REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

P-692/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužiteljice RĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB:36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 10. ožujka 2026. godine u prisustvu punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika HĆ, odvjetničke vježbenice kod Tomislava Bulića, odvjetnika u Zagrebu, dana 10. rujna 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetna i bez pravnog učinka nepoštene ugovorna odredbe: članak 2. Ugovora o kreditu br: 02554 od 01. srpnja 2008.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoren kredit u iznosu od 16.376,04 CHF, članak 3. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, točka 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju sa plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 9.1. Uvjeta Ugovora o kreditu br: 02554 od 01. srpnja 2008.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako kamatna stopa na kredit može biti promijenjena zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 3.161,43 eura, sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

0.55 eura od 31.07.2008.

0.79 eura od 24.09.2008.

6.71 eura od 22.10.2008.

9.51 eura od 28.11.2008.

3.07 eura od 23.12.2008.

19.20 eura od 29.01.2009.

20.45 eura od 25.02.2009.

13.65 eura od 27.03.2009.

15.60 eura od 24.04.2009.

16.23 eura od 29.05.2009.

13.15 eura od 26.06.2009.

13.52 eura od 30.07.2009.

12.58 eura od 26.08.2009.

12.59 eura od 28.09.2009.

10.97 eura od 26.10.2009.

14.22 eura od 24.11.2009.

13.34 eura od 29.12.2009.

16.97 eura od 28.01.2010.

18.28 eura od 26.02.2010.

19.34 eura od 25.03.2010.

21.41 eura od 28.04.2010.

25.26 eura od 26.05.2010.

27.87 eura od 28.06.2010.

31.99 eura od 30.07.2010.

34.34 eura od 26.08.2010.

37.59 eura od 21.09.2010.

36.38 eura od 26.10.2010.

38.17 eura od 27.11.2010.

46.91 eura od 27.12.2010.

46.53 eura od 29.01.2011.

46.05 eura od 28.02.2011.

50.41 eura od 28.03.2011.

45.07 eura od 22.04.2011.

50.21 eura od 23.05.2011.

58.69 eura od 27.06.2011.

71.14 eura od 29.07.2011.

79.49 eura od 24.08.2011.

63.98 eura od 26.09.2011.

58.37 eura od 27.10.2011.

58.44 eura od 22.11.2011.

62.61 eura od 27.12.2011.

66.38 eura od 25.01.2012.

67.14 eura od 23.02.2012.

65.51 eura od 26.03.2012.

64.87 eura od 26.04.2012.

67.02 eura od 25.05.2012.

67.19 eura od 26.06.2012.

65.55 eura od 23.07.2012.

64.34 eura od 24.08.2012.

59.91 eura od 27.09.2012.

65.40 eura od 23.10.2012.

66.09 eura od 26.11.2012.

65.49 eura od 28.12.2012.

59.00 eura od 21.01.2013.

62.00 eura od 25.02.2013.

62.57 eura od 26.03.2013.

65.99 eura od 19.04.2013.

58.61 eura od 24.05.2013.

59.12 eura od 26.06.2013.

60.13 eura od 24.07.2013.

59.64 eura od 23.08.2013.

61.58 eura od 20.09.2013.

63.31 eura od 25.10.2013.

63.41 eura od 27.11.2013.

65.53 eura od 27.12.2013.

63.42 eura od 20.01.2014.

66.31 eura od 21.02.2014.

68.06 eura od 21.03.2014.

66.62 eura od 25.04.2014.

64.27 eura od 27.05.2014.

65.34 eura od 24.06.2014.

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužiteljici iznos od 2.947,02 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 10. rujna 2026. godine do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu (listovi 1-5 spisa) protiv tuženika radi isplate.

1.1. Dana 01. srpnja 2008.g. tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu broj: 02554 (dalje: Ugovor) sa tuženikom, temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 16.376,04 CFH, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju tuženika vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.

1.2. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku II. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u točci 5.1. Uvjeta Ugovora je otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u članku III. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 6,99 % godišnje, ugovorivši u točci 9.1. Uvjeta Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi promjeni ili uvođenju novih poreza, davanja i pristojbi, te promjeni uvjeta refinanciranja, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela neposredno ili posredno imaju slični učinak, a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika.

1.3. Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

1.4. Zbog istovrsnog protupravnog postupanja, odnosno ugovaranja spornih odredbi na prednje navedeni način, vođen je sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača protiv osam banaka i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13. 06. 2014. g., odlučujući po žalbi banaka, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom je utvrdio da su banke u spornom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom je utvrdio da su banke u spornom razdoblju povrijedile interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupale suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO.

1.5. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, te od tuženika potražuje novčani iznos koji je s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

1.6. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti prodajni tečaj za CHF tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita

1.7. Na temelju dokumentacije po ovom kreditu sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak. Iz navedenog vještva proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznos od 3.158,83 EUR.

1.8. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl. 1111. ZOO.

1.9. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u podnesku od 30. listopada 2025. godine (list 171 do 174 spisa).

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu (listovi 38-49 spisa)

2.1. Tuženik obavještava sud da je za zastupanje u ovom predmetu opunomoćio odvjetnike iz STEFANOVIĆ, KRVAVICA, BULIĆ I PLETIKOSA ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o. te se predlaže sudu sva daljnja pismena dostavljati izravno na adresu punomoćnika.

2.2. Prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari, tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda, zastare potraživanja i nedostatka aktivne legitimacije.

2.3. Prigovor mjesne nenadležnosti suda

Sukladno članku 46. Zakona o parničnom postupku za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je prema članku 48. istoga zakona za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika. Navedeno shvaćanje su potvrdili i Općinski sud u Đakovu, Županijski sud u Splitu i Županijski sud u Rijeci.

2.4. Ujedno tuženik ukazuje i na rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž- 1717/2021 od 16.11.2021. godine.

2.5. Naime, iz predmetne odluke proizlazi kako slijedi

2.6. Odredba Ugovora o kreditu koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u Zagrebu, je jasna i razumljiva, te je u skladu s odredbom članka 70. ZPP. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti ne isključuje se niti otežava pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom jer je ugovorena nadležnost upravo u skladu s odredbom članka 46. stavka 1. ZPP-a (određena je po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika).

2.7. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ne može smatrati nepoštenom odredbom ugovora prema odredbi članka 49. stavaka 1. i 2. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, a potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

2.8. U konkretnom slučaju nema niti govora o nepoštenosti odredbe ugovora o nadležnosti, obzirom ista ni u kojem slučaju pretjerano ne ograničava pravo tužitelja na djelotvornu sudsku zaštitu, posebice imajući u vidu da je tužitelj u predmetnom postupku na zastupanje ovlastio odvjetnika.

2.9. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da se odredba čl. 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju ne može primijeniti na konkretan slučaj, obzirom nije riječ o sporu s međunarodnim obilježjem.

2.10. Navedeno potvrđuje i praksa Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, posl. br. Gž-538/22 od 05.04.2022. godine.

2.11. „Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je mjesnu nadležnost za suđenje procjenjivao po članku 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju jer se ta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora, a predmetni ugovorni odnos nije ugovorni odnos s međunarodnim obilježjima.

2.12. Stoga se mjesna nadležnost treba ocjenjivati s obzirom na odredbu članka 48. stavak 1. ZPP-a kojim je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba propisana općemjesna nadležnost suda na čijem se području nalazi registrirano sjedište pravne osobe ili s obzirom na odredbu članka 59. ZPP-a kojim je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi.“

2.13. Tuženik ponavlja da nema poslovne jedinice niti podružnice izvan svog sjedišta, slijedom čega se imaju primjenjivati odredbe čl. 48. st. 1. u svezi s čl. 46. st.1. ZPP-a, a što potvrđuje i Županijski sud u Rijeci u rješenju od dana 10.05.2022. godine, posl. br. Gž-2462/21.

2.14. „No, neovisno o svemu prednje rečenom, kako iz sadržaja spornog Ugovora, proizlazi da je isti sklopljen u Zagrebu, gdje tuženik ima i sjedište, tada nedvojbeno, kad se radi o mjesnoj nadležnosti, dolaze u primjenu odredbe o opće mjesnoj nadležnosti. Polazeći od toga da je tuženik pravna osoba, mjerodavan je čl. 48. st. 1. u svezi s čl. 46. st.1. ZPP-a, na koje se odredbe osnovano pozvao i prvostupanjski sud, a povodom tuženikovog prigovora. Shodno tome, u ovom konkretnom slučaju, nema govora o bilo kakvoj izberivoj nadležnosti, kako to pogrešno smatra tužitelj.“

2.15. Slijedom navedenog, predlaže se sudu oglasiti se mjesno nenadležnim te predmet ustupiti mjesno nadležnom sudu odnosno Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

2.16. Prigovor zastare potraživanja

Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja 2.17. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga.

2.18. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u lipnju 2014. godine, a tužba je podnesena u veljači 2023. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

2.19. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.

2.20. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

2.21. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.22. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju.

2.23. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava.

2.24. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

2.25. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

2.26. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora o kreditu sklopljenog s valutom u EUR.

2.27. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio.

2.28. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji viceguverner HNB-a TĆ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

2.29. Večernji list od 09.03.2005.g. piše: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“

2.30. Vjesnik od 29.04.2005.g. piše: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.“

2.31. Novi list od 20.07.2005.g. piše: „Činjenica je, a na to je upozorio i TĆ, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“

2.32. Jutarnji list od 21.07.2005.g. piše: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe TĆ.“

2.33. Dakle, proizlazi da je zadaća HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR-u i time omogući stabilnost cijena, što je javno dostupna činjenica, isto kao što je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR-a.

2.34. Tuženik ističe kako su tvrdnje tužitelja promašene i netočne te ukazuje na razliku kredita s valutnom klauzulom u CHF-u sklopljenih prije 2005. godine i nakon.

2.35. Naime, nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u švicarcima podigla prije 2005. godine i osoba koja je isti podigla nakon tog razdoblja. Drugim riječima, do 2005. godine su korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. se radi o općepoznatoj informaciji o kojoj se govorilo javno u medijima što znači da se korisnici kredita koji su se odlučili za sklapanje ugovora u CHF valuti, ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju, na isti način kao i korisnici kredita koji su ugovore s valutom CHF sklopili u prethodnim razdobljima.

2.36. U konkretnom slučaju, radi se o ugovoru, kratkoročnom kreditu koji je sklopljen u vremenu kada je pitanje valute CHF već bilo općepoznato, a što proizlazi i iz gore citiranih novinskih članaka, kao i iz transkripata radijskih emisija koje tuženik dostavlja u privitku.

2.37. Dakle, očito je kako se godinama prije nego što je tužitelj zaključio predmetni ugovor raspravljalo u javnom prostoru o stabilnosti CHF valute i njezinom značaju za korisnike kredita u istoj te je isto tako s navedenim informacijama raspolagao i tužitelj. Tuženik je povrh svega, upravo na traženje klijenata počeo nuditi ugovore u CHF valuti, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te ne može garantirati njezinu stabilnost.

2.38. Drugim riječima, tužitelj je taj koji je tražio od tuženika financiranje kredita u valuti CHF!

2.39. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba.

2.40. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

2.41. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit.

2.42. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK.

2.43. Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. SĆ u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora.

2.44. „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“

2.45. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita.

2.46. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, kao što je budući smjer kretanja tečaja, pa s tim u vezi tuženik ističe recentnu praksu Suda EU koji u odluci R (C-186/2016) navodi:

2.47. „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“

2.48. Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja švicaraca je iznio ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika.

2.49. Nadalje prema mišljenju nezavisnog odvjetnika u presudi R, osim što je klijent na temelju dobivenih informacija morao biti „u mogućnosti razumjeti da se, u zamjenu za određene financijske pogodnosti (kao što je npr. niska kamatna stopa) obvezuje snositi određenu razinu rizika“, posebno je trebalo voditi računa i o okolnostima koje su mogle nastati nakon zaključenja ugovora. U tom slučaju on je razlikovao situacije u kojima su banci u trenutku sklapanja ugovora bile poznate određene informacije, pa o tome namjerno nije obavijestila korisnika kredita, od situacije u kojoj banka objektivno nije mogla predvidjeti promjene deviznog tečaja do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Iz mišljenja nezavisnog odvjetnika proizlazi da u tom drugom slučaju rizik promjene tečaja ne može biti samo na banci. Nezavisni odvjetnik je stoga smatrao da se ne može nametnuti obveza banci da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama deviznog tečaja, kao što su bile one u glavnom postupku i da zbog toga snosi za njih odgovornost.

2.50. Osim toga, nezavisni odvjetnik upozorio je na primjenu čl. 4. st. 1. Direktive, koja određuje da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Sukladno tome, naglašavao je da bi u suprotnom trgovcu bile nametnute nerazmjerne obveze te da bi bilo ugroženo načelo pravne sigurnosti. Nezavisni odvjetnik je pritom ukazao na situaciju kada je za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba. Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Pojednostavljeno, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

2.51. Tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka.

2.52. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora.

2.53. Tužitelj navodi da je tuženik na potpuno identičan način kao i banke koje su bile obuhvaćene predmetnim postupkom plasirao sporni kredit tužitelja.

2.54. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac, što će se detaljnije pojasniti u točki XIII.

2.55. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, već protiv točno osam određenih banaka.

2.56. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnjama tužitelja, meritum presude iz kolektivnog postupka nije primjenjiv u konkretnom slučaju.

2.57. Pritom tužitelj nije ničime dokazao sličnost postupanja tuženika s osam točno tuženih banaka, koje su mijenjale kamatnu stopu na štetu korisnika kredita, dok tuženik to nije činio.

2.58. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika te da je u ugovor uglavio niz nepoštenih odredbi.

2.59. Tužiteljeve tvrdnje su u potpunosti promašene i paušalne te tuženik nikako nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope, već u skladu s točno određenim parametrima koji uopće niti nisu ovisili o njemu, niti je time tuženik stekao ikakvu korist.

2.60. Štoviše, tuženik je tijekom trajanja ugovornog odnosa smanjivao kamatnu stopu.

2.61. Kako je već i sam tužitelj naveo, predmetni ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope. Tuženik nije banka, nije dioničko društvo i nema svoj kapital te je bio obveznik plaćanja PDV-a. Do promjene kamatne stope je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, tj. jer su se stope PDV-a mijenjale na temelju odluke zakonodavca.

2.62. Naime, kamatna stopa sastoji se od dva dijela - fiksnog i varijabilnog, koji ovisi o kretanju referentne tržišne kamatne stope za određenu valutu, u ovom slučaju LIBOR te porezu i drugim davanjima, a koje uopće ne ovise o jednostranoj volji tuženika.

2.63. Kamatna stopa mijenjana je isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva te izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na koje tuženik nije imao nikakav utjecaj.

2.64. Dakle, iznos varijabilnog dijela kamatne stope, koji se mijenjao u skladu s prethodno navedenim, ne predstavlja prihod tuženika.

2.65. Tuženik pritom ističe kako PDV nije prihod tuženika nego prihod državnog proračuna Republike Hrvatske tako da bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika, stoga ga tužitelj ne može potraživati od tuženika.

2.66. Ukoliko tužitelj smatra da je nešto preplatio na osnovu promjene kamatne stope, utoliko bi trebao tužiti Republiku Hrvatsku.

2.67. Prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

2.68. U Uvjetima ugovora o kreditu, koji je sastavni dio ugovora o kreditu, u čl. 9.1. navedeno je:

2.69. „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Visina obroka je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita H.“

2.70. Slijedom iznesenog, predmetni ugovor sadrži sve bitne, zakonom propisane elemente te su odredbe istog ugovora jasne, razumljive, odredive te u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama, stoga nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka.

2.71. Tuženik dodatno ističe da je odredbom čl. 9.1. Uvjeta o kreditu određeno:

2.72. „Korisnik kredita ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%.“

2.73. Stoga je nejasno zašto tužitelj, obzirom na gore spomenute tvrdnje, nije iskoristio pravo koje mu pripada i zahtijevao raskid Ugovora o kreditu zbog promijenjenih uvjeta, nego sad, godinama nakon što je isplatio Ugovor u cijelosti, neosnovano potražuje iznose navodno preplaćenih anuiteta.

2.74. Navedeno je tužitelju osobno objašnjeno vrlo detaljno, a potom i pisanim putem u obliku Dopisa i Dodatka ugovoru o kreditu br. 02554 od dana 23.12.2013. godine.

2.75. Dodatkom ugovoru o kreditu br. 02554 stranke su detaljno i jasno uglavile parametre od kojih je zavisna visina promjenjive kamatne stope te su istim dopunile, odnosno izmijenile ugovor i čl. 9. Općih uvjeta.

2.76. Nakon što je tužitelj upoznat sa svime gore navedenim, i nakon što je isto dobila i u pisanom obliku, tužitelj je isti Dodatak ugovoru o kreditu br. 02674 dana 03.01.2014. godine, potpisao i vratio tuženiku, koji je primjerak potpisao.

2.77. Iz navedenog je vidljivo da tužitelj nije bio prisiljen niti je bio prijevarom naveden na sklapanje navedenog Dodatka.

2.78. Dakle, tuženik je imao sve potrebne i jasne informacije o načinima i uvjetima promjene kamatne stope te je svojom voljom, potpisavši predmetni Ugovor i Dodatak ugovoru o kreditu, izrazio slaganje s odredbama istih.

2.79. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.

2.80. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točki III. petita.

2.81. Uopće je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. Tuženik predlaže sudu da se utvrdi kao vrijednost predmeta spora iznos koji je utužio tužitelj.

2.82. Opreza radi, budući da je tužitelj proizvoljno naznačio vrijednost predmeta spora i predložio financijsko – knjigovodstveno vještačenje, tuženik ističe kako je tužitelj bio dužan urediti tužbeni zahtjev odmah. Svrha je financijsko – knjigovodstvenog vještačenja da se, u slučaju da se eventualno utvrdi bilo kakva preplata po predmetnom ugovoru, potvrdi izračun eventualne preplate kako ju je istaknuo tuženik, a ne da vještak određuje vrijednost predmeta spora. Navedeno je dozvoljeno jedino u slučaju iz odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, što u ovom predmetu nikako nije slučaj.

2.83. Stoga, tuženik osporava eventualnu namjeru tužitelja za uređenjem tužbenog zahtjeva naknadno te dostavu bilo kakve daljnje dokumentacije, budući da je tužitelj imao svu potrebnu dokumentaciju na temelju koje je postavio tužbeni zahtjev.

2.84. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital!

2.85. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema važećoj valuti CHF-a.

2.86. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja.

2.87. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 6-35 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 50- 99 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 29. lipnja 2023. godine (listovi 105-134spisa), saslušao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke na ročištu od 23. rujna 2025. godine (listovi 147 i 148 spisa), pregledao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića (listovi 160-165 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 19. studenog 2025. godine (listovi 177 i 178 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 26. studenog 2025. godine (listovi 181 i 182 spisa).

4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Naime, među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i Porsche mobility d.o.o. Zagreb, kao davatelj kredita, zaključili ugovor o kreditu br. 02554 dana 1. srpnja 2008. godine (listovi 7 do 10 spisa).

6.1. Nadalje, među strankama nije sporno da je tužiteljica u međuvremenu otplatila kredit u cijelosti.

7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne i bez pravnog učinka sporne odredbe ugovora o kreditu, odnosno općih uvjeta te je li tuženik obvezan isplatiti tužitelju zahtijevane novčane iznose na ime naknade štete zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu, odnosno općih uvjeta.

8. Ugovor o kreditu broj 02554 (listovi 7 do 10 spisa) zaključen je između Porsche Mobility d.o.o. Zagreb, kao davatelja kredita, i RĆ iz [adresa], kao korisnika kredita, s time što je JĆ iz [adresa] određen za jamca platca.

8.1. Svrha ovog ugovora o kreditu je financiranje troškova kupnje vozila modela Škoda Fabia ambiente 1.4 16 V.

8.2. Iznos kredita je kunska protuvrijednost 16.376,04 CHF te se određuje prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisen Austrija d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja.

8.3. Prema odredbi članka 3. ugovora kamate se obračunavaju u CHF.

9. U svom iskazu na ročištu od 23. rujna 2025. godine (listovi 147 i 148 spisa) tužiteljica RĆ navodi: Imala sam namjeru kupiti automobil i u tu svrhu sam gledala automobile koje je prodavao trgovac Marjan Auto Split. Odlučila sam se kupiti automobil Škoda Fabia. Navedeni trgovac je u suradnji sa Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb nudio kredite na način da se kreditira kupnja automobila. To su bili uvjeti koji su nuđeni, od toga nije bilo odstupanja. Nuđeni su isključivo krediti u CHF. Prilikom sklapanja spornoga ugovora o kreditu ništa mi nije objašnjeno o uvjetima i eventualnim opasnostima i rizicima podizanja kredita u CHF. Otplata kredita ispočetka je bila prema mojim očekivanjima, ali kasnije tijekom vremena su otplatne rate počele nerazmjerno rasti pa tako sa početnih primjerice 1.100,00 kuna na 1.800,00 kuna, 1.900,00 kuna, što je za mene bilo jako teško podnošljivo i zvan mojih očekivanja. Naposljetku sam uspjela nekako kredit u potpunosti otplatiti, ali naravno uz poteškoće.

9.1. Na poseban upit pun. tužiteljice, tužiteljica odgovara da joj djelatnici Marjan Autom, odnosno djelatnici u Porsche Mobiliti nisu ništa objasnili o tome na koji će se način mijenjati kamatna stopa.

9.2. Na daljnji upit, tužiteljica odgovara da ona nije mogla nikako utjecati na sadržaj, na ugovorne odredbe predm. ugovora o kreditu, već je mogla samo to prihvatiti ili ne prihvatiti.

9.3. Na poseban upit zamj. pun. tuženika, tužiteljica odgovora da ona nije doduše pitala da se promijene neke ugovorne odredbe ugovora o kreditu, ali je bilo jasno da se sa strane korisnika kredita ne može utjecati na eventualno mijenjanje ugovornih odredbi.

10. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita zaključila predmetni ugovor kreditu sa tuženikom kao davateljem kredita.

11. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjere, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima; Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZOO).

12. Svrha kredita je financiranje troškova kupnje osobnog automobila marke Škoda Fabia Ambiente.

13. S obzirom da je riječ o tužitelju kao fizičkoj osobi te je posrijedi osobni automobil koji se koristi u privatne svrhe, za zaključiti je da tužitelj u konkretnom slučaju ima potrošački status.

14. Naime, prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003; u daljnjem tekstu ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14.1. Tako Sud Europske unije u presudi C-45/96 (Bayerische Hypotheken- und Wechsel-Bank AG) zaključuje da je potrošač osoba koja sklapa ugovor radi osobnih potreba, neovisno o vrsti ugovora (kredit, zakup, leasing).

15. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništetnosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

16. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

17. Nedvojbeno je da se o odredbama prema kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF te uz promjenu tečaja - nije pojedinačno pregovaralo.

18. Prema odredbi članka 295. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, 69/26; dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

19. Nadalje, u odnosu na pitanje o ništetnosti tzv. valutne klauzule vezane za CHF treba napose istaći sljedeće.

20. U konkretnom slučaju tuženik se, kao davatelj kredita, obvezao dati tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 16.376,04 CHF, u kunskoj protuvrijednosti u svrhu financiranja troškova kupnje osobnog automobila.

21. Visina anuiteta, kako je ugovorena, ovisi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.

22. Valutna klauzula spada u tzv. zaštitne klauzule, odnosno u slučaju kad su obveze stranaka vezane za tečaj CHF navedena klauzula ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana.

23. Međutim, u konkretnom slučaju ova je klauzula postala izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita – tužiteljice u pogledu vrijednosti obveza, zbog čega te ugovorne odredbe treba prosuditi ništetnima (čl. 87. ZZP).

23.1. Naime, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se uspostavljanjem valutne klauzule nije postigla u konkretnom slučaju, već je naprotiv primjena te klauzule bila razlog, između ostaloga, nestabilnosti u pravima i obvezama stranaka.

24. Prema tome, na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule te promjenu tečaja, tj. odredba članka 3. ugovora o kreditu te odredba točke 5.1. općih uvjeta ugovora o kreditu - nepoštene, i prema tome ništetne.

25. Naime, ni Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 4. ZOO, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

26. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

27. Prema odredbi članka 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

28. S obzirom na činjenicu da se o pobijanim odredbama nije stvarno pregovaralo na način u kojem bi tužiteljica bila u ravnopravnoj pregovaračkoj poziciji u smislu mogućnosti stvarnog utjecaja na pojedine odredbe, nego je zapravo bila dovedena u poziciju da ima samo alternativu hoće li prihvatiti ili neće ponudu koju joj je u gotovom formaliziranom obliku ponudio tuženik, kao davatelj kredita - očito je da pobijana ugovorna odredba, odnosno pobijana odredbe općih uvjeta tuženika ne udovoljavaju načelu savjesnosti i poštenja.

29. Tome dosljedno, tužbeni je zahtjev u cijelosti osnovan u dijelu u kojem se zahtjeva utvrđenje ništetnosti u navedenom dijelu.

30. Nadalje, ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

31. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

32. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom kreditora - nije pojedinačno pregovaralo.

33. Prema odredbi članka 295. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, 69/26; dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

34. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci kreditora, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

35. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci kreditora je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci kreditora, a ne objašnjavaju se kriteriji, već se promjena visine stope veže samo za odluku kreditora, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru, odnosno općim uvjetima nije navedeno.

36. Prema Presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

37. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nj proizlaze.

38. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - kreditora, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

39. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

40. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

41. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

42. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci kreditora (jednostrano) bez unaprijed formuliranog i obrazloženog čvrstog kriterija za promjenu, treba ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

43. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banka ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

44. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu kreditorima da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

45. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, kreditor je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebao odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

46. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji mu takvo što nalaže, kreditor je tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

47. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da je odredba općih uvjeta ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, tj. odredba članka 9.1. općih uvjeta nepoštena, i prema tome ništetna.

48. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 22. veljače 2023. godine.

49. Utuženo potraživanje nije zastarjelo.

50. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).

51. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

52. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.

53. U svom nalazu i mišljenju (listovi 160-165 spisa) sudski vještak za financije Marijan Jović iz Splita navodi: Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam: Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 02554. Za plaćanje anuiteta je korišten prodajni tečaj Raiffeisen banke važeći na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 3.161,43 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

54. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).

55. Tužiteljica je, prema izloženom, tijekom postupka dokazala da joj je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazala odgovornost tuženika za to.

56. Visina nastale štete dokazana je i specificirana provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije.

57. Na određene iznose glavnice tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).

58. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev.

59. Radi toga je odlučeno kao pod točkama: I, II. i III. izreke.

60. Prema tome, tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici. 60.1. Pripada joj stoga pravo na naknadu parničnog troška od tužene (članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku; Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; u daljnjem tekstu ZPP).

61. Na ime naknade popisanog parničnog troška (list 185 spisa), temeljem citirane zakonske odredbe, u vezi sa odredbom članka 155 ZPP, tužiteljici je priznato sljedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 29. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 31. listopada 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 11. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 23. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 24. rujna 2025. godine u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. OT), trošak sastava podneska od 2. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 23. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 30. listopada 2025. godine u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. OT), trošak sastava podneska od 26. studenog 2025. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. toč. 3. OT), trošak zastupanja na ročištu od 10. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno iznos od 1.900,00 EUR.

61.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 475,00 EUR na ime PDV-a, zatim iznos od 400,00 EUR na ime troškova sudskog vještačenja, iznos od 133,00 EUR na ime troškova financijskog vještačenja prije podnošenja tužbe (list 34 spisa) te iznos od 39,02 EUR na ime troška sudske pristojbe na tužbu.

61.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 2.947,02 EUR.

62. Na dosuđeni iznos tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana presuđenja, tj. od 10. rujna 2026. godine do isplate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).

63. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

64. Tuženik je prema izloženom u cijelosti izgubio parnicu.

64.1. Ne pripada mu stoga pravo na naknadu parničnog troška (čl. 154. st. 1 ZPP).

65. Radi toga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Splitu, dana 10. rujna 2026. god.

SUDAC

Željko Borić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti: tužitelju, po punomoćniku; tuženiku, po punomoćniku;