1

Poslovni broj: Gž-212/2024-

Poslovni broj: Gž-212/2024-

 

                                  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

                P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću  sastavljenom od sutkinja  Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. A. iz Z., B., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. u. za o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u M. & L. - odvjetničkom društvu d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-698/2018-44 od 27. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2024.,

 

    p r e s u d i o   j e

              I Odbija se žalba tužitelja i tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-698/2018-44 od 27. listopada 2023. u točki I izreke za iznos od 1.458,91 eur/10.992,24 kn sa zateznom kamatom, i to:

− na iznos od 597,25 eur/ 4.500,00 kn počevši od 21. studenog 2017.,

− na iznos od 31,85  eur/ 240,00 kn počevši od 21. studenog 2017.,

− na iznos od 614,59 eur/ 4.630,66 kn počevši od 27. listopada 2023.,

− na iznos od 13,27 eur/ 100,00 kn počevši od 8. kolovoza 2017. do isplate,

− na iznos od 21,24 eur/ 160,00 kn počevši od 7. kolovoza 2017. do isplate,

− na iznos od 32,87 eur/ 247,63 kn počevši od 8. kolovoza 2017. do isplate,

− na iznos od 31,85 eur/ 240,00 kn počevši od 27. listopada 2023. do isplate,

− na iznos od 115,99 eur/ 873,95 kn počevši od 20. rujna 2017. do isplate, kao i u odluci o parničnom trošku za iznos od 614,80 eur/4.632,19 kn, te točkama II i III izreke.

              II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-698/2018-44 od 27. listopada 2023. u točki I izreke za iznos od 2.188,38 eur/16.488,36 kn sa zateznom kamatom i odluci o parničnom trošku za iznos od 305,01 eur/2.298,12 kn i sudi:

              Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.188,38 eur/16.488,36 kn sa zateznom kamatom, i to:

-          na iznos od 895,88 eur/6.750,00 kn počev od 21. studenog 2017. do isplate,

-          na iznos od 47,78 eur/360,00 kn počev od 21. studenog 2017. do isplate,

-          na iznos od 921.89 eur/6.946,00 kn počev od 27. listopada 2023. do isplate,

-          na iznos od 19,91 eur/150,00 kn počev od 8. kolovoza 2017. do isplate,

-          na iznos od 31,85 eur/240,00 kn počev od 7. kolovoza 2017. do isplate,

-          na iznos od 49,30 eur/371,43 kn počev od 8. kolvoza 2017. do isplate,

-          na iznos od 47,78 eur/360,00 kn počev od 27. listopada 2023. do isplate,

-          na iznos od 173,99 eur/1.310,93 kn počev od 20. rujna 2017. do isplate,

kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 305,01 eur/2.298,12 kn sa zateznom kamatom odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 286,18 eur/2.156,25 kn u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom dijelu.

 

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.647,30 eur/27.480,60 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 919,81 eur/6.930,31 kn.

2. U točki II izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 2.685,79 eur/20.236,10 kn sa zateznom kamatom.

3. U točki III izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u cijelosti.

4. Protiv te presude žale se obje stranke.

5. Tužitelj pobija odluku o parničnom trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. U žalbi navodi da prilikom izračuna troškova sud nije uzeo u obzir kvalitativni dio uspjeha u sporu, prema kojem je tužitelj s osnovom uspio 100% jer je tuženik od početka do kraja postupka osporavao tužbeni zahtjev. Tužitelj smatra da pravilnim izračunom uspjeha stranaka u sporu, uključujući troškove tužitelja u iznosu od 2.388,96 eur, uvećane za PDV-e u iznosu od 597,24 eur trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 127,15 eur i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 104,45 eur, troškovi tužitelja trebali su iznositi 1.853,45 eur (57,60% od ukupnog troška u iznosu od 3.217,80 eur).

7. Predlaže u pobijanom dijelu odluku preinačiti shodno žalbenim navodima Traži trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.

8. Tuženik presudu pobija u točki I i III izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Tuženik i dalje osporava svoju odgovornost za nastanak prometne nesreće odnosno smatra da na strani njegova osiguranika nema odgovornosti. Iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i iskaza tužitelja proizlazi da je osiguranik tuženika skretao sa sporedne na glavnu cestu u trenutku kada su vozila sa glavne ceste propuštala da to učini. Upravo zbog tog propuštanja stvorila se kolona od 4-5 vozila. Skretanjem sa sporedne na glavnu cestu osiguranik tuženika nije nikome oduzeo prednost prolaska jer su ga vozila sa glavne ceste propustila da to učini, i to na način da su stala. Tužitelj je ne želeći čekati u koloni odlučio se prestrojiti u lijevo u prometnu traku za kretanje vozila iz suprotnog smjera te preteći kolonu vozila, čime je postupio krajnje neoprezno i neodgovorno. Pritom je vozio povećanom brzinom (45 km/h) iako nije imao saznanja kakva ga prometna situacija čeka na početku kolone i iako je na početku kolone bilo kombi vozilo koje mu je zaklanjalo preglednost s druge strane. Osiguranik tuženika nije mogao očekivati da će po traci u kojoj je on kretao sa sporedne na glavnu cestu doći neko vozilo koje vozi u zabranjenom smjeru kretanja. S tim u vezi da je neosnovana tvrdnja vještaka da je vozač osiguranika tuženika prilikom skretanja lijevo sa sporednog kolnika na kolnik državne ceste sa prednošću prolaska mogao provjeriti da li može proći križanje na siguran način i prilagoditi brzinu kretanja vozila duljini preglednosti kolnika jer je sudar mogao izbjeći pri brzini kretanja od 8,5 km/h, a obzirom da je kolona vozila stajala i propuštala njega da obavi skretanje, on nije imao više što provjeravati i dodatno prilagođavati brzinu. Posebno to nije morao učiniti za suprotni smjer prometne trake u koju je skretao. Također da je neosnovan navod prvostupanjskog suda da je nedokazana tvrdnja tuženika da se vozač osobnog vozila uključivao u promet glavnom cestom, jer su ga vozila s  glavne ceste koja su se nalazila ispred tužitelja propustila da to učini jer takva situacija jasno proizlazi iz svih činjenica glede dinamike nezgode utvrđenih nalazom i mišljenjem prometnog vještaka. Posljedično navedenom osporava i odluku o parničnom trošku.

10. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda tako da se tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.

11. Odgovor na žalbu nije podnesen.

12. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

13. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženik u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

14. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da se tužitelj kretao motociklom državnom cestom … u smjeru istoka te ispred raskrižja s T. R. B. prešao preko pune uzdužne crte na lijevu stranu kolnika namijenjenu za promet vozila u suprotnom smjeru, a radi obilaženja kolone od 4-5 zaustavljenih vozila,

- da je prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku M. V. utvrđeno da se tužitelj kritične zgode kretao brzinom od 45 km/h (±2,5 km/h) te da je potom prednjim dijelom motocikla naletio na prednji lijevi dio osobnog vozila stranih registarskih oznaka koje se prethodno kretalo T. R. B. iz smjera juga u smjeru sjevera brzinom od 20 km/h (±2,5 km/h) i na raskrižju skretalo ulijevo na kolnik državne ceste u smjeru zapada koja državna cesta je na tom raskrižju bila cesta s prednošću prolaska, a da je mogućnost međusobnog uočavanja zbog na državnoj cesti u smjeru kretanja tužitelja zaustavljene kolone vozila bila otežana te da je tužitelj s motocikla mogao uočiti dolazak osobnog vozila stranih registarskih oznaka ispred zaustavljenog kombi vozila s desne strane na oko 4 do 5 m udaljenosti, dok da je vozač osobnog vozila stranih registarskih oznaka mogao uočiti motocikl prije sudara na udaljenosti od oko 2 m, pa da bi prilagođena brzina kretanja za motocikl pri kojoj bi tužitelj mogao kočenjem izbjeći sudar iznosila 17,5 km/h, dok je vozač osobnog vozila mogao kočenjem izbjeći sudar pri brzini kretanja od 8,5 km/h,

- da je medicinskim vještačenjem po vještaku dr. J. F., kirurgu, utvrđeno da je tužitelj kritične zgode zadobio gnječno reznu ranu desnog lakta, gnječno reznu ranu desnog koljena te prijelom desne lisne kosti bez pomaka,

- da je prema vještaku tužitelj pretrpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 4 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 7 dana i manjeg intenziteta u trajanju od 45 dana, da je pretrpio primarni strah koji je bio intenzivan i kratkotrajan te sekundarni strah uslijed tjelesnih ozljeda, i to jačeg intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 5 dana i slabog intenziteta u trajanju od još 30 dana,

- da je prema vještaku kod tužitelja kao trajna posljedica zadobivenih ozljeda zaostala redukcija kretnji desnog koljena u terminalnoj fazi koje su dovele do smanjenja životne aktivnost u omjeru od 2%,

-  da je prema istom vještaku kod tužitelja došlo do naruženja lakog stupnja koje je obzirom na svoju prirodu i poziciju povremeno vidljivo trećima,

- da je prema vještaku tužitelju bila potrebna tuđa pomoć u vremenskom periodu od 30 dana  po dva sata dnevno.

15. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da je do nesreće došlo krivnjom oba vozača i to krivnjom vozača osobnog vozila stranih registarskih oznaka jer se isti sa sporedne ceste na kojoj je bio postavljen znak obveznog zaustavljanja uključivao u promet državnom cestom kao cestom sa prednošću prolaska, a da prethodno nije propustio sva vozila, odnosno motocikl tužitelja kao vozilo koje se kretalo cestom sa prednošću prolaska (čl. 57. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama "Narodne novine" broj  67/08, 48/10 i 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22 i 114/12 - dalje ZOSPC) te jer se nije kretao brzinom primjerom preglednosti, stanju i osobinama ceste te gustoći prometa obzirom da se kretao brzinom od oko 20 km/h, dok je primjerena brzina kretanja pri kojoj je vozač osobnog vozila mogao kočenjem izbjeći nalet iznosila 8,5 km/h, a iz kojih povreda također proizlazi da se vozač osobnog vozila prije naleta očito nije kretao sa povećanim oprezom koji odgovara prometnim uvjetima na raskrižju (čl. 58. st. 1. ZOSPC). Krivnju tužitelja kao vozača motocikla sud nalazi u tome što je ispred raskrižja na kojem se predmetna nesreća dogodila započeo obilaziti zaustavljenu kolonu od 4-5 vozila (čl. 70. st. 1. toč. 1. i čl. 73. st. 1. ZOSPC), i to na mjestu gdje je na kolniku bila iscrtana puna uzdužna crta (čl. 12. st. 4. ZOSPC u vezi čl. 71. Pravilnika) krećući se pritom motociklom brzinom koja nije bila primjerena preglednosti osobinama i stanju ceste obzirom da je utvrđeno da se motocikl kretao brzinom od 45 km/h iako je prilagođena brzina kretanja za motocikl pri kojoj bi tužitelj kočenjem mogao izbjeći sudar iznosila 17,5 km/h (čl. 51. st. 1. ZOSPC) a iz kojih povreda proizlazi da ni tužitelj prije naleta očito nije se kretao povećanim oprezom koji odgovora prometnim uvjetima na raskrižju (58. st. 1. ZOSPC).

16. Polazeći od odredbe čl. 1072. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO) , sud prvog stupnja obzirom na utvrđene činjenice da se vozač osobnog vozila stranih registarskih oznaka u nepreglednim prilikama na raskrižju neoprezno i neprimjerenom brzinom skretanjem ulijevo uključivao iz sporedne ceste u promet glavnom cestom, a tužitelj na motociklu u svom kretanju glavnom cestom, u prilikama kad se vozila u prometnom traku ispred njega neposredno ispred raskrižja zaustavljaju u koloni, nepromišljeno i olako odlučio na nedopušteno obilaženje kolone preko "pune linije" i to neprimjerenom brzinom, nalazi da vozač stranih registarskih oznaka odgovora tužitelju razmjerno stupnju svoje krivnje od 50% dok tužitelju stupanj krivnje za predmetnu nezgodu cijeni sa preostalih 50% te je time utvrđena odgovornost vozača vozila stranih registarskih oznaka.

17. Pritom sud prvog stupnja napominje kako ne nalazi osnovanom tvrdnju tuženika da se vozač osobnog vozila uključivao u promet glavnom cestom jer su ga vozila s glavne ceste koja su se nalazila ispred tužitelja propuštala da to učini. To iz razloga jer tužitelj to nigdje u ovom iskazu nije naveo niti sud iz provedenih dokaza nalazi ovu tvrdnju dokazanom iako se ista, obzirom na činjenicu da se vozila na glavnoj cesti nalaze zaustavljena u koloni i ispred raskrižja čini vjerojatnom.

18. Naime, sud prvog stupnja prihvaća kao životnu i sukladnu uobičajenim prilikama u prometu tvrdnju tuženika da vozač osobnog vozila stranih registarskih oznaka nije mogao očekivati da će po traci u koju je on skretao iz sporedne ceste na glavnu cestu naići neko vozilo koje vozi u zabranjenom smjeru kretanja, no to ne umanjuje tuženikovu zakonsku obvezu da provjeri stanje i propusti sva vozila koja nailaze glavnom cestom pa tako i tužiteljev motocikl unatoč tome što se tužitelj cestom s prednošću prolaska po ocjeni suda bezobzirno i nepropisano kretao obilazeći ispred sebe zaustavljenu kolonu vozila ispred raskrižja i preko pune crte po prometnom traku namijenjenom za kretanje vozila u suprotnom smjeru.

19. Primjenom odredbe čl. 1100 ZOO-a sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelju pripada naknada neimovinske štete po kriteriju pretrpljenih bolova u iznosu od 9.500,00 kn, po kriteriju pretrpljenog straha 6.500,00 kn po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 2.500,00 kn, po kriteriju naruženosti u iznosu od 4.000,00 kn odnosno ukupna naknada neimovinske štete u iznosu od 22.500,00 kn, a koje pravo s obzirom na utvrđeni omjer suogovornosti sukladno čl. 1072. ZOO-a umanjuje za 50% odnosno utvrđuje da tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u iznosu od 11.250,00 kn.

20. U odnosu na naknadu za tuđu pomoć cijeneći po vještaku opisanu potrebu tuđe pomoći te uzimajući u obzir primjenu odredbe čl. 223. ZPP-a da jedan sat takve pomoći iznosi 20,00 kn, po navedenoj osnovi primjerenom novčanom naknadom nalazi iznos od 1.200,00 kn odnosno umanjeno za tužiteljev omjer krivnje sukladno čl. 1072. ZOO-a iznos od 600,00 kn.

21. Također tužitelju na ime štete na motociklu dosuđuje iznos od 23.153,32 kn umanjeno za 50% odnosno iznos od 11.576,66 kn, troškova šlepanja iznos od 500,00 kn odnosno umanjeno za 50% iznos od 250,00 kn, troška najma kombi vozila  iznos od 800,00 kn umanjeno za 50% iznos od 400,00 kn, troška prijevoza motocikla do Zagreba iznos od 1.238,30 kn umanjeno za 50% iznos od 619,06 kn, naknade za uništenu odjeću iznos od 1.250,00 kn umanjeno za 50% iznos od 600,00 kn, te razlike plaće iznos od 4.369,76 kn, umanjeno za 50% iznos od 2.184,88 kn.

22. Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je do predmetne prometne nesreće došlo krivnjom oba učesnika te prometne nesreće. Međutim, pogrešno je isti sud primijenio materijalno pravo pri presudbi da su učesnici te nesreće u jednakim omjerima krivi za njezin nastanak, dakle svaki 50%.

23. Ocjena je ovoga suda da se radi o suodgovornosti za nastanak ove nesreće u omjeru o 80% na strani tužitelja, prema 20% na strani vozača stranog vozila.

              24. Naime, u situaciji kada su oba učesnika prometne nesreće postupala protivno prometnim propisima, pri utvrđivanju stupnja krivnje za nastanak prometne nesreće svakog od učesnika treba ocijeniti koji od učesnika nesreće je obzirom na prometnu situaciju u kojoj se nalazio i prometne propise bio dužan postupati s većom pažnjom kao učesnik u prometu. U konkretnoj situaciji ta obveza bila je bez dvojbe na strani tužitelja. To iz razloga što je tužitelj motociklom ispred raskrižja obilazio zaustavljenu kolonu od 4-5 vozila, i to na mjestu na kojem je na kolniku bila iscrtana puna uzdužna razdjelna linija, krečeći se pritom brzinom koja nije bila primjerena preglednosti, osobinama i stanju ceste.

25. Naime, povećan oprez nalagali su mu i konkretni prometni uvjeti jer se radilo o blizini raskrižja i činjenica da je objektivno bila smanjena mogućnost da primijeti vozilo koje se uključivalo na glavnu cestu zbog kolone od 4-5 zaustavljenih vozila, na početku koje je bio kombi vozilo. Zato je doprinos tužitelja u ovoj prometnoj nesreći znatno veći od doprinosa vozača stranog vozila, i to u omjeru kako je naprijed navedeno.

              26. Na žalbene navode tuženika koji smatra da ponašanje vozača stranog vozila uopće nije ni djelomično doprinijelo nastanku prometne nesreće, valja odgovoriti da takvi navodi nemaju osnove iz razloga jer je u postupku utvrđeno da se vozač stranog vozila uključivao sa sporedne na glavnu cestu na raskrižju koje nije poznavao, pa je  trebao voziti sa izuzetnom pažnjom, odnosno sa povećanim oprezom, a po potrebi i zastati, a kako bi se uvjerio da radnju skretanja sa sporedne  na  glavnu  cestu može obaviti na siguran način, bez obzira na činjenicu da su ga vozila sa glavne ceste propustila da to učini, s obzirom na konkretne prometne uvjete i smanjenu preglednost u smjeru nailaska motocikla, a on tako nije vozio , pa je doprinio prometnoj nesreći.

27. Polazeći od tako utvrđenog omjera suodgovornosti, tužitelju pripada 20 % od utvrđene visine naknade neimovinske i imovinske štete, a koju visinu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio u smislu odredbe čl. 1100. i 1095. ZOO-a.

28. Navedeno znači da tužitelju pripada naknada neimovinske štete u iznosu od 597,25 eur/4.500,00 kn,naknade imovinske štete s naslova tuđe pomoći i njege u iznosu 31,85 eur/240,00 kn, naknada imovinske štete na motociklu u iznosu od 614,59 eur/4.630,66 kn, naknada imovinske štete za troškove šlepanja motocikla s mjesta nezgode do najbližeg odlagališta u iznosu od 13,27 eur/100,00 kn ,  naknada imovinske štete za troškove najma kombi vozila za prijevoz oštećenog motocikla do Zagreba gdje tužitelj živi u iznosu od 21.24 eur/160,00 kn , naknada imovinske štete za troškove goriva i cestarina za prijevoz tužiteljevog oštećenog motocikla unajmljenim teretnim kombijem od tog odlagališta do Z. gdje tužitelj živi u iznosu od 32,87 eur/247,63 kn , naknada imovinske štete s naslova uništene odjeće u iznosu od 31,85 eur/240,00 kn i naknada  imovinske štete s naslova izgubljene zarade u iznosu od 115,99 eur/873,95 kn, odnosno na ukupno na iznos od 1.458.91 eur/10.992,24 kn.

29. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Naime, odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može. s obzirom na postignuti uspjeh, odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjerni dio troška. Sagledavajući sve okolnosti konkretnog slučaja i to da se tužitelj obratio tuženiku prije podnošenja tužbe radi mirnog rješenja spora, ali bez uspjeha, da je tuženik u ovoj parnici osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, uspjeh tužitelja od 21,25 % (osnova 20% + visina 23% = 43 % : 2 =21,5%)  ne može se smatrati kao opravdan razlog da se troškovi postupka dosude tuženiku čiji uspjeh iznosi 78,50 %  (osnova 80 % + visina 77% =157% : 2 =78,50%) i to u iznosu koji je viši od dosuđene glavnice. Pritom valja ukazati na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske (Zahtjev broj 28963/10), u postupku koji se vodio protiv Republike Hrvatske koju je zastupalo nadležno državno odvjetništvo, u kojoj je izraženo stajalište da znatno smanjenje tražbine tužitelja koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja ograničavanje prava na pristup sudu te miješanje u pravo podnositelja da mirno uživa svoje vlasništvo, što je dovelo do povrede čl. 6. st. 1. te čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori broj 18/97,6/99,14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 - dalje Konvencija). Stoga. iako je tuženik u sporu uspio u veće dijelu, dužan je tužitelju razmjerno njegovom uspjehu (21,5%) naknaditi trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 294,27 eur/2.217,19 kn (puni iznos troška 10.312,50 kn/1,368,70 eur) i trošak pristojbi u iznosu od 28,54 eur/215,00 kn (puni iznos troška 1.000,00 kn/132,72 eur). Trošak vještačenja u iznosu od 291,99 eur/2.200,00 kn tužitelju pripada u cijelosti.

30. Prema tome tužitelju na ime troška prvostupanjskog postupka pripada iznos od 614,80 eur/4.632,19 kn. Zbog navedenog nije osnovana  žalba tužitelja u odnosu na visinu troška.

31. Tuženik je uspio u žalbenom postupku u omjeru od 60 % (pobijao 3.647,30 eur/27.480,60 kn, uspjeh 2.188,38 eur/10.488,36 kn), pa razmjerno tome mu pripada trošak sastava žalbe u iznosu od 186,64 eur/1.406,25 (puni iznos 311,07 eur/2.343,75 kn) i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 99,54 eur/750,00 kn (puni iznos 165,90 eur/1.250,00 kn), dakle ukupno 286,18 eur/2.156,25 kn.

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I izreke za iznos od 1.458,91 eur/10.992,24 kn i odluci o parničnom trošku za iznos od 614,80 eur/4.632,19 kn u točki II izreke i točki III izreke, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena u točki I izreke za iznos od 2.188,38 eur/16.488,36 kn i odluci o parničnom trošku za iznos od 305,01 eur/2.298,12 kn i zahtjev u tom dijelu odbijen a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci 18. travnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan v.r.