REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] O 5

Poslovni broj: Us I-612/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu tužitelja Venhunt-club d.o.o., Vojnić, Krstinja 49, OIB: 34039375587, kojeg zastupa opunomoćenik Mario Šarušić, odvjetnik u Zagrebu, Baštijanova 2A, protiv tuženika Karlovačke županije, Župan, Karlovac, A. Vranyczanya 2, OIB: 65050537368, radi neproduljenja zakupa prava lova, 10. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se Odluka Karlovačke županije, Župana, KLASA: UP/I-323-01/25- 01/27, URBROJ: 2133-05-02/02-26-13, od 18. ožujka 2026. o neproduljenju zakupa prava lova (u nastavku teksta Odluka) te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

II. U ponovnom postupku tuženik je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama ovoga Suda, izraženim u obrazloženju ove presude.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eura (slovima: tri tisuće sedamsto pedeset eura), u roku od 30 dana od dostave pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Osporenom Odlukom tuženika KLASA: UP/I-323-01/25-01/27, URBROJ: 2133-05-02/02-26-13, od 18. ožujka 2026. u točki 1. izreke odlučeno je, da se tužitelju ne produljuje zakup prava lova uređen Ugovorom broj: 04050 o produženju zakupa prava lova u zajedničkom otvorenom lovištu broj IV/150 – "KUPLENSKO" (KLASA: 010-01/16-01/114, URBOJ: 2133/1-09/03-16-31 od 30. ožujka 2016.). Nadalje, određeno je da zakup prava lova u zajedničkom otvorenom lovištu broj IV/150 – "KUPLENSKO", istječe zaključno s 31. ožujka 2026. (točka 2. izreke Odluke).

2. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedene Odluke tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi te podnesku od 20. srpnja 2026. navodi, u bitnome, da obrazloženje pobijane odluke ne sadrži sve elemente propisane člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), iz razloga što iz obrazloženja nije razvidno koje su konkretne činjenice utvrđene kao odlučne, na koji način su pojedini dokazi ocijenjeni, zašto su određeni navodi tužitelja eventualno odbačeni, niti na koji način utvrđeno činjenično stanje opravdava donošenje predmetne Odluke. Smatra da tuženik u obrazloženju iznosi općenite tvrdnje o mogućim rizicima, a koje nije doveo u izravnu i dokazanu vezu s konkretnim postupanjem tužitelja. U odnosu na navod da se radi o ponavljajućim situacijama-nepravilnostima, navodi da tuženik nije naveo njihov broj, učestalost, vremenski kontinuitet, niti njihovu međusobnu povezanost te obrazložio na koji način one predstavljaju sustavni propust u radu tužitelja. Smatra da je na takav način povrijeđeno načelo materijalne istine, kao i načelo slobodne ocjene dokaza budući da ocjene dokaza nije obrazložena i utemeljena na konkretnim činjenicama zbog čega ne udovoljava standardu obrazloženosti upravnog akta. Nadalje navodi da tužitelj ispunjava sve uvjete propisane člankom 22. stavkom 1. Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 99/18., 32/19., 32/20. i 127/24., dalje: ZL), no da unatoč tome tuženik odbija njegov zahtjev pozivajući se na navodno neispunjavanje materijalnih uvjeta iz članka 26. stavka 1. ZL-a, a da pritom nije utvrđivao niti dokazao konkretne okolnosti koje bi upućivale na neuredno izvršavanje ugovornih i zakonskih obveza. Naime, smatra da članak 26. stavak 1. ZL-a predstavlja materijalni kriterij koji mora biti utvrđen na temelju konkretnih i dokazanih činjenica, a ne slobodne procjene bez dokazne podloge. Stoga smatra da ako su svi zakonski uvjeti ispunjeni, te da odbijanje mora biti utemeljeno na jasno dokazanim teškim povredama, a što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, smatra da je osporenom Odlukom povrijeđeno načelo zakonitosti iz razloga što se pobijana odluka temelji pretežito na podnescima trećih osoba, indicijama i navodima koji nisu provjereni u kontradiktornom postupku te okolnostima koje nisu potvrđene pravomoćnim odlukama nadležnih tijela. Spornim smatra i to što identitet trećih osoba na čijim podnescima se temelji pobijana odluka, nisu navedeni u Odluci, zbog čega nije moguće utvrditi njihovu vjerodostojnost niti eventualni interes, a tužitelju nije omogućeno da se o njima očituje. Također, spornim smatra i to što tuženik nije proveo niti jednu dokaznu radnju kojom bi sam utvrdio odlučne činjenice, već ih je preuzeo iz tuđih podnesaka čime da je izostalo neposredno utvrđivanje činjenica odnosno ispitni postupak. Nadalje, tužitelj ističe da suprotno navodima tuženika o postojanju nepravilnosti u gospodarenju lovištem, iz više službenih zapisnika državnog inspektorata proizlazi da je nad tužiteljem u razdoblju od 2021. do 2026. proveden niz inspekcijskih nadzora u vezi provedbe mjera zaštite zdravlja životinja, gospodarenja lovištem te provedbe propisanih mjera, pri čemu u niti jednom od tih nadzora nisu utvrđene nepravilnosti u postupanju tužitelja niti je naložena provedba bilo kakvih posebnih mjera, već, suprotno tome, da iz tih zapisnika proizlazi da su mjere zaštite zdravlja životinja provedena uredno i bez nepravilnosti, da su sve relevantne evidencije i mjere gospodarenja lovištem vođene i provedene sukladno važećim propisima te da su nakon provedenog nadzora utvrđene uredne evidencije i zakonito postupanje tužitelja bez utvrđenih nepravilnosti. Stoga ističe da ne postoji niti jedan službeni dokaz nadležnog tijela koji bi potvrdio tvrdnje tuženika o navodnim nepravilnostima, dok s druge strane postoji više uzastopnih službenih zapisnika to jest valjanih formalnih dokaza koji potvrđuje zakonito i uredno postupanje tužitelja. Smatra da je time tuženik zanemario relevantne dokaze te da je nekritički prihvatio neprovjerene i anonimne navode trećih osoba, a što da predstavlja selektivno ocjenu dokaza protivnu članku 9. stavku 2. ZUP-a. Nadalje, smatra da je tuženik pogrešno izvodio zaključke na štetu tužitelja unatoč postojanju pravomoćne sudske odluke kojom je on oslobođen odgovornosti čime da je zapravo tuženik doveo u pitanje njezin pravni učinak. Zaključno, navodi da diskrecijska ovlast koju tuženik ima u pogledu produljenja zakupa prava lova, ne znači samo volju već slobodu izbora između zakonitih rješenja na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju dokaza provedenih u postupku te da vlast nije neograničena. Tužitelj dodatno ističe da je nakon donošenja pobijane odluke proveden dodatni nadzor od strane nadležnih tijela koji također potvrđuju zakonito i uredno postupanje tužitelja te pobijaju činjenične navode na kojima se temelji osporena odluka. Tužitelj predlaže da se u sporu provede dokaz uvidom u spis upravnog postupka i ovog spora, da se saslušaju svjedoci OC i DC. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporavanu Odluku tuženika od 18. ožujka 2026., produlji tužitelju zakup prava lova na temelju ugovora broj 04050 za zajedničko otvoreno lovište IV/150 – "KUPLENSKO", na razdoblje od 10 godina od pravomoćnosti presude. Tužitelj potražuje naknadu troškova ovog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da sukladno odredbi članka 26. ZL-a ne postoji obveza produljenja zakupa prava lovozakupniku koji uredno provodi te ispunjava mjere i radnje propisane ugovorom o zakupu prava lova i ZL-om, jer da bi u suprotnom u navedenom tekstu umjesto riječi "može" stajalo "mora". Nadalje, navodi da u prilog činjenici da ne postoji obveza produljenja zakupa prava lova ako lovozakupnik uredno provodi te ispunjava mjere i radnje propisane ugovorom i navedenim zakonom, govori i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-I-3676/2015 od 9. veljače 2016. Smatra da je iz navedene odluke jasno vidljiva činjenica da lovozakupnik koji uredno provodi i ispunjava mjere i radnje propisane ugovorom o zakupu prava lova i ZL-om, ne čini sama po sebi obvezu produljenja zakupa prava lova, već da davatelj zakupa ima diskrecijsku ovlast odlučiti hoće li produljiti ugovor o zakupu ili ne. Također smatra i da tužitelj pogrešno navodi da se odbijanje produljenja zakupa prava lova mora temeljiti na jasno dokazanim teškim povredama, a iz razloga što da takvu odredbu ne sadrži ZL. U odnosu na tužbene navode da se pobijana odluka temelji pretežito na podnescima trećih osoba, indicijama i navodima koji nisu provjereni u kontradiktornom postupku, tuženik navodi da je prilikom donošenja pobijane odluke pažljivo uzeo u obzir sve dokaze i okolnosti koje su mu bile bitne za donošenje odluke te da je to i obrazložio u odluci. Navodi da je u obrazloženju navedeno da je on podnescima obaviješten o određenim ozbiljnim nepravilnostima u gospodarenju predmetnim lovištem, i to podnescima dostavljenim od strane dvije različite osobe, a koji podnesci su potkrijepljeni fotografijama koje upućuju na navedene nepravilnosti. Tuženik smatra da iz zaprimljenih dopisa jasno proizlazi da su kroz dulje vremensko razdoblje višekratno uočene nepravilnosti na koje su upozoravali mještani i stručne osobe, dakle da se nije radilo o izoliranom slučaju, već o višekratnom postupanju tužitelja koji nije postupao sukladno pozitivnim propisima i općenito sukladno pažnji koja bi se očekivala od lovozakupnika. U odnosu na navod tužitelja da tuženik iz postojanja oslobađajuće pravomoćne sudske presude iz prekršajnog postupka izvodi zaključke na štetu tužitelja, tuženik navodi da je on prilikom donošenja pobijane odluke uzeo u obzir i tu činjenicu, no da nije svoju odluku temeljio isključivo na toj činjenici. Naime, navodi da je odluku temeljio na svim činjenicama i dokazima u ukupnosti te je odluku donio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. U odnosu na navode tužitelja o zapisniku od 10. travnja 2026., sastavljenog od strane stručne komisije tuženika prilikom primopredaje lovišta, a povodom utvrđivanja stanja lovišta i provođenja lovnogospodarske osnove u predmetnom lovištu, navodi da u njemu iako ne postoje navodi o nepravilnostima u gospodarenju lovištem, to ne umanjuje činjenicu da je u periodu od listopada 2024. pa do srpnja 2025. dostavljeno više primjedaba na postupanje lovozakupnika. Pri tome smatra da je životno i logično da se nepravilnosti neće pojavljivati i postojati za cijelo vrijeme trajanja zakupa, već možda samo u određenim razdobljima i slučajevima. Također navodi da u tom smislu treba uzeti u obzir i to što iako u inspekcijskim nadzorima nije utvrđena neka nepravilnost, da to ne znači da ona nije postojala u nekom periodu jer da je životno i logično da prijavljene primjedbe na postupanje lovozakupnika ne znače da će iste primjedbe odnosno okolnosti postojati i u trenutku provođenja inspekcijskog nadzora. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 20. srpnja 2026. tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva uz provođenje daljnjih dokaznih prijedloga.

5. U tijeku spora održana je rasprava 3. rujna 2026. kako bi se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24. i 39/26., dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je z.z. tužitelja uz opunomoćenika i službena osoba tuženika. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora.

6. Sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora te nije izvodio druge dokaze iz razloga što je za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja bilo dostatno izvršiti uvid u spis upravnog postupka i ovog spora, zbog čega nije bilo nužno izvesti ostale dokaze čije je izvođenje predložio tužitelj, a nakon čega je rasprava zaključena te presuda objavljena 10. rujna 2026.

7. U ovoj upravnoj stvari nije sporno da je tužitelj bio zakupnik prava lova u zajedničkom otvorenom lovištu broj IV/150 – "Kuplensko", na temelju ugovora broj 04050 o produženju prava lova u navedenom lovištu za razdoblje od 1. travnja 2016. do 31. ožujka 2026., sklopljenim s tuženikom. Nadalje, nesporno je i da je tuženik osporavanom Odlukom odbio zahtjev tužitelja za produljenje zakupa prava lova u navedenom lovištu. Međutim, sporno je, je li pobijana odluka tuženika zakonita.

8. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Odredbom članka 22. stavkom 1. ZL-a propisano je, da se zakup prava lova može dati pravnoj ili fizičkoj osobi (obrtniku): - koja ima sjedište na području Republike Hrvatske, - koja je registrirana za obavljanje lova, - kojoj nije izrečena kazna za kazneno djelo protuzakonitog lova ili kazna zbog prekršaja navedenog u članku 92. ovoga Zakona dok traje sigurnosna mjera odnosno dok ne nastupi rehabilitacija po sili zakona te - koja je podmirila sve obveze iz prijašnjih ugovora o pravu lova.

10. Odredbom članka 26. stavkom 1. ZL-a propisano je da se zakup prava lova može višekratno produljiti najranije u zadnjoj lovnoj godini, na razdoblje od idućih deset godina, lovozakupniku koji uredno provodi te ispunjava mjere i radnje propisane ugovorom o zakupu prava lova i ovim Zakonom.

11. Odredbom članka 4. stavkom 2. ZUS-a propisano je da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

12. Odredbom članka 98. stavka 5. ZUP-a propisano je, da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar. Kad žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadržava i pozivanje na zakon koji to propisuje.

13. Prema mišljenju Suda, zakonito je tuženik u osporenoj Odluci i odgovoru na tužbu naveo da prethodno citirane odredbe ZL-a produljenje ugovora o zakupu prava lova, normiraju kao pravnu mogućnost, a ne kao subjektivno pravo lovozakupnika, odnosno da ne postoji obveza produljenja zakupa tog prava lovozakupniku koji uredno provodi i ispunjava mjere i radnje propisane ugovorom o zakupu prava lova i ZL-om te da postoji diskrecijska ovlast tuženika produljiti ili ne produljiti ugovor o zakupu zajedničkog lovišta. Navedeno je u skladu i s Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-I/3676/2015 od 9. veljače 2016., a na koju je uputio sam tuženik, i u kojoj je, između ostalog, navedeno da: "To što nadležna tijela imaju diskrecijsku ovlast da produlje ili ne produlje ugovor o zakupu zajedničkog lovišta (odnosno daju ili odbiju dati suglasnost na podneseni zahtjev lovozakupnika) jasno pokazuje da je zaštita javnog interesa u području gospodarenja lovištima povjerena nadležnim tijelima, a taj se interes prosuđuje prema osobitim okolnostima u svakom konkretnom slučaju."

14. Sud ističe da slobodna (diskrecijska) ocjena nadležnih javnopravnih tijela razumijeva oblik slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. ZUP-a), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS-a). Prema tome, donošenje odluka po diskrecijskoj ocjeni (slobodnoj ocjeni) javnopravnih tijela, kad je tako propisano, predstavlja postupanje unutar zakonom dodijeljenih ovlasti, no takvo odlučivanje nije i ne smije biti samovoljno ili proizvoljno. Naime, diskrecijska ocjena mora se kretati u granicama zakonskih ovlasti, služiti svrsi radi koje je ovlast dana te mora biti obrazložena ozbiljnim, dostatnim i relevantnim razlozima kako bi se osigurala kontrola zakonitosti i spriječila arbitrarnost. Navedeno je u skladu sa stajalištem Ustavnog suda Republike Hrvatske, zauzetim u odluci poslovni broj: U-III-4727/2021 od 31. ožujka 2022., u kojoj je navedeno: "Ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje primarno jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. U tom su smislu obrazloženja njihovih odluka iznimno važna, jer je nedostatak relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su odlukom dane prvi i najvažniji znak koji upućuje na arbitrarno odlučivanje. Koliko će široka biti obveza suda ili drugog nadležnog tijela da u pisanom obrazloženju svoje odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju (mjerilo dostatnosti) uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog konkretnog slučaja,… …ukratko, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti)."

15. Stoga je Sud u ocjeni zakonitosti pobijane odluke ispitivao je li ona donesena u okviru zakonskih ovlasti, služi li svrsi radi koje je ovlast dana te je li obrazložena ozbiljnim, dostatnim i relevantnim razlozima.

16. U ovoj stvari nedvojbeno je, da je Odluka tuženika donesena na temelju i u okviru zakonom dane ovlasti. Međutim, iz obrazloženja osporene Odluke ne proizlazi jasno zbog čega je ocijenjeno da upravo takva odluka (o neproduljenju predmetnog prava) u najvećem stupnju odgovara svrsi dane diskrecijske ovlasti. Važnost spomenutog ispitivanja i obrazlaganja osobito dolazi do izražaja kod donošenja rješenja kojim se stranci poništava, ukida ili ne priznaje neko pravo, a naročito kod izbora za stranku najtegobnije mjere, odnosno odluke. Naime, razvidno je iz spisa predmeta da je u odnosu na tuženika provedeno više inspekcijskih nadzora od strane Državnog inspektorata, pri kojima nisu utvrđene nepravilnosti. Dodatno, to tijelo je na traženje samog tuženika dostavilo očitovanje KLASA: 323-01/25-01/831, URBROJ: 443-01-10-02-25-72 od 2. prosinca 2025., o utvrđenom u višekratnim inspekcijskim nadzorima obavljenima u predmetnom lovištu, za proteklo lovozakupno razdoblje, a u kojem se navodi da obavljenim inspekcijskim nadzorima, za razdoblje i činjenice koje su se nadzirale, te za činjenice koje su utvrđene inspekcijskim nadzorima u predmetnom lovištu, utvrđeno je da se ovlaštenik prava lova pridržavao odredbi ugovora o zakupu prava, na način da je uskladio svoje poslovanje s odredbama zakonskih i podzakonskih propisa, postavljao lovnogospodarske i lovnotehničke objekte u skladu s lovnogospodarskom osnovom, da je ovlaštenik prava lova plaćao zakupninu, za uredno izvršenje obveza preuzetih ugovorom o pravu lova imao osigurana financijska sredstva u visini godišnje naknade za pravo lova, provodio propisane odredbe lovnogospodarske osnove te općenito poštivao odredbe ZL-a, pri čemu nisu utvrđene nepravilnosti. Nadalje, nasuprot tome, tuženik je svoju Odluku utemeljio na prijavama dvije fizičke osobe (odnosno jednoj lovačkoj udruzi) kojima se tužitelj tereti za nepravilan rad u predmetnom lovištu, a da nije jasno i zakonito obrazložio zašto nije prihvatio javne isprave koje je izdalo nadležno državno tijelo u okviru svoje nadležnosti i u propisanom obliku, a prihvatio je prijave te dvije osobe. Pri tome, obrazloženje da prijavljene povrede na koje su treće osobe uputile ne znači da će one postojati i u trenutku provođenja inspekcijskog nadzora, a posebice ako se inspekcijski nadzor najavi ranije, nije životno logično niti je zakonski prihvatljivo iz razloga što je inspekcijski nadzor poduziman u više navrata (o čijoj ranijoj najavljenosti tuženik nagađa), a niti jednom prilikom nepravilnosti nisu utvrđene. Osim toga, iz spisa predmeta nije razvidno niti da je po zaprimanju navedenih prijava trećih osoba tuženik prijavio tužitelja državnom inspektoratu, niti da je poduzeo određene korake u smjeru raskida ugovora o produženju zakupa prava lova u predmetnom lovištu od 30. ožujka 2016., a koji uređuje mogućnost raskida tog ugovora prije isteka vremena zakupa zbog propusta lovozakupnika, što bi (barem posredno) upućivalo da je tužitelj počinio određene nepravilnosti u lovištu. Također, tuženik je propustio prije donošenja osporavane Odluke dati priliku tužitelju očitovati se o činjenicama koje su izravno išle njemu na teret, a na kojima je u konačnici tuženik i utemeljio odluku koja je nepovoljna za tužitelja.

17. Nadalje, osnovano tužitelj ističe i da se Odluka tuženika nije mogla, između ostalog, temeljiti na okolnosti da je protiv tužitelj pokrenut prekršajni postupak, a u kojem je on pravomoćno oslobođen odgovornosti. Naime, i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci od 9. veljače 2016., na koju sam tuženik upućuje, navodi da "presumpcija nedužnosti iz članka 28. Ustava Republike Hrvatske zakonom je propisana kao temeljna odrednica prekršajnog prava u Republici Hrvatskoj, a sve dok su u Republici Hrvatskoj na snazi takva opća zakonska pravila o naravi prekršaja, učinci optužnog prijedloga za prekršaj ne smiju biti izjednačeni s pravnim učincima pravomoćne sudske odluke o (dokazanoj) krivnji lovozakupnika za počinjeni prekršaj. Naime, sve dok ne postoji pravomoćna sudska presuda o utvrđenoj prekršaj prekršajnoj odgovornosti lovozakupnika postojanje optužnog prijedloga za prekršaj protiv njega mora biti i ostati samo 1 od mjerila kojim se nadležna tijela koriste za procjenu svrsishodnosti i prikladnosti produljenja ugovora o zakupu s tim lovozakupnikom za spektar zaštite i promicanje javnog interesa, a sve u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja." Dakle, iz navedenog je razvidno da je na predmetnu odluku od eventualnog utjecaja moglo biti, pored pravomoćne presude o utvrđenoj odgovornosti u prekršajnom postupku, postojanje optužnog prijedloga za prekršaj, a ne i pravomoćna presuda kojom se tužitelj oslobađa odgovornosti za određeni prekršaj.

18. Dakle, u pogledu elaboriranja razloga i svrhe predmetne Odluke, obrazloženje osporavane Odluke ne udovoljava ustavnopravnim i konvencijskim standardima dostatnosti i relevantnosti, niti standardu obrazlaganja propisanog člankom 98. stavkom 5. ZUP-a, a na što je tužitelj osnovano ukazao. Taj nedostatak tuženik nije sanirao ni svojim izlaganjem u ovome sporu. Zbog toga Sud nema uporište utvrditi ni da je u konkretnom slučaju slobodna ocjena primijenjena u skladu s kumulativnim kriterijem svrhovitosti.

19. Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavanu Odluku tuženika, na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS) te ju vratio tuženiku na ponovni postupak, u kojem će tuženik donijeti novu odluku pri čemu će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje te jasno i zakonito obrazložiti koje dokaze i zašto je proveo, a koje nije, te što je utvrdio njihovim izvođenjem, kao i omogućiti tužitelju očitovanje o svim činjenicama i okolnostima za koje smatra da su mjerodavne za odluku u ovoj pravnoj stvari. Pri tome je tuženik, u skladu s člankom 119. stavkom 4. ZUS-a, u ponovljenom postupku dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženim u obrazloženju presude.

20. Tužitelj je zatražio naknadu troškova ovoga spora za zastupanje po odvjetniku, za sastav tužbe, u visini od 1.000,00 eura, uvećano za PDV te za zastupanje na raspravi, u visini od 1.000,00 eura, uvećano za PDV, kao i za sastav podneska od 20. srpnja 2026. u istom iznosu1.000,00 eura, uvećano za PDV, odnosno sveukupno, iznos od 3.750,00 eura.

21. Odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

22. Odredbom članka 144. stavka 3. ZUS-a propisano je da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom.

23. S obzirom da je tužitelj uspio u sporu, priznat mu je kao osnovan zatraženi trošak zastupanja, i to za sastav tužbe, sastav gore navedenog podneska i za zastupanje na raspravi, u skladu s Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. i 107/25.). Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove ovoga upravnog spora u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura, u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne presude.

24. Budući da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18. i 51/23.) tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe.

U Rijeci, 10. rujna 2026.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. i II. izreke ove presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a), dok je žalba dopuštena protiv točke III. izreke presude Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja odvjetniku Mariu Šarušiću, Zagreb, Baštijanova 2A,

- tuženiku Karlovačkoj županiji, Župan, Karlovac, A. Vranyczanya 2