REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-856/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ivančević Marinković i partneri, Split i punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ljubičić&Vrdoljak d.o.o. Split protiv 1. tuženice ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, Zagreb, 2. tuženice UF, OIB [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženice PF, OIB [osobni identifikacijski broj], obje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Toni Kurtović, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, od 19. lipnja 2024., poslovni broj: P-3969/2023-20, u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja CF iz [adresa] kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, od 19. lipnja 2024., poslovni broj: P-3969/2023-20.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Ništetnim se proglašavaju ugovori ... broj 80277/05 (015823), broj 53628/07 (015824), broj 113863 od 9. veljače 2011., broj 136079 od 28. listopada 2011., broj 161924 od 29. kolovoza 2012., broj 187671 od 24. lipnja 2013., broj 220195 od 26. lipnja 2014., broj 226078 od 18. rujna 2014., broj 246639 od 30. lipnja 2015. i broj 296921 od 19. listopada 2016.

2. Nalaže se tuženoj pod 1, da sva financijska sredstva naplaćena od tužitelja po kreditima iz točke 1. isplati na tekući račun tužitelja otvoren kod tužene pod 1, u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, uvećano za zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos, a što se tužitelj obvezuje specificirati nakon provedenog vještačenja.

3. Nalaže se tuženoj pod 1 ... da obračuna ukupan iznos financijskih sredstava koje je dobila od tužitelja po osnovi otplate svih kredita navedenih pod točkom 1.

4. Razlika između iznosa financijskih sredstava pod točkom 3., koji je naplaćen tužitelju od strane tužene pod 1 i iznos posljednjeg (8) kredita [broj] od 19.10. 2016. godine, jeste stvarni iznos potraživanja/dugovanja između tužene pod 1 i tužitelja, kojega je dokumentirano dužna utvrditi.

5. Ukoliko se tužena pod 1 ogluši u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude, u skladu sa točkama 3. i 4. ove presude utvrditi razliku, zbog ogluhe, sud utvrđuje da između tužene pod 1 i tužitelja nema potraživanja, a niti dugovanja po osnovi ugovora o kreditima kako slijedi: 1) broj: 113863 od 09.02.2011. god.; 2) broj: 136079 od 28.10.2011. god.; 3) broj: 161924 od 29.08.2012. god.; 4) broj: 187671 od 2 P- 3969/2023-20 24.06.2013. god.; 5) broj: 220195 od 26.06.2014. god.; 6) broj: 226078 od 18.09.2014. god.; 7) broj: 246639 od 30.06.2015. god.; i 8) broj: 296921 od 19.10.2016. god.

6. Razlika odnosno financijska sredstva utvrđena pod točkom 4., a u skladu sa točkom 5., dodati će se ili oduzeti (ovisno o visini razlike) od financijskih sredstava utvrđenih pod točkom 2., ove presude, te tako utvrđeni iznos jeste stvarni iznos koji je dužna tužena pod 1 isplatiti tužitelju u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

7. Nalaže se tuženima da solidarno u jednakima iznosima podmire troškove ovog sudskog postupka tužitelju, po pravomoćnosti ove presude uplatom na tekući račun tužitelja ili slanjem preko pošte na gornju adresu tužitelju.

II Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženoj pod 1 parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR, a tuženima pod 2 i 3 trošak u iznosu od 880,00 EUR sa zateznom kamatom koja na označene iznose teče od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbe podnose punomoćnica tužitelja Anita Juretić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ivančević, Marinković i Partneri, Split, punomoćnik tužitelja FF, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ljubičić&Vrdoljak, Split te tužitelj osobno.

3. Tužitelj žalbu po punomoćnici Aniti Juretić podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da u pobijanoj presudi postoji proturječnost između onoga što je navedeno u obrazloženju presude i sadržaja zapisnika s ročišta od 10. travnja 2024., u odnosu na iskaz svjedokinje ČF, sestre tužitelja. Nadalje ističe da je iskaz navedene svjedokinje prvostupanjski sud u cijelosti obezvrijedio zaključivši da je svjedokinja iskazivala isključivo na temelju saznanja koja ima od tužitelja, iako je svjedokinja jasno iskazala da navode tužitelja nije provjeravala jer se 2. tužena držala boljom od nje te je smatrala da je njihova obitelj prljava i nije je dostojna. Tužitelj također ističe relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, navodeći da je prvostupanjski sud zaključio kako tužitelj nije priložio dokaze kojim bi potkrijepio svoje navode da ga je 2. tužena ucjenjivala prijetnjom samoubojstvom.

3.1. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, tužitelj navodi da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio da je tužitelj pod prisilom sklopio predmetne ugovore o kreditu, odnosno da se radi o ugovorima koje bi u skladu s odredbom članka 322. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima trebalo smatrati ništetnim. Ističe da iz iskaza svjedokinje ČF, kao i iz drugih provedenih dokaza, proizlazi da je tužitelj sklopio predmetne ugovore o kreditu ucjenom 2. tužene, a sve kako bi zaštito svoju maloljetnu djecu od njezinih prijetnji. Nadalje navodi da je u postupku iznio brojne dokaze kojima potkrepljuje tvrdnju da su predmetni ugovori ništetni jer se radi o ugovorima koji po svom karakteru odgovaraju zelenaškim ugovorima i koji se imaju smatrati ništetnima u smislu članka 329. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da prvostupanjski sud o tim navodima nije dao odgovarajuće razloge, odnosno da nije obrazložio zbog čega predmetni ugovori nemaju karakter zelenaških ugovora pa da je stoga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

3.2. Tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Troškove žalbenog postupka ne potražuje.

4. U žalbi, koju podnosi po odvjetniku FF, tužitelj prvostupanjsku presudu pobija iz svih razloga navedenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje ZPP). Ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a te članka 8. ZPP-a, smatrajući da izreka presude proturječi razlozima presude, odnosno da ista ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama te je opskrbljena nedostacima zbog kojih se ne može ispitati, a da ujedno postoji i proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge zbog kojih odbija točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. tužbenog zahtjeva, iako navedeni dio tužbenog zahtjeva egzistira i bez točke 1. tužbenog zahtjeva te da je nesporno da je tužitelj isplaćivao anuitete predmetnih kredita i nakon prestanka bračne zajednice, a krediti su utrošeni na imovinu 2. i 3. tužene pa da je jasno da tužitelj osnovano traži da mu vrate isplaćeno.

4.1. Nadalje u žalbi navodi da je sud odbio točku 1. tužbenog zahtjeva uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje o situaciji u koju ga je 2. tuženica dovela i kojom ga je prisilila na sklapanje za njega iznimno nepovoljnih obveznih odnosa. Međutim, ističe da sud pri tome nije niti izveo sve dokaze koje je tužitelj predložio, štoviše nije ni saslušao tužitelja, zbog čega se postavlja pitanje na temelju čega je sud zaključio da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje, a istodobno je odbio izvesti dokaze kojima je upravo te tvrdnje dokazivao. Smatra da je prvostupanjski sud takvim postupanjem počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, o čemu se prema navodima žalbe, sudska praksa već izjasnila u brojnim odlukama.

4.2. Osim toga, žalbom se osporava ocjena izvedenih dokaza te utvrđeno činjenično stanje. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud iskaz svjedokinje ČF, posve pogrešno procijenio, zanemarivši pri tome da je ova svjedokinja izričito navela da je tužitelj bio pod pritiskom, da ga je 2. tužena ucjenjivala te prijetila samoubojstvom.

4.3. Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka te predlaže žalbu usvojiti, pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati u cijelosti te da se tuženicima naloži da solidarno naknade tužitelju troškove postupka, a podredno pobijanu presudu ukinuti, a predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Troškove žalbenog postupka ne potražuje.

5. Tužitelj žalbom koju podnosi osobno pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da je presuda pogrešna i nije utemeljena na zakonu.

5.1. U bitnom navodi da je 2. tužena tijekom njihovog bračnog i zajedničkog života prema njemu postupala na način koji je, prema njegovim tvrdnjama, doveo do sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Posebno ističe da ga je 2. tužena, kako navodi, seksualno zlostavljala, prisilila na brak te mu tijekom zajedničkog života prijetila samoubojstvom, zbog čega je bio izložen pritisku i strahu. Navodi da je upravo u takvim okolnostima pristao na sklapanje predmetnih ugovora o kreditima, smatrajući da je time pokušavao zaštiti sebe i svoju tada maloljetnu djecu.

5.2. Nadalje navodi da je 2. tužena od njega zahtijevala sklapanje novih kreditnih obveza i kupnju stana, odnosno da je na različite načine utjecala na njegove odluke vezane za imovinu i kredite. U tom kontekstu ističe i okolnosti njihova bračnog života kao i događaje za koje smatra da potvrđuju njegovu tvrdnju o pritisku kojem je bio izložen. Dalje navodi okolnosti vezane uz svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu, zdravstveno i životno stanje te obiteljske prilike, smatrajući da i te okolnosti treba uzeti u obzir pri ocjeni njegova postupanja i odluka koje je donosio tijekom trajanja braka.

5.3. Zaključno smatra da je žrtva niza kaznenih djela, ponajprije lihvarstva koje se nad njim sustavno provodi te da je očekivao da će sud po službenoj dužnosti to i utvrditi te zatražiti službeno postupanje državnih institucija koje su dužne zaštiti građane.

5.4. Osim toga navodi da je podnio tužbu koja je prihvaćena i nije vraćena na uređenje, što znači da je prvostupanjski sud tužbu smatrao podobnom za odlučivanje pa smatra da drugostupanjski sud ima sve bitne elemente za donošenje pravedne presude te proglašenje ništetnima dva namjenska i jednog nenamjenskog kredita, odnosno preinačenje prvostupanjske presude na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, a podredno presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

6. U odgovoru na žalbe 1. tuženica predlaže žalbe odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrđeno je da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP-a, budući da u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim navodima tužitelja u dijelu u kojem je tvrdio da predmetni ugovori imaju obilježja zelenaških ugovora, odnosno da su ugovori o kreditu ništetni i prema odredbi članka 329. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 28/15; dalje ZOO), što je ujedno i žalbeni navod tužitelja.

8.1. Međutim, navedena bitna povreda u konkretnom slučaju nije razlog za ukidanje presude suda prvog stupnja jer je nedostatke u prvostupanjskoj odluci moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku, primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a, s obzirom da je prvostupanjski sud proveo sve potrebne dokaze te da se odlučne činjenice mogu utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

8.2. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 7. stavak 1. ZPP-a, kao niti bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 221.a ZPP-a. Naime, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je proveo sve dokaze koje je tužitelj predložio do zaključenja prethodnog postupka, osim dokaza saslušanjem 3. tuženice od kojeg je tužitelj odustao, što je prvostupanjski sud utvrdio raspravnim rješenjem od 30. kolovoza 2021. Prvostupanjski sud je proveo dokaz saslušanjem svjedokinje ČF, tužitelja i 2. tužene, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da nije saslušan u postupku. Od predloženih dokaza, prvostupanjski sud nije proveo financijsko vještačenje, a koji dokaz nije predložen do zaključenja prethodnog postupka.

8.3. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući da je prvostupanjski sud odlučne činjenice pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a te pravilno primijenio materijalno pravo. Žalbenim navodima tužitelja, utvrđeno činjenično stanje i pravilnost primjene materijalnog prava nije dovedena u sumnju niti su izneseni takvi navodi koji bi doveli u pitanje zaključke prvostupanjskog suda o postojanju slobodne volje tužitelja pri sklapanju predmetnih ugovora. Nije osnovan ni žalbeni navod tužitelja kojim pobija odluku o parničnom trošku.

9. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovora sklopljenih sa 1. tuženicom broj: 80277/05 (015823), broj 53628/07 (015824), broj 113863 od 9. veljače 2011., broj 136079 od 28. listopada 2011., broj 161924 od 29. kolovoza 2012., broj 187671 od 24. lipnja 2013., broj 220195 od 26. lipnja 2014., broj 226078 od 18. rujna 2014., broj 246639 od 30. lipnja 2015. i broj 296921 od 19. listopada 2016. te po toj osnovi isplata novčanih sredstava koje je 1. tuženici platio tužitelj.

10. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je između 1. tuženice i 2. tuženice sklopljen Ugovor o stambenom [broj kredita], 16. lipnja 2005. za iznos od 97.200,00 CHF, u kojem je tužitelj sudužnik, a 3. tuženica založni dužnik,

- da je između 1. tuženice i 2. tuženice sklopljen Ugovor o stambenom [broj kredita], 5. srpnja 2007. za iznos od 44.500,00 CHF, u kojem je tužitelj sudužnik, a 3. tuženica založni dužnik,

- da ostali ugovori o kreditu, koji su predmet tužbenog zahtjeva, nisu dostavljeni u sudski spis,

- da je brak između tužitelja i 2. tuženice razveden 3. studenog 2009.

- da su tužitelj i 2. tužena, 8. srpnja 2010. pred Općinskim sudom u Trogiru sklopili sudsku nagodbu, kojom su uredili međusobne imovinske odnose nakon prestanka bračne zajednice, na način da je tužitelju u isključivo vlasništvo pripao stan u [adresa] u površini od 60,18 m2, a 2. tuženoj osobni automobil BMW 316 I te police životnog osiguranja kod [obrt] i [obrt], da je tužitelj preuzeo kredite u iznosu od oko 70.000,00 CHF na način da će podići novi kredit kod 1. tužene rezerviran pod brojem 45863/10, broj partije: 40273298408, u svrhu zatvaranja [broj kredita] za preostali iznos glavnice od 34.000,00 CHF i namjenskog [broj kredita] za preostali iznos glavnice od 900,00 eura te smanjenja glavnice po [broj kredita], na iznos od 50.000 CHF, isplatu kojeg iznosa glavnice je preuzela 2. tužena te se obvezala osloboditi tužitelja obveze sudužnika po svim kreditima u kojima je isti sudužnik,

- da je tužitelj iskazao da je [broj] sklopio radi sprječavanja samoubojstva 2. tuženice, da je na sklapanje [broj] pristao zbog ucjena 2. tuženice te radi zbrinjavanja tadašnje bračne zajednice i njihove djece, kao i da je bračna zajednica između njega i 2. tužene prijevarna i zasnovana na silovanju te da je od strane 2. tuženice bio sustavno ucjenjivan i držan u ropstvu, da [broj kredita] još uvijek otplaćuje u mjesečnom iznosu od 3.120,00 kn, da su 1. i 2. tuženice u dogovoru te da se njega sustavno maltretira na način da mu se svaki mjesec prijeti opomenama i da 1. tuženica nikada nije poduzela sredstva prisile protiv 2. tuženice, iako je on sve inicirao zbog neurednosti plaćanja kredita upravo od strane 2. tuženice, zatim da je osam nenamjenskih kredita podignuto u svrhu zatvaranja namjenskih kredita iz 2005. i 2007., nakon što je prekinuta bračna zajednica i nakon što je dodatno morao plaćati dvije alimentacije te da je na podizanje kredita bio prisiljen od strane 1. tuženice jer nije imao sredstava nužnih za život, da ga je 1. tuženica reketarila i da se radi o očito nemoralnim pobudama 1.tuženice zbog kojih je doveden u dužničko ropstvo,

- da je 2. tuženica iskazala da je nakon razvoda braka otplatila kredit iz 2007. i isti zatvorila, da je tužitelj mogao već 2009. započeti s otplaćivanjem glavnice kredita, da je sve što se dalje dogodilo njegova volja te da do ovoga ne bi došlo da je ispoštovao sudsku nagodbu, da stan u [adresa] nije uknjižen na tužitelja isključivo njegovom voljom jer odbija potpisati tabularnu izjavu ... te da njegovo ponašanje predstavlja pokušaj manipulacije nagodbom te maltretiranje 2. tuženice i njihove djece,

- da je svjedokinja ČF, sestra tužitelja izjavila da su joj okolnosti sklapanja ugovora o kreditu s 1. tuženicom poznate iz razgovora s tužiteljem i to da njegova tadašnja supruga, ovdje 2. tuženica, nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da živi u [adresa] i da mora putovati do [adresa] na posao, a da je tužitelj kao uzoran suprug želio udovoljiti svojoj supruzi pa je njihov plan bio da kupe stan u [adresa] također sredstvima kredita, zatim da nema neposrednih saznanja da bi tužitelj bio izložen pritiscima, fizičkoj sili, prinudi ili kakvom drugom neprimjerenom utjecaju od strane tuženica, već joj je samo tužitelj spominjao da ga 2. tuženica ucjenjuje samoubojstvom ako ne kupe stan u [adresa] te da se 2. tuženica uvijek držala boljom od nje, da su ju frustrirale posjete u njihovo selo u [adresa] te da je smatrala da je ta zajednica prljava i da nije dostojna nje, međutim 2. tuženicu ne doživljava negativno, a da je tužitelj u to vrijeme bio u stanju očigledne izbezumljenosti, odavao je dojam čovjeka koji je pred zidom i koji mora nešto poduzeti.

11. Na temelju provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja, uz obrazloženje su predmetni ugovori o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 16. lipnja 2005. i 5. srpnja 2007., sastavljeni u propisanom obliku, da su sudionici pravnog posla punoljetne i poslovno sposobne osobe, a ugovorne odredbe jasne i sadrže sve potrebne elemente pa tako i odobrene iznose, namjene, rokove otplate, kamate, sredstva osiguranja te da se radi o uredno potpisanim ugovorima koji imaju snagu javnobilježničkog akta.

11.1. Prvostupanjski sud zaključuje da navodi tužitelja predstavljaju tvrdnje o počinjenju radnji kojima bi, ako su doista počinjene, mogla biti ostvarena obilježja teških povreda osnovnih ljudskih prava i sloboda, kao i pojedinih kaznenih djela, međutim da tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije postupio u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. ZPP-a i priložio dokaze kojima bi dokazao svoje navode. U odnosu na iskaz svjedokinje ČF, prvostupanjski sud zaključuje da ona nema posebnih i neposrednih saznanja o tome je li 2. tuženica izlagala tužitelja pritiscima, fizičkoj prisili, prinudi ili drugom neprimjerenom i nezakonitom utjecaju, kao i da je ova svjedokinja prenijela isključivo tužiteljeva kazivanja, a da osim toga, svjedokinja ne spominje eventualne ranije probleme bračne zajednice parničnih stranaka, tako da nema ni dokaza o navodno prijevarnom postupanju 2. tuženice i sklapanju braka isključivo zbog koristoljublja.

11.2. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud dalje zaključuje da nema dokaza da je tužitelj predmetne ugovore sklopio pod prisilom, prinudom, prijetnjom ili ucjenom niti da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđenje ništetnosti. Pri tome prvostupanjski sud uzima u obzir i činjenicu da su tužitelj i 2. tuženica nakon razvoda braka, vodili parnični postupak radi diobe bračne stečevine koji je dovršen 2010. sklapanjem sudske nagodbe pa je o diobi imovine stranaka te njihovim budućim pravima i obvezama, odlučeno je slobodnom voljom stranaka, a tužitelj je u sudskom postupku zastupao odvjetnik, što znači da je imao stručnu pravnu pomoć radi zaštite imovinskih interesa.

11.3. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud utvrđuje da se ne može govoriti o nezakonitom postupanju 1. tuženice niti o nezakonitom i nemoralnom utjecaju 2. i 3. tuženice, već o slobodnoj volji tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditima te da tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, na temelju članka 7. stavka 1. ZPP-a, stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoj zahtjev i dužne su predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok prema članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

12.1. Prvostupanjski sud je dao jasne i logične razloge zbog kojih nije prihvatio u potpunosti iskaz svjedokinje ČF, osobito imajući u vidu da je svjedokinja navela da o bitnim činjenicama odnosa 2. tuženice i tužitelja, kao i o razlozima podizanja kredita, iskazuje na temelju onog što je čula od tužitelja, a njegove navode nije daljnje provjeravala.

12.2. Nadalje, tužitelj je u spis dostavio samo ugovore iz 2005. i 2007., dok ostali ugovori o kreditu koji su predmet tužbenog zahtjeva nisu dostavljeni. U spis nisu dostavljeni niti drugi dokazi kojima bi se potvrdile odlučne tvrdnje tužitelja, dok se dokazi na koje tužitelj upućuje u žalbi, a koji se u stvari odnose na podneske tužitelja i pisanu korespondenciju između tužitelja i 1. tuženice u vezi se nepodmirenim novčanim obvezama iz ugovora o kreditu, ne mogu smatrati dokazom ništetnosti sklopljenih ugovora o kreditu pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokaza iz članka 221.a ZPP-a.

13. Odredbom članka 9. ZOO-a propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Prema odredbi članka 342. stavak 1. ZOO-a vjerovnik je u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

14. Odredbom članka 499. stavak 1. ZOO-a propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavatelj predati zajmoprimatelju određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

15. Odredbom članka 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva ništetan, a odredbom članka 329. stavak 1. ZOO-a da je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

16. Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., u pravnom sporu potrebno je ocjenjivati savjesnost i poštenje svakog sudionika određenog pravnog odnosa. U konkretnom slučaju tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo nesavjesno postupanje 1. tuženice prilikom sklapanja predmetnih pravnih poslova. Naprotiv, iz provedenih dokaza proizlazi da je 1. tuženica na zahtjev tužitelja odobravala kredite, između ostalog i radi zatvaranja ranijeg hipotekarnog kredita te poduzela radnje koje bi olakšale trenutnu financijsku situaciju tužitelja.

16.1. Tužitelj je tijekom postupka samo općenito tvrdio da predmetni ugovori imaju obilježje zelenaških ugovora, međutim iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi 1. tuženica, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem tužitelja, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovorila za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je tužitelj dao ili se obvezao dati.

16.2. Sama okolnost da je tužitelj u određenom trenutku imao potrebu za novčanim sredstvima i da je radi podmirenja svojih obveza sklapao ugovore o kreditu nije dostatna za zaključak da je postojao njegov položaj nužde ili teško materijalno stanje koje bi 1. tuženica iskoristila na način propisan člankom 329. ZOO-a. Jednako tako, iz sadržaja ugovora i izvedenih dokaza ne proizlazi postojanje koristi na strani 1. tuženice koja bi bila u očitom nerazmjeru s onim što se tužitelj obvezao dati.

16.3. Dakle, u konkretnom slučaju riječ je o ugovorima o kreditu, u kojima je tužitelj sudužnik ili korisnik kredita, a tužitelj nije dokazao konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je 1. tuženica prilikom sklapanja tih ugovora iskoristila neku od okolnosti iz članka 329. stavka 1. ZOO-a niti da je ugovorena korist bila u očitom nerazmjeru s obvezama tužitelja.

16.4. Slijedom navedenog, nisu dokazani zakonski elementi zelenaškog ugovora iz članka 329. stavka 1. ZOO-a pa nema osnove za zaključak da bi predmetni ugovori bili ništetni po toj osnovi. Ovim se ujedno otklanja bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, utvrđena u prethodnom dijelu obrazloženja, budući da je prvostupanjski sud propustio dati razloge o navodu tužitelja da predmetni ugovori predstavljaju zelenaške ugovore.

17. Nadalje, okolnosti na koje tužitelj ukazuje u žalbi, a koje se odnose na njegov odnos s 2. tuženicom ne mogu dovesti do zaključka da su predmetni ugovori protivni odredbi članka 322. stavka 1. ZOO-a. Za primjenu navedene odredbe potrebno je utvrditi konkretnu protivnost ugovora Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisu ili moralu društva, a takva protivnost u ovom postupku nije utvrđena. Sama tvrdnja tužitelja da je ugovore sklapao pod okolnostima koje opisuje kao prisilu ucjenu ili prijetnju od strane 2. tuženice, ne znači istodobno da je sklapanje ugovora s 1. tuženicom bilo protivno prisilnim propisima ili moralu društva.

18. Stoga se žalbeni navodi tužitelja o okolnostima njegova bračnog odnosa s 2. tuženicom ne mogu poistovjetiti s postojanjem razloga ništetnosti predmetnih ugovora sklopljenih s 1. tuženicom, odnosno da su zbog toga ugovori o kreditu protivni članku 322. ZOO-a.

19. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge zbog kojih odbija točke 2., 3., 4., 5. i 6. tužbenog zahtjeva, valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te da nisu osnovani žalbeni navodi da točke 2., 3., 4., 5. i 6. tužbenog zahtjeva egzistiraju neovisno o točki 1. tužbenog zahtjeva. Iz samog sadržaja tužbenog zahtjeva proizlazi da je tužitelj zahtjevima iz točka 2. do 6. tražio novčane i utvrđujuće posljedice koje izvodi iz tvrdnje o ništetnosti predmetnih ugovora o kreditu. Točka 2. usmjerena je na vraćanje financijskih sredstava koje je tužitelj navodno platio po osnovi predmetnih kredita, točka 3. na obračun tako plaćenih sredstava, točka 4. na utvrđenje razlike između tako obračunatog iznosa i iznosa posljednjeg kredita, dok se točkama 5. i 6. iz toga izvode daljnje posljedice u odnosu na postojanje potraživanja, odnosno dugovanja između tužitelja i 1. tuženice.

19.1. Stoga navedeni zahtjevi ne predstavljaju samostalnu osnovu neovisnu o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora, već svoju pravnu i činjeničnu osnovu izvode upravo iz tvrdnje da su predmetni ugovori ništetni. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za ništetnost predmetnih ugovora, nisu ostvarene niti pretpostavke za usvajanje zahtjeva koji se temelje na posljedicama navodne ništetnosti.

19.2. Nije od odlučnog značaja ni žalbeni navod tužitelja da je tijekom trajanja kreditnih odnosa isplaćivao anuitete, budući da sama činjenica izvršavanja ugovornih obveza ne dokazuje ništetnost ugovora niti iz nje proizlazi osnovanost zahtjeva za vraćanje plaćenih iznosa. Naprotiv, izvršavanje obveza iz ugovora predstavlja okolnost koja sama za sebe ne dovodi u pitanje njegovu valjanost. Dakle, za nastanak posljedica koje tužitelj zahtjevima iz točaka 2. do 6. želi postići bilo bi potrebno prethodno utvrditi postojanje razloga ništetnosti predmetnih ugovora, što u ovom postupku nije utvrđeno.

19.3. Jednako tako, za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije od odlučnog značaja žalbeni navod tužitelja da su sredstva pribavljena predmetnim kreditima utrošena u imovinu 2. i 3. tuženica jer eventualna namjera ili kasnije raspolaganje sredstvima pribavljenim kreditom odnosi se na međusobne odnose tužitelja i ostalih tuženica te ne može dovesti do ništetnosti ugovornog odnosa između tužitelja i 1. tuženice. Pravo na restituciju pretpostavlja postojanje pravne osnove za takvu restituciju, a u konkretnom slučaju tužitelje je svoje zahtjeve za vraćanje isplaćenih sredstava utemeljio na ništetnosti predmetnih ugovora, koja nije utvrđena.

20. Iz svih navedenih razloga, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te na tako utvrđeno činjenično staje pravilno primijenio materijalno pravo pa su, na temelju članka 373.a. ZPP-a, žalbe tužitelja odbijene kao neosnovane, a prvostupanjska presuda potvrđena.

21. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka, koja se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a. Tužitelj nije osporavao pojedinačno dosuđene troškove, a u odnosu na parnični trošak drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

22. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 9. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić