REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-44/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavenu Šoša, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, od 28. studenog 2024., poslovni broj: P-595/2023, u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tuženika ..., [adresa], odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, od 28. studenog 2024., poslovni broj: P-595/2023.
II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
„I Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj. 266-85/2005 od dana 08. ožujka 2005.g. sklopljenog između parničnih stranaka, u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.672,26 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u eurima od niže naznačenog datuma dospijeća
i to:
15.04.2011 45,56
29.04.2011 2,09
13.05.2011 59,81
17.06.2011 88,03
29.06.2011 3,95
21.07.2011 94,92
12.08.2011 118,03
31.08.2011 4,64
15.09.2011 100,14
30.09.2011 4,10
14.10.2011 87,37
31.10.2011 3,59
17.11.2011 85,68
30.11.2011 3,28
19.12.2011 84,97
31.12.2011 2,24
16.01.2012 92,30
31.01.2012 1,39
15.02.2012 97,86
16.03.2012 99,69
17.04.2012 97,65
15.05.2012 100,74
31.05.2012 40,93
15.06.2012 60,36
30.06.2012 40,70
16.07.2012 57,65
31.07.2012 53,81
16.08.2012 45,31
31.08.2012 94,88
17.09.2012 2,02
30.09.2012 92,19
31.10.2012 97,29
20.12.2012 99,73
17.01.2013 97,95
14.02.2013 88,33
28.02.2013 0,19
21.03.2013 94,92
25.04.2013 95,22
26.04.2013 1,53
16.05.2013 92,70
17.06.2013 85,38
26.06.2013 1,87
30.06.2013 0,03
16.07.2013 83,36
16.08.2013 85,79
20.08.2013 0,88
31.08.2013 0,83
19.09.2013 89,21
15.10.2013 94,35
15.11.2013 92,43
16.12.2013 94,14
20.01.2014 95,17
17.02.2014 96,08
17.03.2014 98,42
26.03.2014 6,42
31.03.2014 0,02
15.04.2014 97,95
15.05.2014 95,31
22.05.2014 1,16
31.05.2014 0,01
16.06.2014 94,33
15.07.2014 94,42
14.08.2014 98,05
27.08.2014 1,52
31.08.2014 0,05
15.09.2014 100,79
15.10.2014 100,61
14.11.2014 102,86
17.12.2014 104,83
21.01.2015 103,97
11.02.2015 2,52
17.02.2015 104,83
19.03.2015 104,23
15.04.2015 104,17
18.05.2015 2,53
sve od dospijeća do isplate po stopi koja se do 31. srpnja2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzrokovani trošak parničnog postupka od 1.400,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje, teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.”
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; - dalje: ZPP).
2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio više bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a posebno ističe bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a budući da postoji proturječnost izreke i razloga presude, da o pojedinim odlučnim činjenicama nema razloga, kao i da postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju pobijane presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samog zapisnika u kojem su sadržane izjave. Osim navedenog ističe i da sud uopće nije utvrđivao relevantne činjenice u ovom predmetu smatrajući da je vezan za utvrđenja iz spora „Potrošač“ temeljem odredbe članka 502.c ZPP - a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), iako je bio dužan utvrditi sve činjenice i razmotriti sve tuženikove navode o pravnim pitanjima u konkretnom sporu.
2.2. Tuženik nadalje ističe da se prvostupanjski sud neosnovano pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora i iz razloga što se ta utvrđenja prema članku 502.c ZPP-a, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, odnose samo na postupke radi naknade štete, a ne i na postupke stjecanja bez osnove, kao i zbog toga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 29. travnja 2005. (pravilno bi bilo 8. ožujka 2005.) prije nego što je stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: ZZP/07), te da je odredba članka 138.a kasnijeg ZZP/07 stupila na snagu tek Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/09) o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovaj i druge individualne postupke . Navodi i da sud uopće nije obrazložio na temelju čega je zaključio da je on-tuženik nepošten u smislu članka 1115. ZOO-a, a osobito iz razloga što iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je bio pošten, te ističe i da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i u bankarskoj praksi uobičajeno, tako da bi tužitelj u slučaju osnovanosti tužbe imao pravo na zatezne kamate samo od dana podnošenja tužbe.
2.3. Tuženik smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje iz razloga što prvostupanjski sud pogrešno smatra da se temeljem članka 138. Zakona o potrošačkom kreditiranju i članka 502.c ZPP -a, presuda u kolektivnom sporu ima primijeniti u ovom postupku u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu, zatim da je sud neosnovano odbio njegov prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, koji se odnosi na metodu kojom je izvršen izračun, budući da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je izračun sastavljen primjenom tečaja na dan isplate kredita, dakle s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule.
2.4. Osporava i primjenu materijalnog prava navodeći da je prvostupanjski sud neosnovano proizveo učinak fiksne kamatne stope na Ugovor o kreditu, da je trebao prilikom određivanja zadatka vještaku primijeniti i veću kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora vrijedila za kunske kredite, pri čemu se poziva i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK/15), navodi i da je sud pogrešno primijenio propise o zaštiti potrošača jer da tužitelj nije dokazao da su ispunjene kumulativne pretpostavke ništetnosti, da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena sukladno članku 22. ZOO-a pa da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja i to osobito iz razloga što u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu, zatim da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je u smislu članka 1115. ZOO -a bio pošteni stjecatelj pa da tužitelj ima pravo na zatezne kamate samo od dana podnošenja tužbe. Osim toga navodi i da je pogrešna primjena pravila o zastari i primjena prava EU, a obzirom da smatra da je pogrešno usvojen tužbeni zahtjev kao osnovan da je pogrešna i odluka o troškovima postupka, to i zbog toga što prvostupanjski nije dao dostatno obrazloženje vezano za iznose pojedinih radnji zastupanja koje je priznao tužitelju, te da je iz tog razloga pogrešno primijenio i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
2.5. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećan za PDV od 62,50 eura i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 116,45 eura.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika je neosnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima , te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.672,26 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje u tekstu: Ugovor), sklopljenog 8. ožujka 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika ..., kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 4.672,26 eura zbog sjecanja bez osnove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog mjesečno preplaćenog iznosa do isplate kao razlike koja je nastala zbog promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita.
7. Iz spisa predmeta prvostupanjskog suda proizlazi da među strankama nije sporno:
- da su tužitelj i prednik tuženika sklopili predmetni Ugovor kojim je prednik tuženika kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita , stambeni kredit u iznosu od 46.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 10 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu,
- da se radi o potrošačkom kreditu,
- da se radi o standardnom ugovoru sadržaj kojeg je odredio tuženik, osim u odnosu na visinu kredita i rok otplate,
- da je prednik tuženika tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu, te da je kredit u cijelosti otplaćen.
8. Prema žalbenim navodima tuženika sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, uz tuženikovo isticanje prigovora i argumenata koje je isticao i u tijeku prvostupanjskog postupka, odnosno sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u predmetnom Ugovoru nepoštene odredbe , pripada li tužitelju pravo na isplatu preplaćenog iznosa i u kojem iznosu, od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate, je li nastupila zastara potraživanja, te je li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
9. Na predmetni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedino j ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati , dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., poslovni broj: Pž-6632/2017-10, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., poslovni broj P-1401/2012, u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalih banaka, i u ovom predmetu prednik tuženika, od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zašiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Dakle, u provedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđeno je da tuženici u tom kolektivnom sporu, između kojih i pravni prednik tuženika u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.
11. Valja navesti i da je Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; dalje - ZZP/07) koji je važio u vrijeme otplate kredita, u članku 138.a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12. Nadalje, unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; - dalje: ZOO), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13/EEZ i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako to navodi i Ustavni sud RH u rješenju broj:
U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a osim toga nepoštenost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pravilno pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.
13. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a. Naime, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu (članak 107. Izmjena i dopuna ZPP „Narodne novine“ 70/19) pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.
13.1. U tom smislu je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
14. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imajući u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu, pravilno zaključio (prethodno saslušavši tužitelja, a djelatnike tuženika nije bio u mogućnosti saslušati jer tuženik nije dostavio u spis predmeta njihove osobne podatke tj. ime, prezime, niti adresu, dok saslušanje javnog bilježnika i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije važno za donošenje odluke i to iz razloga što javni bilježnik potvrđujući ugovor o kreditu, nije dužan upoznati potrošača s rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope ili valutne klauzule, niti on o tom treba imati stručno znanje, već je njegova dužnost upoznati i upozoriti stranke na posljedice same solemnizacije ugovora, s tim da je o potrebi saslušanja javnog bilježnika u ovakvim postupcima svoje pravno shvaćanje iznio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U -III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.) da tuženik nije dokazao da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da su njegovi zaposlenici svakom klijentu koji želi sklopiti ugovor o kreditu objasnili sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju ugovora o kreditu, odnosno posljedice i rizike takve ugovorne odredbe.
14.1. Naime, prvostupanjski sud je izvršio analizu spornih ugovornih odredbi, te je u dokaznom postupku saslušao tužitelja iz čijeg iskaza nasuprot žalbenim navodima tuženika proizlazi da mu tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju Ugovora nije dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju spornih ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, pa tako niti i o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog Ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, čime je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da je prvostupanjski sud pravilno vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je prednik tuženika sudjelovao kao stranka u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem: Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP/03 (članak 96. i 97. ZZP/07) u vezi s člankom 4. ZOO -a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno članku 87. ZZP/03 (članak 102. ZZP/07) i članku 322. ZOO-a.
14.2. Slijedom navedenog, polazeći od utvrđenog u postupku pravilno se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu i njihov izravan učinak na predmet spora te zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne, zbog čega su žalbeni navodi u kojima se osporavaju takva utvrđenja prvostupanjskog suda neosnovani.
15. Provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Smiljani Čučuković, dipl.oec., utvrđeno je da zbog promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita, postoji razlika u iznosu od 5.607,87 eura, zatim da postoji i tzv. negativna tečajna razlika iznosa manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj koja iznosi 635,61 eura, te napose da neto preplata tečaja iznosi 4.672,26 eura, što je sve prikazano u posebnim tablicama i u pojedinačnim mjesečnim iznosima.
15.1. Na nalaz i mišljenje te izračun vještaka tužitelj nije prigovarao, te je podneskom od 6. listopada 2024. specificirao tužbeni zahtjev tako što je predložio donošenje presude (točka II izreke) kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 4.672,26 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, dakle tužitelj je utužio iznos umanjio za negativnu tečajnu razliku (iako tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, pa tužitelj nije bio dužan umanjiti tražbinu za iznos negativne tečajne razlike koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita, što proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)
15.2. Kako je tuženik je podneskom od 4. listopada 2024. prigovorio metodi izračuna jer da preplatu nije trebalo izračunati temeljem početnog tečaja CHF kao i primjenom početne kamatne stope, vještakinja se po nalogu suda podneskom od 15. listopada 2024. očitovala na prigovore tuženika u kojem je u bitnome navela da je koristila metodu koja se koristi kada se utvrđuje preplate zbog ništetnosti promjene tečaja u odnosu na početni tečaj jer da u slučaju ništetnosti vrijede početni uvjeti, zatim da je koristila tečaj CHF na dan dospijeća u skladu s Ugovorom i karticom kredita, te da je koristila stvarne podatke iz kartice kredita (za razliku od tuženika koji je dostavio svoju pojednostavljenu simulaciju), te je svoj vještački nalaz usmeno iznijela i na ročištu od 7. studenog 2024. pri čemu je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i očitovanja, nakon čega tuženik više nije isticao primjedbe, pa uobzirujući činjenicu da tuženik nije predložio provođenje novog vještačenja po drugom vještaku, pravilno je prvostupanjski sud poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka Smiljane Čučuković, dipl.oec., kao stručnom i danom u skladu s pravilima struke.
15.3. Osim toga valja navesti i da sudsko utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna , te da obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli) tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, pa je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj kao jedino valjano određen i pošten, a u odnosu na prigovor tuženika da je vještak trebao primijeniti veću kamatnu stopu odnosno kamatnu stopu primjenjivu na kredite u HRK, ističe se da se ovdje ne radi o kreditu u valuti HRK, već u valuti CHF, slijedom čega ovaj sud zaključuje da tuženik neosnovano prigovora metodi izračuna vještaka, to tim više što je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev umanjujući ga i za negativnu tečajnu razliku. Pri tome valja navesti i da prema praksi suda EU članak 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala , da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nije bilo (spojeni predmeti C - 154/2015, C-307/2015, C-308/2015), tako da je sačinjenim vještačenjem u konkretnom slučaju omogućeno saniranje negativnih učinaka spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
16. Prvostupanjski sud je stoga uz pravilnu primjenu materijalnog prava u pobijanoj presudi utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te naložio tuženiku da tužitelju zbog promjene tečaja CHF isplati iznos od 4.672,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate anuiteta do isplate, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavka 1. ZOO-a.
17. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO -a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, odnosno od svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj (tuženik kao financijska institucija je nesavjestan stjecatelj jer se prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije) dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.
18. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, prema članku 225. ZOO- a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare, to se u ovome slučaju primijenjuje opći zastarni rok.
18.1. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) Na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (Su -IV-47/2020-2), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječn ja 2022. (Su-IV-33/22-2), izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
18.2. Uobzirujući odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude broj Pž -6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule. Od navedenog dana teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., tako da se primjenjuje zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, dakle zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti spornih ugovornih odredbi nije nastupila.
19. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a budući je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, kako sa osnovom tako i visinom tužbenog zahtjeva, te mu je osnovano dosudio trošak u iznosu od 1.400,00 eura sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, dok tuženiku koji je u cijelosti izgubio parnicu, nije dosuđen parnični trošak.
19.1. Pravilno je prvostupanjski sud obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 28. studenog 2024., a odredbom Tbr. 52. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23; - dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura, slijedom čega neosnovano tuženik u žalbi ističe nepravilnu primjenu Tarife, a neosnovano navodi i da prvostupanjski sud nije dao dostatno obrazloženje vezano za iznose pojedinih radnji koje su tužitelju priznate kao opravdane.
20. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena je kao neosnovana, te je prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.
21. Na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavka 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom.
Slavonski Brod, 9. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
