Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-419/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-255/2025-10 od 29. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-255/2025-10 od 29. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu br. 136-112/2006 sklopljenog 2. svibnja 2006. između pravnog prednika tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb i tužiteljice, koji je 4. svibnja 2006. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek u Varaždinu, pod br. OU-516/2006, koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedesetposto) iznosa kredita.”

U toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 182,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. svibnja 2006. do isplate, dok je u toč. III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 177,28 EUR sa zakonsk im zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2026. do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU br. 18/97; 6/99; 14/02; 13/03; 9/05; 1/06 i 2/10; dalje: Konvencija). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu tužiteljici da naknadi troškove parničnog postupka, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje uz „uputu prvostupanjskom sudu da se mora jasno izjasniti o svim navodima, prigovorima i stavovima koje je tuženik iznio u ovom postupku“.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naplata jednokratnih troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada), kao i potraživanje iznosa od 182,32 EUR koji je tuženik stekao od tužiteljice naplatom ove naknade.

6. Nakon što je konstatirano da između stranaka nije bilo sporno:

- da su tuženik (njegov pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita, dana 2. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 136-112/2006, kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.668,49 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu),

- da je u čl. 5.2. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita koji se odbijaju od iznosa kredita,

dok je bilo sporno ima li tužiteljica status potrošača, je li sporna ugovorna odredba ništetna, da li se o istoj pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata (kod čega nije bila sporna sama visina tužbenog zahtjeva),

prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice (koje tuženik u žalbi niti ne osporava), i to:

- da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba radi financiranja kupnje motornog vozila koje je koristila isključivo u osobne svrhe, a ne radi obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, pa je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i radi se o potrošačkom ugovoru,

- da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne naknade za obradu kredita, što posebno proizlazi iz činjenice da tužiteljica s djelatnicima banke nije direktno pregovarala oko zaključenja Ugovora o kreditu, jer u banci nije niti bila, već je sve vezano uz kredit rješavala u auto-kući,

- da iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade (postotak od iznosa ugovorenog kredita), tužiteljici prije potpisivanja Ugovora o kreditu nije objašnjena svrha naknade niti koji se konkretni troškovi time podmiruju,

- da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa,

- da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa kredita,

- da je tuženik kod obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove koji se „pokrivaju“ tom naknadom, ali sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da ugovorenom naknadom za obradu i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koja ugovorna odredba je time ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZPP/03,

- da nije osnovan prigovor zastare, kod čega se prvostupanjski sud poziva na Objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2021., posebno navodeći da je ništetnost sporne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku,

- da iako je tuženik osporio osnovu tužbenog zahtjeva, u odgovoru na tužbu nije osporio njegovu visinu koja proizlazi iz specifikacije isplate kredita koja je priložena uz tužbu.

6.1. Prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan kako u dijelu u kojem traži da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada, tako i u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 182,32 EUR koji je tužiteljica platila na ime ulazne naknade, a temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč . 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi tvrdnjom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer je suprotno takvim tvrdnjama, odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud obrazložio jasnim, neproturječnim, relevantnim i valjanim razlozima. Nastavno, nije počinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 338. st. 4. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP -a, s obzirom da je presuda valjano obrazložena i sadrži sve zakonom propisane dijelove, čime nije povrijeđeno pravo tuženika na obrazloženu sudsku presudu i nisu povrijeđena tuženikova prava zajamčena Ustavom i Konvencijom.

8.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Na utvrđeno činjenično stanje koje tuženik u žalbi niti ne pobija, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i nije osnovan niti taj žalbeni razlog.

10. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

11. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03, potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl . 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj ica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.1. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (na koje se usluge i troškove naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužiteljica nije mogla niti imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade. U tom kontekstu promašeno je pozivanje tuženika na odredbu čl. 173. Zakona o bankama (NN br. 84/02 i 141/06) kojom je propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, a da je tuženik tu obvezu ispunio. Naime, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica u vezi kredita sve riješila u auto-kući u kojoj je bio pripremljen Ugovor o kreditu i sva dokumentacija, tako da u banci nije niti bila.

15. Kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, to je posljedično svim ranijim utvrđenjima prvostupanjski sud pravilno presudio kao u toč. I. izreke. Zbog navedenog pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i kada je naložio tuženiku da plati tužitelj ici iznos stečen navedenom ništetnom odredbom zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

16. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV- 47/2020, zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., kojeg prihvaća i ovaj sud, a prema kojem se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju tuženik pobija na način da ju dovodi u vezu sa svojim (eventualnim) uspjehom u sporu. Posebno tuženik pobija odluku u troškovima u dijelu u kojem je prvostupanjski sud prihvatio i dosudio tužiteljici troškove pristupa na ročište za objavu presude i sudske pristojbe na tužbu i presudu.

17.1. Suprotno žalbenim navodima, osnovano je prvostupanjski sud priznao (i dosudio) tužiteljici troškove ročišta za objavu presude jer je taj trošak bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, a visina je pravilno odmjerena prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23 i 107/25).

17.2. Nadalje, promašeno je pozivanje tuženika na odredbu čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 51/23) kojom je propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, jer pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i isplate po toj osnovi, nije bilo predmet kolektivnog spora već su to bile odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa ovo nije postupak koji bi bio pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

18. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

19. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Varaždinu 10. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun