Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-3803/2026
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te Nade Horvatović i Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene AZ i dr., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okr. AZ, protiv presude Općinskog suda u Zadru od 23. prosinca 2025., broj: Pp-6612/2024, na sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. AZ i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda, u odnosu na žaliteljicu.
II. Na temelju čl. 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22. i 86/26.) okr. UZ je dužna naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 30,00 EUR (trideset eura), u roku petnaest dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru od 23. prosinca 2025., broj: Pp-6612/2024 okr. IZ, ŽZ i UZ, proglašeni su krivima da su, na način činjenično opisan u izreci, počinili prekršaj iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te im je na temelju čl. 50. st. 2. Prekršajnog zakona, te čl. 12. st. 2. i čl. 15. Zakona o zaštitit od nasilja u obitelji izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana, koja će trajati po potrebi, do prestanka razloga zbog kojih je određena, s time da ista ne može trajati kraće od 6 mjeseci.
1.1. Istom presudom odlučeno je da su okrivljenici dužni naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu, svaki 20,00 eura.
1.2. U točki II. pobijane presude okr. UZ i MZ su, na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona, oslobođeni od optužbe, da bi na činjenično opisan način, počinili prekršaj iz čl. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
2. Protiv te presude okr. UZ je pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o zaštitnoj mjeri.
2.1. Žaliteljica predlaže da se iz u žalbi navedenih razloga, njezina žalba prihvati.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to, iz osnova i razloga koje žaliteljica navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenice povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije utvrdio povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.
5. Neosnovano žaliteljica ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, navodeći da u razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni sami sebi, jer da se navodi da je MZ (otac prvookrivljenika) fizički napao nju, budući da je u tom dijelu, koji se odnosi na fizički i verbalni sukob žaliteljice i ĐZ, donesena oslobađajuća odluka zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i te okolnosti nisu od utjecaja na pravilno utvrđeno i obrazloženo njezino protupravno postupanje prema prvookrivljeniku, niti u tom dijelu žaliteljica ima pravo žalbe u odnosu na odluku protiv okr. ĐZ, jer u odnosu na njega nema procesnu poziciju tužitelja.
6. Pogrešno žaliteljica upire na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona, smatrajući da je povrijeđeno njezino pravo na obranu, jer da nisu provedeni dokazi koje je predložila prilikom ispitivanja pred sudom. Naime, iz stanja prvostupanjskog predmeta i zapisnika o ispitivanu okr. AZ od 16. prosinca 2024. (list 74 spisa) vidljivo je da nije predlagala provođenje nikakvih drugih dokaza, pa suprotno tvrdnji u žalbi nema podataka u spisu da bi predložila uvid u video snimku sačinjenu njezinim mobitelom tijekom kritičnog događaja, a jednako tako nema niti odluke suda kojom bi njezin prijedlog ocijenio „irelevantnim“. Zapisnik o ispitivanju žaliteljica je, nakon pravilnih upozorenja, potpisala bez primjedbi. Stoga prema ocjeni ovog suda nije osnovana žalba zbog citirane bitne povrede, kako to ističe žaliteljica.
7. U odnosu na navode žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kojima žaliteljica u bitnome ističe da je njezino postupanje inkriminirane prilike trebalo sagledati kao nužnu obranu, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenice.
7.1. Naime, prvostupanjski sud je u postupku ispitao okrivljenike te pročitao materijalnu dokumentaciju u spisu navedenu u točki 6. obrazloženja. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi provedenih dokaza, te je cijeneći da su okrivljenici u bitnome priznali međusobno nasilničko ponašanje u obitelji, u nazočnosti dvoje maloljetne djece, utvrdio da postupanje okrivljenice na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
7.2. Iako je žaliteljica zadobila povrede kritične zgode koje proizlaze iz medicinske dokumentacije, isto ne isključuje njezino protupravno postupanje stavljeno joj na teret prema okr. ĆZ. Naime, okrivljenica se na ispitivanju pred sudom očitovala krivom, i nije sporno da je kritične zgode prvenstveno željela ukazati na neprimjereno ponašanje supružnika u prisutnosti djece, međutim upravo i iz njezine obrane proizlazi da je valjak za tijesto uzela prije fizičkog napada prvookrivljenika na nju i da ga je njime udarila po vratu ili glavi, i to nakon što je prestao njegov fizički napad na nju, pa se u konkretnom slučaju nije radilo o nužnoj obrani. Naime, nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad, pa se udarac žaliteljice valjkom za tijesto (koji i ne dovodi u pitanje) ne može cijeniti nužnom obranom. Međutim, žaliteljica u postupku pred sudom nije niti isticala da je postupala u nužnoj obrani, kako to tek sada, bez uspjeha, upire u žalbi.
7.3. Slijedom navedenog, budući da žaliteljica ne ističe, u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, postojanje novih činjenica i dokaza niti žalbenim navodima argumentirano dovodi u sumnju činjenično utvrđenje, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
8. Pogrešno žaliteljica smatra kako nema osnove za izricanje zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana, jer se sukladno čl. 12. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji navedena zaštitna mjere može izreći samostalno radi otklanjanja nasilničkog ponašanja i opasnosti od ponavljanja prekršaja. Ocjena je i ovog suda da je zaštitna mjera izrečena u skladu s čl. 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, smatrajući da je prvostupanjski sud, pravilno utvrdio da prema okolnostima počinjenja djela i obiteljskim prilikama, te ranije neosuđivanosti zbog takvih prekršaja, nije potrebno kažnjavanje i da se zaštitna mjera može smatrati učinkovitom za zaštitu članova obitelji, u cilju sprečavanja daljnjeg nasilničkog ponašanja i stvaranja pozivnih promjena u ponašanju počinitelja nasilja u obitelji. Opravdanost izrečene mjere je da žaliteljica postane svjesna nasilnog ponašanja, prepozna svoju odgovornost i usvoji obrasce nenasilnog ponašanja. Okolnost da je odselila iz zajedničkog kućanstva u kojem je živjela s majkom i očuhom te dvoje polubraće i da sada živi s ocem, kao i provedeni nadzor nad obitelji Hrvatskog zavoda za socijalni rad, ne predstavljaju razloge koji bi doveli u pitanje zakonitost i pravilnost izrečene mjere u ovom predmetu, a tijelo nadležno za provedbu izvršenja zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana će, uzimajući u obzir sve relevantne parametre, odlučiti o svrsishodnosti izrečene zaštitne mjere.
9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota određena je u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona, u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (odgovarajući iznos u eurima sukladno fiksnom tečaju konverzije), s obzirom na složenost i trajanje postupka. U spisu nema podataka da bi žaliteljica bila lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška u manjoj mjeri iznad minimalno mogućeg iznosa paušalne svote neće biti dovedeno u pitanje njezino uzdržavanje.
10. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 9. rujna 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nina Lukić, v. r.
Gordana Korotaj, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 4 otpravka: za spis, okrivljenicu i tužitelja.
