Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-651/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenju ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbi tužitelja i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Zlataru od 30. ožujka 2026., poslovni broj: P-196/2024-63 u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba tuženika djelomično se odbija, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Zlataru od 30. ožujka 2026., poslovni broj: P-196/2024-63:
- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu u kojem su utvrđene ništetnim odredbe sadržane u čl. 5 Ugovora o kreditu broj 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama upisan im u zemljišnim knjigama od 5. siječnja 2007., kojim je određeno plaćanje naknada i troškova u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i u dijelu kojim je određeno da čl. 5. Ugovora o kreditu u tom dijelu ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane
- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim sud utvrđuje da su nezakonite odluke tuženika o kamatama i naknadama i u ovom dijelu odbija zahtjev tužitelja za utvrđenje
- potvrđuje pod točkom II. izreke.
r i j e š i o j e
I. Žalba tužitelja se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Zlataru od 30. ožujka 2026., poslovni broj: P-196/2024-63 ukida pod točkama III. i IV. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u čl. 5 Ugovora o kreditu broj 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama od 5. siječnja 2007. (dalje Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je određeno plaćanje naknada i troškova u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika te su utvrđene nezakonitima odluke tuženika o kamatama i naknadama i određeno je da čl. 5. Ugovora o kreditu u tom dijelu ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, na ime neosnovano naplaćenih troškova korištenja kredita iznos od 654,81 EUR sa zateznom kamatom od 6. veljače 2007. do isplate. Točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tuženik tražio od suda da utvrdi ništetnom odredbe sadržane u čl. 4 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i da utvrdi da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, pa da čl. 4 Ugovora o kreditu u tom dijelu ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. Nadalje, odbijen je i dio zahtjeva kojim je traženo utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa da u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Ovom točkom odbijen je i zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno plaćanje po prodajnom tečaju CHF tuženika te utvrđenje da su nezakonite naplate tuženika primjenom prodajnog tečaja CHF, pa odredbe Ugovora o kreditu u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne stranke. Ovom točkom odluke sud je odbio i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.629,85 EUR na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o promjenama kamatnih stopa jednostranim odlukama tuženika i na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznosa od 11.982,95 EUR sve sa zateznom kamatom na pojedine novčane iznose određene u toj točki izreke. Isto tako, sud je odbio i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 10.006,66 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate s osnova manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju. Konačno , točkom IV. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
2. Svojom žalbom presudu prvostupanjskog suda u točkama III. i IV. izreke pobija tužitelj tvrdeći da presuda ima proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je na takvo činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Stoga predlaže ovome sudu da presudu preinači na način da njegov tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, uz obvezu tuženika naknaditi mu parnične troškove uzrokovane parnicom uvećane za trošak sastava žalbe, odnosno podredno da pobijanu presudu u točkama III. i IV. ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku pred drugim uređujućim sucem.
3. Tuženik također pobija presudu prvostupanjskog suda iz svih odredbom čl. 353. st. 1. točke 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. , 89/14., 70/19. i 80/22. – nastavno: ZPP) predviđenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu odluku na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka, uključujući i troškove žalbe. Podredno i tuženik predlaže drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
5. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.
6. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu svoju odluku o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na činjeničnom utvrđenju da je Ugovorom o kreditu prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 146.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom promjenjivom kamatom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,19% godišnje (čl. 4. Ugovora o kreditu) i ugovorenim ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF te obvezom na plaćanje naknada troškova sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora. Sud je utvrdio i da je 10. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks br.1. Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu), potom je 5. travnja 2016. zaključen Aneks br.2. Ugovora o kreditu i 19. siječnja 2018. Aneks br. 3 Ugovora o kreditu.
7. Imajući u vidu utvrđenje da je ugovor o kreditu sastavio tuženik i da tužitelj na sadržaj ugovornih odredbi o naknadi troškova za obradu kredita nije mogao utjecati niti pregovarati, kao i da u Ugovoru o kreditu ni na koji način nije obrazloženo na što bi se navedeni troškovi uopće odnosili (niti je to tuženik konkretno učinio u ovom postupku) sud prvog stupnja je temeljem saslušanja tužitelja i uvidom u dokumentaciju ocijenio da je jedina svrha te odredbe da banci priskrbi dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate) pa sud nalazi da je ugovornom odredbom uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača i da je stoga ugovorna odredba u čl. 5. st. 2. nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.: 96/03., dalje ZZP/03), a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništava. Stoga pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.: 35/05., dalje ZOO) nalaže povrat nesporno plaćenih iznosa na ime troškova kredita.
8. Prema daljnjem obrazloženju suda ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno je ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. za koje je sud vezan u restitucijskoj parnici međutim, prema stavu suda prvog stupnja neovisno o tome zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ovih odredaba u ugovoru zaključenom između stranaka i za povratom plaćenih iznosa kredita po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi je neosnovan. Naime, prvostupanjski sud obrazlaže da imajući u vidu prvenstveno odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.) i to ne samo gramatički već i teleološki, a zatim i prethodno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. S obzirom na navedeno, tužitelj po ocjeni prvostupanjskog suda ne bi imao pravni interes niti za prejudicijelni deklaratorni zahtjev, u vezi kojeg ništetnost pobijanih odredbi proizlazi iz pravomoćnih presuda trgovačkih sudova iz postupka za kolektivnu zaštitu potrošača te ga s obzirom na neosnovanost kondemnatornih zahtjeva sud ne usvaja jer je to suprotno osnovnim svrhama deklaratorne pravne zaštite, a to su otklanjanje neizvjesnosti i nesigurnosti prava, utvrđivanju sadržaja prava i pravnih odnosa te sprečavanju budućih povreda prava.
9. Razmatranjem pobijane odluke i stanja prvostupanjskog predmeta iz aspekta žalbama sadržajno isticane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ovi žalbeni razlozi nisu osnovani. Naime, suprotno žalbenom stajalištu stranaka pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuju stranke, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.
U odnosu na žalbu tuženika
10. Tuženik u svojoj žalbi ističe da je sud pogrešno utvrdio da se radi o formularom ugovoru i da se o odredbama čl. 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Uz to, pojašnjava da je ova odredba jasna i da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.
11. Međutim, imajući u vidu iskaz tužitelja koji tvrdi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o naknad i za korištenje kredita pod točkom 5. Ugovora o kreditu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenom dijelu ugovorne odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu i da tuženik nije dokazao suprotno tom zaključku, jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane prednika tuženika, koji tužitelj nije mogao mijenjati. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl.5. Ugovora o kreditu, nije vidljivo na što se točno odnose troškovi za korištenje kredita u iznosu od 654,81 EUR, niti su djelatnici banke tužitelju objasnili na što se odnosi takva naknada te je li banka doista imala kakve stvarne troškove vezane za korištenje kredita.
12. S obzirom na sadržaj predmetnog dijela ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu i mjerodavno materijalno pravo iz čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, važeće u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi da je predmetni dio ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu nepošten, a time i ništetan, jer prednik tuženika tužitelju nije na jasan i razumljiv način objasnio na što se odnose ti troškovi korištenja kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih, iz čega dalje proizlazi zaključak da je prednik tuženika, uz to što je sam sastavio ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova korištenja kredita koji je sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, temeljem navedene ugovorne odredbe isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredio visinu naknade, pri čemu tužitelj nije na to mogao ni na koji način utjecati, niti se o istoj pregovaralo te je zbog navedenog postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, postupio nepošteno i nepošten je stjecatelj primljene naknade za trošak korištenja kredita.
