Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-105/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dini Vukušiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. kolovoza 2026. godine u prisutnosti tužitelja uz zamjeničkog punomoćnika Marina Brajka, odvjetnika u Đakovu te zamjeničkog punomoćnika tuženika, HR, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., dana 9. rujna 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3214197740/08 sklopljen 26. kolovoza 2008. godine između tužitelja SR kao Korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.’’

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963323473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, tužitelju SR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti iznos od 437,21 eura na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 573,27 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 9. rujna 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. U preostalom dijelu se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 15. travnja 2025. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi kako je dana 26. kolovoza 2008. godine s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3214197740/08 (dalje: Ugovor) na iznos od 66.150,00 eura koji mu je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Tužitelj je s osnova članka 2. st. 6. Ugovora kao korisnik kredita bio obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Prije podnošenja tužbe ishodio je potvrdu od tuženika iz koje je razvidno kako je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu u iznosu od 3.294,15 kn dana 22. rujna 2008. godine. Pozivom na odredbu članka 96. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga jer je po njemu potpuno nejasna i općenita, ne ukazuje na što se odnosi, o njoj nije bilo mogućnosti pregovarati s tuženikom, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj Ugovora, kojeg je unaprijed pripremio tuženik. Tužitelj navodi i kako ova odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude pod točkama I. i II.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu isticao kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući njegov osnov, istaknuo je prigovor zastare, zatim, prigovarao je da tužitelj nema status potrošača, a prigovorio i vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj. Tuženik je obrazlagao da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da sukladno odredbi članka 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena. Navodio je, zatim, kako je tužitelj u cijelosti informiran o njegovoj potencijalnoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, a osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, navodi da je tužitelju ta informacija bila dostupna i na lecima tuženika, koji su se tužitelju uručivali prije sklapanja kredita. Također, naveo je da je tužitelja upoznao i stavio mu na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano koliki je iznos naknade za obradu kredita. Tuženik je ustvrdio da su njegovi službenici sigurno komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje predmetne naknade, jer se morao utvrditi i sammodel plaćanja naknade, a ista se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita te je pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje i sl.). Tuženik je također istaknuo da predmetna ulazna naknada ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 53. ZZP-a. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, a ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, tuženik je osporio i zahtijevane zatezne kamate te naveo kako bi tužitelj eventualno imao pravo na kamate od podnošenja tužbe.

3. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu te u podnesku od 4. lipnja 2025. godine prije svega naveo kako tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer predmetna tužba sadrži dva glavna zahtjeva i to deklaratorni zahtjev koji je neprocjenjiv pa se sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ima uzeti da je vrijednosti od 1.327,22 eura, i drugi kondemnatorni koji je postavljen u visini od 437,21 eura, pa da je stoga sveukupni VPS 1.764,44 eura, sukladno članku 37. st. 1. ZPP-a. Nadalje, tužitelj je navodio da je u trenutku ugovaranja kredita bio zaposlen kao policijski službenik te da nije bio vlasnik obrta, OPG-a niti trgovačkog društva pa je stoga otklanjao prigovor tuženika da ne bi imao svojstvo potrošača. Sporio je tvrdnje tuženika da bi predmetna odredba bila razumljiva, jasna i transparentna, kao i da se ne bi radilo o znatnoj neravnoteži između ugovornih strana, jer je neravnoteža znatna već kad je dovoljno ozbiljno oštećen pravni položaj potrošača ili su njegova prava smanjena. Ukazuje da se radi o tipskom ugovoru koji je prezentiran po principu "uzmi ili ostavi", a da se o spornoj naknadi moglo pregovarati, tužitelj na nju ne bi pristao. Drži da je predmetna naknada proizvoljan iznos tuženika, koji predstavlja fiktivan trošak na koji tužitelj nipošto ne bi pristao da se o toj naknadi pregovaralo. Slijedom toga, drži da predmetna odredba Ugovora o kreditu ne prolazi test poštenosti, a da je neosnovan i tuženikov prigovor zastare.

4. Tuženik je tijekom postupka ostao kod svojih navoda i prigovora, s time da je izrijekom naveo kako ne spori visinu naplaćene naknade (podnesak od 20. svibnja 2026.).

5. Da bi utvrdio odlučne činjenice, su je pročitao predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3214197740/08 od 26. kolovoza 2008. (str. 6 do 14 spisa), podatke banke o naplaćenoj naknadi (str. 16 spisa) te saslušao tužitelja kao stranku.

6. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje predloženo od strane tužitelja, jer je tuženik tijekom postupka isticao kako osporava samo osnovu tužbenog zahtjeva, odnosno da ne spori visinu naplaćene naknade, a o kojoj postoji i potvrda u spisu.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 i 146/25., dalje ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem ništetnosti odredbe čl. 2.6. Ugovora o kreditu od 26. kolovoza 2008. godine, kojom je ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a osnovom koje je tužitelju dana 22. rujna 2008. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.294,15 kn, te postoji li obveza tuženika na vraćanje naplaćenog iznosa po takvoj odredbi, na ime stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 26. kolovoza 2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3214197740/08, na iznos od 66.150,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, s rokom otplate od 20 godina, a koji kredit je sklopljen u svrhu kupnje kuće. Među strankama je nesporno da je tuženik tužitelju osnovom čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu dana 22. rujna 2008. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.294,15 kn.

10. Među strankama je sporno je li u predmetni Ugovor inkorporirana odredba o tzv. ulaznoj naknadi, tj. o plaćanju naknade za odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna, te postoji li obveza tuženika na isplatu iznosa na ime stečenog bez osnove.

11. Iz Ugovora o kreditu broj 3214197740/08od 26. kolovoza 2008. (str. 6 do 14 spisa) proizlazi da je odredbom članka 2.6. propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora. U samom tekstu Ugovora sud ne nalazi u kojem iznosu se određuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije priložio Odluku o Tarifi naknade za usluge Kreditora, koja se navodi u predmetnoj odredbi članka 2. Ugovora.

12. Tužitelj je u svom iskazu navodio kako je predmetni kredit podizao tijekom 2008. godine u svrhu kupnje obiteljske kuće u kojoj i danas živi. Tu kuću nikada nije iznajmljivao ili davao u zakup, niti je u njoj obavljao ikakvu poslovnu djelatnost. Naime, tužitelj je navodio kako nikada nije imao otvoren obrt, niti je bio vlasnik OPG-a ili kakvog trgovačkog društva. Opisivao je kako mu je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu rečeno tek da se mora platiti naknada za obradu kredita i da se bez nje kredit ne može dobiti, o toj odredbi nije bilo mogućnosti pregovaranja u smislu da bi se kredit mogao bez nje zaključiti ili da se njezin iznos, koji je unaprijed bio određen od strane banke, smanji. Predmetna naknada mu je naplaćena prilikom isplate kredita na način da je iznos kredita umanjen za istu. Kreditni referent mu nije objašnjavao na što se to točno ova naknada odnosi i koji se to troškovi njome naknađuju, a pored iste, snosio je i sve ostale troškove kredita, kao što je to bio trošak javnog bilježnika prilikom ovjere ugovora te troškovi osiguranja. Navodio je još kako u obrascu Ugovora o kreditu nije bila navedena specifikacija predmetne naknade za obradu kredita, a nije se mogao sjetiti je li uz obrazac ugovora dobivao kakve dodatne obrasce u kojima bi bilo to navedeno. Na upit punomoćnika tuženika, odgovorio je da nije pitao je li moguće izbjeći plaćanje predmetne naknade ili da se ista snizi jer iz onoga što mu je bilo prezentirano, bilo mu je jasno da se radi o naknadi koja se mora platiti, o kojoj nije bilo mogućnosti pregovaranja, sve po principu "uzmi ili ostavi".

13. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je tužitelj uvjerljivo i sukladno priloženoj materijalnoj dokumentaciji iskazivao, a čijem iskazu se nije ni prigovaralo, niti se ičim doveo u pitanje ili osporio.

14. Iz navedenog, sud je utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, da je tužitelj isti sklapao u svojstvu potrošača, da je Ugovor zaključen na obrascima koje je unaprijed sastavljala banka tuženika, da se, dakle, radi o standardiziranom ugovoru sastavljenom unaprijed od strane trgovca, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, po principu "uzmi ili ostavi", da prilikom zaključenja istog nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženoj odredbi kao ni o njenoj visini, budući da je ista bila unaprijed propisana od strane tuženika, a s kojim iznosom tužitelj nije bio uopće upoznat. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije valjano ni upoznat sa spornom odredbom tj. o naknadi za odobravanje kredita i njezinim značenjem, kao niti o prirodi takve naknade, odnosno što se to istom podmiruje.

15. Na pravni odnos stranaka u ovoj pravnoj stvari se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05. i 41/08., dalje: ZOO) koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

16. Prema odredbi članka 96. st. 1. i 2. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, prema odredbi članka 102. stavka 1. i 2. istog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Također, odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

18. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema članku 1115. kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju, navedena odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu je nepoštena sukladno članku 96. stavku 1. ZZP-a. Naime, ista je određena u tipskom, tj. standardiziranom ugovoru sastavljanom od strane tuženika kao trgovca, na unaprijed formuliranim obrascima, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranom ugovornoj odredbi o kojoj stranka potrošač, konkretno tužitelj, nije imao mogućnosti pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Uostalom, to je potvrđeno iskazom tužitelja, iz kojeg proizlazi da isti nije bio uopće upozoren niti upoznat sa značenjem predmetne odredbe. Dalje, činjenica jest da je ugovaranje jednokratne naknade za obradu kredita bilo dopušteno, tj. nije bilo zakonom zabranjeno, no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Upravo je tužitelj u svom iskazu ponavljao kako ne bi pristao na istu da je bilo pregovaranja. Isto tako, navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu je nejasna i neodređena jer se ne zna točno na što se odnosi, a s obzirom na to da se navodi kako se određuje sukladno Odluci banke, koja nije sastavni dio Ugovora, a tuženik ju tijekom ovog postupka nije uopće dostavio u spis, nisu poznati uopće parametri temeljem kojih je ista tužitelju naplaćena u iznosu od 3.294,15 kn, pa proizlazi da je takva odredba sama po sebi neodređena, nejasna i nerazumljiva. Za nadodati je da je po istoj toj odredbi tužitelj snosio i sve ostale troškove kredita, kao što je trošak javnog bilježnika te troškovi osiguranja, pa se postavlja pitanje što se to naknađivalo "s osnove odobravanja kredita". Kako je utvrđeno da sporna odredba nije jasna i lako razumljiva, to ista nije isključena po čl. 99. ZZP-a od ocjene nepoštenosti.

21. Tužitelju nije bilo obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade. Shodno tome, nejasno je i nerazumljivo, na što se uopće odnosi odredba predmetnog Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem Rev-673/2023. Tuženik nije spornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva kredita opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao na što se ista konkretno odnosila. Sporna ugovorna odredba je nerazumljiva iz razloga jer tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takove odredbe, iako je tuženik bio i morao biti svjestan tog rizika. U ovom je postupku, iskazom tužitelja, utvrđeno da je pri sklapanju predmetnog Ugovora u potpunosti izostalo pregovaranje o ovoj odredbi, ista mu uopće nije tumačena i objašnjena, a što se protivi načelu savjesnosti i poštenja, dok je pri tome utvrđeno da se bez te odredbe Ugovor o kreditu nije mogao zaključiti.

22. Stoga, proizlazi da je spornom odredbom predmetnog Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega je ništetna, ta se odredba među strankama ne može primijeniti, pa je tuženik sukladno članku 323. ZOO-a dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi te odredbe. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade koja mu je neosnovano naplaćena, pri čemu je između stranaka nesporno da je predmetna naknada naplaćena 22. rujna 2008. u iznosu od 3.294,15 kn/437,21 eura.

23. Shodno prethodno navedenom, u skladu s člancima 323., 1111. i 1115. ZOO- a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

24. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju i zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je ista nepoštena i time ništetna, a tuženik je nepošten od trenutka njena ugovaranja i naplate.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 2.6. predmetnog Ugovora o kreditu, a u odnosu na zahtjev za isplatu, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu Ugovora utvrdi ništetnom, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što bi u konkretnom slučaju bila pravomoćnost ove presude u točki I.

26. Sud je rješenjem na pripremnom ročištu 21. svibnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 437,21 eura, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a. Naime, ovaj sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženika da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora pa ga ovaj sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat naplaćene naknade za odobravanje kreditnog zahtjeva, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

27. Odluka o trošku pod točkama III. i IV. izreke temelji se na odredbama članka 151., 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) i priloženom troškovniku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podneska od 4. lipnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1.), zastupanja na ročištima 21. svibnja 2026. i 28. kolovoza 2026., za svaki u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1.), što s pripadajućim PDV-om ukupno iznosi 500,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 13,27 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 60,00 eura. Sve navedeno ukupno iznosi 573,27 eura, a na koji iznos su tužitelju dosuđene i zahtijevane zatezne kamate od dana donošenja ove presude.

28. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu 3. srpnja 2026. u zahtijevanom iznosu od 50,00 eura uvećano za PDV, jer je ovo ročište odgođeno krivnjom tužitelja, budući da isti nije pristupio, a ročište je bilo zakazano radi njegova saslušanja.

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Đakovu 9. rujna 2026.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku