Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-2349/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, sutkinja Antonia Škaričić Majić, u pravnoj stvari tužitelja AĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelavića 10, koju zastupaju punomoćnici- odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 14. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno sa zamjenikom punomoćnika tužitelja Tonijem Kurtovićem. odvjetnikom u Splitu i zamjenice punomoćnika tuženika ZĆ, odvjetničke vježbenice u UĆ, A & partneri iz Zagreba, na ročištu za objavu presude 10. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 365/05 od 22.4.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 91.500,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 536,01 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 365/05 od 22.4.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, u roku 15 dana, isplatiti tužitelju EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.502,94 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. lipnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Za više traženo, preko dosuđenog iznosa od 2.502,94 eura sa zateznim kamatama tekućima od 1. lipnja 2023. do isplate, do iznosa od 11.806,67 eura sa zateznim kamatama (za iznos od 9.303,73 eura sa traženim zateznim kamatama) tužbeni zahtjev se na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u valuti CHF i razlici glavnice se odbija kao neosnovan.

IV Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se traži od suda da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. kojom je ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 91.500,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita.

V Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, u roku 15 dana, naknaditi tužitelju EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.003,15 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi trošak postupka, zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovom sudu podnesena 1. lipnja 2023. u pravnoj stvari tužitelja protiv tuženika u kojoj se navodi da su stranke ugovora sklopile Ugovor o kreditu broj 365/05 dalje: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 91.500,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema kupovnom tečaju tuženika na dan plaćanja, uz uvjete navedene u citiranom ugovoru, kao i dodatak Ugovoru o kreditu 20. prosinca 2016. Tužena da je u Ugovoru ugradila odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a vezane za odredbe kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF. Nadalje se u tužbi sadržajno navodi da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv, posljedica toga da je evidentno ništetnost istih budući da takvo ugovaranje ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio od suda utvrditi ništetnim ugovornu odredbu članka 1., 2., 7. Ugovora, kojim se odredbama glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF i kojim se ugovara naknada za obradu kredita. Konačno tužitelj od tuženika zahtijeva povrat sredstava u iznosu od 10.985,20 eura zajedno sa zateznim kamatama na pojedini mjesečni iznos anuiteta, što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora o valuti CHF. Kao dokaze svojim tvrdnjama predložio je pročitati materijalnu dokumentaciju priloženu u spisu, izvesti dokaz saslušanjem tužiteljice radi utvrđenja svojstva potrošača i činjenica vezanim za informiranost i razumljivost odredbi Ugovora, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predložio je izvođenje vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, ističe prigovor zastare, poriče osnovu i visinu, istaknuo je da je bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule i naknade za obradu kredita, kao i to da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kao dokaze svojim tvrdnjama predložio je pročitati materijalnu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu.

3. Podneskom od 6. svibnja 2026. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev , istaknuo je da nema primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Zatražio je isplatu iznosa od 11.806,67 eura i to po osnovi više plaćenog po ništetnim odredbama o valuti i iznos po osnovu razlike glavnice.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: Ugovora o kreditu broj 365/05, Dodatku Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopuna zakona o potrošačkom kreditiranju, otplatnog plana, knjigovodstvene kartice.

5. U postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Ines Lozić iz Centra za vještačenje Split d.o.o., koja je u predmetnom postupku izradio pisani nalaz i mišljenje i dostavio ga sudu 19. siječnja 2026. Jednako je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora, a kojim odredbama je ugovoreno da da se otplata kredita vezana za tečaj CHF kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.806,67 eura koji se odnosi na razliku zbog promjene tečaja CHF u tijeku otplate kredita i razliku glavnice po provedenoj konverziji.

8. Među parničnim strankama nije sporno da su stranke 22. travnja 2005. kao kreditor i kao korisnik kredita sklopili namjenski Ugovor o kreditu broj 365/05 za kupnju stana, kojim je tužena banka odobrila predniku tuženika kao korisniku iznos kredita od 91.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po kupovnom tečaju za devize tuženika, rok otplate 26 godina i 11 mjeseci, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, nije sporno da su stranke sklopile Aneks broj 1. predmetnog Ugovora radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u valuti CHF, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.)

9. Među strankama je sporno jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu sadržane u članku 1.,2. i 7. Ugovora, o ugovaranju valutne klauzule u CHF, nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatom stečenog bez osnove, i to u visini razlike zbog promjene tečaja CHF tijekom otplatnog perioda (do konverzije) i za isplatom iznosa na ime razlike glavnice. Sporno je ima li tužitelj, unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno posljedično ima li isti pravo na isplatu pretplaćenih mjesečnih anuiteta te je li nastupila zastara potraživanja, kao i osnovanost istaknutog prigovora radi prebijanja.

10. U odnosu na sporno pitanje, ima li tužitelj, unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, upravo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., prilikom odgovora na pravno pitanje: "Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?", zauzeo potvrdan odgovor.

