Poslovni broj: Usž-4977/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlaha Bassegli Gozze, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hospira Zagreb d.o.o. iz Prigorja Brdovečkog, Prudnička cesta 60, kojeg zastupa opunomoćenica Marija Gregorić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Babić i partneri d.o.o., Zagreb, Nova cesta 60, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva iz Zagreba, Grada Vukovara 78, radi odgodnog učinka tužbe u predmetu potpore za ulaganje, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4002/2025-4 od 11. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

I. Žalba se usvaja i poništava se rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4002/2025-4 od 11. studenog 2025.

II. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog upravnog suda određen je odgodni učinak tužbe protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-442-01/25-01/18, URBROJ: 526-11-02-25-2 od 8. rujna 2025. do pravomoćnog okončanja ovog spora ili drugačije odluke suda .

2. Tuženik pravodobno podnesenom žalbom osporava rješenje prvostupanjskog upravnog suda zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog bitne povrede pravila postupka. U bitnome citira dijelove obrazloženja osporenog rješenja prvostupanjskog suda te zaključuje da je sud pogrešno ocijenio da su kumulativno ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 42. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima. Naime, smatra da se izvršenjem osporenih odluka o obvezi povrata potpore u iznosu od 4.799.659,56 EUR tužitelju ne nanosi nenadoknadiva šteta koja bi se teško mogla popraviti. U tom smislu upućuje na dostupne analize Financijske agencije prema kojima tužitelj spada u skupinu velikih poduzetnika, dok je tip vlasništva privatan od osnivanja, a pretežita djelatnost subjekta je proizvodnja farmaceutskih pripravaka. Nadalje, porijeklo kapitala je 100% strano, dok temeljni kapital iznosi 15.219.810 EUR, a prema razini kreditne procjene spada u skupinu B2. U 2024. godini prema satima rada zapošljavao je 422 osobe, ostvario prihod od 90,73 mil.eura te je ostvario neto dobit od 19,15 mil.eura. Pokazatelj usp ješnosti poslovanja EBIT u 2024. iznosi 23,15 mil.eura, a u području djelatnosti 2,28 mlrd.eura. Pokazatelj uspješnosti poslovanja EBITDA u 2024. iznosi 28,82 mil.eura, a u području djelatnosti 3,93 mlrd.eura, slijedom čega se tužitelj nalazi na 57. mjestu po ukupnom prihodu, na 68. mjestu po zaposlenicima i na 17. mjestu po dobiti razdoblja od ukupno 17.022 subjekata u području djelatnosti. Osim toga, ističe da iz poslovnog izvješća Financijske agencije proizlazi da je tužitelj po uspješnosti poslovanja u smislu rentabilnosti bitno iznad prosjeka usporedivo po veličini i djelatnosti u odnosu na prosječnu profitabilnost poduzetnika u Republici Hrvatskoj, kao i da ima visoke razine zadržane dobiti u razdoblju od posljednje tri godine. U nastavku obrazlaže da tužitelj kao korisnik potpore istu koristi na netransparentan način, ne dostavljajući godišnja izvješća tuženiku kao davatelju potpore tijekom cijelog propisanog razdoblja očuvanja projekta ulaganja, već isključivo za razdoblje u kojem je u potpunosti konzumirao maksimalni dopušten intenzitet potpore, a nakon tog razdoblja samovoljno prekida obvezu transparentnog izvještavanja tuženika o obvezi očuvanja projekta ulaganja. S obzirom na financijske pokazatelje uspješnosti poslovanja tužitelja, tuženik smatra da izvršenjem osporenih odluka ne bi bilo ugroženo poslovanje tužitelja, financijska likvidnost te broj zaposlenih kao i isplata plaća te sve investicije koje je tužitelj imao u planu za Republiku Hrvatsku. Pored toga, smatra da tužitelj svoj partikularni interes za odgodnim učinkom tužbe proglašava javnim interesom. Zaključno ističe da je tuženik kao davatelj potpore dužan postupati jednako prema svim korisnicima državnih potpora za ulaganje, kao i da sukladno načelu zaštite javnog interesa i zakona snosi odgovornost za osiguranje zakonitog trošenja proračunskih sredstava, dok bi u protivnom u neravnopravan položaj bili dovedeni svi drugi korisnici potpora koji svoje obveze ispunjavaju na način i u rokovima propisanim zakonom. Predlaže poništiti osporeno rješenje prvostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika u bitnome ističe da je predmetna žalba u cijelosti neutemeljena na zakonu te je stoga predlaže odbiti kao neosnovanu i potvrditi osporeno rješenje prvostupanjskog suda o odgodnom učinku tužbe. Naime, navodi da je prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske svrha privremene mjere očuvanje procesne ravnoteže i sprečavanja nepovratnih posljedica prije konačne odluke o zakonitosti upravnog akta. Osim toga, smatra da profitabilnost, kreditni rejting, marža poslovnog subjekta na koje se poziva tuženik u svojoj žalbi nisu kriteriji propisani odredbom članka 42. Zakona o upravnim sporovima. Nadalje , obrazlaže razliku između profitabilnosti i likvidnosti te zaključuje da blokada računa čak i velikim poduzećima izravno utječe na njihovu likvidnost te može dovesti do trenutnog prekida operativnih aktivnosti, nemogućnosti nabave, nemogućnosti isplate plaća, doprinosa i poreza, povlačenja narudžbi, gubitka reputacije na tržištu itd. Ističe da Ustavni sud RH u svojim odlukama nije ocjenjivao veličinu poslovnog subjekta kod utvrđivanja opasnosti od teško popravljive štete, već se u obzir uzima rizik ovrhe koja bi mogla ugroziti redovno poslovanje subjekta, bez obzira na njegovu veličinu. U nastavku obrazlaže stajalište da javni interes nije fiskalni interes kao i činjenicu da država ništa ne gubi odgodom naplate spornog iznosa potpore, dok s druge strane ovrha prije sudske kontrole zakonitosti odluka javnopravnih tijela ugrožava pravnu sigurnost i povjerenje investitora. Smatra da je dostavio relevantne dokaze temeljem kojih je prvostupanjski sud donio zakonitu odluku o odgodnom učinku tužbe. Zaključno navodi da tuženik u žalbi govori o netransparentnosti poslovanja tužitelja glede dostave godišnjih izvještaja vezanih za dobivenu potporu, međutim isto osim što je neosnovano, nije od utjecaja na zakonitost rješenja kojim je određen odgodni učinak tužbe. Predlaže odbiti žalbu tuženika i potvrditi rješenje prvostupanjskog upravnog suda. Dodatnim podneskom zaprimljenim kod ovog Suda 3. srpnja 2026. požuruje donošenje odluke u predmetnom sporu, pri čemu obavještava da je prvostupanjskom sudu podnio i prijedlog za određivanje privremene mjere.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja prvostupanjskog upravnog suda u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavak 1. u vezi s odredbom članka 128. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je osporenim sudskim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tuženika.

6. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda usvojen je prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe jer je prvostupanjski sud ocijenio da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjene pretpostavke propisane odredbom članka 42. stavak 2. ZUS-a. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, naplatom iznosa većeg od 4.600.000,00 EUR tužitelju prijeti opasnost od nastanka štete koja bi se teško mogla popraviti imajući u vidu iznos sredstava te način njihove (prisilne) naplate.

7. Međutim, ovaj Sud nije suglasan s navedenom ocjenom prvostupanjskog suda glede nastanka nenadoknadive štete za tužitelja naplatom spornog iznosa.

8. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj 16. listopada 2025. podnio tužbu upravnom sudu kojom traži poništenje rješenja tuženika kojim je odbijen njegov prigovor protiv obavijesti prvostupanjskog tijela o gubitku statusa korisnika potpore te obvezi vraćanja iskorištenog iznosa porezne povlastice za poslovnu godinu 2020./2021. Osim toga, predlagao je određivanje odgodnog učinka predmetne tužbe do pravomoćnog okončanja spora uz obrazloženje da mu prijeti nenadoknadiva šteta, odnosno šteta koja bi se teško mogla popraviti jer bi naplatom spornog iznosa došlo do ugrožavanja njegove financijske stabilnosti. Pritom je dostavio obavijest Ministarstva financija Republike Hrvatske – Porezne uprave, Ureda za VPO, KLASA: 415-01/2025-002/00329, URBROJ: 513-007-23-08/2025-01 od 30. rujna 2025. kojom je opomenut na postojanje poreznog duga u iznosu od 4.799.659,56 EUR koji uključuje i obračunate zakonske zatezne kamate te poziv da navedeni iznos dobrovoljno uplati u roku od 8 dana pod prijetnjom pokretanja ovršnog postupka, dok naknadno dostavlja rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izdano od Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda za velike porezne obveznike, KLASA: UP/I -415- 02/2025-001/00085, URBROJ: 513-007-23-08/2025-01 od 30. listopada 2025. kojim se Financijskoj agenciji nalaže provedba ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava s računa tužitelja kao ovršenika.

9. Dakle, iz utvrđenih činjenica nesporno proizlazi da će se naplata spornog iznosa provesti prisilnom naplatom, odnosno ovrhom na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 30. listopada 2025. ukoliko tužitelj dobrovoljno ne uplati sporni iznos sredstava, a na što pravilno ukazuje i prvostupanjski sud u obrazloženju svojeg rješenja. Međutim, po ocjeni ovog Suda, naplata iznosa određenog predmetnim rješenjem o ovrsi kao i sam način naplate tog iznosa, za tužitelja ne bi predstavljali štetu koja bi se teško mogla popraviti, odnosno po ocjeni ovog Suda, ne radi se o šteti kakvu u vidu ima odredba članka 42. stavak 2. ZUS-a.

10. Naime, osnovano ukazuje tuženik u žalbi na javno objavljene analize Financijske agencije (FINA) prema kojima se tužitelj za 2024. godinu nalazio na 17. mjestu po dobiti razdoblja od ukupno 17.022 subjekta u prerađivačkoj industriji, pri čemu je neto dobit za 2024. godinu iznosila 19,15 mil. eura, dok se zadržana dobit kretala u razdoblju od 2022. do 2024. u iznosu od 129.345.885 EUR do 190.513.339 EUR. Osim toga, ovaj Sud je izvršio uvid u službene financijske podatke objavljene na internetskim stranicama sudskog registra koji kao javna knjiga uživa javnu vjeru glede potpunosti i istinitosti podataka, pri čemu je utvrdio da je dobit tužitelja za 2025. godinu nakon oporezivanja iznosila 9.314.851,91 EUR, a da je na dan 30. studenog 2025. na žiro i deviznom računu tužitelj raspolagao s iznosom većim od 8 milijuna EUR.

11. Dakle, iz naprijed navedenih financijskih pokazatelja razvidno je da naplata iznosa od 4.698.054,39 EUR koji je određen rješenjem o ovrsi od 30. listopada 2025. ne bi tužitelju uzrokovala štetu koja bi se teško mogla popraviti, odnosno ne bi došlo do blokade poslovnih računa tužitelja niti do nemogućnosti isplate plaća radnicima kako paušalno zaključuje prvostupanjski sud u osporenom rješenju . Naime, prema financijskim pokazateljima tužitelj raspolaže s iznosima koji višestruko premašuju iznos sredstava koji su predmet povrata u konkretnom slučaju. Pri tome, nije od utjecaja niti pozivanje tužitelja na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 7408/2014 od 18. prosinca 2014. kojim je određena odgoda izvršenja poreznog rješenja temeljem odredbe članka 67. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 99/99, 29/02 i 49/02). Ovo stoga jer je u navedenom predmetu odgoda izvršenja određena uzimajući u obzir moguće povrede ustavnih prava podnositelja koja su u ustavnoj tužbi detaljno obrazložena, odnosno ne radi se o predmetu iste činjenične i pravne osnove o kakvom je riječ u predmetnoj situaciji.

12. Kako iz odredbe članka 42. stavak 2. ZUS-a proizlazi da pretpostavke propisane tom odredbom moraju biti kumulativno ispunjene da bi se odredio odgodni učinak tužbe, a budući da u konkretnom slučaju s obzirom na sve naprijed navedeno nije ispunjen uvjet nastanka nenadoknadive štete za tužitelja, to nisu ispunjeni zakonski uvjeti za usvajanje prijedloga za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

13. Stoga je trebalo usvojiti žalbu tuženika i poništiti osporeno rješenje prvostupanjskog suda te odbiti prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

14. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je temeljem odredbe članka 128. stavak 4. u vezi s odredbom članka 42. stavak 2. i 4. ZUS-a kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 10. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner