Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-25/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Patricii Đurić odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4191/2025-25 od 30. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4191/2025-25 od 30. rujna 2025.:

- potvrđuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3762480 od 8. studenog 2006., potvrđenog od javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, pod brojem: OU-1954/06 dana 8. studenog 2006., sklopljenog između prednika tužiteljice EI, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, u toč. II. izreke, u toč. III. izreke i u toč. IV. izreke.

- preinačuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3762480 od 8. studenog 2006., potvrđenog od javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, pod brojem: OU-1954/06 dana 8. studenog 2006., sklopljenog između prednika tužiteljice EI, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, te se tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija,

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđene su ništetnima i bez pravog učinka dijelovi odredbi kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržani u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 029 -50- 3762480 od 8. studenog 2006., potvrđenog od javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, pod brojem: OU-1954/06 dana 8. studenog 2006., sklopljenog između prednika tužiteljice EI, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, u toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.353,82 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 21. rujna 2012. do isplate, u toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.568,20 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2025. do isplate, dok je u toč. IV. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.638,20 EUR.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu u cijelosti i to zbog svih zakonom dopuštenih razloga iz čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11- pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljici da mu naknadi trošak parničnog postupka, podredno da ukine pobijanu presudu i odredi ponovno provođenje glavne rasprave.

2.1. Navedeni ZPP se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 26. travnja 2022. primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22), uz iznimke iz st. 2. -7. tog članka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi navodima žalbe i tvrdi da su svi navodi potpuno paušalni i neosnovani te usmjereni na odugovlačenje postupka. Predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu u cijelosti, potvrdi pobijanu presudu i naloži tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika djelomično nije osnovana, dok je djelomično osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice (kao pravne slijednice ranijeg tužitelja, a sada pok. EI) da se utvrde ništetnim dijelovi odredaba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) i da joj tuženik temeljem tih ništetnih odredbi isplati iznos od 2.353,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. rujna 2012. do isplate.

6. Nakon što je konstatirao da nije sporno da su stranke i to prednik tužiteljice EI, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (banka), sklopili Ugovor o kreditu broj: 029-50-3762480 dana 8. studenog 2006. na iznos 28.379,04 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), dok je sporna valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (švicarski franak/CHF), u vezi kojih tuženik kao trgovac nije prednika tužiteljice kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima do čega je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi, stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim činjeničn im utvrđenjima:

- da je između pravnog prednika tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora 8. studenog 2006. sklopljen Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica stavila na raspolaganje pravnom predniku tužiteljice kredit za kupnju novog osobnog vozila u iznosu od 28.379,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 1.), na rok otplate od 60 mjeseci, sa ugovorenim ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 7.) ,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske , poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženik (kao jedna od tuženih banaka) ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega je isto prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da se fizičke osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju je sud vezan za utvrđenja iz parnice te vrste temeljem čl. 502.c ZPP-a,

- da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF u Ugovoru o kreditu identičan načinu koji je utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- da je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava Udruge „Potrošač“ protiv banaka odnosno da je ugovorna odredba temeljem koje je glavnica vezana uz tečaj u CHF ništetna sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03.; dalje: ZZP/03),

- da u svrhu utvrđenja okolnosti informiranja prednika tužiteljice što je prethodilo zaključenju Ugovora o kreditu, raniji tužitelj EI nije saslušan pred sudom jer zbog teškog zdravstvenog stanja nije bio u mogućnosti pristupiti sudu, a 11. siječnja 2025. je i umro, ali je u postupku pročitana njegova izjava od 10. srpnja 2023. ovjerena po javnom bilježniku Gorani Blaić Hebrang broj: Ov-4928/2023 od 11. srpnja 2023., s čime se tuženik suglasio podneskom od 11. rujna 2024.,

- da je odbijen po tuženiku predloženi dokaz saslušanjem javne bilježnice Anice Hukelj iz Zagreba jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora, s obzirom da javni bilježnik kod solemnizacije ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu navedeni u ugovoru koji je solemnizirao,

- da prigovor zastare nije osnovan obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 26. travnja 2022., a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu), time da zastara nastupa temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) u roku od 5 godina,

temeljem čega sud zaključuje da je Ugovor o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetan i bez pravnog učinka obzirom da isti u tom dijelu ne sadrži parametre pomoću kojih je pravni prednik tužiteljice mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti, pa kako je Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženice to se u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 smatra da se o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nije pojedinačno pregovaralo, posljedično čemu je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.353,82 EUR.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi jer pobijana presuda nije opterećena nedostacima koji bi onemogućili ovaj sud da u žalbenom postupku ispita njenu pravilnost i zakonitost, kod čega je utvrđeno da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza.

7.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7.2. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i čl. 338. st. 4. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a na koje se tuženik također poziva izrijekom i sadržajem žalbe.