11. Dosljedno, u toj je odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

12. Stoga su neosnovani prigovori te pravna argumentacija tuženika tumačenjem odredbi ZID ZPK/15, da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF radi isplate pretplaćenih mjesečnih anuiteta, samo zbog činjenice da je sklopljen sporazum o konverziji, odnosno da ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu više ne egzistiraju, s tim da sud kao prethodno pitanje treba utvrditi jesu li ništetne odredbe u dijelu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica (čl. 1. i članak 7. Ugovora), odnosno o ugovaranju naknade za obradu kredita (članak 5. Ugovora), a potom utvrditi pripada li tužitelju na ime stečenog bez osnove iznos pretplaćenih mjesečnih anuiteta sa osnova ništetnih ugovornih odredbi.

13. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključen na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu.

14. U svom iskazu tužitelj je istaknuo da kod tuženika ima otvorene račune, otišao je jer mu je trebao kredit za kupnju stana. Dogovorili su mjesečni anuitet od 2.100,00 kuna, smatrao je da je tu uključena glavnica i kamata. Na kraju je anuitet rastao do 3.500,00 kuna. U banci mu nisu nudili kredit u drugoj valuti, rekli su da je podizanje kredita u valuti CHF najbolje za njega jer je to stabilna valuta i da se neće znatno mijenjati. Radilo se o špranci ugovora koja je bila prezentirana, nije sudjelovao u sastavljanju istog, samo su u tu šprancu dodali brojeve iznosa, kamata je bila 5 – 5,5 %. Čitao je ugovor, a bilo mu je jasno onoliko koliko mu je moglo biti jasno, znao je kolika je rata i do kada će plaćati. Ne sjeća se o postupanju javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora ali neke odredbe mu ni dan danas nisu jasne. Kontaktirali su ga iz banke da dođe potpisati dodatak ugovor, odnosno da dođe do konverzije. Rekli su da kasne s tim i da su to trebali još prije godinu i pol dana napraviti. Pristao je na konverziju jer je po njoj bila mjesečna rata koja je bila prihvatljiva od cca 300,00 eura. Također dodatak ugovoru je bio špranca i nije sudjelovao u sastavljanju istog. Ne sjeća se jeli prije dobio kakav izračun ali dobio je izračun po konverziji. Poznate su mu donesene zakonske odredbe vezane za konverziju i to iz medija. Predmetnu nekretninu je kupio u osobne svrhe i od 2005. tu stanuje s obitelj.

15. Čitanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 20. prosinca 2016., sačinjenog na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), u bitnome proizlazi da su stranke suglasno utvrdile da je preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. prije provedbe konverzije iznosi 69.413,65 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB.

16. U konkretnom slučaju radi se o kreditu kao potrošačkom ugovoru tužitelju kao laiku nije bilo poznato da se kamata tijekom isplate kredita mogu mijenjati jednostranom Odlukom kreditora niti su mu bile poznate posljedice vezane za sami pojam valutne klauzule. Naime, iz podataka u spisu konkretno, čitanjem Ugovora, nesporno je da je tužitelj navedeni ugovor sklopio kao fizička osoba i to za kupnju stana, pa stoga tužitelj ispunjava sve zakonske uvjete iz članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP, te se smatra potrošačem. Ističe se da je ovakav zaključak u skladu sa važećom sudskom praksom, status tužitelja kao potrošača se predmnijeva, a na tuženiku je teret dokaza ako tvrdi suprotno, sve sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH zauzetom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 23. studenoga 2023.

17. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

17.1. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 2004.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

18. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

19. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

21. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

22. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

25. Sukladno odredbi članka 502.c ZPP ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

26. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

27. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

28. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

29. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora, a što je sud djelomično utvrdio kao prethodno pitanje, a djelomično izrekom ove presude pod točkama I i II.

30. Međutim, prema shvaćanju ovog suda nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi ništetnim odredba članka 1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava tužitelju i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 91.500,00 CHF.

31. Naime, u tom dijelu članka 1. Ugovora o kreditu definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista odredba prema shvaćanju ovog suda ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom na to da ona samo definira obvezu tuženika (a ne tužitelja), a budući da je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo članak 1. Ugovora o kreditu u kojem se stavlja na raspolaganje tužitelju predmetni iznos bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovdje je za istaknuti da je Županijski sud u Varaždinu na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". Osim toga ta odredba samo definira obvezu tuženika, a ne tužitelja, a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu, to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati (ne regulira se otplata kredita, nego odobrava i stavlja na raspolaganje kredit).

32. Stoga je u tom dijelu valjalo tužbeni zahtjev odbiti, odnosno odlučiti kao u točki IV izreke.

33. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora u članku 1., 4., 5., 7., Ugovora valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama.

33.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

34. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 1. lipnja 2023., to je jasno da nije nastupila zastara potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli neosnovan.

35. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

36. Nastavno, kao odlučno u ovom postupku je trebalo utvrditi je li Aneks ugovora o kreditu sklopljen između stranaka, u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, jer ako jest, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke i kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

37. Pritom je navesti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“,

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao odgovor:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

38. Nadalje, i Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

39. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

40. Prema shvaćanju ovog prvostupanjskog suda, sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice.

41. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe (u konkretnom slučaju, nije ni bilo sporno da je tužiteljici dostavljen Izračun prije zaključenja Dodatka).

42. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

43. Mišljenje je ovog suda da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju, u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje.

44. Stoga je ovaj sud stava da tužitelj nema pravo na isplatu glavnice iznosa koje potražuje na ime preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

45. Međutim, tužitelju pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Ovo stoga što, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

46. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev- 475/2025-21 od 27. svibnja 2026., odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?".

dao slijedeći odgovor:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

47. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Ines Lozić.

48. Tako iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog stalnog sudskog vještaka zaprimljenog pred ovim sudom dana 19. siječnja 2026., koji je izrađen u više varijanti (parametri vještačenja određeni rješenjem suda poslovni broj P-2349/2023 od 8. prosinca 2025. razlikuju se ovisno o pravnom shvaćanju stranaka u postupku), na koje stranke nisu imale primjedbi, a koji nalaz i mišljenje ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručno, argumentirano i izrađeno u skladu sa pravilima struke, u bitnome proizlazi slijedeće:

- da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije, nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije, iznosi 7.115,11 eura, ukupno je manje plaćen zbog pada tečaja iznos od 597,51 eura.

49. Nadalje, izračunom konverzije utvrđena je glavnica u iznosu od 344.198,18 kunu. Prilikom obračuna konverzije, tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, čl. 19. c., te priznao pretplatu tužitelja u ukupnom iznosu od 4.094,05 eura.

50. Nadalje, zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje od izračuna konverzije kredita, ukupno iznose 2.502,94 eura.

51. Kako je već ranije navedeno, tužitelju, prema mišljenju ovog prvostupanjskog suda, nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, sa osnova restitucije temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pripada upravo iznos zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

52. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić proizlazi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita, ukupno iznose 2.502,94 eura koji iznos je tužitelju i dosuđen.

53. Naime, tužitelj je uređenim tužbenim zahtjevom postavljenim na isplatu ukupnog iznosa od 11.806,67 eura na ime restitucije temeljem ništetnih ugovornih odredbi, zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli, i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, a visina tako obračunatih zateznih kamata provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđena je upravo u iznosu od 2.502,94 eura.

54. Stoga je valjalo tuženika obvezati na isplatu iznosa od 2.502,94 eura, a na navedeni iznos tužitelju je dosuđena i procesna kamata, primjenom članka 31. st. 1. i st. 2. ZOO, tekuća od dana podnošenja tužbe (1. lipnja 2023.), kao dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

55. Za više traženo, preko dosuđenog iznosa od 2.502,94 eura sa dosuđenim zateznim kamatama tekućima od 1. lipnja 2023. do isplate, do zatraženog iznosa od 11.806,67 eura sa zateznim kamatama (za iznos od 9.303,73 eura sa traženim zateznim kamatama) tužbeni zahtjev se na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u valuti CHF odbija kao neosnovan.

56. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 2., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu naveden zakonske odredbe, valjalo bi odmjeriti troškove sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP.

57. Međutim, u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.) Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka (ŽS ZG, Gž-1341/22.)

58. Predmet spora je zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, tužiteljev djelomični uspjeh u parnici posljedica je neustaljene sudske prakse.

59. Ovaj sud je shvaćanja da njegov zahtjev s kojim je odbijen nije bio očigledno neutemeljen, a što istog, bez obzira na nominalni novčani iznos na koji glasi, čini razmjerno neznatnim u odnosu na zahtjeve s kojima je uspio u postupku. Osim toga nije dvojbeno kako zbog tog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. (ovako pravno shvaćanje je izraženo u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni

60. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir konačna vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.806,67 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

61. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 28. travnja 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.8/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 6. svibnja 2025., u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- sastav ostalog podneska od 6. svibnja 2026., kojim je uređen tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, iznos od 200,00 eura (Tbr.8/4 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 14. svibnja 2026., u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu presude od 10. rujna 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife)

62. Ovako dosuđeni ukupan iznos od 1.000,00 eura valjalo je uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost, dakle ukupan trošak tužitelja koji mu pripada na ime odvjetničkog zastupanja je 1.250,00 eura, trošak predujma financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 675,00 eura kao i trošak sudske pristojbe u iznosu od 78,15 eura

63. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.003,15 eura.

64. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom V izreke ovog rješenja.

U Splitu 10. rujna 2026.

Sutkinja

Antonia Škaričić Majić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika

- u spis