Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1172/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Boljatu, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Frani Grbiću, zamjeniku općinskog državnog odvjetnika u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu od 22. srpnja 2026., poslovni broj: P-1017/2025-14, u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu od 22. srpnja 2026., poslovni broj: P-1017/2025-14.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj vlasnik fizičkog dijela nekretnine čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], označenog slovima A- B-C-D-A, površine 1596 m2 sve prikazano na skici mjesta očevida vještaka Frane Vlatkovića dipl. ing. geod. od 13. travnja 2026., koja skica čini sastavi dio ove presude. Ujedno je točkom II. izreke tuženici naloženo da tužitelju na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 3.075,35 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), uz prijedlog ovome sudu da pobijanu presudu preinači i odbaci odnosno podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz obvezu naknade parničnog troška tuženici. Ujedno potražuje i naknadu troška žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj iznesene žalbene navode tuženice ocjenjuje neosnovanim i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud utemeljio je na nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama da je nekretnina čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ranije u zemljišnim knjigama bila upisana kao Općenarodna imovina sa određenim organom upravljanja - Narodnom odborom Općine Stankovci. Sud je utvrdio i da je Općina Stankovci 7. siječnja 2010. objavila javni natječaj o prodaji neizgrađenog građevinskog zemljišta u svom vlasništvu na kojem natječaju je tužitelj kupio građevinsku parcelu br. 3. i platio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 28.009,80 kuna. Ugovor između tužitelja i Općine Stankovci sklopljen je 24. veljače 2011., ali je Republika Hrvatska kao vlasnica predmetne nekretnine upisana u zemljišne knjige 9. rujna 2011., uslijed koje okolnosti tužitelj nije mogao ishoditi upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama temeljem ugovora o kupoprodaji. Temeljem dokaza provedenih tijekom postupka sud ocjenjuje da je tužitelj na temelju valjanog pravnog posla stekao pravo vlasništva realnog dijela utužene nekretnine pa tužbeni zahtjev nalazi osnovanim pozivom na odredbu čl.115. st. 1. u svezi čl. 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17.-dalje ZV).

6. U žalbi tuženica ističe da predmetna nekretnina nikada nije bila u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo Općine Stankovci nego je bila upisana kao vlasništvo Narodnog odbora Općine Stankovci. Tvrdi i da se ona kao pravni sljednik Narodnog odbora Općine Stankovci upisala u zemljišnim knjigama kao vlasnica na temelju uvjerenja o namjeni zemljišta u vrijeme stupanja na snagu Zakona o šumama 19. listopada 1990. i Zakona o poljoprivrednom zemljištu 24. srpnja 1991. Ujedno ističe da iz iskaza svjedoka NO i GO proizlazi da je predmetna nekretnina bila šuma 2004., pa onda da je ista sasvim sigurno bila šuma i prije toga odnosno na dan stupanja na snagu Zakona o šumama, na koji dan je tuženica Republika Hrvatska po samom zakonu stekla pravo vlasništva nad istom. Smatra da Općina Stankovci nikada nije bila niti upisani niti stvarni vlasnik predmetne nekretnine zbog čega ju nije niti mogla kao nevlasnik prodavati trećim osobama, pa tako niti tužitelju.

7. Razmatranjem sadržaja pobijane presude te stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženice, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP -a, ovaj je sud, suprotno sadržajno iznesenom žalbenom stajalištu tuženice o počinjenju bitne povrede postupka utvrdio da pobijana presuda ne sadrže nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost, naprotiv smatra da ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, a niti i jedna druga bitna povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Iz stanja spisa proizlazi da se tužitelj javio na javni natječaj objavljen 7. siječnja 2010., o prodaji neizgrađenog građevinskog zemljišta u vlasništvu Općine Stankovci na kojem natječaju je kupio građevinsku parcelu br. 3. i nesporno platio kupoprodajnu cijenu. Sam ugovor o kupoprodaji između tužitelja i Općine Stankovci sklopljen je 24. veljače 2011. u kojem trenutku je također nesporno nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao općenarodna imovina, time da je temeljem Isprave o određivanju organa upravljanja od 3. rujna 1952. broj 5827/52 za uknjižbu prava vlasnosti upisan organ upravljanja - Narodni odbor Općine Stankovci. Potom je Republika Hrvatska temeljem čl.129. i čl.130. ZV-a te čl.16. Zakona o šumama i uvjerenja Hrvatskih šuma d.o.o. Odjela za uređivanje šuma U.br.: ST-05-09-4246/02 o namjeni zemljišta u vrijeme stupanja na snagu Zakona o šumama 16. listopada 1990., kao vlasnica predmetne nekretnine upisana u zemljišne knjige 9. rujna 2011.

9. Neosnovano tuženica u žalbi iznosi tvrdnje da je ona pravna slijednica Narodnog odbora Općine Stankovci. Naime čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj 90/92.) propisano je da općine, gradovi i županije utemeljeni Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzimaju nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dosadašnjih općina čiji su pravni sljednici. Pored toga i čl. 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj 117/93.) propisano je da imovina dotadašnjih mjesnih zajednica, uključujući nekretnine, postaje vlasništvo općine ili grada na čijem se području nalazilo sjedište mjesne zajednice. Temeljem iznijetog zakonodavstva pravilnim se ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da je pravni slijednik Narodnog odbora Općine Stankovci upravo Općina Stankovci, a ne Republika Hrvatska.

10. Prema dokumentaciji priloženoj u spis proizlazi nadalje da je vlasništvo tuženice u zemljišnim knjigama upisano temeljem samog zakona, a ne temeljem činjenice da je Republika Hrvatska pravna slijednica Narodnog odbora Općine Stankovci. Stjecanje vlasništva na temelju samog zakona je originarno stjecanje prava vlasništva, pri čemu Republika Hrvatska svoje pravo nije izvela iz tuđeg prava, niti je ono zasnovano na pravu prethodnika, nego je stečeno temeljem ZV-a i Zakona o šumama (Narodne novine br.: 54/83., 5/84., 31/86., 32/87., 47/89. i 41/90., dalje ZŠ).

11. Republika Hrvatska postala je vlasnik šuma i šumskog zemljišta temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 41/90.) koji je u čl. 6. st. 1. propisao da su šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Taj zakon je stupio na snagu 16. listopada 1990. Definiciju šuma i šumskog zemljišta daje odredba čl. 5. Zakona o šumama koji je bio na snazi do 16. listopada 1990. („Narodne novine“, broj 54/83., 5/84., 31/86., 32/87. i 47/89.) koja u st. 1. propisuje da se šumom, prema tom zakonu, smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, u st. 2. propisuje da se šumom ne smatraju odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima, u st. 3. propisuje da se šumskim zemljištem, prema tom zakonu, smatra zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma te u st. 4. propisuje da u slučaju sumnje ili spora da li se neko zemljište obraslo šumskim drvećem smatra šumom odnosno smatra li se neko zemljište šumskim zemljištem odlučuje izvršno vijeće skupštine općine odnosno Vlada Republike Hrvatske ako se šuma ili šumsko zemljište prostire na području više općina. Dakle, tuženica je mogla postati vlasnik samo onog zemljišta koje potpada pod definiciju iz gore citirane odredbe čl. 5. Zakona o šumama.

12. Tijekom postupka je temeljem Uvjerenja Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove Zadarske županije, klasa: 350-07/20-01/213 od 18. siječnja 2022. utvrđeno da se predmetna čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na dan 16. listopada 1990. nalazila unutar granica građevinskog područja Općine Benkovac, kako je to navedeno i u Prostornom planu Općine Benkovac. Da predmetna nekretnina niti danas u naravi ne predstavlja šumu niti šumsko zemljište sud se uvjerio i očevidom na licu mjesta, što je i ovome sudu vidljivo iz priloženih fotografija, na kojima je vidljivo da je tužitelj po kupnji parcele betonirao temelje i ogradio kupljeno građevinsko zemljište.

Kraj iznijetih utvrđenja neosnovano tuženica tvrdi da je utvrđeno da je predmeta nekretnina, u trenutku kada je ZŠ stupio na snagu 16. listopada 1990., bila šuma odnosno šumsko zemljište. Naime, kraj ranije izričito ZŠ-om određenih uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi se neko zemljište u smislu tog zakona smatralo šumom ili šumskim zemljištem, iskazi svjedoka NO da je ranije na tom području bio krš i šuma koju je općina početkom 2004. očistila i parcelirala te prodavala, niti iskaz svjedoka GO da je na nekretnini raslo nisko raslinje koje je općina očistila i prodavala, niti prema ocjeni ovoga suda, a suprotno navodima žalbe, ne potvrđuju da je predmetna nekretnina u trenutku kada je ZŠ stupio na snagu 19. listopada 1990., bila šuma odnosno šumsko zemljište, kako je to ZŠ definirano.

13. Nadalje ovdje valja istaknuti da je razgraničenje šumskog zemljišta od građevinskog, moguće prema čl. 3. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" br. 54/80., 42/86., 41/88., 16/90. i 53/90., dalje ZGZ), kojim je definirano građevinsko zemljište kao ono koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera, kao i ono koje je izgrađeno ili je prostornim planom određeno za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine. Iz navedene odredbe ZGZ proizlaz i da zemljište obuhvaćeno prostornim planom za izgradnju gradova i naselja, koje se nalazi unutar granica građevinskog područja više nije šumsko, već građevinsko zemljište.

14. Stoga kraj utvrđenja u pobijanoj odluci, na temelju uvjerenja Upravnog odjela za prostorno uređenje, zaštitu okoliša i komunalne poslove Zadarske županije, klasa: 350-07/20-01/213 od 18. siječnja 2022., da se predmetna nekretnina na dan 16. listopada 1990. nalazila unutar granica građevinskog područja Općine Benkovac, nadalje uvidom na licu mjesta da je od dana kupnje ograđena i da su betonirani temelji te da u naravi ne predstavlja šumu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne radi o šumskom zemljištu na kojem je tuženica po odredbama ZŠ stekla pravo vlasništva. Pravilno sud prvog stupnja nadalje zaključuje i da je tužitelj zaključenjem Ugovora o kupoprodaji nekretnine (temeljem valjanog pravnog posla) od Općina Stankovci, kao stvarnog vlasnika (pravne slijednice Narodnog odbora Općine Stankovci) temeljem odredbe čl.115. i čl.391. st.1. ZV-a stekao valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva fizički odvojenog dijela predmetne nekretnine određenog pod točkom I. izreke presude.

15. Slijedom iznijetog ovaj je sud na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki I. izreke u odnosu na utvrđenje prava vlasništva fizičkog dijela nekretninečkbr.1034/1 k. o. [katastarska općina], primjenjujući pritom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka II. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP -a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer tuženica u žalbi neosnovano pobija i odluku o troškovima bez iznošenja žalbenih razloga, pobijajući je jedino u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari.

16. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a budući su njeni žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanima.

U Varaždinu 10. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun