REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-418/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice NE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Jasmini Brkić Kristanić, odvjetnici u Karlovcu, Sarajevska 8a/I, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 21. svibnja 2026. u nazočnosti tužiteljice NE, odvjetnice Jasmine Brkić Kristranić i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničog vježbenika ŽE, po objavi 9. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, da tužiteljici NE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 2.076,99 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

- 0,05 eura od 01.10.2008.g. pa do isplate

- 0,01 eura od 01.11.2008.g. pa do isplate

- 0,88 eura od 01.11.2008.g. pa do isplate

- 0,33 eura od 01.12.2008.g. pa do isplate

- 3,63 eura od 01.12.2008.g. pa do isplate

- 1,51 eura od 01.01.2009.g. pa do isplate

- 8,27 eura od 01.02.2009.g. pa do isplate

- 3,85 eura od 01.02.2009.g. pa do isplate

- 8,35 eura od 01.02.2009.g. pa do isplate

- 4,37 eura od 01.03.2009.g. pa do isplate

- 5,60 eura od 01.03.2009.g. pa do isplate

- 3,42 eura od 01.04.2009.g. pa do isplate

- 5,91 eura od 01.04.2009.g. pa do isplate

- 4,28 eura od 01.05.2009.g. pa do isplate

- 4,29 eura od 01.05.2009.g. pa do isplate

- 3,56 eura od 01.06.2009.g. pa do isplate

- 2,44 eura od 01.06.2009.g. pa do isplate

- 2,25 eura od 01.07.2009.g. pa do isplate

- 2,74 eura od 01.07.2009.g. pa do isplate

- 2,89 eura od 01.08.2009.g. pa do isplate

- 2,58 eura od 01.08.2009.g. pa do isplate

- 3,31 eura od 01.09.2009.g. pa do isplate

- 1,96 eura od 01.09.2009.g. pa do isplate

- 3,19 eura od 01.10.2009.g. pa do isplate

- 1,47 eura od 01.10,2009.g. pa do isplate

- 3,02 eura od 01.11.2009.g. pa do isplate

- 1,91 eura od 01.11.2009.g. pa do isplate

- 4,91 eura od 01.12.2009.g. pa do isplate

- 1,21 eura od 01.12.2009.g.g pa do isplate

- 4,12 eura od 01.01.2010.g. pa do isplate

- 1,88 eura od 01.01.2010.g. pa do isplate

- 8,33 eura od 01.02.2010.g. pa do isplate

- 1,84 eura od 01.02.2010.g. pa do isplate

- 11.41 eura od 01.03.2010.g. pa do isplate

- 1,11 eura od 01.03.2010.g. pa do isplate

- 11,53 eura od 01.04.2010.g. pa do isplate

- 0,78 eura od 01.04.2010.g. pa do isplate

- 15,00 eura od 01.05.2010.g. pa do isplate

- 0,16 eura od 01.06.2010.g. pa do isplate

- 20,33 eura od 01.06.2010.g. pa do isplate

- 1,42 eura od 01.07.2010.g. pa do isplate

- 21,09 eura od 01.07.2010.g. pa do isplate

- 2,90 eura od 01.08.2010.g. pa do isplate

- 24,27 eura od 01.08.2010.g. pa do isplate

- 4,72 eura od 01.09.2010.g. pa do isplate

- 22,93 eura od 01.09.2010.g. pa do isplate

- 5,96 eura od 01.10.2010.g. pa do isplate

- 27,57 eura od 01.10.2010.g. pa do isplate

- 9,65 eura od 01.11.2010.g. pa do isplate

- 23,62 eura od 01.11.2010.g. pa do isplate

- 10,29 eura od 01.12.2010.g. pa do isplate

- 23,52 eura od 01.12.2010.g. pa do isplate

- 12,88 eura od 01.01.2011.g pa do isplate

- 30,26 eura od 01.01.2011.g. pa do isplate

- 20,97 eura od 01.02.2011.g. pa do isplate

- 26,27 eura od 01.02.2011.g. pa do isplate

- 22,01 eura od 01.03.2011.g. pa do isplate

- 22,53 eura od 01.03.2011.g. pa do isplate

- 22,92 eura od 01.04.2011.g. pa do isplate

- 19,91 eura od 01.04.2011.g. pa do isplate

- 41,58 eura od 01.05.2011.g. pa do isplate

- 1,62 eura od 01.05.2011.g.pa do isplate

- 59,07 eura od 01.06.2011.g. pa do isplate

- 30,90 eura od 01.07.2011.g. pa do isplate

- 29,85 eura od 01.07.2011,g, pa do isplate

- 41,00 eura od 01.08.2011.g. pa do isplate

- 19,92 eura od 01.08.2011.g. pa do isplate

- 54,33 eura od 01.09.2011.g. pa do isplate

- 3,37 eura od 01.09.2011.g. pa do isplate

- 38,11 eura od 01.10.2011.g. pa do isplate

- 19,30 eura od 01.10.2011.g. pa do isplate

- 17,68 eura od 01.11.2011.g. pa do isplate

- 36,99 eura od 01.11.2011.g. pa do isplate

- 3,71 eura od 01.11.2011.g. pa do isplate

- 32,17 eura od 01.12.2011.g. pa do isplate

- 33,16 eura od 01.12.2011.g. pa do isplate

- 66,78 eura od 01.01.2012.g. pa do isplate

- 66,78 eura od 01.02.2012.g. pa do isplate

- 66,78 eura od 01.03.2012.g. pa do isplate

- 20,35 eura od 01.04.2012.g. pa do isplate

- 46,67 eura od 01.04.2012.g. pa do isplate

- 67,12 eura od 01.05.2012.g. pa do isplate

- 54,40 eura od 01.06.2012.g. pa do isplate

- 12,59 eura od 01.06.2012.g. pa do isplate

- 24,35 eura od 01.07.2012.g. pa do isplate

- 7,81 eura od 01.07.2012.g. pa do isplate

- 34,34 eura od 01.07.2012.g. pa do isplate

- 2,64 eura od 01.08.2012.g. pa do isplate

- 62,02 eura od 01.08.2012.g. pa do isplate

- 19,68 eura od 01.09.2012.g. pa do isplate

- 44,38 eura od 01.09.2012.g. pa do isplate

- 52,80 eura od 01.10.2012.g. pa do isplate

- 11,05 eura od 01.10.2012.g. pa do isplate

- 63,89 eura od 01.11.2012.g. pa do isplate

- 28,79 eura od 01.12.2012.g. pa do isplate

- 32,67 eura od 01.12.2012.g. pa do isplate

- 25,64 eura od 01.01.2013.g. pa do isplate

- 36,93 eura od 01.01.2013.g. pa do isplate

- 13,38 eura od 01.02.2013.g. pa do isplate

- 15,31 eura od 01.02.2013.g. pa do isplate

- 34,48 eura od 01.02.2013.g. pa do isplate

- 41,27 eura od 01.03.2013.g. pa do isplate

- 21,63 eura od 01.03.2013.g. pa do isplate

- 11,39 eura od 01.04.2013.g. pa do isplate

- 39,61 eura od 01.04.2013.g. pa do isplate

- 10,88 eura od 01.04.2013.g. pa do isplate

- 39,28 eura od 01.05.2013.g. pa do isplate

- 19,58 eura od 01.05.2013.g. pa do isplate,

te da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.847,50 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 9. 9. 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 206,92 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

1,00 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

2,61 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

0,01 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

1,77 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

1,50 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

3,94 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

3,48 EUR od 02.12.2006.pa do isplate,

5,07 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

0,02 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

7,04 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

0,04 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

0,04 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

6,93 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

10,85 EUR od 02.05.2007.pa do isplate,

0,01 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

10,83 EUR od 02.06.2007.pa do isplate,

12,26 EUR od 02.07.2007.pa do isplate,

70,10 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

9,28 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

0,07 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

10,02 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

0,05 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

13,65 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

0,13 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

9,50 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

0,21 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

12,54 EUR od 02.12.2007.pa do isplate,

0,46 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

7,61 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

0,36 EUR od 02.02.2008.pa do isplate,

6,94 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

0,45 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

1,00 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

0,10 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

3,73 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

0,46 EUR od 02.05.2008.pa do isplate,

9,06 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

1,36 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

7,35 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

1,37 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

8,31 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

1,80 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

8,68 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

2,17 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

6,63 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

1,93 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 03.05.2006. s tuženom zaključila Ugovor o kreditu pod brojem 3206521134/06, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz [adresa] dana 10.05.2006.g. pod posl.br. OU- 470/06, koji ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 22.089,26 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Predmetni kredit tužiteljica je u cijelosti otplatila.

Dokaz: ugovor o kreditu

2. Tužena je s tužiteljicom ugovorila valutnu klauzulu u CHF o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 12/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti te ugovorne odredbe njezina ništetnost, sukladno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača.

VTS RH je donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa tako i za predmetni ugovor o kreditu između tužitelja i tužene. Naime, radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 04.07.2013.g., koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom VTD RH koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca. Dokaz: uvid u spis Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, uvid u presudu VTS RH br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

3. Tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu broj 3206521134/06 od 03.05.2006.g. zaključenog između tužiteljice i tužene koji se odnose na valutnu klauzulu ništetne.

4. Tužiteljica je, plaćajući rate kredita koje su se temeljile na naprijed navedenim ništetnim odredbama, preplatila svoju obvezu, te joj je tužena dužna vratiti iznose koje je primila temeljem tih ništetnih odredbi.

Tužiteljica je dana 03.05.2023.g. zatražila od tužene dostavu dokumentacije kako bi mogla točno utvrditi visinu preplaćenog iznosa, ali do danas joj to tužena nije dostavila iako istom raspolaže. Budući tužiteljica, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tužena ima vratiti, tužiteljica se obvezuje visinu novčane tražbine čiju isplatu traži odrediti nakon što tužena dostavi potrebnu dokumentaciju i nakon provođenja financijskog vještačenja.

Dokaz: uvid u dopis punomoćnika tužiteljice tuženoj od 03.05.2023.g., potvrda o preporučenoj pošiljci, knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskom vještaku nakon pribave potrebne dokumentacije od tužene

5. Slijedom navedenog, a sukladnom odredbama čl. 186b. st. 3. ZPP -a, tužiteljica predlaže da sud donese sljedeću p r e s u d u

1. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., OIB 92963223473, da sudu preda svu potrebnu dokumentaciju koja se odnosi na ugovor o kreditu zaključen između tužene i tužiteljice od 03.05.2006.g., broj ugovora 3206521134/06, solemniziran po javnom bilježniku Nini Bubaš Magličić iz [adresa] pod brojem OU-470/06 od 10.05.2006.g., i to ugovor o kreditu, početni otplatni plan, promet po predmetnom kreditu, i ostalu dokumentaciju koja je potrebna vještaku financijske struke radi davanja nalaza i mišljenja o visini potraživanja tužitelja, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati preplaćeni iznos po ugovoru o kreditu, broj ugovora 3206521134/06, solemniziran po javnom bilježniku Nini Bubaš Magličić iz [adresa] pod brojem OU-470/06 od 10.05.2006.g., a koji iznos će tužiteljica specificirati nakon što tužena dostavi dokumentaciju iz t. 1. tužbenog zahtjeva i nakon nalaza i mišljenja sudskog vještaka, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

7. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno specificirao podneskom od 7. 1. 2026. kako je navedeno u izreci presude.

8. U podnesku 23. 2. 2022. tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti i daje odgovor na tužbu.

9. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti.

Tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je sukladno zakonskim odredbama o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, odnosno odredbe čl. 46. i čl. 48. Zakona o parničnom postupku za suđenje u ovoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese sljedeće:

r j e š e nj e

1. Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 25. kolovoza 2023. godine.

2. Općinski sud u Karlovcu oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu.

10. U odgovoru na tužbu tuženik navodi:

Tužitelj i tuženik sklopili su 3. svibnja 2005. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206521134/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 22.089,26.

Tužitelj u tužbi s osnove navodne ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu neodređenog iznosa.

Tuženik ističe prigovor litispendencije s obzirom da tužitelj u tužbi zahtijeva isplatu s osnove navodno ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206521134/06, kreditna partija 7103110921 sklopljen 3. svibnja 2005. godine.

Naime, tužitelj pred Naslovnim sudom vodi parnicu posl. broj P-383/2023 temeljem istog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206521134/06, kreditna partija 7103110921 sklopljen 3. svibnja 2005. godine kojem s osnove valutne klauzule također potražuje isplatu iznosa od 17.064,81 kn/ 2.264,89 eur.

11. O neodređenom tužbenom zahtjevu i neosnovanom manifestacijskom zahtjevu tužitelja.

Prije upuštanja u raspravu tuženik skreće pozornost sudu na sljedeće.

Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže.

Odredba članka 186.b ZPP-a tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. 3

Prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a.

Tuženik ističe sukladno prigovoru litispendencije da tužitelj raspolaže svom potrebnom dokumentacijom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva s obzirom da je s osnove istog Ugovora o kreditu već podnio tužbu s određenim tužbenim zahtjevom.

Shvaćanje da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine u kojoj navodi:

U konkretnom slučaju, tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev za koji je sud ocijenio da nije osnovan jer tužitelj nije dokazao osnovanost tog zahtjeva (nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu je tuženica iste odbila dati). Stoga je sud rješenjem vratio tužbu tužitelju, pozivom na odredbu čl. 109. st. 4. ZPP i odredio mu rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Kako tužitelj u određenom roku nije postupio po rješenju suda već je dostavio podnesak u kojem navodi da je ispunio zakonsku pretpostavku podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora - ističući da nije ni bio dužan prethodno tražiti od poslodavca dostavu podataka potrebnih za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP je u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev.

Dokaz: - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske

poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine

Shvaćanje da je tužitelj dužan dokazati postojanje pretpostavki za podnošenje stupnjevite tužbe proizlazi i iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Gž-2770/2020 od dana 16. prosinca 2020. godine.

Dokaz: rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2770/2020 od dana 16. prosinca 2020. godine

Imajući u vidu navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna.

12. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.

13. O STATUSU TUŽITELJA KAO POTROŠAČA

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP -a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Dokaz: - rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1748/2021 od 27.05.2021.

- rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1562/2021 od 05.10.2021.

- rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-633/2021 od 14.07.2021. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

14. PRIGOVOR ZASTARE

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. 5

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12.lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Dokaz: pregled prometa po partiji kredita

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2023. godine nastupila zastara.

15. O NEDOPUŠTENOJ I NEPOŠTENOJ PRIMJENI VALUTNE KLAUZULE IZRAŽENE U CHF O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU

Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.

Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.

Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.

U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja.

Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Dokaz: - cit. odluka Suda EU u predmetu C-81/19

- cit. odluka Suda EU u predmetu C-243/20

Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

16. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora

Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)

Dokaz: - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. godine

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021

od 30. lipnja 2022. godine

Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Dokaz: uvid u cit. Ugovor koji prileži spisu

Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

17. Zaključno odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Dokaz: saslušanje tužitelja

Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

Dokaz: Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

18. O FINANCIJSKOM VJEŠTAČENJU

U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:

(za razliku u tečaju u CHF)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

19. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

20. U podnesku od 29. 10. 2024. tuženik ističe prigovor radi prijeboja. PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA – MANJE PLAĆENI IZNOSI S OSNOVE TEČAJA Podredno i opreza radi, pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 204,79 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

Dokaz: - pregled prometa po partiji kredita koji prileži spisu

- po potrebi financijsko vještačenje

Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi EUR 204,79 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,00 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

- 2,61 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 3,49 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 1,77 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

- 1,50 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

- 3,95 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 3,48 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 5,07 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 7,10 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 5,63 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 6,93 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 10,86 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 10,84 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 12,27 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 9,43 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 10,16 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 13,78 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 9,54 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 12,76 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 7,85 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 7,23 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 1,07 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 4,07 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 10,14 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 8,44 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 9,85 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 10,56 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 8,41 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 5,00 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 1,00 EUR od 02.11.2008. pa do isplate,

- 2,61 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem

kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost:

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečajCHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdobljeiz ove toč. prigovora radi prijeboja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog

vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.

21. Potraživane s osnove prijeboja tuženik je specificirao nakon vještačenja podneskom od 28. 1. 2026.

Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 206,92 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

1,00 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

2,61 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

0,01 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

1,77 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

1,50 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

3,94 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

3,48 EUR od 02.12.2006.pa do isplate,

5,07 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

0,02 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

7,04 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

0,04 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

0,04 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

6,93 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

10,85 EUR od 02.05.2007.pa do isplate,

0,01 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

10,83 EUR od 02.06.2007.pa do isplate,

12,26 EUR od 02.07.2007.pa do isplate,

70,10 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

9,28 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

0,07 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

10,02 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

0,05 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

13,65 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

0,13 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

9,50 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

0,21 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

12,54 EUR od 02.12.2007.pa do isplate,

0,46 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

7,61 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

0,36 EUR od 02.02.2008.pa do isplate,

6,94 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

0,45 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

1,00 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

0,10 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

3,73 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

0,46 EUR od 02.05.2008.pa do isplate,

9,06 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

1,36 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

7,35 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

1,37 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

8,31 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

1,80 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

8,68 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

2,17 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

6,63 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

1,93 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

22. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, dopis od 3. 5. 2023., potvrdu o preporučenoj pošiljci, pregled prometa po partiji kredita, izvod iz edukacijskog materijala za prodajno razdoblje iz 2025., povijesni i aktivni izvadak iz sudskog registra za tuženika, izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po RKR d.o.o. Karlovac , te saslušanjem tužiteljice.

23. Predmet ovog spora je potraživanje tužitelja novčanog iznosa na ime preplaćenog tečaja u CHF zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja).

24. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, ističe prigovor litispendencije, tužitelju osporava status potrošača, osporava da se o spornoj ugovornog odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamata, ističe prigovor radi prijeboja, te ističe prigovor zastare.

25. Tuženik navodi u svom prigovoru kako su tužitelj i tuženik ugovorili da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Stoga, tuženik predlaže da se u ovom predmetu mjesno nadležnim sudom odredi Općinski sud u Rijeci. Tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti.

26. Iz izvedenih dokaza proizlazi:

-da tužiteljica ima prebivalište u [adresa]

-da je tužbu u ovom predmetu podnijela Općinskom sudu u Karlovcu,

-da su stranke ugovorom o kreditu u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora, a to je nesporno Zagreb,

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je zaključila ugovor o kreditu sa tuženom bankom, da se ne sjeća detalja s obzirom na protijek vremena od 19 godina od sklapanja ugovora, sjeća se da je od banke tražila kredit i da joj je predmetni krediti ponuđen kao najpovoljnija opcija, sve radnje oko realizacije kredita obavila je u Karlovcu, iskazala je da bi joj bio problem putovati na sud u Zagreb s obzirom na visinu mirovine pa bi joj to bio novčani problem, i lakše je otići na sud u Karlovcu, da je ugovor sklopila za kupovinu automobila, te da nije bila vlasnica nikakvog obrta ili OPG-a.

27. Dakle, u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, u konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno zakone o potrošačima koji su bili ranije na snazi. U vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/2003), a nakon toga Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i dr. – dalje ZZP/2007).

28. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

29. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

30. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u ZZP/2003 odredbama kojeg Zakona su propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

31. Člankom 81. ZZP/2003, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identično je bilo propisano čl. 96. st.1. i 2. ZZP/2007. Nadalje, članak 82. točka 19. ZZP/2003 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki mogle smatrati nepoštenim. Tako je navedeno odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/2003 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

32. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

33. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 82. ZZP/2003 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz naprijed citiranih odredbi ZZP/2003, uzimajući sve navedene okolnosti, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Valja uzeti u obzir da bi tužitelj imao troškove putovanja na sud iz Karlovca u Zagreb, dodatno vrijeme, te i dodatne troškove punomoćnika odvjetnika zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Zagreb.

34. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15., 52/16.) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

35. Valja navesti kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su IV - 308/2020 od dana 5. studenoga 2020. donesen Zaključak o pitanju smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19)? Predmetni zaključak glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

36. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci rješenja.

37. Nesporno je među strankama i da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

38. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

39. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

41. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

42. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

43. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

44. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

45. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valutnoj klauzuli, dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelj tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

46. Na temelju izvedenih dokaza, prema stajalištu ovoga suda ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti da je tužitelj mogao utjecati na bitne uvjete i sastojke ugovora. Sve to je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze.

47. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

48. Dakle, takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – u nastavku teksta: ZOO). Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

49. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Iz navedenog ugovora razvidno je kako tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope i istovremeno ugovara valutnu klauzulu, pri čemu tuženik nije odredio elemente za koje veže promjene i način promjene kako valutne klauzule tako i kamatne stope, pri čemu je tuženik nedvojbeno nametnuo odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravan položaj, uzrokujući znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to na štetu tužitelja.

50. U odnosu na prigovor da tužiteljica nema status potrošača, već je navedena namjena kredita za kupnju automobila za osobne potrebe tužiteljice, što znači da je tužiteljica potrošač, a presuda u kolektivnom sporu štiti sve potrošače s kojima su tužene banke ugovorile nepoštene odredbe u utuženom razdoblju. Osim toga tužiteljica niti je obavljala niti obavlja nikakvu registriranu djelatnost, niti je automobil kupljen za obavljanje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, za osobne potrebe tužiteljice.

51. U odnosu na prigovor litispendencije u predmetu poslovni broj P-383/2023 rješenjem ovog suda od 5. 11. 2024. utvrđeno je da je tužba povučena, te je rješenjem ovog suda od 12. 2. 2025. naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 437,50 eura, oba rješenja postala su pravomoćna i ovršna.

52. U odnosu na navode tuženika da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, ovaj sud ističe da tužbeni zahtjev ne treba biti određen niti odrediv u trenutku podnošenja tužbe, već u trenutku donošenja presude. Budući da tužitelj nema znanja niti mogućnosti izračunati pojedine mjesečne iznose, specificirat će tužbeni zahtjev nakon što primi nalaz i mišljenje vještaka.

53. Glede prigovora zastare tužene banke, ističe se kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. utvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 odnosima te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora po kolektivnoj tužbi 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13) odnosno 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž -6632/17), zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava se u zakonom određeni rok za zastaru, sukladno odredbi članka 245. stavka 1. ZOO -a. Obzirom da je prvostupanjska presuda u dijelu o ništetnosti odredbe o valuti u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.g. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g.), zastara za podnošenje tužbe za restituciju zbog preplaćenog tečaja nastupa 15. 6. 2023. godine te je u tom smislu prigovor tužene banke u potpunosti neosnovan. Tužiteljica je predmetnu tužbu podnijela 12. 6. 2023., dakle, prigovor zastare nije osnovan s obzirom na rok zastare od pet godina.

54. Dakle, tužiteljica NE, kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. kao kreditor, sklopili su dana 03. svibnja 2006. godine Ugovor o kreditu br. 3206521134/09 (spis list 5-6), prema slijedećim uvjetima:

Iznos odobrenog kredita: 22.089,26 CHF, po srednjem tečaju HNB-a važeće na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora);

Iznos isplaćenog kredita: 22.089,26 CHF (spis list 5-6)

Namjena kredita: kupnja vozila marke RENAULT, tip i model CLIO EXPRESSION 1,4 16V (članak 5. Ugovora)

Kamatna stopa: 5,65% godišnja, promjenjiva (članak 2. Ugovora)

Rok otplate: 84 mjeseca (7 godina) (članak 3. Ugovora)

Način otplate kredita: jednaki mjesečni anuiteti plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

Prema otplatnom planu priloženog Ugovoru o kreditu, prvi anuitet dospijevao je na naplatu 01.06.2006. godine, a posljednji je dospijevao 01.05.2013. godine. Na dan isplate kredita 15.05.2006. srednji tečaj CHF po tečajnoj listi HNB-a iznosio je 4,691689

HRK/CHF.

Vještak utvrđuje:

razliku – više isplaćeni iznos kredita do kojeg je došlo zbog valutne klauzule – promjene tečaja HRK/CHF kroz otplatno razdoblje

Vještak je prilikom izračuna razlike isključio utjecaj promjene kamatne stope na način da je priznavao uplate po pojedinom anuitetu do maksimalno 317,51 CHF. Na osnovu opisanog nalaza, a u okviru provedenog vještačenja, vještak utvrđuje: a)Tužiteljica je kroz mjesečne anuitete, zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koji je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF, preplatila iznos 15.649,13 HRK preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,5345 iznosi 2.076,99 EUR. Pojedinačni mjesečni iznosi iskazani su u tablici 1 u stupcu „p“ (HRK) i stupcu „r“ (EUR)

b)Tužiteljica je kroz mjesečne anuitete, zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koji je tužiteljica platila zbog pada tečaja CHF, manje platila iznos 1.559,03 HRK preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,5345 iznosi 206,92 EUR. Pojedinačni mjesečni iznosi iskazani su u tablici 1 u stupcu „p“ (HRK) i stupcu „r“ (EUR)

55. Dakle, vještak je postupio prema nalogu suda, detaljno je obrazložio nalaz i mišljenje, nalaz je jasan i određen, stranke i nisu prigovorile nalazu i mišljenju, radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

56. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev prihvaćen je kao osnovan u cijelosti za ukupni iznos od 2.076,99 eura.

57. Zatezna kamata dosuđena je od dospjelosti svakog pojedinačnog utuženog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, dakle, od dana kad su izvršene preplate temeljem članka 1115. ZOO-a, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

58. Prije zaključenja prethodnog postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 204,79 eura zajedno sa zateznim kamatama, odnosno nakon vještačenja u iznosu od 206,92 eura zajedno sa zateznim kamatama, te predlaže sudu presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 206,92 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose kako je navedeno u t. II. izreke ove presude.

59. Nesporno je da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pored toga tužitelj je istaknuo prigovor zastare navedenih potraživanja. Naime, tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja. Dakle, u odnosu na potraživanje tuženika koje tuženik stavlja u prijeboj, a koje se odnosi na razdoblje od svibnja 2006. do rujna 2008., protijekom općeg zastarnog roka od pet godina, nastupila je zastara, a zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti. Sud ukazuje i na recentnu sudsku praksu: „Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice.“ ( Gž – 755/21 ŽSST). Stoga je slijedom svega navedenog odlučeno kao u t. II. izreke presude.

60. U odnosu na prigovor preinake tužbe i protivljenje preinaci tužbe tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu, dakle, u tužbi nije novčano izrazila svoje potraživanje veća ga je specificirala nakon vještačenja, stoga i nema preinake tužbe. Uzgred, u odnosu na protivljenje preinaci tužbe, valja uzeti u obzir odredbu članka 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.) koja se prema njegovoj prijelaznoj odredbi u čl. 117. st. 2. primjenjuje na sve postupke u tijeku, a kojom je izmijenjena odredba čl. 190. st. 2. ZPP -a na način da tužitelj može, iznimno od odredbe st.1. toga članka preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga da je tužitelj tužbu i preinačio nakon zaključenja prethodnog postupka, tako što bi nakon provedenog financijskog vještačenja povisio iznos tužbenog zahtjeva sukladno nalazu vještaka, takva preinaka bila bi dopuštena. S obzirom da je tuženik osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva bilo je potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem jer ni tužitelj niti sud nemaju stručnog znanja za utvrđenje iznosa tražbine, a taj se dokaz prema pravilima parničnog postupka provodi tek nakon zaključenja prethodnog postupka. Sud bi tada prihvatio preinaku tužbe jer bi u protivnom zabrana preinačenja tužbe značila ograničenje prava tužitelja na pristup sudu, tim više što on u pogledu povišenog iznosa tužbenog zahtjeva nema pravo pokrenuti niti ikakav drugi postupak zbog zabrane dvostruke litispendencije budući je riječ o istom zahtjevu. Najzad, činjenična osnova zahtjeva iz tužbe nije izmijenjena što znači da tijekom cijelog postupka nije promijenjena istovjetnost zahtjeva o čijoj činjeničnoj i pravnoj utemeljenosti je raspravljano. Sukladno zaključku sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV–162/2021 od 26. 11. 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Proizlazilo bi stoga da je tužitelj u biti izvršio usklađenje tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, čime su se ostvarile pretpostavke iz članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP).“ (ŽS Split, Gž- 867/2020-2).

61. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP - a. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe, sastavljanje podneska od 25. 11. 2024., zastupanje na ročištu 28. 1. 2024., sastavljanje podneska od 7. 1. 2026. i zastupanje na ročištu 21. 5. 2025. za svaku radnju iznos od 200,00 eura, te za pristup na ročište za objavu iznos od 100,00 eura, što zbrojeno i uvećano z PDV iznosi ukupno 1.375,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak vještačenja od 472,50 eura koji je bio neophodan jer je tuženi osporio visinu tužbenog zahtjeva, stoga ukupni trošak iznosi 1.847,50 eura. Sukladno odredbi članka 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) od plaćanja pristojbi oslobođeni su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude z zaštitu kolektivnih interesa, koja odredba je stupila na snagu 12. 5. 2023., stoga je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudske pristojbe za tužbu i presudu (tužba je podnesena 12. 6. 2023.), te tuženik nije u obvezi tužiteljici naknaditi trošak sudske pristojbe. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 9. rujna 2026.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Odvjetnica Jasmina Brkić Kristanić

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.