Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-1683/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A B E Z

O D R Ž A V A N J A R A S P R A V E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP Banke d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kojega zastupa punomoćnik Vedran Anić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti, izvan ročišta, dana 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu broj 47599/06 od 21. srpnja 2006. godine zaključenog između tužitelja MC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kao kreditora koja u čl. 11. PRIJEVREMENA OTPLATA glasi:

„Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.“

r i j e š i o  j e

I.

Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 260,04 EUR.

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju MC, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 9. rujna 2026., kao dana donošenja odluke, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 27. travnja 2026. navodi se u bitnome da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio je sa prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 47599/06 od 21. srpnja 2006. godine, kojim prednik tuženika odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.000,00, CHF prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca.

1.2. Člankom (točkom) 11. Prijevremena otplata Ugovora o kreditu, da je ugovoreno da Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora. Suštinski, navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužitelju da je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužitelj dana 20. prosinca 2010. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 332,81 CHF / 260,04 EUR.

1.3. Spornim člankom (točkom) 11. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv Prijevremena otplata regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

1.4. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke.

1.5. U slučaju prijevremene otplate kredita da ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita.

1.6. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Iz svega da je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio.

1.7. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da nakon provedene glavne i javne rasprave donese presudu kojom će utvrditi ništetnom dio odredbe članka 11. Ugovora o kreditu broj 47599/06 od 21. srpnja 2006., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, a kojom je ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora, kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 8. svibnja 2026., tuženik prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari ističe prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora, navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov, ali priznaje sve odlučne činjenice, ne osporava tužitelju status potrošača i ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove postupka.

2.2. Što se tiče merituma, tuženik priznaje sve odlučne činjenice, ne osporava tužitelju status potrošača, ali osporava visinu, te predlaže da sud, primjenom članka 332. a. st. 2. ZPP, donese presudu bez održavanja rasprave, kojom će tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka.

3. Sud ovu presudu donosi bez održavanja rasprave, primjenom članka 332. a. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"; broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.; dalje: ZPP), obzirom da je tuženik priznao odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, a ne postoje druge smetnje za njeno donošenje.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: dopis tuženika upućen punomoćniku tužitelja dana 29. kolovoza 2023., Ugovor o kreditu broj 47599/06 od 21. srpnja 2006., Izračun EKS te Otplatni plan za navedeni ugovor o kreditu, podatke o plaćanjima po navedenom kreditu, Zahtjev za prijevremenom otplatom kredita u cijelosti od 20. prosinca 2010. te obračun prijevremene otplate kredita.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom dijela odredbe članka 11. Ugovora o kreditu broj 47599/06 od 21. srpnja 2006., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika, Societe Generale – Splitska banka d.d., kao kreditora, a kojom je ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 21. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 47599/06, temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja, bez određene namjene; sa rokom otplate 84 mjeseca. Nije bilo sporno niti da je člankom 11. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za slučaj otplate kredita prije ugovorenog roka, i to u iznosu određenom aktom Kreditora. Nije bilo sporno niti da je tužitelj zaključio navedeni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača.

8. Nadalje, nije bilo sporno niti da je tužitelj dana 20. prosinca 2010. predmetni kredit prijevremeno otplatio, za što mu je naplaćena naknada u iznosu od 260,04 EUR.

9. Među strankama je sporno je li navedena odredba članka 11. Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom te je li osnovan istaknuti prigovor zastare.

10. Tuženik nije osporio navode tužitelja da bi se u konkretnom slučaju radilo o kreditu kao potrošačkom, tipskom ugovoru u kojemu tužitelj nesporno ima status potrošača. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti je li odredba članka 11. predmetnog Ugovora o kreditu, ništetna ili ne.

11. Prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.; dalje: ZOO), korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

11.2. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

12. Odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

13. Tuženik tijekom postupka nije osporio navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je osporio navode da prijevremenom otplatom kredita ne trpi nikakvu štetu, budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata slijedom čega ne trpi nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita.

14. Prema stavu ovog suda, tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

15. Tuženik, na kojemu je teret dokaza u smislu članka 7. i članka 219. ZPP, niti ne navodi u čemu bi se točno manifestirala šteta koja mu je nastala radi prijevremene otplate kredita tužitelja odnosno iznesenim činjeničnim supstratom ne argumentira konkretno postupanje i djelovanja zaposlenika banke prilikom prijevremene otplate kredita u slučaju tužitelja, njihovo daljnje plasiranje na tržište, a radi kojega postupanja da je on pretrpio štetu, a niti je osporio navode tužitelja iz činjeničnog osnova tužbe, navedene u točke 13. obrazloženja.

16. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita , slijedom čega je opravdano je za zaključiti da se, kod ugovaranja naknade, ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već ista u svojoj suštini predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranom članku 1024. st. 4. ZOO, jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi.

16.2. Drugim riječima, odredba članka 6.3. predmetnog Ugovora o kreditu o naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

17. Dodatno prednjem, iz samog sadržaja ugovorne odredbe proizlazi da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno aktu Banke, dakle, ne navode se nikakvi parametri o eventualno nastaloj šteti u smislu članka 1024. st. 3. ZOO.

18. Zaključiti je da odredba članka 11. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita, u iznosu od 260,04 EUR, u svojoj suštini predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, te da je ista ništetna, budući da je protivna citiranoj kogentnoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO, što znači da nije pravno valjana.

19. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

20. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

21. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare, koji je u cijelosti neosnovan, obzirom da deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

27. Slijedom iznesenog, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude.

28. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima parničnog postupka.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.

30. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 1.328,00 EUR, čemu je tuženik pravovremeno, prije upuštanja u raspravljanje, prigovorio, smatrajući kako je vrijednost predmeta spora previsoko određena, predlažući da sud rješenjem kao vrijednost predmeta spora odredi iznos od 260,04 EUR.

31. Tuženik smatra da, obzirom da se u konkretnom slučaju radi samo o deklaratornom tužbenom zahtjevu, pri čemu iz dokumentacije koja prileži tužbi proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 260,04 EUR, kako se pravni interes tužitelja kod deklaratornog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti iscrpljuje u samom iznosu te naknade, pa da svako označavanje vrijednosti predmeta spora iznad iznosa od 260,04 EUR predstavlja isključivo pokušaj neopravdanog bogaćenja putem troškova postupka.

32. Nadalje, navodi da svako označavanje vrijednosti predmeta spora iznad iznosa od 260,04 EUR predstavlja isključivo pokušaj neopravdanog bogaćenja putem troškova postupka te da iz navedenoga proizlazi kako je jasno drastično i namjerno "napumpavanje" vrijednosti predmeta spora, da se prijeđe tarifni razred od 25 bodova (50,00 EUR po radnji) u onaj od 100 bodova, 200,00 EUR po radnji, sa jednim i isključivim ciljem da bi se generirali četiri puta veći troškovi postupka, što da predstavlja očitu zloupotrebu procesnih ovlaštenja te nedopušteno i nemoralno raspolaganje tužitelja.

33. Ovaj sud je stava kako je tuženik osnovano prigovorio da bi u tužbi označena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 EUR, bila previsoko postavljena, što ima utjecaj na odmjeravanje troškova parničnog postupka.

34. Prema odredbi iz članka 40. stavak 2. ZPP, u situaciji kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju tužitelj u tužbi naznačio.

Ukoliko je očito da je vrijednost predmeta spora po tužitelju suviše visoko ili suviše nisko naznačena, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenje za zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupak, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost označene vrijednosti predmeta spora te će rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (st. 3.).

35. Glede pravnog pitanja određivanja vrijednosti predmeta spora, u procesnim situacijama u kojima je postavljeni deklaratorni zahtjev od prethodnog pitanja uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo jasno pravno shvaćanje prema kojemu se, u slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev (deklaratorni preambul) kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost tužbenog zahtjeva na činidbu, a ne i ona zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-688/00 od 7. siječnja 2004. Izbor odluka 1/2004-251, Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. Izbor odluka 2/2002-156, Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Rev-1927/2017 od 18. siječnja 2022. i dr.).

36. Međutim, u konkretnom je slučaju tužitelj postavio samo deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe članka 11. Ugovora o kreditu, bez zahtjeva za restitucijom temeljem ništetne ugovorne odredbe, a među strankama nije sporno kako je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 260,04 EUR.

37. Člankom 10. ZPP propisano je da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova.

38. Mišljenje je ovog prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju, neovisno o tome što je tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijevao samo utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, bez postavljenog zahtjeva za restitucijom (činidbom) temeljem te ništetne odredbe, vrijednost predmeta spora treba odrediti upravo temeljem visine naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je tužitelju nesporno naplaćena, a čije utvrđenje ništetnosti zahtijeva u ovom postupku (260,04 EUR), odnosno da je vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 1.328,00 EUR previsoko određena, što ima utjecaja na odmjeravanje troškova postupka, na što osnovano ukazuje tuženik. Dodatno, tužitelj nije, po istaknutom prigovoru tuženika, niti naveo i obrazložio zašto je vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.328,00 EUR.

39. Stoga je, primjenom članka 40. st. 4. ZPP, riješeno kao u točki I izreke rješenja.

40. Dakle, prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 260,04 EUR te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

41. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 27. travnja 2026. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 50,00 EUR, što uvećano za PDV po stopi od 25 % (12,50 EUR) daje iznos od 62,50 EUR;

- sastav podneska od 17. lipnja 2026. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 50,00 EUR što uvećano za PDV po stopi od 25 % (12,50 EUR) daje iznos od 62,50 EUR, dakle ukupno 125,00 EUR.

42. Navedenom je iznosu valjalo pridodati iznos od 13,27 EUR na ime sudske pristojbe za tužbu te iznos od 6,64 EUR na ime sudske pristojbe za presudu bez održavanja rasprave, čime se došlo do ukupnog iznosa od 144,91 EUR na ime troškova postupka, na koji je iznos tužitelju priznata i zatezna kamata, tekuća od 9. rujna 2026. kao dana donošenja odluke do isplate.

43. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja.

U Splitu, 9. rujna 2026.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis