Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2147/2023-2
Poslovni broj: Usž-2147/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Ante Galića, članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja T. s. d. o. o., I., kojeg zastupa opunomoćenik H. J., odvjetnik u V., protiv tuženog Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., kojeg zastupa N. B., dipl. iur., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-802/2022-12 od 29. ožujka 2023., na sjednici održanoj 18. travnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-802/2022-12 od 29. ožujka 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/22-1/178, URBROJ: 513-04-22-2 od 31. svibnja 2022. Navedenim rješenjem je odbijena žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda V., KLASA: UP/I-471-02/20-01/44, URBROJ: 513-07-16-02-01/05-22-24 od 8. travnja 2022. kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje poslovanja od 1. svibnja 2019. do 31. prosinca 2019.
2. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS).
3. Tužitelj u žalbi navodi da je obveza plaćanja u proračun RH navedenog iznosa poreza na dodanu vrijednost obveza T. d. o. o. jer da je porezni obveznik osoba koja isporučuje robu ili uslugu, a ne kupac, ovdje tužitelj, jer je iznos poreza već obračunat u ukupnoj cijeni koju plaća kupac. Smatra da ima pravo na porez na dodanu vrijednost iskazan u kupoprodajnoj cijeni za robu ili uslugu koju kupuje, koristiti kao pretporez na bilo koji način da s istim iznosom prebija svoje obveze koje ima po svojim izlaznim računima ili da traži povrat poreza na dodanu vrijednost. Navodi da je tuženik u prethodnom postupku promijenio pravnu osnovu jer Porezna uprava nije tužitelju poslala obavijest u smislu članka 127. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. i 106/18., dalje: ZPDV), a koju obavijest je tuženik tužitelju dostavio naknadno, a koja nema retroaktivno djelovanje.
4. Nadalje tužitelj tvrdi da nije sudjelovao ni u kakvim prijevarnim aktivnostima u smislu članka 127. stavka 1. ZPDV-a što nije ni na koji način utvrđeno, a da Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da sudjeluje u takvim transakcijama tek od dana primitka takve obavijesti. Osporava da su tužitelj i T. d. o. o. povezane osobe jer nisu koristili istu opremu, kako to pogrešno tvrdi prvostupanjski sud, već da je od istog naručio uslugu koju je T. d. o. o. obavljao sa svojim radnicima, a koju uslugu je tužitelj platio. Čak i da jesu povezane osobe u smislu navedene odredbe, tvrdi da to nije nedopušteno jer da je povezivanje pravnih osoba predviđeno i zakonom, a da posebno to nije prijevarna aktivnost. Tvrdi da stoga ni radnjama koje prvostupanjski sud neosnovano navodi kao prijevarne, iako to nisu, nije ostvaren uvjet propisan člankom 127. stavkom 3. ZPDV-a, a to je da zbog takvih radnji porez nije plaćen. Tvrdi da je presuda nerazumljiva i proturječna, da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti porezna rješenja te obvezati tuženika na plaćanje troškova upravnog spora tužitelju kao i troška žalbe.
5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.
6. Žalba je neosnovana.
7. Po ocjeni ovog suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski upravni sud, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, Upravni sud nije počinio nijednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a. U obrazloženju svoje presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a.
8. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu, uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, kojima nije vezan i, činjenice koje je sam utvrdio.
9. Predmetni sudski postupak je proveden u izvršenju presude ovog suda poslovni broj: Usž-2785/21-2 od 3. studenoga 2021. kojom je poništena presuda Upravnog suda u Osijeku UsI-1478/20-12 od 27. svibnja 2021. i upravna rješenja jer je izreka prvostupanjskog rješenja bila proturiječna obražloženju iste. U ponovnom postupku je kod tužitelja obavljen nadzor po zahtjevu za povrat poreza na dodanu vrijednost od 1. svibnja 2019. do 31. prosinca 2019., o kojem nadzoru je sastavljen zapisnik od 25. ožujka 2022. Prvostupanjskim poreznim rješenjem je za nadzirano razdoblje tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu 1.481.201,94 kune te naloženo plaćanje istog s kamatama. Protiv tog rješenja tužitelj je podnio žalbu, a potom pokrenuo i upravni spor osporavajući zakonitost rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja.
10. Utvrđeno je da je tužitelju primjenom članka 127. ZPDV-a osporen pretporez u iznosu 1.068.620,15 kuna uz napomenu da se radi o povezanim društvima u skladu s člankom 49. točkom 4. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., dalje: OPZ) od kojih je društvo T. d. o. o. iskazalo obvezu poreza na dodanu vrijednost, ali ju nije uplatilo u Državni proračun dok je društvo T. s. d. o. o., ovdje tužitelj, zahtijevao iz Državnog proračuna navedeni iznos.
11. Članak 127. ZPDV-a propisuje da će porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen (st.1). Ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez (st. 2.). Ako Porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. ovoga članka. Od dana primitka takve obavijesti Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a (st. 3.).
12. Iz provedenog postupka proizlazi da je utvrđeno da iz objektivnih okolnosti proizlazi da je tužitelj znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos poreza na dodanu vrijednost vezanog za isporuku koja mu je obavljena ili bilo koju prethodnu ili slijedeću isporuku istih dobara ili usluga ostati neplaćen jer se, suprotno tvrdnjama tužitelja, radi o povezanim pravnim osobama, kako su pravilno utvrdila porezna tijela. Tužitelj pogrešno smatra da obavijest iz stavka 3. ZPDV-u predstavlja uvjet za primjenu članka 127. stavaka 1. i 2. istog zakona, ali iz navedene odredbe stavka 3. Zakona proizlazi da se okolnosti o tome da je tužitelj znao ili morao znati o svojoj odgovornosti sudjelovanja u takvim transakcijama od dana primitka takve obavijesti presumiraju odnosno da se smatra da je znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a, kako su to pravilno ocijenila porezna tijela, a potvrdio prvostupanjski sud.
13. Prvostupanjski sud je po ocjeni ovog suda pravilno odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao poništavanje tuženikovog rješenja, a žalbenim navodima tužitelja nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud pa zbog toga i ovaj sud prihvaća tako utvrđeno činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.
14. Ovdje valja navesti da je tužitelj tijekom postupka pred upravnim tijelima i pred prvostupanjskim sudom isticao iste prigovore na koje su odgovorila upravna tijela, a potom i prvostupanjski sud. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovog suda, pravilno ocijenio rješenje tuženika zakonitim te odbio zahtjev tužitelja uz iscrpno i razložno obrazloženje s kojim je ovaj sud suglasan, a koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanje prihvaća u cijelosti.
15. Ocjenjujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi ovaj sud je ocijenio presudu zakonitom, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava.
16. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda (t. I. izreke).
17. Kako tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, na temelju odredbe članka 79. ZUS-a, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.
U Zagrebu 18. travnja 2024.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović, v.r.