7.3. Prije svega, paušalna je tvrdnja tuženika da prvostupanjski sud: „iskaz prednika tužiteljice nije na prihvatljiv način uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude.“ Naime, prvostupanjski je sud najprije u toč. 15. obrazloženja konstatirao da u svrhu utvrđivanja okolnosti informiranja prednika tužiteljice EI koje je prethodilo zaključenju Ugovora o kreditu i pregovaranja s tuženikom raniji tužitelj nije saslušan pred sudom jer zbog teškog zdravstvenog stanja nije bio u mogućnosti pristupiti sudu, a 11. siječnja 2025. je i umro, ali je sud pročitao njegovu izjavu ovjerenu po javnom bilježniku Gorani Blaić Hebrang broj Ov-4928/2023 od 11. srpnja 2023., s čime se tuženik suglasio podneskom od 11. rujna 2024. , zatim je u toč. 16. obrazloženja reproducirao sadržaj izjave EI, da bi u toč. 17. obrazloženja izjavu prednika tužiteljice ocijenio istinitom i prihvatio u cijelosti, kod čega sud posebno utvrđuje da tuženik tijekom postupka nije niti dokazivao da bi okolnosti zaključenja ugovora bile drugačije od onih koje je tijekom postupka u svojoj izjavi naveo prednik tužiteljice, slijedom čega utvrđuje da Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je prednik tužiteljice mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

7.4. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer obrazloženje presude, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, sadrži sve sastavne dijelove koje propisuje predmetna odredba.

7.5. Opisanim postupanjem prvostupanjski sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost, s obzirom da je tuženiku omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica koje pravo on nije iskoristio.

8. Prvostupanjski sud je kod donošenja pobijane presude pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP.

8.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP/03, koji je u odredbi čl. 81. st. 1. i 2. propisivao kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.4. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje ustanovljuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, pravilno je utvrđen status pravnog prednika tužiteljice kao potrošača, koji nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o kreditu i izjave pravnog prednika tužiteljice koja je korištena kao dokaz u ovom postupku.

9. Tuženiku valja ukazati da nije dovoljno da je sporna odredba Ugovora o kreditu samo gramatički razumljiva potrošaču, već je odlučno da su i ekonomske posljedice te odredbe jasne prosječnom potrošaču. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati više ili niže, nego prosječnom potrošaču moraju biti jasni stvarni učinci takve odredbe. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti povećanja ili smanjenja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je tuženik, kao pružatelj bankarskih usluga, bio dužan informirati pravnog prednika tužiteljica o mogućim promjenama tečaja CHF i o rizicima koji su svojstveni uzimanju kredita uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, na način da korisniku kredita omogući da se upozna (i da razumije) sve odredbe ugovora o kreditu, jer je pravodobna informacija prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu za potrošača od temeljne važnosti, kako bi on mogao donijeti odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe potpisujući ugovor koji je ovaj prethodno sastavio.

10. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bio poznat ili joj je barem trebao biti poznat izuzetni rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju plasirao takve kredite, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim posljedicama i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Pogrešno je i pozivanje tuženika na odredbu čl. 326. ZOO-a jer se zabrana ugovaranja nepoštenih i posljedično ništetnih odredbi ugovora u konkretnim okolnostima predmetnog spora ne može smatrati zabranom manjeg značaja zbog kojih se tužiteljica (odnosno njezin pravni prednik), stoga što je u cijelosti ispunio svoju obvezu, ne bi više mogao pozivati na ništetnost.

11. Zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio ništetnim odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF, imajući pritom u vidu pravna utvrđenja iz pravomoćne presude iz postupka kolektivne tužbe koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012.

12. Međutim, povodom žalbe tuženika i pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom i odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužiteljici. Predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice s obzirom da je definirala obvezu tuženika (a ne pravnog prednika tužiteljice), pa kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Uz to, ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna".

13. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije kod potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO -a obvezao tuženika isplatiti tužiteljici po osnovi preplaćenog tečaja CHF iznos od 2.353,82 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni iznos glavnice teku od 21. rujna 2012. do isplate uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a, jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koji je tu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih odredaba.

14. Prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove ništetne ugovorne odredbe (čl. 7. Ugovora o kreditu) prvostupanjski sud je pravilno otklonio, pri čemu valja navesti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice s osnove preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je tužiteljica, odnosno njezin pravni prednik, podnio tužbu prvostupanjskom sudu 27. travnja 2022., dakle prije proteka zastarnog roka od pet godina (čl. 225. ZOO-a).

15. Odluka o troškovima postupka koju tuženik pobija na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu, posebno pobijajući (samo) dosuđeni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, valjano je obrazložena. Djelomični uspjeh tuženika u sporu (u odnosu na odbijeni dio deklaratornog tužbenog zahtjeva) ne dovodi do drugačije odluke, s obzirom da prema ocjeni ovoga suda, a u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženik dužan tužiteljici naknaditi sve priznate troškove. Tužiteljici treba priznati i osporavani trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (punomoćnica tužiteljica je pristupila na ročište) koji je bio potreban u ovoj parnici u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP -a i pravilno je odmjeren prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23).

16. Slijedom iznijetog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a žalba tuženika je djelomično odbijena i djelomično prihvaćena te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, u toč. II. izreke, u toč. III. izreke i u toč. IV. izreke, dok je preinačena u toč. I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu te je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbijen. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

17. Primjenom odredbe čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP -a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer djelomični uspjeh sa žalbom u odnosu na dio (deklaratornog) tužbenog zahtjeva predstavlja samo uspjeh u odnosu na razmjerno neznatni dio tužbenog zahtjeva i ne dovodi do dosude (niti djelomične) troškova žalbenog postupka. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

18. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP -a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu jer u konkretnim okolnostima kada se sadržaj odgovora svodi na prihvaćanje utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda, taj trošak nije potreban ovoj u parnici. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

U Varaždinu 10. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun