: da priloženi nalaz i foto-prilozi vještakinje geodetske struke, vjerno prikazuju stanje terena zatečeno na dan uviđaja i ročišta za glavnu raspravu; stoga je ovaj sud u potpunosti prihvatio nalaz vještakinje, jer je logičan, uvjerljiv, podudaran sa navodima iz iskaza saslušanih svjedoka i podudaran sa navodima iz iskaza tužiteljice; slijedom je sud zaključio da je nalaz sastavljen sukladno Zakonu, a na isti stranke nisu imale primjedbi (tijekom postupka razgledani su i foto-prilozi nalaza vještaka).

21. Cijeneći podudarne iskaze saslušanih svjedoka na licu mjesta, ovaj je sud utvrdio i zaključio da su navodi iz iskaza saslušanih svjedoka, istiniti, logični i uvjerljivi te međusobno podudarni te i podudarni sa navodima iz iskaza tužiteljice; stoga je ovaj sud u potpunosti prihvatio navode saslušanih svjedoka i navode iz iskaza tužiteljice; jer se njihovi navodi između ostaloga međusobno upotpunjavaju. Osim toga valja nadodati, da sud nije stekao dojam da su na bilo koji način zainteresirani za ishod postupka. Valja naglasiti da su svi neposredno saslušani svjedoci iskazivali međusobno sukladno i podudarno sa preostalim izvedenim dokazima, a po ocjeni ovoga suda na objektivan i uvjerljiv način. Njima su s obzirom na vrijeme rođenja i mjesta prebivanja poznate pravno relevantne činjenice u ovom postupku; a i posebne okolnosti vezane za posjedovno stanje i način korištenja predmetne nekretnine. Također, riječ je o osobama koje o posjedovnom stanju predmetne nekretnine (imanja tužiteljice) imaju neposredna saznanja; jer su njihove nekretnine u neposrednoj blizini predmetne. Kako se u konkretnom slučaju radi o maloj sredini u kojoj su mještani međusobno povezani, životno je i logično da je saslušanim svjedocima, kako na temelju vlastitog opažanja, tako i na temelju pričanja članova njihovih obitelji, dobro poznato posjedovno stanje sporne čestice. Ovaj je sud prihvatio navode iz iskaza tužiteljice jer je ista iskazivala neposredno uvjerljivo i logično, te jer se njezini navodi u potpunosti podudaraju sa prihvaćenim navodima iz iskaza saslušanih svjedoka kojima ovaj sud vjeruje; te jer se (između ostaloga), prihvaćeni navodi tužiteljice u potpunosti podudaraju sa ostalim izvedenim materijalnim dokazima tijekom postupka; pa osnovom navedenog ovaj sud drži dokazanim: da su predmetnu česticu oduvijek mirno posjedovali pravni prednici tužiteljice, a nakon toga tužiteljica osobno; da itko ikada nije osporio tužiteljici, a niti njezinim pravnim prednicima mirni, pošten, savjestan posjed čestice; da su tužiteljica i njezini pravni prednici isključivi posjednici predmetne nekretnine; tako i posjednici jedne jedinstvene posjedovne cjeline, koja je vidljivo odijeljena od drugih imanja. Dakle, da je tužiteljica sa članovima obitelji, osobno i putem mirnog posjeda pravnih prednika, u posjedu sporne parcele dugi niz desetljeća; jer su predmetnu nekretninu prije tužiteljice, mirno posjedovali i uživali pravni prednici tužiteljce.

22. Iz povijesti promjena na toj katastarskoj čestici k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], proizlazi da je Odjel za katastar nekretnina Rovinj-Rovigno osnovan 1953. i da ima evidentiranu spornu česticu i kao: društveno vlasništvo s nosiocem prava korištenja Općine Rovinj, i posjednika općenarodna imovina; pa je ovaj sud cijeneći sve izvedene dokaze tijekom postupka zaključio: da katastar ne iskazuje godinama stvarno stanje posjeda sporne čestice; dakle, da katastarsko stanje posjeda nije godinama usklađeno sa postojećim stanjem na terenu.

23. Dodatno sud drži utvrđenim i dokazanim: da su predmetnu nekretninu, prije tužiteljice mirno posjedovali i uživali prednici tužitelja i to: pradjed tužiteljice FE (rođen 1919.) sa obitelji; zatim, djed tužiteljice FE (zvani E rođen 1936.), zajedno sa ocem (pradjed tužiteljice) i članovima svoje obitelji; a potom roditelji tužiteljice, sa kćerkom.

24. Sve gore navedeno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, iskaza tužiteljice, iz povijesno zemljišnoknjižnih izvatka i drugih izvedenih dokaza tijekom postupka; a uvažavajući sve izvedene dokaze i iskaze svih saslušanih svjedoka i tužiteljice, koji iskazuju da su tužiteljica i njezina obitelj oduvijek u posjedu sporne nekretnine; da parcelu desetljećima nesmetano koriste; pri čemu ih itko ikada nije sprječavao; te obzirom da je sud tijekom postupka na licu mjesta neposrednim opažanjem utvrdio: da je tužiteljica i danas u posjedu sporne nekretnine; da ona posjeduje jednu poljoprivrednu cjelinu na terenu, do koje se može pristupiti samo iz pravca prije navedenog i opisanog puta (pristupnog prolaza, opisanog i identificiranog po vještakinji te prikazanog na fotografijama nalaza), dakle, pristupnog puta, to ovaj sud drži utvrđenim i dokazanim: da je tužiteljica (računajući i mirni posjed njezinih pravnih prednika), stekla pravo vlasništva dosjelošću predmetne čestice; koja ja na terenu vidljivo odvojena od susjednih terena; te jer čini jednu poljoprivrednu cjelinu u posjedu tužiteljice, sa identificiranim objektima. Sud drži utvrđenim i dokazanim: da je posjed tužiteljice fizički odvojen, zbog konfiguracije okolnih terena, od ostalih susjednih nekretnina, a neki od kojih, u vlasništvu saslušanih svjedoka; da je sve navedeno identificirano po vještakinji, te i zorno prikazano u priloženom nalazu sa avio snimcima (o čemu se i sud uvjerio neposrednim opažanjem tijekom uviđaja). Kako je tužiteljica, a prije nje njezini pravni prednici, u posjedu sporne nekretnine sve do danas i istu parcelu desetljećima (računajući svakako i mirni posjed pravnih prednika), neometano, mirno, savjesno, pošteno i istinito, posjeduje i uživa svoje poljoprivredno imanje, to ovaj sud drži dokazanim: da tužiteljica nije imala ikakvog razloga posumnjati, da nije upisana na spornoj čestici (kao zemljišnoknjižni vlasnik), sve do godine 2020.; kada je saznala i utvrdila: da sporna nekretnina ne glasi na ime djeda u zemljišnim knjigama, i da je to bilo godine 2020.; kao i to: da su ranije na parceli bili upisani neki njoj nepoznati F.

25. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na institutu dosjelosti navodeći da je dugi niz desetljeća u mirnom, nesmetanom i savjesnom posjedu predmetne nekretnine računajući mirni posjed pravnih prednika, a ovaj je sud utvrdio: da je tužiteljica u posjedu sporne parcele, računajući svakako i mirni posjed njegovih pravnih prednika, više od 70 godina, do sada.

26. Računajući mirni posjed pravnih prednika tužiteljice ovaj sud drži dokazanim: da je nakon mirnog i poštenog posjedovanja nekretnine svakako protekao zakonski rok dosjedovanja i da su pravni prednici tužiteljice od godine 1949., pa i u nastavku od tada mirno, pošteno i savjesno posjedovali sporne nekretnine, kao i do sada, do podnošenja tužbe, u ovoj pravnoj stvari; time da je rok dosjedovanja u ovoj pravnoj stvari mirno protekao svakako, daleko prije podnošenja tužbe u ovom predmetu.

27. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva kroz Zakonom određeno vrijeme. Time se višegodišnjem posjedovnom stanju priznaje vlasničko pravni učinak, čime se uklanja razlika između faktičnog i pravnog stanja. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću važno je utvrditi dan početka posjedovnog stanja odnosno od kada je posjednik stupio u samostalni posjed i od kojeg počinje teći vrijeme potrebno za dosjelost. Sud je utvrdio da su tužiteljica i njezini pravni prednici više od 70 godina u posjedu sporne nekretnine od godine 1949., prošlog stoljeća, pa se od tada računa rok za dosjelost; jer svi izvedeni dokazi ukazuju, na mirni posjed pravnih prednika tužitelja koji su bili zemljoradnici i živjeli u [adresa]; dakle ovaj sud drži: da se od tada računa rok za dosjelost jer tužiteljica tvrdi, kao i saslušani svjedoci: da su svi njezini pravni prednici mirno uživali i posjedovali predmetnu nekretninu, na kojoj se nalaze stari objekti.

28. Dakle ovaj sud nakon svih izvedenih dokaza tijekom postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti drži dokazanim: da je tužiteljica u mirnom, poštenom, istinitom i faktičnom posjedu predmetne čestice dugi niz desetljeća, računajući i mirni posjed pravnih prednika tj. više od 70 godina mirnog posjedovanja; i da je vremenski zakonski rok dosjedovanja protekao; na način da je rok dosjedovanja svakako dovršen prije podnošenja tužbe, u ovoj pravnoj svari. Slijedom, da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan; pri tome valja nadodati da je tužiteljica i dan danas u posjedu iste nekretnine; dakle, svog poljoprivrednog imanja. U konkretnom slučaju se na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. (NN 73/91), te odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima imaju se primjenjivati pravna pravila iz Austrijskog općeg građanskog zakona tj. OGZ-a 1452-1477. Prema tim pravnim pravilima pretpostavke koje se moraju ispuniti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sastoje se u određenoj kvaliteti posjeda i proteku zakonom određenog vremena. Rok za stjecanje prava vlasništva nad nekretninama koje su u državnom, crkvenom i općinskom vlasništvu, te vlasništvu neprofitabilnih (dobrotvornih) pravnih osoba je 40 godina (paragraf 1472 OGZ-a); odnosno 30 godina (paragraf 1468 OGZ-a), u kojem je propisan rok dosjedovanja od 30 godina, kad posjednik nekretnine nije formalno upisan kao vlasnik, u zemljišnim knjigama. Obzirom da je tužiteljica putem pravnih prednika u mirnom posjedu (dugi niz desetljeća), predmetne nekretnine sve od 1949.; a i od te godine u nastavku do današnjeg dana; i da je njezin posjed miran, pošten i istinit; to ovaj sud drži dokazanim: da su ispunjenje sve pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću; zato je presuđeno ako u izreci.

29. Ovaj je sud cijeneći sve izvedene dokaze zaključio da je tužiteljica i njezina obitelj kao i njegovi pravni prednici oduvijek u posjedu sporne nekretnine. Kako su tužiteljica i njezini pravni prednici spornu nekretninu sve do danas nesmetano posjedovali i uživali; to je ovaj sud zaključio: da isti nisu imali razloga posumnjati da nisu upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici iste; a s druge strane je ovaj sud prihvatio navode tužiteljice, kada tvrdi: da je za navedeno saznala 2020.; pa kako je ovaj sud utvrdio, da je ona u mirnom, poštenom, istinitom i faktičnom posjedu navedene čestice dugi niz desetljeća računajući i mirni posjed pravnih prednika dakle, više od sedam desetljeća; to je ovaj sud zaključio, da je rok dosjedovanja protekao svakako daleko prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Slijedom toga je ovaj sud zaključio: da su ispunjene pretpostavke stjecanja prava dosjelošću propisane važećim pravim pravilima iz paragrafa bivšeg Austrijskog općeg zakonika (paragraf 1472. OGZ-a), koja pravila se primjenjuju na temelju gore navedenih odredaba Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine; prema kojem se na državnoj imovini vlasništvo moglo steći dosjelošću posjedovanjem kroz period od 40 godina računajući do 6. travnja 1941. godine. Valja nadodati da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-1684/2017-2 od 8. lipnja 2021. godine proizlazi: da je odredbom čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenoga 1999. godine, bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine, bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. S toga, je sve do donošenja navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999., u vrijeme posjedovanja nekretnine u društvenom vlasništvu treba uzeti u obzir i vrijeme proteklo do 8. listopada 1991. godine; odnosno do 17. studenoga 1999. godine.

30. Valja napomenuti kako se prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (NN 53/91 i 92/94 – dalje ZOVO) na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći vlasništvo dosjelošću. Međutim ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991., a 1. siječnja 1997. je stupio na snagu (novi) propis prema kojem je čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,073/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 96/17 – dalje ZV) propisano, da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ako i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklog prije toga dana. Ta je odredba čl. 388. st. 4. ZV-a ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-I-58/97 od 17. studenoga 1999., te je nakon toga izmijenjena novom odredbom suprotnog sadržaja. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske – Zahtjev br. 35298/04; Radomilja i dr. protiv Hrvatske – Zahtjev br. 37685/10; Jakeljić protiv Hrvatske - Zahtjev br. 22768/12 zauzeto je shvaćanje koje je izrađeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. svibnja 2019. godine pod posl.br. Rev-x 974/2017 prema kojem proizlazi: da se kod stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991., bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta pravu nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona; dodatno da rizik bilo kakve greška koja su počinila državna tijela mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinaca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju Zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice kada ne postoji drugi uspostavljeni privatni interes trećih osoba. Dakle, u ovom konkretnom slučaju, sud drži dokazanim: da je mirno protekao rok savjesnog, poštenog, faktičnog posjedovanja potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću; dakle, jer da je rok dosjedovanja protekao i da je svakako dovršen prije godine 1990., a svakako prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari; a čime su ostvareni zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću još od strane prednika tužitelja.

31. Valja napomenuti da čl. 1. Protokola broj 1 uz Konferenciju za zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjem tekstu EKJLP) potvrđenih Zakonom o potvrđivanju konvencije za zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda i protokola broj 1, 4., 6., 7., i 11. uz Konferenciju za zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda (NN- Međunarodni ugovori 18/97) propisuje da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, to se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima Međunarodnog prava, te kako sklopljeni međunarodni ugovori čine dio unutarnjeg pravnog poretka, a po pravnoj snazi su iznad zakona jer je EKLJP prihvaćena u Hrvatskom saboru, to njezine odredbe postaju izravno primjenjive za sudove i druga državna tijela i sva tijela koja imaju javne ovlasti. Stoga je ovaj sud zaključio da je u ovom slučaju došlo do stjecanja prava vlasništva na temelju Zakona dosjelošću jer vlasnik zemljišta uživa zaštitu imovine na temelju čl. 1., protokola 1.: iz EKLJP, a takav pravni stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama: Trgo protiv Hrvatske – Zahtjev br. 35298/04; Radomilja i dr. protiv Hrvatske – Zahtjev br. 37685/10; Jakeljić protiv Hrvatske - Zahtjev br. 22768/12.

32. Obzirom da je ovaj sud nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica preko svojih prednika u isključivom, neprekidnom, samostalnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine više od 70 godina; jer u posjedu te nekretnine (računajući mirni posjed pravnih prednika), od godine 1949. prošlog stoljeća, pa sve do danas; to je ovaj sud zaključio i drži dokazanim: da su se u ovom slučaju ispunili zakonski uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću "ex lege" osnovom prije navedenog paragrafa OGZ-a i odredbi čl. 388. st. 2. ZV-a, koji propisuje da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanaka stvarnih prava do stupanja na snagu spomenutog zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka; slijedom je ovaj sud osnovom navedenog presudio kao u izreci; osnovom pravnih pravila paragrafa bivšeg Austrijskog općeg građanskog zakonika (paragraf 1472 OGZ-a i 1468, OGZ-a); jer je rok dosjedovanja od 40 godina (odnosno rok od 30 godina), svakako dovršen daleko prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.; a sve sukladno odredbama čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

33. Iz povijesti promjena na toj katastarskoj čestici k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 55 predmeta), Ureda za katastar Rovinj, proizlazi: da je godine 1974., predmetna čestica evidentirana kao društveno vlasništvo sa nosiocem prava korištenja Općina Rovinj; i to nepromijenjena načina uporabe i površine: društveno vlasništvo s nosiocem prava korištenja Općine Rovinj i posjednika općenarodna imovina; i da je ta promjena uslijedila osnovom Rješenja Općine [adresa]: 07-893/74, broj provedbe zemljišnoknjižnog odjela Z-660/74., povodom provedene “nacionalizacije“, u odnosu na tada upisanog "optanta" na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; što sve proizlazi i iz zemljišnih knjiga (povijesni z.k.); te, da je 12. ožujka 2009. upisana na predmetnoj parceli tuženica u 27/36 dijela; sa drugim suvlasnicima, među kojima sada i ovdje tužiteljica u 3/36 dijela.

34. Dakle tužiteljica tvrdi: da se ona putem svojih pravnih prednika nalazi u nesmetanom, mirnom, neprekinutom, poštenom, zakonitom i istinitom posjedu predmetne nekretnine od sredine prošlog stoljeća; stoga da je dosjelošću stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine u cijelosti; da je dokazala rodoslovlje prednika i njihov mirni i pošten posjed nekretnine sa objektima; dakle, jer su svi članovi njezine obitelji, kao i njezini pravni prednici, mirno uživali i posjedovali to imanje; stoga da njezin posjed čestice (računajući i posjed pravnih prednika), traje više od 70 godina; jer su svi članovi njezine obitelji i njezini pravni prednici oduvijek posjedovali i uživali isto imanje i istu posjedovnu poljoprivrednu cjelinu, kao i ona osobno, do danas.

34.1. Da su njezini pravni prednici dugi niz desetljeća mirno uživali i posjedovali predmetnu česticu u cijelosti i to u sklopu tog imanja, jer su bili zemljoradnici; da su isključivo ona i pravni prednici posjedovali taj teren sa objektima; dakle, u naravi posjedovnu cjelinu, do obližnjeg puta; da im itko nije ikada branio mirno posjedovanje i uživanje parcele; i da zato ona drži: da je predmetna parcela njezina, tj. poljoprivredna gospodarska cjelina, a sve gledano dakle, iz pravca obližnjeg puta; da je to imanje oduvijek izgledalo kao i na dan uviđaja, jer su i njezini pravni prednici imanje neprekidno obrađivali i posjedovali na jednak način, kao i ona sada sa roditeljima.

35. Iz nalaza i mišljenja vještaka mjerničke struke Milke Kosanović proizlazi: da je predmetna nekretnina identificirana; da se nekretnini pristupa iz pravca jedinog mogućeg puta; da je parcela prepoznatljiva prema načinu korištenja još od 1968.; i da se godinama redovito obrađuje i održava (na prije opisani način).

36. Valja nadodati, da iz avio snimaka sa uklopom katastarskog plana i iz snimke iz 1968., zorno proizlazi: da se predmetna čestica obrađuje kao jedna jedinstvena posjedovna cjelina; da je posjed zatečen na licu mjesta neizmijenjen u odnosu na godinu 1968.; da se iz snimke iz zraka, može jasno raspoznati vrsta kulture parcele; u foto prilogu (uz nalaz), je prikazan i pristupni put i jedini ulaz za predmetno imanje; sve i razvidno prikazano na priloženim fotografijama, pogledom iz pravca puta prema parceli u posjedu tužiteljice; da se nekretnina obrađuje opisanim kulturama; i da se parcela dugi niz godina mirno obrađuje. Na osnovu priloženih foto priloga, ovaj je sud utvrdio: da iste fotografije i snimci iz zraka, zorno prikazuju česticu u posjedu tužiteljice; a iz kojih razvidno proizlazi: da se obrađuje kao jedna, jedinstvena posjedovna cjelina; uz prikazani jedini mogući i postojeći pristupni put, kroz koji prolazi tužiteljica sa strojevima i vozilima za pristupiti svojem imanju. Dakle, sud zaključno drži: da fotografije vjerno prikazuju put, predmetne parcelu i imanje tužiteljice, a samim time i posjedovnu cjelinu tužiteljice.

37. Ovaj sud cijeneći sve izvedene i prihvaćene dokaze drži: da snimak iz zraka iz 1968., zorno prikazuje spornu parcelu; da se koristi i održava (jer nije zarasla) na isti način, bez razlike u obrađivanju kao i sada; zbog čega sud zaključuje: da čini jednu jedinstvenu posjedovnu cjelinu, sa pristupnim putem. Dakle, da se jasno vidi na snimku iz 1968., da: se čestica koristi i održava, jer nema niti jedne naznake zapuštanja zemljišta, naročito u usporedbi sa okolnim terenima. Ovaj sud zaključno drži: da se predmetna parcela koristi i koristila i održavala, na jednak način kao i sada, a to svakako i prije osnutka katastarskog operata 1953. Dakle, da je parcela bila u mirnom posjedu pravnih prednika tužiteljice (a kasnije tužiteljice osobno), i da su svi oni parcelu, kao zemljoradnici obrađivali i održavali upravo na isti način, kao i tužiteljica sada.

38. Iz povijesnih podataka zemljišnih knjiga proizlazi: da je na predmetnoj katastarskoj čestici, provedena nacionalizacija; te da je sporna nekretnina prešla pod upravom, Općine Rovinj, kao Društveno vlasništvo; da je uslijedila promjena prema kojoj je parcela, upisana i to nepromijenjenog načina uporabe i površine, kao društveno vlasništvo s nosiocem prava korištenja Općine Rovinj i posjednika općenarodna imovina.

38.1. Iz zemljišnih knjiga i Rješenja Općine Rovinj, službe za imovinsko-pravne i poslove broj Z-660/74 proizlazi: da je utvrđeno: da je nacionalizirana i postala društveno vlasništvo sporna nekretnina u 27/36 dijela i odlučeno da se kao nositelj prava korištenja, upisuje Općina Rovinj; jer je nekretnina obuhvaćena tim rješenjem imala status "optantske" imovine (osnovom zahtjeva Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu); što je regulirano Ugovorom o miru s Italijom, temeljem kojeg je SFRJ, pripojilo i područje na kojem se nalaze predmetne nekretnine; a taj status je reguliran Sporazumom od 3. srpnja 1965. zaključenim između SFRJ i Republike Italije o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954.; osnovom kojih se propisa sva "optantska" imovina podvrgava nacionalizaciji i prijenosu u društveno vlasništvo, izuzev slobodnih dobara talijanskih "optanata" evidentiranih u Listu A i koja ostaju u vlasništvu "optanata".

39. Iz prihvaćenih navoda iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi: da su pravni prednici tužiteljice (kao i tužiteljica nakon njih), osobno i mirno posjedovali navedenu nekretninu, te ju obrađivali i održavali, onako kako je izgledala na dan uviđaja; pa je ovaj sud dodatno utvrdio i zaključio: da je i tužiteljica, kao i pravni prednici, koristila i mirno posjedovala nekretninu u cijelosti, na jednak način kao i njezini pravni prednici prije nje; pa je slijedom navedenog ovaj sud utvrdio i dodatno drži dokazanim: da su pradjed i djed tužiteljice sa članovima obitelji, kao i tužiteljica sa roditeljima, pošteno koristili i mirno posjedovali tu nekretninu u cijelosti; jer je utvrđeno u ovom postupku: da je ovdje tužiteljica nastavila mirni posjed imanja pravnih prednika; što sve proizlazi iz prihvaćenih navoda iz iskaza svjedoka (i tužiteljice), koji podudarno sa ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka tvrde: da su pravni prednici tužiteljice koristili, te pošteno i mirno posjedovali to imanje, pa i predmetnu nekretninu, na jednak način i u istom obimu, kao i tužiteljica do sada.

40. Ovaj sud drži dokazanim: da su predmetnu česticu dugi niz desetljeća mirno posjedovali pravni prednici tužiteljice, a nakon toga i tužiteljica osobno; da itko ikada nije osporio tužiteljici, a niti pravnim prednicima mirni, pošten i savjestan posjed čestice; da su tužiteljica i njezini pravni prednici isključivi posjednici predmetne nekretnine; ujedno tako i posjednici jedinstvene posjedovne cjeline, koja je vidljivo odijeljena od drugih susjednih terena i posjeda trećih osoba; dakle, da se ta nekretnina koristila i koristi kao jedna jedinstvena poljoprivredna posjedovna cjelina; i da se ta nekretnina oduvijek tako obrađivala desetljećima raznim kulturama, ali uvijek kao jedna jedinstvena poljoprivredna cjelina, sa samo jednim mogućim pristupnim putem, kroz prije navedeni i opisani put.

41. Osnovom čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu ZPP) stranka koja je tijekom postupka iznijela neku činjenicu, koja joj ide u prilog, dužna je predložiti i izvođenje dokaza kojom bi dokazala i postojanje te činjenice; stoga je tuženica dužna dokazati sve svoje tvrdnje pred sudom; to kako tuženica nije dokazala istinitost navedenih tvrdnji pred sudom; to je sukladno čl. 8. ZPP-a ovaj sud, prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučio kao u izreci.

42. Iz predmeta proizlazi: da Odjel za katastar nekretnina Rovinj-Rovigno ima evidentiranu spornu česticu u katastarskom operatu; te da je došlo do primjene posjedovnog stanja u katastru 1974., osnovom Rješenja o nacionalizaciji, kada je došlo do promjene posjedovnog stanja (kroz katastar), tako da je evidentirano novo stanje posjednika: društveno vlasništvo s nosiocem prava korištenja Općine Rovinj, i posjednika općenarodna imovina; dakle, kao društveno vlasništvo; i da je evidentirano novo stanje na tuženicu 2009.; što dodatno ukazuje sudu: da su mirni i pošteni posjednici tada bili, upravo pravni prednici tužiteljice, koji su posjedovali predmetnu česticu u cijelosti i to prije godine 1953. (godina osnutka katastarskog operata); sve jer iz prihvaćenih navoda saslušanih svjedoka proizlazi: da su pravni prednici tužiteljice, kao i tužiteljica osobno nakon njih, mirno i pošteno posjedovali navedenu nekretninu, upravo na isti način kao i ona sada sa roditeljima; slijedom toga je ovaj sud dodatno utvrdio, te i zaključio: a su predmetnu nekretninu posjedovali, pravni prednici tužiteljice i to: pradjed, djed, te i tužiteljica osobno sa svojim roditeljima; a što proizlazi dakle, i iz prihvaćenih navoda iz iskaza svjedoka i tužiteljice koji osnovano i podudarno sa ostalim izvedenim dokazima tvrde: da su pravni prednici tužitelja inače zemljoradnici, koristili i mirno posjedovali tu istu nekretninu, na jednak način kao i tužiteljica sada; slijedom dakle: da su pravni prednici tužiteljice mirno, savjesno, zakonito, istinito, pošteno posjedovali i uživali to imanje kao i objekte na nekretnini, u cijelosti.

42.1. Tijekom postupka je utvrđen slijed mirnog i poštenog posjeda predmetne nekretnine od strane pravnih prednika tužitelja, pradjeda, djeda i roditelja tužiteljice, te i tužiteljice u nastavku, to ovaj sud drži dokazanim: da je pravni prednik tužiteljice i to pradjed, posjedovao predmetnu nekretninu od 1949., koji je rođen 1919. i bio zemljoradnik iz [adresa], dakle, radno sposoban, te i imao sina rođenog godine 1936.; koji je pradjed postao punoljetan kada je imao 24 godina (godine 1943. sve po OGZ- u), i da je preminuo 1962.; da su pradjed i njegov sin, u nastavku zajedno uživali predmetnu nekretninu, a potom u nastavku i njegov sin, tj. djed tužiteljice sa članovima obitelji sve do 2021., kada je preminuo.

42.2. Iz predmeta proizlazi, da je parcela ranije bile evidentirana u katastru, na ime treće osobe, koja je bila očito "optirala"; da su pravni prednici tužiteljice nekretninu prije tuga mirno uživali i koristili, dakle, pradjed tužiteljice sa članovima obitelji i sinom, zatim djed tužiteljice sa članovima obitelji i sa kćerkom, te roditelji tužiteljice sa tužiteljicom, zatim ona osobno. Slijedom toga ovaj sud drži dokazanim: mirni, neprekidan, istinit, pošten, savjestan i faktičan posjed nekretnine, od strane pravnih prednika tužitelja od 1949. prošlog stoljeća; dakle, računajući savjestan, mirni posjed njegovih pravnih prednika od tada, pa nadalje, do sada; jer je nakon pradjeda i djed sa svojim pravnim slijednicima, nastavio neprekidni mirni posjed parcele; a nastavno i tužiteljica osobno, nakon smrti djeda.

43. Ovaj sud drži dokazanim da: su pravni prednici tužiteljice živjeli u [adresa] i posjedovali spornu nekretninu neprekidno od 1949.; da su istu česticu desetljećima posjedovali neometano, neprekidno, mirno, savjesno, pošteno i istinito, kao i njihovi pravni slijednici u nastavku, do sada.

43.1. Ovaj sud dodatno drži dokazanim: da tužiteljica nije imala razloga posumnjati da nije upisana na spornoj čestici, kao zemljišnoknjižni vlasnik; jer da je za navedeno saznala prije podnošenja tužbe, u ovoj pravnoj stvari i to godine 2020.; pa je cijeneći navedeno ovaj sud zaključio: da je tužiteljica tek tada uvidom u zemljišne knjige utvrdila, da sporna nekretnina nije uknjižena na ime djeda. Dakle sud zaključno drži: da je tu činjenicu tužiteljica utvrdila 2020.

44. Ovaj je sud zaključio: da se svakako (po OGZ-u), rok početka dosjedovanja računa od 1949. prošlog stoljeća; dakle, da se od tada računa rok početka dosjedovanja, jer da je pradjed tužiteljice živio u [adresa], bio zemljoradnik i obrađivao predmetnu zemlju; te jer je djed tužiteljice sa svojim ocem i članovima obitelji, u nastavku mirno posjedovao tu istu nekretninu; zato ovaj sud drži dokazanim: da je rok dosjedovanja nekretnine, mirno protekao računajući od 1949.; od kada su u mirnom posjedu nekretnine bili pradjed, a potom djed tužiteljice sa ocem, kćerkom i sa unukom; da su pravni prednici tužitelja, od tada dakle, i u nastavku mirno, savjesno, istinito i zakonito posjedovali sporne nekretnine, kao i tužiteljica nakon njih, sve do sada; zapravo do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

45. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva kroz Zakonom određeno vrijeme. Time se višegodišnjem posjedovnom stanju priznaje vlasničko pravni učinak, čime se uklanja razlika između faktičnog i pravnog stanja. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću važno je utvrditi dan početka posjedovnog stanja odnosno od kada je posjednik stupio u samostalni posjed i od kojeg počinje teći vrijeme potrebno za dosjelost. Sud je utvrdio da su tužiteljica i njezini pravni prednici više od 70 godina u posjedu sporne nekretnine tj. prednici tužiteljice još od 1949., pa se od tada računa rok za dosjelost; jer izvedeni dokazi ukazuju na miran, pošten, istinit, neprekidan, savjestan i zakonit posjed pravnih prednika tužiteljice, od tada; koji su prednici živjeli od poljoprivrede. Dakle ovaj sud drži: da se od tada računa rok za dosjelost jer tužiteljica tvrdi, kao i saslušani svjedoci: da su svi njezini pravni prednici mirno uživali i posjedovali predmetnu nekretninu tj. imanje; dakako da je ovaj sud pri tome posebice cijenio iskaze svjedoka i tužiteljice, koji su svojim navodima u potpunosti potvrdili navode iz iskaza tužiteljice (sve podudarno sa ostalim izvedenim materijalnim dokazima tijekom postupka).

46. Dakle ovaj sud nakon svih izvedenih dokaza tijekom postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti drži dokazanim: da je rok dosjedovanja dovršen svakako prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari; slijedom, da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan; pri tome valja nadodati da je tužiteljica i dan danas u posjedu iste nekretnine. U konkretnom slučaju se na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. (NN 73/91), te odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ima primjenjivati pravna pravila iz Austrijskog općeg građanskog zakona tj. OGZ-a 1452- 1477. Prema tim pravnim pravilima pretpostavke koje se moraju ispuniti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sastoje se u određenoj kvaliteti posjeda i proteku zakonom određenog vremena. Rok za stjecanje prava vlasništva nad nekretninama koje su u državnom, crkvenom i općinskom vlasništvu te vlasništvu neprofitabilnih (dobrotvornih) pravnih osoba je 40 godina (paragraf 1472 OGZ-a); time da paragraf 1468 OGZ-a, propisuje rok od 30 godina, kad posjednik nekretnine nije formalno upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Obzirom da je tužiteljica putem pravnih prednika u mirnom posjedu dugi niz desetljeća predmetne nekretnine od 1949., a od te godine u nastavku neprekidno do današnjeg dana; to ovaj sud drži dokazanim: da su ispunjenje sve pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću; zato je presuđeno ako u izreci.

47. Slijedom toga je ovaj sud zaključio: da su ispunjene pretpostavke stjecanja prava dosjelošću propisane važećim pravim pravilima iz paragrafa bivšeg Austrijskog općeg zakonika (paragraf 1468 i 1472. OGZ-a), koja pravila se primjenjuju na temelju gore navedenih odredaba Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine; prema kojem se na državnoj imovini vlasništvo moglo steći dosjelošću poštenim posjedovanjem kroz period od 40 godina; time da paragraf 1468, propisuje rok dosjedovanja od 30 godina, kad posjednik nekretnine nije formalno upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama.

48. Valja nadodati, da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev- 1684/2017-2 od 8. lipnja 2021. godine proizlazi: da je odredbom čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenoga 1999. godine, bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. S toga, je sve do donošenja navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999., u vrijeme posjedovanja nekretnine u društvenom vlasništvu treba uzeti u obzir i vrijeme proteklo do 8. listopada 1991. godine; odnosno do 17. studenoga 1999. godine.

49. Valja napomenuti, da se prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (NN 53/91 i 92/94 – dalje ZOVO) na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći vlasništvo dosjelošću. Međutim ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991., a 1. siječnja 1997. stupio je na snagu (novi) propis prema kojem je čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,073/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 96/17 – dalje ZV) propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklog prije toga dana. Ta je odredba čl. 388. st. 4. ZV-a ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-I-58/97 od 17. studenoga 1999., te je nakon toga izmijenjena novom odredbom suprotnog sadržaja. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske – Zahtjev br. 35298/04; Radomilja i dr. protiv Hrvatske – Zahtjev br. 37685/10; Jakeljić protiv Hrvatske - Zahtjev br. 22768/12 zauzeto je shvaćanje koje je izrađeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. svibnja 2019. godine pod posl.br. Rev-x 974/2017 prema kojem proizlazi: da se kod stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991., bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta pravu nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona; dodatno da rizik bilo kakve greška koja su počinila državna tijela mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinaca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju Zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice kada ne postoji drugi uspostavljeni privatni interes trećih osoba (iz čega proizlazi da se u roku dosjedovanja treba uračunati i vremenski period do 17. studenoga 1999. godine).

50. Valja naglasiti, da čl. 1. Protokola broj 1 uz Konferenciju za zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjem tekstu EKJLP) potvrđenih Zakonom o potvrđivanju konvencije za zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda i protokola broj 1, 4., 6., 7., i 11., uz Konferenciju za zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda (NN-Međunarodni ugovori 18/97) propisuje da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, to se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima Međunarodnog prava, te kako sklopljeni međunarodni ugovori čine dio unutarnjeg pravnog poretka, a po pravnoj snazi su iznad zakona jer je EKLJP prihvaćena u Hrvatskom saboru, to njezine odredbe postaju izravno primjenjive za sudove i druga državna tijela i sva tijela koja imaju javne ovlasti. Stoga je ovaj sud zaključio, da je u ovom slučaju došlo do stjecanja prava vlasništva na temelju Zakona dosjelošću jer vlasnik zemljišta uživa zaštitu imovine na temelju čl. 1., protokola 1.: iz EKLJP, a takav pravni stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama: Trgo protiv Hrvatske – Zahtjev br. 35298/04; Radomilja i dr. protiv Hrvatske – Zahtjev br. 37685/10; Jakeljić protiv Hrvatske - Zahtjev br. 22768/12.

51. Obzirom da je ovaj sud nedvojbeno utvrdio: da je tužiteljica preko svojih prednika u isključivom, neprekidnom, samostalnom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine više od 70 godina; da su pravni prednici tužitelja neprekidno posjedovali tu nekretninu i to od 1949. pa i u nastavku do danas; slijedom da su od tada pa i u nastavku mirno posjedovali česticu, kao što je gore navedeno; to je ovaj sud zaključio i drži dokazanim: da su se u ovom slučaju ispunili zakonski uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću "ex lege" osnovom prije navedenog paragrafa OGZ-a i odredbi čl. 388. st. 2. ZV-a, koji propisuje da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanaka stvarnih prava do stupanja na snagu spomenutog zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka; slijedom je ovaj sud osnovom navedenog presudio kao u izreci; osnovom pravnih pravila paragrafa bivšeg Austrijskog općeg građanskog zakonika (paragraf 1472 OGZ-a i paragraf 1468 OGZ-a); jer je rok dosjedovanja od 40 godina (odnosno 30 godina), dovršen svakako i daleko prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari; a sve sukladno odredbama čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, iz razloga kako slijedi.

51.1. Dakle, ovaj je sud cijeneći sve gore navedeno, u konkretnom slučaju utvrdio i drži dokazanim: da je rok dosjedovanja u ovom konkretnom svakako dovršen daleko prije podnošenja tužbe u ovom predmetu. Isto tako, cijeneći sve gore navedeno, ovaj sud drži: da se odluka donijeta Rješenjem Općine Rovinj, Službe za imovinsko pravne poslove o nacionalizaciji (sporne) nekretnine "optanata", ne odnosi na članove predmetne obitelji; i da nije od značaja u ovoj pravnoj stvari.

51.2. Ovaj sud zaključno drži: da ta odluka nije od značaja u ovoj pravnoj stvari; jer se zabrana stjecanja vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu ne odnosi na vlasništvo već stečeno dosjelošću; dakle, neovisno o tome što je nekretnina tijekom vremena upisana kao društveno vlasništvo; dakle, jer zabrana prava stjecanja vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu, ne odnosi se na vlasništvo već stečeno dosjelošću, neovisno o tome što je zemljište poslije upisano kao društveno vlasništvo odnosno, vlasništvo Republike Hrvatske (VSH, Rev-253/90 od 21. ožujka 1990. godine); pa je slijedom presuđeno kao u izreci.

52. Ovaj je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je utvrdio: da su ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje dosjelošću na temelju odredbi pravnih pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika (čl. 1. i 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donijetih prije 6. travnja 1941. "Narodne novine" br. 73/91 – dalje: OGZ), u svezi odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 9/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP), sa rokom dosjedovanja, od 40 godina svako dovršen, daleko prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari; time da se rješenje Općine Rovinj, o nacionalizaciji te nekretnine "optanata", ne odnosi na članove obitelji tužitelja; to sud drži da: ta odluka nije od značaja u ovoj pravnoj stvari.

53. Notorno je ovome sudu da je 18. prosinca 1954. nacionalizirana i prenijeta u društveno vlasništvo predmetna nekretnina, prijašnjeg vlasnika, te je naloženo zemljišnoknjižnoj službi Općinskog suda u Rovinju, izvršiti uknjižbu tog rješenja; na način da se briše pravo vlasništva, sa imena ranijih vlasnika "optanata".

54. Tako je na siguran način utvrđeno da je sukladno sporazumu između Republike Italije i bivše FNRJ od 18. prosinca 1954. "optantska" imovina koja je ostala u vlasništvu "optanata" u okviru tadašnjeg zakonodavstva prešla u društveno vlasništvo na dan 18. prosinca 1954., a ne nakon toga upisom društvenog vlasništva, općenarodne imovine u zemljišne knjige, pa je stoga ta nekretnina već bila u društvenom vlasništvu, neovisno o upisu izvršenom, po donošenju rješenja od godine 1974.; pa stoga tuženica neosnovano upućuje, da su predmetne nekretnine bile u vlasništvu tzv. "optanata", osoba koje su nakon 1941., optirale za talijansko državljanstvo, te da se ne radi o imovini koja je odavno napuštena ili za koju stvarno zemljišnoknjižni vlasnici nisu znali.

55. Dakle, imovina "optanata" je prešla u društveno vlasništvo odnosno, općenarodnu imovinu danom sklapanja sporazuma između FNRJ i Republike Italije o primjeni Sporazuma s danom 18. prosinca 1954. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev x-852/12 od 22. ožujka 2017. i Rev-752/2021-2 od 17. svibnja 2022.).

56. Prema odredbi paragrafa 1468. OGZ-a, su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja putem svojih prednika s obzirom da su do prelaska predmetne nekretnine u društveno vlasništvo bili u poštenom posjedu (više od 30 godina), a najmanje 20 godina, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na proširenoj općoj sjednici bivšeg Saveznog Vrhovnog suda FNRJ od 3. travnja 1960., gdje je zauzeto stajalište da umjesto propisanog roka iz paragrafa 1468. OGZ-a, u trajanju od 30 godina, je dostatan pošteni posjed od 20 godina (primjerice odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev x-51/13-2 od 23. srpnja 2014.).

57. Tuženica drži da ovu činjenicu sud ne može utvrditi saslušanjem svjedoka s obzirom da da su rođeni 1951.,1959.,1965., što je točno za razdoblje početka pedesetih godina 20. stoljeća, prema utvrđenju ovoga suda, ali su za kasnije razdoblje svi svjedoci izrijekom i suglasno iskazali da je obitelj tužiteljice oduvijek u posjedu predmetne nekretnine, a ovaj je sud na licu mjesta neposrednim opažanjem utvrdio: da tužiteljica nedvojbeno posjeduje jednu neodvojivu poljoprivrednu cjelinu na terenu, te da se do predmetne nekretnine može pristupiti samo iz pravca puta (gledano iz pravca ceste).

58. Kako su dakle pravni prednici tužiteljice mirno uživali i koristili predmetne nekretnine sa obitelji, tužiteljica je na siguran način dokazala poštenje svojih prednika u smislu odredbe čl. 326. OGZ-a, prema kojoj je pošteni posjednik onaj koji drži: da je stvar koju posjeduje njegova, a nepošten je posjednik samo onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje; dok je odredbom paragrafa 328. OGZ-a, propisano da se poštenje posjeda presuđuje, a u dvojbi uzima: da je posjed pošten.

Dakle, zakonska predmnijeva je: poštenje posjednika.

59. Za stjecanje prava vlasništva na temelju izvanredne dosjelosti odnosno dosjelosti, potrebno je dokazati da je prednik tužiteljice bio posjednik sukladno odredbi paragrafa 309., neprekidno kroz vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću, što je tužiteljica u ovom slučaju i učinila i moguće je utvrditi, kako iz iskaza svjedoka i tužiteljice, tako i položaja predmetne nekretnine, a u odnosu na utvrđenja vještaka mjernika. Svi svjedoci, koji su poznavali djeda, su naime suglasno iskazivali i to na licu mjesta: da su još od vremena djeda i pradjeda, predmetne nekretnine oduvijek nesmetano i mirno, te pošteno posjedovali i koristili pravni prednici tužiteljice i njezina obitelj.

60. Budući da se poštenje posjednika predmnijeva, a tuženica nije dokazala nepoštenje prednika tužiteljice do prelaska nekretnine u društveno vlasništvo, dok je ocjenom svih provedenih dokaza u njihovoj ukupnosti moguće utvrditi: da su prednici tužiteljice bili u mirnom posjedu te nekretnine dugi niz desetljeća; dakle, bili u posjedu sporne nekretnine i to od 1949., stečene su pretpostavke za stjecanje prava dosjelošću, jer je predmetna nekretnina bila u poštenom posjedu prednika tužiteljice, od godine 1949, a zapravo sve do 2020; dakle, nisu ostvareni razlozi tuženice, kojima upućuje na sadržaj povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka i upisanih promjena nakon 1954., te i na nepoštenje tužiteljice.

61. Rok dosjedovanja od 40 godina je tako sigurno dovršen, što predstavlja vrijeme poštenog posjedovanja predmetne nekretnine po pravnim prednicima i to: pradjeda i djeda, pa su ostvareni zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, još po prednicima tužiteljice, a koji prednici su svoje vlasništvo nesporno prenijeli na tužiteljicu i koji slijed tuženica nedokazano i neosnovano spori.

62. Ovaj je sud zaključio i temelji ovu odluku na utvrđenju da se tužiteljica osobno i putem svojih pravnih prednika nalazi u poštenom posjedu spornie nekretnine od 1949., kroz period svakako dulji od 40 godina, te i u nastavku sve do 2020., pozivom na odredbe iz pravnog pravila paragrafa Austrijskog općeg građanskog zakonika.

62.1. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) održanoj 14. veljače 2019. pod brojem: Su-IV-56/19-2 izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.".

62.2. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1048/2023 od 3. siječnja 2024. (tužitelja protiv tuženice Republike Hrvatske), proizlazi da: na nekretnini koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu može se steći pravo vlasništva izvanrednom dosjelošću sukladno odredbama čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP, ako su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u vrijeme podnošenja tužbe odnosno ako je do podnošenja tužbe proteklo vrijeme poštenog posjedovanja od 40 godina, a ne do 17. studenog 1999. kada je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999.

62.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske navedenom odlukom zaključno drži: da za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu u vrijeme posjedovanja računa se i vrijeme prije 8. listopada 1991., a vlasništvo dosjelošću se stječe ako je protekao rok od 40 godina, iz čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP, do dana podnošenja tužbe, a ne do 17. studenoga 1999.

63. Stoga je sud utvrdio da je tužiteljica stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine k. o. [katastarska općina], dosjelošću temeljem odredbe čl. 159. st. 4. ZVDSP-a prema kojoj će odredbi samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz čl. 159. st. 2. i 3. ZVDSP-a.

63.1. Člankom 159. st. 3. ZVDSP-a propisano je da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Dakle, sukladno odredbama čl. 159. st. 3. i čl. 159. st. 4. ZVDSP-a, tužiteljica je stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću jer ih je posjedovala protekom i više od zakonskih propisanih 40 godina, tj. od 1949.; odnosno, više od 70 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a da nije znala, niti je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati, da joj ne pripada pravo na posjed; da je bila poštena posjednica kako to propisuje čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, pri čemu se poštenje pretpostavlja temeljem odredbe iz čl. 18. st. 5. ZVDSP-a, osim ako se ne dokaže suprotno, što u ovom postupku nije dokazano. U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, istiniti i pošteni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici kako to propisuje odredba čl. 160. st. 2. ZVDSP-a.

64. Nije osnovan tuženikov prigovor da je vlasništvo nekretnine koja je predmet tužbenog zahtjeva "ex lege" postala vlasništvo tuženika, a da tužiteljica nije ničim dokazala, da je njezin posjed pošten; već upravo suprotno, svi saslušani svjedoci jesu iskazivali: da su predmetnu nekretninu oduvijek koristili članovi obitelji tužiteljice i pravni prednici i da im nitko nije osporavao ili branio to korištenje, a to je izjavila i sama tužiteljica.

65. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju Rev 2344/2018-3 dana 17. studenoga 2020. godine naveo da se o pravnom pitanju može li se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu računati i vrijeme posjedovanja u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. godine, taj sud već izjasnio u odlukama broja Rev-291/14 od 17. travnja 2018. godine, Rev-1480/16 od 5. studenoga 2019., i drugi, a ono glasi: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.".

65.1. Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja prema revizijskom sudu polazi od odredbe 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine Republike Hrvatske, br. 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojim je stavljen izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Nakon toga je u čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud je dana 17. studenog 1999. godine ukinuo članak 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., "Narodne novine", br. 137/99 od 4. prosinca 1999.).

65.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske svoje pravno shvaćanje temelji na presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske.

66. Slijedom navedenog, sud je donio odluku kao u izreci ove presude, utvrđujući da je tužiteljica dosjelošću stekla pravo vlasništva nekretnine k. o. [katastarska općina], zato jer je tužiteljica ispunila sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kako u pogledu sposobnosti osobe koja dosjeda, tako i u pogledu stvari koju je samostalno posjedovala tako i u pogledu kvalitete posjeda, poštenja i neprekidnog tijeka trajanja zakonom propisanog vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

67. Po provedenom postupku ovaj je sud utvrdio: da je predmetna nekretnina k. o. [katastarska općina] upisana na tuženicu u suvlasništvu, prema izvatku iz zemljišne knjige; da je tuženica navedeni udio nekretnine, stekla temeljem rješenja pravnog prednika Općine Rovinj, nacionalizacijom i pretvaranjem u društveno vlasništvo; da je predmetna nekretnina sa objektima, identificirana očevidom na licu mjesta uz prisustvo sudskog vještaka mjernika Milke Kosanović; da stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka; da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke; da je iskazom saslušanih svjedoka koji su iskazivali podudarno, utvrđeno da su predmetnu nekretninu oduvijek koristili članovi obitelji tužiteljice; i da im itko nije osporavao niti branio korištenje parcele; da iz iskaza tužiteljice proizlazi: da je predmetnu nekretninu koristila ona i njezina obitelj, kao i njezini pravni prednici; da je njezin djed (davno) na dijelu te nekretnine, zasadio stari vinograd; da ga je zatim zamijenio novim; da su prednici tužiteljice na drugom dijelu terena, izgradili objekte i štalu; da su prednici tužiteljice na predmetnom gospodarskom imanju održavali i sanirali objekte, držali, koze, svinje, lovačke pse, kokoši i poljoprivredni alat; da isključivo tužiteljica poslije smrti djeda, koristi predmetnu nekretninu i maslinik; da prema istinitom i vjerodostojnom iskazu tužiteljice itko ikada tužiteljici i njezinim pravnim prednicima nije osporavao (do ovog postupka od strane tuženice), korištenje ili vlasništvo predmetne nekretnine; da je djed tužiteljice preminuo 2021.; da je tužiteljica naslijedila mirni posjed predmetne nekretnine k. o. [katastarska općina], od djeda; da je tužiteljica stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, jer je sa prednicima istu posjedovala protekom i više od zakonskih propisanih 40 godina i to od 1949., neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a da nije znala niti je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da joj ne pripada pravo na posjed; da je tužiteljica poštena posjednica; i da tuženica nije dokazala suprotno; da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnje posjednice neprekidno posjedovali kao zakoniti, istiniti i pošteni posjednici, zapravo kao pošteni samostalni posjednici.

68. Ovaj je sud utvrdio da su tužiteljica i njegovi prednici već 70 godina u samostalnom posjedu predmetne nekretnine, a u kojem posjedu ih nitko nije ometao i da tuženica nije dokazala da posjed tužiteljice nije pošten, te da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na osnovu čl.159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i čl. 18. i čl. 160. st. 2. ZV-a, odlučio kao u izreci.

68.1. Jednako tako, da je predmetna nekretnina od 18. prosinca 1954. prenesena u društveno vlasništvo za 27/36 dijela, dana 18. prosinca 1954. Da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka Rev 752/2021 od 17. svibnja 2022.) imovina optanata prelazi u društveno vlasništvo, odnosno općenarodnu imovinu danom sklapanja Sporazuma između FNRJ i Republike Italije o primijeni Sporazuma, odnosno danom 18. prosinca 1954.

69. Potrebno je reći i to da iz činjeničnih navoda tužbe, pa tako i provedenog dokaznog postupka te iskaza tužiteljice proizlazi: da tužiteljica niti njezini pravni prednici nisu imali saznanja da je predmetna nekretnina nacionalizirana, a niti da su bili obaviješteni o navedenom postupku; te da nisu znali da je tuženica i upisana kao suvlasnica nekretnine.

69.1. Da je tužiteljica predmetnu nekretninu stekla dosjelošću obzirom da je njezin posjed, kao i posjed pravnih prednika bio pošten, time da tuženica u bitnome spori činjenicu posjedovanja predmetne nekretnine od strane obitelji i pravnih prednika tužiteljice kao i same tužiteljice, ali navedeno nije dokazala u ovom postupku.

69.2. Naime, dosjelost u stvarnom pravu označava stjecanje prava vlasništva neprekidnim vršenjem njegova sadržaja kroz određeno zakonom propisano vrijeme. Dosjelost pretvara, dakle, faktičnu vlast u pravnu, a posjed u subjektivno pravo čime posjednik stječe na originarni način ono što je do tada posjedovao kao pošteni posjednik, kroz zakonom propisano vrijeme.

70. Na temelju odredbe čl. 388. st. 2. ZV stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

71. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1472. OGZ koje se primjenjuje na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Službeni list 86/46) odnosno na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine, br. 73/91), vlasništvo nad državnom imovinom moglo se stjecati dosjelošću bez obzira što su te nekretnine bile u naravi za što se tražilo posjedovanje kroz period od 40 godina.

72. Pravni učinci dosjelosti kao izvornog načina stjecanja prava vlasništva nastupaju po samom pravu ("ipso iure") istekom potrebnog vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ako su ispunjeni i ostali uvjeti koje propisuje zakon o stjecanju putem dosjelosti, u konkretnom slučaju savjesnost posjeda.

72.1. Dakle, da bi se vlasništvo moglo steći dosjelošću, mora, osim isteka potrebnog vremena, biti ispunjena pretpostavka savjesnosti (poštenja) posjeda i to kako po odredbama ZV (čl. 159. ) koji je sada na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe, tako i prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, br.53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO), koji se primjenjuje od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., tako i prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (paragraf 1460), koja pravila su se primjenjivala do 1. rujna 1980. kao dana stupanja na snagu ZOVO.

73. Pravni standard "poštenog posjednika" određuje onog koji nije znao niti je iz okolnosti slučaja mogao znati da netko drugi ima pravo na posjed (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 857/13-3 od 4. travnja 2018.). Poštenje posjednika se predmnijeva, ali radi se o oborivoj zakonskoj predmnjevi kako to proizlazi iz odredaba ZV, ali i iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-6116/2020 od 24. veljače 2021. Nesavjesnost posjednika kao zapreka za stjecanje vlasništva dosjelošću ne može se izvesti iz same okolnosti da je kao vlasnik nekretnine upisana druga osoba, već onaj koji se na nesavjesnost poziva dužan je to i dokazati (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: Rev 389/2014-5 od 29. svibnja 2019., Rev 32/97 od 16. rujna 1997., Rev 2468/10 od 21. veljače 2012. i Rev 2426/90 od 15 veljače 1991.). Nepošten je posjednik koji zna ili mora znati da nema pravo (samostalno) posjedovati nekretninu. Činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da povjerava stanje u zemljišnim knjigama (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev x 76/2014 od 21. listopada 2014.).

74. Znači, zaključak o (ne)savjesnosti posjeda moguće je donositi samo uvažavanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, a ne samo uzimanjem u obzir činjenice da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu već i okolnosti koje se odnose na ponašanje i postupanje u zemljišnoj knjizi upisanog vlasnika, odnosno u konkretnom slučaju upisanog suvlasnika, prema osobi posjednika.

75. U provedenom postupku je utvrđeno da su prednici i članovi obitelj tužiteljice, a potom i sama tužiteljica samostalno posjedovali predmetnu nekretninu od 1949., pa do dana podnošenja tužbe, a tužiteljica je i nadalje u posjedu imanja, dakle, više 70 godina i u čemu ih nitko nije ometao.

76. Prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV-a koji je bio na snazi u trenutku podnošenja tužbe propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

77. Odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, a prema odredbi stavka 5. istog članka ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno.

78. Jednako tako, čl. 28. st. 2. ZOVO koji je bio u primjeni do 1. siječnja 1997. propisano je da savjestan i zakonit posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništvo na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, dok prema st. 3. savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, a prema čl.72. ZOVO posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova time da se savjesnost pretpostavlja.

79. Dakle, kako je to navedeno da bi se vlasništvo moglo steći dosjelošću, mora, osim isteka potrebnog vremena, biti ispunjena pretpostavka savjesnosti (poštenja) posjeda i to kako po odredbama ZV (čl. 159.) koji je sada na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe, tako i prema odredbama ZOVO koji se primjenjuje od 1. rujna 1980. godine, do 31. prosinca 1996. godine,

80. Vezano za primjenu navedenih odredbi i zaključak ovoga suda o savjesnosti i poštenog posjeda tužiteljice ukazuje se na slijedeće.

81. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu odluka zauzeo pravno shvaćanje prema kojem se nepoštenje mora dokazati, a samo poricanje poštenja posjeda nije dovoljno (VSH, Gž-3074/77). Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Za savjesnost je dovoljno da je posjednik uvjeren da stvar drži na temelju valjanog naslova. Nasljednik postaje savjesnim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i kad je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti mogao znati, a vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljedstva (Rev-943/81 od 22. rujna 1981., Rev 725/2022-2 od 11. listopada 2022.).

82. Imajući u vidu činjenična utvrđenja u ovom postupku kao i pravna shvaćanja u citiranim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i okolnost da se radi o neometanom posjedovanju predmetne nekretnine od 1949.; suprotno tvrdnji tuženice, ovaj je sud utvrdio, da tuženica nije dokazala da je posjed kako prednika tako i tužiteljice nepošten; te i utvrdio: da tužiteljica i njezini prednici, nisu imali dovoljno razloga posumnjati, da im pravo na posjed ne pripada.

83. Stoga, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu da tuženica nije adekvatnim dokaznima sredstvima i sa dovoljnim stupnjem vjerojatnosti dokazala: da posjed nije pošten i s time u vezi odlučnu činjenicu da su pravni prednici tužitelja i tužiteljica znali da se radi o imovini optanta koja je prešla u društveno vlasništvo, danom sklapanja Sporazuma između FNRJ i Republike Italije o primjeni Sporazuma, 18. prosinca 1954., kao i svim pravnim posljedicama koje iz toga proizlaze, o poštenju posjeda.

84. Odredbom čl. 388 st. 4. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, 81/2015, 94/2017, dalje: ZV-a) je propisano da se u rok za stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo do toga datuma, a koja odredba je ukinuta Odlukom ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. godine, te je objavljena u Narodnim novinama br. 137/99 od 14. prosinca 1999. godine. Kako stranka ne može trpjeti propuste države zbog donošenja neustavnih propisa, zahtjevi za utvrđenje prava služnosti dosjelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991. bile u režimu društvenog vlasništva, mogu se prihvatiti i na toj nekretnini ako su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva ispunjene, do kojih je došlo prije ukidanja prije navedene odredbe odnosno do 14. prosinca 1999. (Odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske, zahtjev br. 35298/04 od 11. lipnja 2009.); a svakako do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

84.1. Ovaj je sud utvrdio da je tužiteljica osobno i putem svojih prednika pradjeda, prabake, djeda i bake pa oca i majke, izvršavala posjed nekretnine faktično, mirno, istinito, savjesno i neprekidno dulje od 40 godina, do podnošenja tužbe, dakle, na pošten način; te da se tome nitko nije protivio, pa su na strani tužiteljice do ukidanja prije navedene odredbe, bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću; pa nije osnovan prigovor tuženice, da tužiteljica nije mogla stjecati pravo vlasništva dosjedanjem.

85. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a; a u ovom je predmetu tuženica izgubila spor; dakle tuženica je dužna naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

85.1. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 1500,00 eura i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tužiteljici pripadaju na temelju Tbr. 7.1. i dr. i to: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora 100 bodova (200,00 eura); za sastav tužbe 100 bodova (200,00 eura); za tri održana ročišta 3 x 100 bodova, ukupno 300 bodova (600,00 eura); za sastav podneska od 25. ožujka 2026., 100 bodova (200,00 eura); dakle, ukupno 1.200,00 eura; te PDV (25%) na navedeni iznos u iznosu od 300,00 eura, odnosno ukupno iznos od 1.500,00 eura. Dodatno za pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura; za pristojbu na presudu u iznosu od 110,00 eura; tužiteljici pripada i materijalni trošak vještačenja i za izlazak suda na lice mjesta, u iznosu od 619,18 eura; što sveukupno iznosi 755,73 eura. Dakle tuženica je dužna naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u ukupnom iznosu 2.255,73 eura, u roku od 15 dana od donošenja odluke; a osnovom čl. 151. st. 3. ZPP-a, za zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude. U preostalom se dijelu do iznosa 2.336,55 eura, zahtjev tužiteljice za dosudom troškova odbija, jer je neosnovan.

86. Slijedom izloženog, valjalo je presuditi kao u izreci.

U Rovinju, 10. rujna 2026.

Sudac:

Roberto Uggeri

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u 3 istovjetnih primjeraka, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po pun.

- tuženici po z.z.