Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-754/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz OD Kallay&partneri u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-85/2025-7 od 27. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-85/2025-7 od 27. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. U dijelu donesenom u obliku rješenja, prvostupanjska presuda nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.321,03 EUR (25.022,30 kn), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u toč. II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.618,03 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Napominje se da prvostupanjski sud u toč. II. izreke ne određuje od kada do kada teku zatezne kamate, ali ovaj sud u žalbenom postupku, zbog izostanka žalbe tužiteljice, ne može intervenirati u taj (nepostojeći) dio izreke presude.

1.1. Ujedno je u dijelu donesenom u obliku rješenja utvrđeno da je tužba djelomično povučena za iznos od 190,34 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose iznad iznosa dosuđenih u toč. I. izreke presude.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 -odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže istu da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

2.1. Navedeni ZPP se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 24. ožujka 2022. primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22), uz iznimke iz st. 2. -7. tog članka.

2.2. Kako prema odredbi čl. 365. st. 1. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, a tuženik ne pobija prvostupanjsku odluku u dijelu donesenom u obliku rješenja, odlučeno je kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica u cijelosti osporava sve žalbene navode tuženika i ističe da je cjelokupni postupak proveden na pravilan i zakonit način a pobijana presuda u cijelosti osnovana i detaljno obrazložena te je sud pravilno primijenio odredbe parničnog postupka i materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu i obveže tuženika na naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 3.321,03 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao banka sklopili 7. ožujka 2007., a kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF (valutna klauzula), kako je to navedeno u čl. 7. Ugovora o kreditu.

5.1. U kontekstu predmeta spora ovaj sud mora primijeniti da je pobijana presuda u dijelovima obrazloženja (primjerice toč. 37., 56., 58. i 64.) nepotrebno opterećena navodima koji se odnose na nedopuštenost odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer to, izvan svake sumnje, nije predmet ove parnice, a prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Niti tuženik u podnesenoj žalbi nije izbjegao pozivanje na promjenjivu kamatnu stopu, s obzirom da navodi da je naslovni sud: „Dužan u ovom postupku primijeniti relevantne zakonske odredbe i procjenjivati pitanje zastare u odnosu na svaki pojedini iznos navodne preplate po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope…“, iako, ponavlja se, preplata po osnovi kamatne stope nije predmet ove parnice i nije bilo potrebno ocjenjivati pitanje zastare potraživanja po toj osnovi.

5.2. Također, u kontekstu sadržaja obrazloženja pobijane presude ovaj sud mora primijetiti da prvostupanjski sud nepotrebno (vjerojatno po sustavu copy-paste) ponavlja cijele odlomke iz obrazloženja, pa tako u toč. 26. i 30. navodi:

„26. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

30. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.“

5.3. Međutim, uočeni propusti prvostupanjskog suda nisu od odlučnog značaja i sami po sebi ne dovode do nezakonitosti pobijane presude, a isto nije dovedeno u sumnju niti žalbenim navodima tuženika.

6. Nakon što je konstatirao da nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj: 218-50-3955405 od 7. ožujka 2007., po kojemu je banka odobrila korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.156,29 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u svrhu kupnje motornog vozila na rok od 84 mjeseca, time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. (dalje: Ugovor o kreditu), prvostupanjski sud navodi da je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i da li je nastupila zastara potraživanja i da li se tužiteljica može pozivati na učinak odluka donesenih u kolektivnom sporu udruge „Potrošač“.

7. Presudu kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice prvostupanjski je sud utemeljio na ovim utvrđenim odlučnim činjenicama:

- da se tužiteljica pozvala na pravna utvrđenja iz odluka koje su donesene u kolektivnom sporu koji je inicirala udruga „Potrošač“, a u kojima je, između ostalog, utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica u švicarskom franku (CHF), a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik (kao jedna od tuženih banaka) informirao potrošače u cijelosti o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača,

- da nije osnovan prigovor zastare jer je zastara počela teći po pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 24. ožujka 2022. nije protekao petogodišnji (opći) zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju,

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom budući da u Ugovoru o kreditu nije navedeno koji su rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja Ugovora o kreditu, a niti nije dokazao da je tužiteljicu u samom Ugovoru o kreditu, a prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom u CHF,

- da je tuženik bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF i o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik nije učinio i što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da potrošač ne može predvidjeti visinu svoje obveze slijedom čega je utvrđena nepoštenost , nastavno i ništetnost odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu,

- da je osnovanost visine tužbenog zahtjeva utvrđena temeljem nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje financijske struke Slađene Srnec, kojeg je sud u cijelosti prihvatio, a iz kojeg proizlazi da je tužiteljica tuženiku zbog promjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita više platila iznos od 3.321,03 EUR,

slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik dužan vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a preplaćeni iznos od 3.321,03 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik (banka) ne može smatrati poštenim stjecateljem, s obzirom da je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti valutne klauzule radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate.

8. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi, ali niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Osporavajući pobijanu presudu u odnosu na meritornu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava (i posljedično zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a), tuženik navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF, zbog čega smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 1111. ZOO-a.

11.1. Međutim, tuženici valja ukazati da u tužbi nije nužno postaviti (i) deklaratorni zahtjev kojim se odredba Ugovora o kreditu koja sadrži valutnu klauzulu utvrđuje ništetnom jer se o tome može raspraviti i odlučiti kao o prethodnom pitanju u postupku u smislu čl. 12. st. 1. ZPP-a, a u konkretnom slučaju to je i učinjeno obzirom da se tužiteljica u tužbi (i tijekom prvostupanjskog postupka) pozvala na postupak u kolektivnom sporu radi utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Stoga je neosnovan prigovor tuženika o nedostatku deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno o nepravilnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 1111. ZOO-a i posljedično bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

12. U odnosu na tvrdnju tuženika da u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 dalje: ZZP/03) nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine odredbe poštene ukoliko su jasne, razumljive i uočljive, treba odgovoriti da je prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio da stranke nisu pregovarale o odredbi koja sadrži valutnu klauzulu u CHF, da tuženik nije obavijestio tužiteljicu o potencijalnim rizicima sklapanja ugovora o kreditu u CHF, niti pak je tužiteljicu obavijestio što ugovaranje valutne klauzule u CHF predstavlja za njezinu financijsku stabilnost, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da sporna odredba Ugovora o kreditu nije bila razumljiva tužiteljici na način da shvati posljedice i eventualne rizike sklapanja Ugovora o kreditu. Navedeno tim više što iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je tuženik dao na potpis unaprijed pripremljen tipski Ugovor o kreditu na sadržaj kojeg nije mogla utjecati, da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka (svoje djelatnice) na okolnost da su vođeni pregovori prije sklapanja Ugovora o kreditu i da je tužiteljica bila obaviještena o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF.

12.1. Također, tuženici valja ukazati da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14; 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u relevantno vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i na odredbu iz čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ga u postupku povodom restitucijskog zahtjeva tužiteljice obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što se naravno odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen (kao što je u konkretnom slučaju) i kada je tužiteljica ovlaštena zahtijevati i utvrđenje ništetnosti i po tom osnovu ostvariti pravo restitucije.

12.2. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

12.3. U ovoj parnici tuženik je odustao od izvođenja predloženog dokaza saslušanjem svoje djelatnice koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljicom na okolnost da je tužiteljica u okviru pojedinačnih pregovora informirana o parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja, te ukoliko su dane obavijesti te vrste da li su bile odgovarajuće da bi se pristanak tužiteljice u konkretnom slučaju na sklapanje Ugovora o kreditu mogao smatrati „informiranim“. Uzimajući u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju) na tuženiku, to je u konkretnom slučaju (kada je tuženik odustao od provođenja predloženog dokaza) prvostupanjski sud pravilno utemeljio presudu na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača te na iskazu tužiteljice.

13. Nadalje, tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača, iako iz Ugovora o kreditu proizlazi da su ga sklopili tužiteljica osobno kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, da se u spisu nalazi dopis Trgovačkog suda u Varaždinu broj R3 -2022/1294 iz kojeg proizlazi da je uvidom u aplikaciju sudskog registra utvrđeno da ovdje tužiteljica nije i da nikada nije bila u sudskom registru na području Republike Hrvatske upisana kao član društva - osnivač, da nije imatelj poslovnih udjela i da iz dopisa Međimurske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, poljoprivredu i turizam, Odsjek za poljoprivredu i turizam od 22. veljače 2023. proizlazi da tužiteljica nije upisana u Obrtni registar, Evidenciju odobrenja za obavljanje sporednog zanimanja niti u Evidenciju odobrenja za obavljanje domaće radinosti koje se vode pri [obrt]. Nadalje, tužiteljica je u svojem iskazu navela da je osobno vozilo kupila isključivo za osobne svrhe i da ga nije koristila za poslovne svrhe, dok tuženica nije dokazala suprotno. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao potrošač, posljedično čemu tuženica neosnovano tužiteljici žalbom osporava svojstvo potrošača. Ovdje valja napomenuti da je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske , kojeg prihvaća i ovaj sud, izraženom u rješenju poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnicama kakva je predmetna (u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima) nema svojstvo potrošača nego npr. trgovca, upravo na tuženiku koja takav prigovor ističe. No, u tom pravcu tuženik predloženim (i provedenim) dokazima nije dokazao svoju tvrdnju da tužiteljica Ugovor o kreditu nije sklopila kao potrošač, iako je teret dokaza bio na njemu, pa je i taj žalbeni navod tuženika neosnovan.

14. Nije osnovana niti žalbena tvrdnja da prvostupanjski sud niti u jednom dijelu obrazloženja nije iznio razloge zbog kojih smatra da sve činjenice i svi dokazi koje su stranke iznijele odnosno predložile nisu relevantni za odlučivanje u ovom postupku. Naime, prvostupanjski je sud u toč. 12. obrazloženja jasno naveo da nije saslušao svjedoka GR na okolnost da je tužiteljica bila potrošač radi ekonomičnosti postupka, s obzirom da taj status tužiteljice proizlazi iz priloženih isprava, zatim da nije saslušao svjedokinju SR jer je tuženik na ročištu 25. studenog 2022. odustao od tog dokaznog prijedloga i nije posebno (usmeno) saslušao sudsku vještakinju Slađanu Srnec jer stranke nisu to tražile i nije bilo primjedaba na sam vještački nalaz i mišljenje, nakon što je vještakinja dostavila pisano očitovanje (u tom kontekstu ovaj sud napominje da tuženik u žalbi ne prigovora činjeničnom stanju koje je prvostupanjski sud utvrdio temeljem nalaza i mišljenja te dodatnog očitovanja vještakinje).

15. Na opisani način prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je tuženik u Ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, te posljedično i ništetna (o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju), pa kako je sud pravilno utvrdio da je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, to iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tuženika osnovano smatra nepoštenim stjecateljem.

16. Nije osnovana žalba tuženice kojom osporava pobijanu presudu u dijelu kojim je prvostupanjski sud odbio njezin prigovor zastare kao neosnovan, obzirom da je tužba podnesena 24. ožujka 2022., pa je u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći od pravomoćnosti odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je počela teći 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17-10. Stoga, izvan svake sumnje, nije protekao relevantan opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZPP-a koji iznosi od 5 godina.

17. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF preplatila tuženiku s osnove tečajne razlike iznos od 3.321,03 EUR to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, i to od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a.

18. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, a koju tuženik pobija u žalbi samo na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu.

19. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbijena je žalba tuženika, potvrđena prvostupanjska odluka donesena u obliku presude i odlučeno kao u izreci ove presude.

20. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

21. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP -a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban u ovoj parnici, s obzirom da se tužiteljica u pretežnom dijelu žalbe samo poziva na utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 10. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun