REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU                                                     Broj: 7 P-390/2020-45

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H  R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

      Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja M. M. F., OIB: …, B., kojeg zastupa punomoćnik N. Ž., odvjetnik iz Č., protiv tuženika H. P. B. d.d., OIB: … (pravni prednik N. H. B. d.d., ranije S. d.d. Zagreb), Z. koje zastupa Odvjetničko društvo Ž. i p. d.o.o., Z., radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 19. ožujka 2024.god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja N. Ž., odvjetnika iz Č., te zamjenika punomoćnika tuženika I. Z., odvjetničkog vježbenika u OD, dana 18. travnja 2024.god., objavio je i

 

presudio   je:

 

I. Nalaže se tuženiku H. P. B. d.d., OIB: …, Z., da tužitelju M. M. F., OIB: …, B., isplati iznos od ukupno 8.689,44 EUR ( osamtisućašesto-osamdesetidevet eura i četrdesetičetiri centa ) / 65.470,28 kn ( šezdesetipettisuća-četiristoisedamdeset kuna i dvadesetiosam lipa ) sa zateznom kamatom računatom kako slijedi:

     na iznos 1.116,05 kn / 148,13 eura od 05.11.2011.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 06.12.2011.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 02.01.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 07.02.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 06.03.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 06.04.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 05.05.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 06.06.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 07.07.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 04.08.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 06.09.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 06.10.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 07.11.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 08.12.2012.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 09.01.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 08.02.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 09.03.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 06.04.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 07.05.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 06.06.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 06.07.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 07.08.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 06.09.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 05.10.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 09.11.2013.

     na iznos 1.365,12 kn / 181,18 eura od 07.12.2013.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 09.01.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 08.02.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 08.03.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 08.04.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 08.05.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 07.06.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 08.07.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 08.08.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 11.09.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 08.10.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 12.11.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 11.12.2014.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 10.01.2015.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 10.02.2015.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 10.03.2015.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 10.04.2015.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 09.05.2015.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 09.06.2015.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 09.07.2015.

     na iznos 1.499,63 kn / 199,04 eura od 08.08.2015.

     na iznos 233,63 kn / 31,01 eura od 09.09.2015.

pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka uiznosu od 3.676,06 EUR ( tritisućešestosedamdesetišest eura i šest centi ) i to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se prigovor prijeboja istaknut po tuženiku kao neosnovan.

 

Obrazloženje:

 

1. Tužitelj F. M. M. (dalje: tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika tada S. d.d. (dalje: tuženik ) dana 30. prosinca 2020.god., u kojoj navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika V. d.d. Zagreb ( za kojeg je dana 18. siječnja 2013.god. u sudskom registru izvršena promjena imena u S. d.d. Zagreb),  kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 10. prosinca 2007.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika C. J. iz Č. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 70.500,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 4,90 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Aneks broj 1 (Dodatak) Ugovora o kreditu broj … dana 19. siječnja 2016.god. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 249/14 od 09. travnja 2015.god. kojim je isti odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Ukupna preplata do dana konverzije svukupno iznosi 81.390,49 kune. Navodi da je tuženik nepošteni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada je iste iznose naplatio i primio od tužitelja, budući da su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Stoga predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od ukupno 68.770,63 kuna koji se odnosi na preplatu koju je tužitelj svaki mjesec do dana konverzije s osnova anuiteta više preplatio zbog povećanja kamatnih stopa, kao i koji je preplatila svaki mjesec do dana konverzije zbog povećanja tečaja CHF, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

 

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Tuženik smatra da se radi o pravnom pitanju i da nije potrebno provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 kojim se daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi s eeventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora okreditu koje je tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Smatra da nakon provedene konverzije tužitelj više nema prqavni interes za podnošenje ove tužbe. Smatra da s ena konkretni slučaj niti ne mogu primijeniti utvrđenja iz tzv. parnice Potrošač. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stavlja i prigovor prijeboja jer je tuženik tužitelju prilikom provedene konverzije već isplatio sve iznose za koje je utvrđeno da su preplaćeni. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

 

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

 

4. Sud je rješenjem od dana 02. studenog 2021.god. odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda. To rješenje je postalo pravomoćno jer nije podnesena žalba na isto, te se postupak nastavio provoditi kod ovoga suda.

 

5. Tužitelj je tijekom postupka u naveo točan naziv tuženika s obzirom na pravne slijednike prvobitnog tuženika S. d.d. i to N. h. b. d.d. i u konačnici H. p. b. d.d. Također je tužbeni zahtjev osim u valuti HRK postavio i u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH.

 

6. Zatim je tužitelj nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenjka specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku od dana 14. prosinca 2023.god. na način kako sada glasi u izreci, a u istome podnesku navodi da je točan naziv tuženika sada H. p. b. d.d., što je vidljivo iz izvatka iz Sudskog registra.
7. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.
8. Stranke na izričiti upit suda nisu predložile i usmeno saslušanje vještaka.

 

9. Na ročištu održanom 19. ožujka 2024.god. sud je utvrdio da temeljem čl. 315. Zakona o parničnom postupku glavna rasprava počinje iznova. Tužitelj je ostao kod specificiranog tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ostao kod svih navoda.

 

10. Sud je na ročištu održanom dana 19. ožujka 2024.god. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, budući da su tijekom postupka svi predloženi dokazi po strankama provedeni, a u pogledu izvršenog financijsko-knjiovodstvenog vještačenja stranke nisu imale nikakve dodatne prijedloge, te je zaključio glavnu raspravu.

 

11. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u nalaz C. p. a. d.o.o. (list 14-19 spisa), ugovor o kreditu (list 21-31 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu (list 32-37 spisa), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope (list 38-41 spisa), plan otplate po promjeni kamatne stope (list 42-46 spisa), otplatni plan (list 47 spisa), plan otplate po promjeni kamatne stope (list 48 i 49 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 50-62 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 63-66 spisa), sudsku praksu (list 95-119 spisa), mišljenja (list 120-143 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 159-165 spisa), mrežu poslovnica (list 166 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 186-189 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka J. D. zaprimljen 09. studeni 2023. (list 220-234 spisa), te je uz suglasnost stranaka pročitan iskaz tužitelja s raspravnog zapisnika od 19. veljače 2023.god., koji je saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja.

 

12. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, kako je navedeno u izreci, a što će dalje biti obrazloženo.

 

13. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku  određeno je  da  u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

14. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

16.              Nije sporno da je tuženik S. d.d., kasnije S. d.d. - u sanaciji, OIB: …, Z., pravni slijednik V. d.d., izmjenom Statuta od 03.12.2012. izmijenjena odredba o tvrtki.

 

15. Nije sporno da je naziv tuženika nakon toga glasio S. d.d. – u sanaciji kako proizlazi iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, te je naziv iste glasio N. h. b. d.d.

 

16. Zatim je tuženik N. h. b. d.d., OIB: ..., Z., odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 03.07.2023. god. pripojena H. p. b. d.d., OIB: …, Z., pa je ista sada pravni sljednik N. h. b. d.d., a sukladno izvatku iz sudskoga registra. U pogledu istog ne treba donositi posebne odluke, a budući da se radi o pripajanju trgovačkog društva sukladno odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima i sveopćem pravnom slijedništvu.

 

17. Nije sporno da su tužitelj F. M. M. kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika V. d.d. Z., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 10. prosinca 2007.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.500,00 CHF ( švicarskih franaka ) u svrhu refinanciranja drugog kredita kod tadašnje M. b. d.d. Č. i isplata ostatka u gotovini i to na rok od 12 godina, uz kamatnu stopu od 4,90 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 648,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku J. C. iz Č., tuženik kao banka je upisao založno pravo na nekretnini jer su založni dužnici- vlasnici nekretnine potpisali ugovor, a obvezu otplate kredita je preuzeo korisnik kredita- tužitelju, što nije sporno.  Nije sporno da je u čl. 4. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,90 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke. Založni dužnik po ugovoru o kreditu je bila i F. S.

 

18. Nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika, tada već pod nazivom S. d.d. Z., kao banka dana 19. siječnja 2016.god. sklopili Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj … koji aneks (dodatak ) su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i kojim aneksom (dodatkom) tuženik tužitelju utvrdio preplatu ( višak uplaćenog ) na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu, u iznosu od 46.685,29 kuna, za što su onda daljnje rate bile u određenom razdoblju u nižem iznosu. Navedeno je da preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 19.455,03 EUR. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR.

 

19. Nije sporno da je kredit otplaćen.

 

20. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja i ako da u kojem točno dijelu tužbenog zahtjeva. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

 

21. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

 

22. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećena, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

 

23. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

 

24. Tužitelj je tužbu protiv tuženika podnijela radi isplate iznosa koje je tuženik navodno neosnovano stekao i to s osnova preplaćene kamate kao i s osnova promjene tečaja CHF (švicarski franak ), a navedene iznose potražuje i u ovom postupku.

 

25. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15, te 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 ) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

 

26. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

 

27. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima  koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

 

28. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

 

29. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

30. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske  broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

 

31. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

 

32. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

 

33. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

 

34. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kredita koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

 

35. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

36. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

 

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostu-panjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

 

38. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

 

39. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

 

40. Što se tiče odluke Europskog suda broj C-567/2020 koja je donesena tijekom ovog postupka, sam Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da postoji podjela nadležnosti između nacionalnih sudova i sudova EU pa sudovi EU-a nemaju nadležnost, odnosno ne sude u predmetima u kojima se radi o primjeni nacionalnog zakona, pa je tako Sud EU u ovoj odluci presudio da za ovaj slučaj nije nadležan jer se radi o primjeni hrvatskog nacionalnog zakonodavstva, odnosno, konkretno, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine („Narodne novine“, broj 102/15) i ugovora o konverziji sklopljenih na temelju tog nacionalnog zakona. Vrhovni sud RH još navodi da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz zakonskih odredaba nacionalnog prava i da se u biti Sud EU-a proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje sporova proizašlih iz primjene nacionalnog zakona, stoga se taj sud uopće ne dotiče merituma spora, već je to zadaća sudova u Republici Hrvatskoj, konkretno Vrhovnog suda RH po podnesenoj reviziji.

 

41. Stoga je ovaj sud odlučio i provesti i dovršiti ovaj postupak.

 

42. Valja istači da tužitelj u ovom postupku nije tražio da sud utvrdi ništetnost pojedinih odredbi Aneksa koji su stranke sklopile ( konverzija ), već traži samo isplatu preplaćenih iznosa ( s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja CHF ).

 

43. Međutim, ovaj parnični postupak je vezan za utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora o kreditu koji je s tuženikom sklopio pravni prednik tužitelja, a na utvrđenje ništetnosti se može pozivati svaka zainteresirana strana, a i sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, sve sukladno čl. 327. Zakona o obveznim odnosima.

 

44. Tuženik je podnio prigovor zastare potraživanja tužitelja.

 

45. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

 

46. Prigovor zastare sud smatra djelomično osnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

47. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

 

48. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

 

49. Što se tiče prigovora zastare, koji je istaknuo tuženik, a koji se odnosi na isplatu, sud smatra taj prigovor tuženika u cijelosti neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet ( 5 ) godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

50. Valja istači da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništenost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

51. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

 

52. U konkretnom slučaju je provedena konverzija ugovora o kreditu i u tom postupku je utvrđena preplata u korist tužitelja, međutim tijekom postupka je prema provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju utvrđeno da je tuženik ( banka ) prilikom obračuan te konverzije pogrješno izvršio obračun i to s osnova ostatka glavnice, što je onda vezano i uz pogrešan izračun o ostatku dugovanja tužitelja prema tuženiku, što će dalje biti obrazloženo, a što sud smatra da treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a s obzirom da je ta obračunata glavnica obračunata temeljem ništetne odredbe i o promjenjivoj kamtanoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

 

53. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 07. veljače 2020.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te od 14. lipnja 2018.god. kada je zastarni rok počeo ponovno teći, nije protekao rok od pet godina (opći zastarni rok prema ZOO) i ovaj sud o istoj treba odlučiti.

 

54. Stoga sud odlučuje o isplati i s osnova promjenjive kamatne stope i s osnova preplaćenog s osnove promjene tečaja CHF za što nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

 

55. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

 

56. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenjem.

 

57. Stranke nisu predlagale saslušanje nikakvih svjedoka, a sud provodi i odlučuje samo na osnovu dokaza koji su stranke predložile.

 

58. Tužitelj M. M. F. je u svom iskazu izjavio da je obišao sve banke na području M. prije uzimanja konkretnog kredita, i kredit kod tuženika tada V. je tada bi najpovoljniji. Nije se pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi. Nije upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nije imao mogućnost izbora između više valuta, ponuđena mu je samo valuta CHF. Bilo je samo govora o tome da obveza može ići gore i dolje, ali drugih detalja nije bilo. Parametri izračuna obveze mu nisu pojašnjeni. Nije primio akte ni pravilnike banke gdje bi to bilo obrazloženo. Nije dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope. Ne zna točno koliko puta se kamata mijenjala. Ugovor je sklopljen na obrascu banke, to je bio gotovi obrazac. Ugovor je prije potpisivanja pročitao. Obveza mu je porasla od 2700,00 kuna na 4600,00 do 4700,00 kuna. Znao je da obveza može malo porasti, ali nije očekivao tako veliki skok. Osobno je otplaćivao kredit. Kod javnog bilježnika mu također ništa nije bilo pojašnjeno vezano za valutnu klauzulu i kamatnu stopu, nikakvi parametri izračuna, samo mu je bilo rečeno da mu se može uzeti kuća ako neće otplaćivati kredit. Kredit je korišten za osobne potrebe za rekonstrukciju obiteljske kuće, tj. za dovršetak gradnje, jer mu je ponestalo novca.  Kod konverzije mu je tuženik priznao pretplatu od nekih 40.000,00 kuna do 45.000,00 kuna,  taj novac je korišten za naplatu kredita i njemu nikad nije bio isplaćen, nego mu je rata bila manja. Kod bilježnika nije postavljao neka posebna pitanja vezano za promjenjivu kamatnu stopu, jer nije mislio da će se obveza tako povećati.

 

59. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

 

60. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

 

61. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

 

62. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

 

63. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

 

64. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

 

65. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

 

66. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

 

67. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

 

68. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

 

69. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

 

70. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

 

71. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

 

72. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

 

73. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

 

74. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

 

75. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

 

76. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

 

77. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

 

78. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

 

79. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja ).

 

80. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

 

81. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

 

82. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

 

83. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

 

84. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

 

85. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

 

86. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023.god.

 

87. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

 

88. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

 

89. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

90.      Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 19. siječnja 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

 

91.      Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

 

92.      Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom ) od 19. siječnja 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

 

93.      Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) od 19. siječnja 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

 

94.      Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

 

95.      Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

 

96.      To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

 

97.      Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

 

98.      Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

99.      U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

 

100. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

 

101. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

 

102. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

 

103. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

 

104. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

 

105. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

 

106. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

 

107. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

 

108. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

 

109. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

 

110. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

 

111. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

 

112. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

 

113. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

 

114. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 19. siječnja 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da je tužitelj previše uplatio ( utvrđena je preplata ) u iznosu od 46.685,29 kuna, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

 

115. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

 

116. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumnetaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja kupuje stan, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu ) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača.

 

117. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

118. Utvrđenje toga da li je  provedenom konverzijom postignuta ravnoteža  u pravima i obvezama ugovornih strana provodi se i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

 

119. Rješenjem od 19. rujna 2023.god. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, a vještačenje je povjereno vještakinji J. D. iz V. U Rješenju je određeno da  vještačenjem vještak treba utvrditi: kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana konverzije, u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,90%, a od 20.01.2014.g. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23%, specificirano po datumima uplata, kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope, specificirano po datumima uplata, koji iznos preplate je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita i koliki iznos zatezne kamate pripada tužitelju na više plaćane iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, koliki je iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,90%, a od 01.01.2014.g. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23%, - koliki je iznos kunski preostale glavnice na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), - koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu? Da li je tužitelj uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirio tako dospjelu glavnicu do trenutka konverzije?, kao i  je li tužitelj kroz konverziju stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.

 

120. Vještakinja J. D. je u izradi svog nalaza koristila svu dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

 

121. Stalna sudska vještakinja J. D. je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 09. studenog 2023.god. u kojem navodi da je razlika u anuitetu obračunatog po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,90% godišnje za razdoblje do 31.12.2013.g. i po zakonskoj kamati od 3,23% godišnje od 01.01.2014. nadalje do 30.09.2015.g. i anuiteta obračunatog po promjeni kamatne stope iznosi 1.362,81 CHF, što po tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosi 5.957,09 kuna (1 CHF=4,371300 kn). Zatim razlika između kunskih iznosa anuiteta prema plaćenom tečaju i kunskih iznosa anuiteta prema početnom tečaju na dan isplate kredita kod čega su u obračunu uzete u obzir i promjene kamatne stope iznosi sa stanjem na dan 30.09.2015.g. ukupno 88.222,87 kuna. Tako ukupna preplata anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja time iznosi 94.179,96 kuna na dan 30.09.2015.g. po ovom obračunu sa specifikacijom. Vještakinja navodi da su dana 19.01.2016.g. ugovorne strane zaključile su Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, te je sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015.) izvršena konverzija kredita radi promjene valute (kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR). Kod izračuna konverzije ugovorne strane su utvrdile da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta s valutnom klauzulom u CHF veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 46.685,29 kuna, te da će se preplata sukladno Zakonu koristiti za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, sve dok se preplata u cijelosti ne iskoristi. Korisnik kredita je anuitete po novom otplatnom planu dospjele u razdoblju od 18.02.2016. do 18.06.2018.g. plaćao u visini 50% i time je iskorištena preplata po konverziji od 46.685,29 kuna. Navodi da iz obračuna uz tužbu proizlazi da je plaćanje dospjelih anuiteta u razdoblju od 18.02.2016. do 18.06.2018.g. iskazano samo u visini 50% anuiteta koliko je plaćao sam korisnik kredita, obzirom da je preostalih 50% uračunato iz preplate po konverziji, te su za to razdoblje u obračunu iskazane minusne stavke, za koje je korigirano stanje preplate na dan 30.09.2015.g. Ukoliko se preplata po konverziji sa stanjem na dan 30.09.2015.g. u iznosu od 46.685,29 kuna uračuna za namirenje dospjele tražbine tužitelja s osnova glavnice i zatezne kamate do tog iznosa kako to predlaže tužitelj i kako je određeno rješenjem za vještačenje, tada proizlazi da preostala tražbina tužitelja s osnove preplate po kreditu iznosi 65.470,28 kuna što je sada 8.689,44 EUR i to je vještakinja iskazala u posebnoj tabeli.

 

122. Nadalje vještakinja D. u nalazu navodi da preostala neotplaćena glavnica kredita na dan konverzije 30.09.2015.g. obračunata je u iznosu od 29.779,35 CHF, a da nije bilo promjene kamatnih stopa i da se do dana 01.01.2014.g. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,90% godišnje, a od 01.01.2014. do 30.09.2015.g. zakonska kamata od 3,235 godišnje, preostala glavnica iznosila bi 29.401,65 CHF što je manje za 377,70 CHF, odnosno preračunato po početnom tečaju za 1.651,04 kuna. Preostala neotplaćena glavnica na dan konverzije u iznosu od 29.779,35 CHF preračunata po srednjem tečaju HNB na taj dan (1CHF=6,980772 kn) iznosi 207.882,85 kuna, a nakon konverzije iznosi 19.455, 03 €, što po srednjem tečaju HNB na taj dan (1€=7,632078 kn) preračunato iznosi 148.482,31 kuna. Proizlazi da je tužena banka kod prihvata konverzije od strane tužitelja otpisala iznos neotplaćene glavnice za 77.708,38 kuna. Kada se uzme u obzir iznos otpisa koji je izvršen prilikom konverzije kunski iznos preostale glavnice na dan konverzije od 148.482,31 kuna veći je za 18.307,84 kuna u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema početnom tečaju na dan isplate kredita od 130.174,74 kuna (29.779,35 CHF x 4,371300 = 130.174,47 kuna).

 

123. Vještakinja je u svom nalazu i mišljnju jasno naznačila da je prilikom izračuna konverzije obračunata preplata, zbog koje je onda tužitelj u daljnjem određenom razdoblju plaćao mjesečno nie iznose anuiteta nego je morao, te je jasno navela u posbenoj tabeli na koji način je ta preplata utjecala na iznose mjesečih rata. Također je vještakinaj jasno navela u posebnim izračunima i posebnoj tabeli ( list 14 i 15 nalaza vještakinje ) da preostala tražbina tužitelja s osnove preplate po kreditu iznosi 65.470,28 kuna / 8.689,44 EUR i to u razdoblju od 05. studenog 2011.god. do 09. svibnja 2015.god.

 

124. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

 

125. Na isti nalaz i mišljenje se tuženik uiopće nije očitovao.

 

126. Vještakinja je svoj nalaz i mišljenje u ovom predmetu u potpunosti sačinila sukladno nalogu suda iz Rješenja kojim je vještačenje određeno, a tijekom daljnjeg postupka stranke nisu imale primjedbe na te izračune, tako se koristi predmetni nalaz i mišljenje prilikom donošenja odluke.

 

127. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje vještakinje D. J. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

 

128. Prigovori tuženika tijekom postupka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

 

129. Tužitelj je u svom konačno specificiranom tužbenom zahtjevu podnesenom dana 14. prosinca 2023.god., iznose potraživanja naveo i u valuti HRK i u valuti EUR, odnosno uskladio je svoje potraživanje s izračunom vještakinje D. J., te od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 8.689,44 EUR/65.470,28 kuna.

 

130. Kada se usporede iznosi sa stranice 14 - 15 nalaza i mišljenja vještakinje D. koji su naznačeni u posebnoj tabeli, tada je jasno utvrđeno da preostalo potraživanje tužitelja s osnova preplate po spornom kreditu iznosi upravo 8.689,44 EUR/65.470,28 kuna, kako to sada tužitelj potražuje u konačno sređenom tužbenom zahtjevu.

 

131. Sud smatra da tužitelj može potraživati i iznose koje je više uplatio u utuženom razdoblju prema specificiranom tužbenom zahtjevu od 04. studenog 2011.god. do 08. rujna 2015.god. iz razloga jer je do preplate došlo zbog pogrješnog obračuna po tuženiku kada je isti izvršio obračun prilikom konverzije kredita, gdje je pogrešno obračunat ostatak glavnice, što je sve vještak obrazložio u svom nalazu i mišljenju.

 

132. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

 

133. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 8.689,44 EUR/ 65.470,28 kuna, a navedeni iznos predstavlja preplatu po spornom ugovoru o kreditu, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.

 

134. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 04. studenog 2011.god. do zaključno 08. rujna 2015.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

 

135. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodiovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

 

136. Stoga je odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.

 

137. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, isti je istaknut samo u odgovoru na tužbu, bez naznake ikakvog iznosa, dok kasnije tijekom postupka, a pogotovo nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja isti nije specificiran ( u ukupnom iznosu, po mjesecima i sl. ). Osim toga sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da je tužitelju već isplatio sve preplaćene iznose koji su utvrđeni kada je proveden postupak konverzije sukladno Zakonu. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

 

138. Osim toga vještak je u ovom postupku u svom nalazu obuhvatio sve oscilacije tečaja, te je tužitelj u svom tužbenom zahtjevu od dana 14. prosinca 2023.god. isti uskladio s nalazom vještaka, a sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, dok tuženik na nalaz i mišljenje vještaka nije imao nikakve primjedbe.

 

139. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 18. prosinca 2023. donio presudu broj Rev-549/2023 kojom je odbilo reviziju banke i naveo da : “U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.”

 

140. Stoga je prigovor tuženika odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u toč. III. izreke.

 

141. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i to sukladno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja (na ukupan iznos potraživanja od 8.689,44 EUR/65.470,28 kuna) jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom od 14. prosinca 2023.god., a za odlučivanje je bilo potrebno provesti cjelokupni postupak dokazivanja tj. i saslušati tužitelja i provesti vještačenje.

 

142. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

 

143. Sud tužitelju priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 18.01.2021.god. u iznosu od 50,00 EUR ( tbr.8/3 ), sastav podneska od 26.05.2021. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 20.10.2021. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 21.03.2022. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 29.03.2022.god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), sastav podneska od 11.05.2022.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), sastav podneska od 01.12.2022.god. u iznosu od 50,00 EUR ( tbr.8/3 ), sastav podneska od 13.02.2023.god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 14.02.2023. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 19.09.2023. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 06.10.2023.god. u iznosu od 50,00 EUR ( tbr.8/3 ), sastav podneska od 14.12.2023. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 06.02.2024. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/3),  zastupanje na ročištu 19.03.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1, te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr.9/3 ), sve uz pripadajući PDV sukladno Tbr. 42., ukupno priznati trošak tako iznosi 2.500,00 EUR uvećano za pripadajući PDV koji iznosi ukupno 625,00 EUR, pa tako ukupno priznati trošak s osnova zastupanja iznosi 3.125,00 EUR.

 

144. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troška izračuna preplate po N. J. u iznosu od 82,95 EUR /625,00 kuna koji je bio potreban radi postavljanja tužbenog zahtjeva, zatim na plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR/3.000,00 kuna. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 69,94 EUR/526,96 kuna koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećih Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ), te Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 37/23 ).

 

145. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

 

146. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 3.676,06 EUR, a na platež je pozvan tuženik koji je izgubio spor.

 

147. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, a kako bi iznosi bili jasniji s obzirom na nalaz i očitovanje vještaka, kao i s obzirom na to da je tužitelj tužbeni zahtjev specificirao tijekom postupka nakon provedenog vještačenja.

 

148. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

 

U Čakovcu, 18. travnja 2024.god.

 

                                                                                                    S U T K I N J A:

 

Valentina Varga Gombar

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

 

O tom obavijest :

1.     punomoćnik tužitelja N. Ž., odvjetnik iz Č.
2.     punomoćnici tuženika OD Ž. i p. d.o.o. iz Z.

 

 

---------------------------------------------------

fiksni tečaj konverzije 7,53450    ( EUR/ HRK )