Poslovni broj: Usž-861/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Andreje Pejković-Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik David Turkalj, odvjetnik u Zagrebu, Trg Drage Iblera 9, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2815/2024-10 od 12. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2815/2024-10 od 12. siječnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/24-20/76, URBROJ: 511-01-204-24-6 od 21. ožujka 2024.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa].
3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. i 39/26. - dalje: ZUS). Prvenstveno smatra da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 98. točke 4. ZUS-a za donošenje presude bez rasprave jer nije osporavao samo primjenu prava, već je činjenično stanje bilo sporno. Ističe da je tijekom postupka tvrdio da je uslijed više sile, odnosno pandemije koronavirusa i mjera samoizolacije u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bio primoran dulje boraviti izvan Republike Hrvatske bez vlastite krivnje. Stoga smatra da je sporna činjenica je li svojevoljno prekoračio zakonom propisane rokove ili je zbog objektivnih okolnosti bio spriječen vratiti se u Republiku Hrvatsku. Donošenjem presude bez rasprave smatra da mu nije dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima te je sud odluku donio isključivo na temelju postupka kojeg je proveo tuženik. Ističe da je u tužbi inzistirao na svom saslušanju i saslušanju predloženih svjedoka na okolnost istinitosti svojih navoda. Navodi da je potpuno zanemarena činjenica da je u Bosni i Hercegovini postojala obveza samoizolacije, zbog čega je kod svakog prelaska granice u Bosnu i Hercegovinu bio 14 dana u samoizolaciji i nije se mogao vratiti u Republiku Hrvatsku. Smatra da su donesene odluke tuženika i prvostupanjskog suda rezultat mehaničke primjene prava bez uzimanja u obzir konteksta i sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Ističe i povredu prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav) jer o njegovim pravima nije odlučeno neovisno i nepristrano, odnosno da je mogućnost njegova kretanja bila ograničena pravilima donesenima od nadležnih vlasti. U konačnici smatra da su na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjene mjerodavne odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. – dalje: ZS). S obzirom na navedeno, predlaže poništiti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporenog rješenja. Ponavljajući utvrđenja iz upravnog postupka i upravnog spora, navodi da trajanje boravka tužitelja u Bosni i Hercegovini nije povezano s propisanom samoizolacijom od 14 dana za vrijeme pandemije koronavirusa jer se tužitelj vraćao u Republiku Hrvatsku i prije isteka tog roka. Smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o nepredvidivim okolnostima, već o osobnom odabiru tužitelja. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je tužitelj slobodnom voljom napuštao Republiku Hrvatsku kako bi proveo vrijeme sa svojom obitelji u Bosni i Hercegovini, smatra da izbivanje tužitelja iz Republike Hrvatske duže od 10 mjeseci nije uzrokovano višom silom ili nekim nepredvidivim okolnostima. Predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti te žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
7. Predmetni upravni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 17. ožujka 2023. za odobrenje dugotrajnog boravišta, kao državljanina [adresa]. Nesporno je da tužitelj u Republici Hrvatskoj ima odobren privremeni boravak.
8. Prvostupanjski sud je ocijenio pravilnim osporeno rješenje tuženika uzevši u obzir činjenice utvrđene u postupku njegova donošenja jer iz rezultata dokaznog postupka, odnosno službenih evidencija prelazaka državne granice, proizlazi da je javnopravno tijelo pravilno utvrdilo da je tužitelj u razdoblju od 17. ožujka 2018. do 17. ožujka 2023. izbivao višekratno iz Republike Hrvatske u ukupnom trajanju od 11 mjeseci i 4 dana, iz čega proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 150. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. ZS-a.
9. Polazeći od činjenica utvrđenih u upravnom postupku, koje tužitelj ne dovodi u sumnju niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi se one eventualno mogle dovesti u sumnju, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je rješenje tuženika doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U konkretnom slučaju tužitelj ne ispunjava uvjet za odobrenje dugotrajnog boravišta u skladu s člankom 150. stavkom 1. u vezi sa stavkom 2. ZS-a, kojeg citira i prvostupanjski sud, s obzirom na njegovo izbivanje iz Republike Hrvatske u petogodišnjem razdoblju u ukupnom trajanju od 11 mjeseci i 4 dana (višekratno).
10. Naime, tužitelj niti ne osporava ova utvrđenja tuženika, no smatra da je za njegovo izbivanje odlučno to što su u razdoblju od pet godina postojali opravdani razlozi za višekratno izbivanje koji prelaze ukupno deset mjeseci. Međutim, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da razlozi koje tužitelj navodi nisu razlozi koji bi bili od utjecaja na drugačiju odluku.
11. Ovaj Sud smatra potrebnim ponoviti svoje, višekratno isticano, stajalište da članak 150. ZS-a jasno propisuje uvjete koji moraju biti ispunjeni u trenutku podnošenja zahtjeva, a to je neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, te da će se pri tome taj boravak smatrati neprekidnim ako nije bilo izbivanja višekratno do ukupno deset mjeseci. S obzirom na jasan izričaj navedene zakonske odredbe, osnovano je zaključeno da ona ne propisuje razloge kojima bi se moglo opravdavati prekoračenje razdoblja izbivanja od propisanog, uslijed kojeg bi se iznimno moglo odobriti dugotrajno boravište. Pri tome odbijanje zahtjeva tužitelja u ovome postupku nije od utjecaja na činjenicu da tužitelj može produžavati odobreni privremeni boravak sve dok ispunjava zakonske uvjete i na temelju kojeg može nesmetano boraviti i raditi u Republici Hrvatskoj.
12. Nisu od utjecaja niti žalbeni navodi o povredi ustavnih i konvencijskih prava, posebno imajući na umu istaknute povrede prava iz članka 29. Ustava. Naime, prvostupanjski sud, u skladu s člankom 49. ZUS-a, slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Prvostupanjski sud je dostatno obrazložio zašto u konkretnom slučaju, imajući na umu članak 150. ZS-a, personalni dokazi (saslušanje tužitelja, njegovog poslodavca LR i kolega ŽR, PR, KR i AR) ne mogu biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke suda.
13. Također, suprotno navodima tužitelja, time što je prvostupanjski sud postupio u skladu s člankom 98. točkom 4. ZUS-a i nije održao raspravu, nije počinio postupovnu povredu koja bi utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude. S obzirom na to da tužitelj tijekom cjelokupnog postupka nije osporio razdoblja izbivanja iz Republike Hrvatske, kao odlučnu činjenicu za primjenu članka 150. ZS-a, već je iznosio razloge kojima je to izbivanje opravdao, ovaj Sud ocjenjuje da održavanje usmene rasprave i izvođenje predloženih dokaza ne bi u konkretnom slučaju dovelo do drugačijeg rješavanja predmetne upravne stvari. S obzirom na to da iz sudskog spisa proizlazi da je prvostupanjski sud omogućio stranci da tijekom cjelokupnog upravnog spora iznese sve činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev te da se izjasni o svim navodima tuženika, a koje pravo je stranka iskoristila putem opunomoćenika, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanima žalbene prigovore o povredi načela izjašnjavanja stranke i prava na pravično suđenje.
14. Prvostupanjski sud se očitovao na sve tužbene navode i iznio razloge na temelju kojih smatra da isti nisu osnovani i od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud. Pri tome se napominje da norma članka 150. stavka 1. i stavka 2. ZS-a ne razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, već je posrijedi odredba striktne naravi kojom su propisane pretpostavke za odobravanje dugotrajnog boravišta.
15. U odnosu na prigovor tužitelja da mu je zbog pandemije koronavirusa bio onemogućen povratak u Republiku Hrvatsku, tužitelju se napominje da je Odlukom stožera Civilne zaštite od 9. svibnja 2020. državljanima trećih zemalja koji imaju pravo boravka omogućen ulazak u Republiku Hrvatsku uz poštivanje epidemioloških mjera , dok je prilikom privatnih izbivanja trebao uzeti u obzir mjere koje su bile na snazi u Bosni i Hercegovini, pa prigovor istaknut u tom smislu također nije osnovan.
16. Slijedom navedenog, Sud žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje, dok povrede ustavnih i konvencijskih prava tužitelja ovaj Sud nije našao.
17. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).
18. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 9. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