13. Stoga je pravilno prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja koji je potrošač, utvrdio da tužitelj i prednik tuženika o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarali prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika te je pravilno ocijenio da ta odredba nije poštena, slijedom čega je i pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela čl. 5 Ugovora o kreditu kojim je određeno plaćanje naknada i troškova u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika zbog čega u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, kao i zahtjev za isplatom stečenoga temeljem te nepoštene odredbe u visini od 654,81 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja jednokratnih troškova korištenja. Posebno se napominje da je i prema ocjeni ovoga suda ova je ugovorna odredba prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana budući tuženik nije dokazao koju to konkretno uslugu / troškove tužitelj plaćanjem naknade za obradu kredita, čija visina ovisi o iznosu odobrenog kredita, podmiruje predniku tuženika kojem je kao i tuženiku kreditiranje građana jedna od (glavnih) djelatnosti i to povrh obveze plaćanja ugovorenih kamata na kredit i plaćanja ostalih troškova na koje se obvezala.
14. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 1111. ZOO -a, čija visina je utvrđena nalazom vještaka.
15. Međutim, utvrđenje da su nezakonite donesene odluke tuženika o kamatama i naknadama ovaj sud ne nalazi osnovanim kraj činjenice da uopće nije naznačeno koje točno odluke tuženika bi bile nezakonite, u kojim dijelovima i zbog čega bi svaka od njih bila nezakonita, u kojem smjeru niti nisu provođeni dokazi tijekom ovog postupka, a ova činjenica nije utvrđena niti u citiranim odlukama donesenim po kolektivnoj tužbi potrošača.
16. Slijedom iznijetog ovaj je sud na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomično odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba sadržana u čl. 5 Ugovora o kreditu, kojom je određeno plaćanje naknada i troškova u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i u dijelu kojim je određeno da čl. 5. Ugovora o kreditu u tom dijelu ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane te pod točkom II. izreke. Ujedno je ovaj sud primjenom 373. točka 3. ZPP-a preinačio presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim sud utvrđuje da su nezakonite odluke tuženika o kamatama i naknadama te je u ovom dijelu odbio zahtjev tužitelja za utvrđenje.
U odnosu na žalbu tužitelja
17. Tužitelj u bitnom osporava odluku suda o neosnovanosti deklaratornog dijela zahtjeva (točka III. izreke) ocjenjujući da je u izravnoj protivnosti sa čl. 502 c ZPP-a. Obrazlaže da je prvostupanjski sud utvrdio da ugovorne strane o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu pregovarale, da je ovdje riječ o potrošačkom ugovoru i da je ispravno tužiteljevo „pozivanje na kolektivnu presudu“ sukladno odredbama ZPP-a te da je sud vezan za utvrđenje iz presude povodom kolektivne tužbe, ali da usprkos svemu pogrešno odbija tužbeni zahtjev u odnosu na deklaratorni dio radi nedostataka pravnog interesa tužitelja. Tužitelj smatra upravo suprotno da bez obzira na sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu ima pravni interes i ovlašten je tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti prava koja mu pripadaju, a teret dokaza nepostojanja pravnog interesa da je na banci. Ističe i da Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15. - dalje: ZID ZPK) nije imao intenciju uklanjanja nepoštenih odredaba i obeštećenja do toga dana, nego samo izjednačavanje s istovrsnim EUR dužnikom. Pored toga, navodi da je sud neosnovano provodio dokaz financijskim vještačenjem kraj zauzetog stava o nepostojanju pravnog interesa i neosnovanosti zahtjeva.
18. Žalbene tvrdnje tužitelja ovaj sud ocjenjuje osnovanim. Naime, suprotno stavu prvostupanjskog suda odredbama ZZP/03-a te ZOO-a (čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1.) predviđeno je pravo tužitelja na traženje deklaratorne zaštite, koje zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje. Jednako stajalište izneseno je i u odlukama VSRH poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).
19. Prema odredbama ZZP/03, a vezano za valutu CHF i jednostrano mijenjanje stope redovne kamate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač individualno pokrene radi zaštite svojih prava i potrošač, kao što je to učinio i tužitelj u predmetnom postupku, može se pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
20. Presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i pravni prednik tuženika, pravomoćno je presuđeno da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te ZOO-a. Ujedno je utvrđeno i da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.
21. Pored toga ni tuženik, iako je imao mogućnost, nije tijekom postupka na pravno relevantan način, osporio činjenicu da je tužitelj potrošač, da je Ugovor o kreditu od 5. siječnja 2007. sklopljen između tužitelja i prednika tuženika standardan i unaprijed formuliran, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate u Ugovoru o kreditu i aktima tuženika naznačene bez objektivnih kriterija i kao takvi teško razumljive, a niti je tijekom predmetnog postupka učinio razumljivom metodologiju određivanja visine stope redovne kamate svojim jednostranim odlukama te je li, a ako jest na koji način predvidive dosege rizika promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, kojih je bio svjestan, prezentirao tužitelju kao potrošaču i da u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja nije otklonio ograničenja u korištenju njezinih prava kao potrošača (slabije ugovorne strane) u razdoblju do konverzije kredita . Time su nedvojbeno na konkretan pravni odnos stranaka primjenjiva utvrđenja iz ranije citiranih presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i osnovano tužitelj iznosi žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud pri odlučivanju o deklaratornom dijelu zahtjeva nepravilno primijenio odredbu čl.502.c ZPP-a.
22. Nadalje zbog pogrešno zauzetog stava prvostupanjskog suda da potrošač, koji je prihvatio konverziju, nema pravo potraživati i bilo kakvu isplatu bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, sud nije utvrđivao niti ocjenjivao opseg prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu.
23. Pravilno stoga tužitelj prigovara da je sud neosnovano odbio njegov deklaratorni dio zahtjeva, kao i u cijelosti zahtjev za povratom preplaćenih iznosa kredita, pa je ovaj sud primjenom čl. 370. ZPP-a ukinuo presudu pod točki III. izreke, a posljedično tome i odluku o troškovima postupka pod točkom IV. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
24. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu stajalište ovoga suda prema kojem tužitelj ima pravo utvrđivati ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je zaključio sa prednikom tuženika. Sud će pri tom imati na umu da tužitelj utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba traži u opsegu koji je različit od onog opsega pojedinih ugovornih odredaba koje su utvrđene ništetnima, presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača po kolektivnoj zaštiti. Stoga će najprije razmotriti koji dijelovi ugovornih odredaba se mogu podvesti pod utvrđenje nepoštenog postupanja tužitelja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF. Potom će ukoliko uoči odstupanja u sadržaju odredaba čije utvrđenje ništetnim se traži, razmotriti je li tužitelj tijekom ovog postupka eventualno na drugi način dokazao ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredaba za koje smatra da su ništetne.
25. Nadalje odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu sud prvog stupnja imat će na umu da nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužitelja ne obvezuju ugovorne odredbe prvotno zaključenog Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnima, s obzirom da su ove ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom pa su u obračun konverzije u konkretnom slučaju uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.
26. Međutim, sud treba imati na umu i da ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, što upućuje na zaključak da Dodatak Ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita.
27. Ističe se i da je VSRH u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev-586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. točka 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:
"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
28. Konačno, prvostupanjskom se sudu ukazuje i da je VSRH u presudi i rješenju od 27. svibnja 2026. broj Rev-457/2025-21 koje je doneseno u proširenom vijeću sukladno čl. 390. st. 2. do st. 5. ZPP, odgovorio na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije rješenjem od 15. listopada 2024. broj Revd-4378/2024-
2 na način da odgovor glasi:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."
29. Uzimajući dakle u obzir upute ovoga suda ali i stajališta VSRH na koja je ukazano sud će ponovno sa strankama raspraviti sporne činjenice koje su iznijele o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te o opsegu prava na povrat preplaćenih iznosa kredita , nakon čega je sud dužan donijeti novu odluku koju će obrazložiti sukladno čl. 338. st. 4. ZPP te odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP), time da se svrsishodnim za odluku o troškovima postupka ukazuje zatražene zatezne kamate izraziti u nominalnom iznosu, radi mogućnosti računanja postotka uspjeha stranaka u sporu.
U Varaždinu 10. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
