REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] P 5

Poslovni broj: Us I-20/2026-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja PČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Marija Budimir (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Puli, Rovinjska 9, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave istarske, Policijske postaje Umag - Umago s Ispostavom Buje - Buie, Umag, Jadranska 11, radi zabrane ulaska i boravka u Republiku Hrvatsku, 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja dopunskog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Umag - Umago s Ispostavom Buje - Buie, KLASA: UP/I-216-04/23-01/413, URBROJ: 511-08-23-24-5 od 1. kolovoza 2024., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Dopunskim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/23-01/413, URBROJ: 511-08-23-24-5 od 1. kolovoza 2024., dopunjeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/I- 216-04/23-01/413, URBROJ: 511-08-23-23-2 od 7. prosinca 2023. na način da se tužitelju, strancu - državljaninu Savezne Republike Njemačke, određuje zabrana ulaska i boravka u Republiku Hrvatsku u trajanju od tri godine. Dopunsko rješenje doneseno nakon donošenja ovosudne presude, poslovni broj: Us I-78/2024-11 od 12. lipnja 2024. godine.

1.1. Izreka rješenja od 7. prosinca 2023. glasi:

„Protjeruje se iz [adresa], GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], od oca G, rođen **.**.1990. godine u [adresa], državljanin Njemačke, s mjestom prebivališta u [adresa], Njemačka, posjeduje osobnu iskaznicu Republike Njemačke serijskog broja L797H4Y61 izdana dana 31.07.2019. godine s rokom važenja do 30.07.2029. godine.

Državljaninu države članice EGP-a određuje se zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od pet (5) godina.

Zabrana počinje teći od dana isteka prethodne zabrane izrečene od strane Policijske postaje Poreč broja 511-08-27/4-UP/l-131-2021 od 29.11.2021. godine, odnosno od 04.01.2026. godine.

Dostava Rješenja obaviti će se na adresu opunomoćenika Marije Budimir, odvjetnica iz Pule, Rovinjska 6.

Ako osoba ovlaštena za zastupanje ili opunomoćenik za zaprimanje pismena u tijeku postupka promjeni adresu i o tome propusti obavijestiti javnopravno tijelo, dostavlja će se obaviti izravno stranci, kao da osoba ovlaštena za zastupanje ili opunomoćenik za primanje pismena nisu određeni. Obzirom da se radi o stranci sa prebivalištem izvan [adresa], u ovom slučaju dostava će se obaviti preko tijela državne uprave nadležnog za vanjske poslove dostavom na kućnu adresu.“

1.2. Izreka presude od 12. lipnja 2024., u dijelu koji se ne odnosi na troškove spora, glasi:

„I. Poništava se točka 2. rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Umag-Umago s Ispostavom Buje-Buie, KLASA: UP/I-216-04/23-01/413, URBROJ: 511-08-23-23-2 od 7. prosinca 2023., te se nalaže tuženiku da, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke u odnosu na točku I. izreke ove presude, donese dopunsko rješenje kojim se određuje trajanje zabrane ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda iznesenima u obrazloženju ove presude.

II. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja točaka 1., 3., 4. i 5. rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Umag – Umago s Ispostavom Buje - Buie, KLASA: UP/I-216-04/23-01/413, URBROJ: 511-08-

23-23-2 od 7. prosinca 2023. godine.“

1.3. Presuda od 12. lipnja 2024. potvrđena je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3353/2024-2 od 22. listopada 2025. godine.

2. Tužitelj u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost dopunskog rješenja od 1. kolovoza 2024. i tvrdi, u dijelu koji se tiče merituma ovoga spora, u bitnome, sljedeće. Osporavano rješenje nije smjelo biti doneseno prije negoli Visoki upravni sud Republike Hrvatske odluči o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostupanjske presude od 12. lipnja 2024. godine. I u osporavanom su rješenju činjenice koje mogu utjecati na odluku o vremenu trajanja zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku zlonamjerno utvrđivane. To se naročito odnosi na tužiteljeve poslove interese u Republici Hrvatskoj, koje tužitelj dodatno opisuje. Tužitelj se radi zaštite svojih prava obratio Europskom sudu za ljudska prava (zahtjev br. 30210/24), vezano uz povredu članka 1. Protokola 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija), što se odnosi na postupovna jamstva u pogledu protjerivanja stranaca. Zahtjev se odnosi na ovosudni predmet poslovnog broja Us I-1502/2021, koji čini ishodište povezanih sporova. U tom je postupku Vlada Republike Hrvatske dostavila jednostranu izjavu s ciljem rješavanja pitanja obuhvaćenih zahtjevom, ponudivši iznos naknade za materijalnu i nematerijalnu štetu te troškove i izdatke tužitelja. Vlada je izjavom priznala kršenje članka 1. Protokola broj 7 uz Konvenciju. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano dopunsko rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 9.514,87 eura, od čega se 9.312,50 eura (PDV uključen) odnosi na nagradu za troškove zastupanja, dok se iznos od 202,37 eura odnosi na putne troškove tužiteljeve opunomoćenice.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Tuženik je postupio u skladu s presudom Upravnog suda u Rijeci od 12. lipnja 2024., te s mjerodavnim propisima. Osporavano rješenje ne tiče se reguliranja boravišta, pa je nejasan s time povezan dio tužbenih navoda. Nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj zatečen u nezakonitom boravku na hrvatskom teritoriju. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Ovaj je spor izvorno vođen pod poslovnim brojem Us I-1747/2024. Izvanraspravnim rješenjem od 7. siječnja 2025. određen je prekid spora do pravomoćnog okončanja upravnog spora vođenog pod poslovnim brojem Us I- 78/2024. Visoki upravni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tužitelja i potvrdio rješenje o prekidu spora (drugostupanjsko rješenje, posl. br. Usž-910/2025-2 od 21. studenoga 2025.). Nakon što je Visoki upravni sud Republike Hrvatske, presudom, poslovni broj: Usž-3353/2024-2 od 22. listopada 2025. potvrdio prvostupanjsku presudu donesenu u predmetu poslovnog broja Us I-78/2024., ovaj je spor nastavljen pod poslovnim brojem Us I-20/2026.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, u spisu ovosudnog predmeta vođenog pod poslovnim brojem Us I-78/2024 i u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni i drugi postupovni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U odnosu na točku I. izreke presude od 12. lipnja 2024. u obrazloženju te presude navedeno je sljedeće:

„14. Međutim, odluka tuženika o trajanju protjerivanja (t. 2. osporavanog rješenja) u okolnostima dotičnog slučaja ne može biti ocijenjena zakonitom, u smislu nužnosti adekvatnog obrazlaganja svrhovitosti konkretnog odabira trajanja protjerivanja.

15. Općenito, odluka o trajanju zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. ZUP-a), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS).

16. Ovdje je nesporno da je zabrana određena u okviru zakonom dane ovlasti i u granicama ovlasti. No, okolnost da je do ulaska tužitelja u Republiku Hrvatsku došlo za vrijeme trajanja ranije određenoga četverogodišnjeg protjerivanja sâma po sebi nije dovoljna za zaključak da iduće protjerivanje tužitelja mora trajati duže od prije određenog protjerivanja (k tomu, u maksimalno dopuštenom trajanju od pet godina), niti se iz vida može izgubiti da bi ovime ukupno (kumulirano) protjerivanje tužitelja trajalo devet godina, pri čemu tužitelj nije državljanin treće zemlje, već je građanin Europske unije. Rješenjem Policijske postaje Poreč – Parenzo od 29. studenoga 2021. tužitelj je protjeran iz Republike Hrvatske na četiri godine, slijedom saznanja Sigurnosno-obavještajne agencije o pripadnosti tužitelja međunarodnoj kriminalnoj organizaciji. Ta je informacija već uzeta u obzir (konzumirana) prilikom donošenja rješenja od 29. studenoga 2021., a takva ili srodna činjenica nije ponovno utvrđena u predmetnom postupku. Pri tome je očito da se kratkotrajni ulazak tužitelja u Republiku Hrvatsku unatoč mjeri zabrane ulaska i boravka, po ozbiljnosti sigurnosnog rizika (opasnosti za javni poredak), ne može uspoređivati s bitno većim sigurnosnim rizikom (opasnošću za javni poredak) koji je uzet u obzir prilikom prijašnjeg protjerivanja tužitelja, određenog u kraćem trajanju, čak ni kada se rizik vezan uz nezakonit ulaska u zemlju sagleda u cjelini s činjenicom da je tužitelj ranije već bio protjeran iz Republike Hrvatske. Povezano s time, izostalo je i valjano obrazloženje odluke tuženika da, unatoč netom iznesenome, tužitelju odredi duže protjerivanje, i to u maksimalno dopuštenom trajanju, premda je, općenito u pravnom poretku, određivanje najstrože dopuštene mjere prema stranci predviđeno za najozbiljnije oblike kršenja zakona.

17. Uzevši u obzir navedeno, Sud je poništio dio tuženikova rješenja kojim je određeno petogodišnje trajanje protjerivanja tužitelja (čl. 58. st. 1. ZUS-a), uz odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim se osporena zakonitost ostalih odluka sadržanih u osporavanom rješenju (čl. 57. st. 1. ZUS-a). Time je, u dijelu koji se tiče odlučivanja o trajanju protjerivanja tužitelja iz Republike Hrvatske, predmet vraćen na ponovni postupak, i to po drugi put, zbog čega je i protiv točke I. izreke presude dopuštena presuda (čl. 66. st. 1. ZUS-a, a contrario čl. 66.a st. 1. toga Zakona). Upravni sud, pri tome, nije ovlašten primijeniti slobodnu ocjenu umjesto javnopravnog tijela (čl. 58. st. 1. i 3. ZUS-a). Dodatno zasebno odlučivanje o trajanju protjerivanja ovdje ne remeti dinamiku cjelovitog rješavanja upravne stvari, jer trajanje predmetnog protjerivanja ionako neće započeti za vrijeme trajanja prije određenog protjerivanja. U izvršenju ove presude tuženiku preostaje dopunskim rješenjem ponovno odlučiti o trajanju protjerivanja tuženika, u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda, kojima je tuženik vezan (čl. 81. st. 1. i 2. ZUS-a).“

8. Meritum ovog upravnog spora ograničen je na ocjenu zakonitosti odluke tuženika o trajanju zabrane ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj, koje trajanje je osporavanim dopunskim rješenjem određeno na vrijeme od tri godine.

9. U osporavanom dopunskom rješenju citirane su mjerodavne odredbe Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine" br. 66/19, 53/20, 144/20 i 114/22). Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

10. U članku 23.d stavku 1. podstavku 3. Pravilnika o načinu utvrđivanja uvjeta za ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj državljana država članica Europskog gospodarskog prostora i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 126/12, 81/13, 38/15, 85/15, 132/17, 101/18, 66/19 i 107/20) propisano je da će se zabrana ulaska i boravka državljaninu države članice EGP-a i članu njegove obitelji koja se izriče rješenjem o protjerivanju odrediti će se u trajanju od 3 mjeseca do 5 godina ako je, između ostalog, ušao u Republiku Hrvatsku za vrijeme trajanja zabrane ulaska i boravka.

11. Odluka o trajanju zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta: ZUS). Ovdje je nesporno da je zabrana određena u okviru zakonom dane ovlasti i u granicama ovlasti. Sud utvrđuje da je u tom pogledu tuženik u ponovnom postupku postupio u skladu uputama iznesenima u presudi od 12. lipnja 2024. godine. Tužitelj je ulaskom u Republiku Hrvatsku svjesno prkosio važećoj i poznatoj mu zabrani boravka u Republici Hrvatskoj. Upravo radi zaštite svojih poslovnih interesa, tužitelj je dodatno trebao voditi računa o dužnosti poštivanja hrvatskog pravnog poretka. Sagledavajući cjelinu tužiteljeva postupanja, Sud ne nalazi da je određivanje trajanja zabrane na vrijeme od tri godine bilo protivna svrsi radi koje je ta ovlast dana. Ocjena je Suda i da navedeno trajanje zabrane nije protivno podnačelu najmanje tegobnosti, kao elementu načela razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa (članak 6. stavak 2. ZUP-a). Uzgred, tužitelju je izvršenju ovosudne presude od 12. lipnja 2024. određeno trajanje zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj koje je za 40% kraće od trajanja određenog točkom 2. tuženikova rješenja od 7. prosinca 2023., a trogodišnje trajanje zabrane vrlo je blizu sredini raspona propisanog trajanja zabrane.

12. Nadalje, što se tiče postupka koji je tužitelj pokrenuo pred Europskim sudom za ljudska prava, ukazuje se na sljedeće. Točkom II. raspravnog rješenja od 18. veljače 2026. tužitelj je pozvan da obavijesti Upravni sud u Rijeci o možebitnom pravomoćnom okončanju tog postupka. Do zaključenja rasprave u ovome sporu tužitelj nije dostavio takvu obavijesti. Izjava Vlade Republike, na koju se pozvao tužitelj, dostavljena je u fazi pokušaja prijateljskog rješenja pred Europskim sudom za ljudska prava. Prema pravilu 62. stavku 2. Poslovnika toga Suda, u skladu sa člankom 39. stavkom 2. Konvencije, pregovori o prijateljskom rješenju su tajni i neće biti na štetu argumenata stranaka u postupku, a u sporu se ne može pozivati ili oslanjati ni na kakvu pisanu ili usmenu komunikaciju niti na ikakvu ponudu ili ustupak učinjen u okviru pokušaja postizanja prijateljskog rješenja. Navedena izjava Vlade Republike Hrvatske ne može, dakle, sâma po sebi utjecati na odlučivanje Europskog suda za ljudska prava, pa niti jedna od ustaljenih tehnika tumačenja prava ne daje valjano pravno uporište za zaključak da ta izjava može utjecati na rješavanje ovog upravnog spora. Uz to, tužitelj u ovome sporu ne može doći u povoljniji položaj slijedom povrede dužnosti čuvanja tajnosti pregovora o prijateljskom rješenju. Uzgred, u javnom i privatnom pravu, kao i u međunarodnom pravu, dosljedno je normirana koncepcija prema kojoj izjave, prijedlozi, ustupci i informacije usmjereni prema postizanju nagodbe ne stvaraju nikakvu obvezu sve dok se sporazum formalno ne sklopi. Ratio te koncepcije sastoji se u poticanju konsenzualnog rješavanja sporova, zaštiti slobode volje stranaka, taktičkoj simetričnosti (ravnoteži u pregovorima), zaštiti pregovaračkog prostora, razgraničenju od konstitutivnog akta nagodbe (sporazuma i sl.), obvezujućem učinku samo onog dogovora koji je doista konačno prihvaćen, razlikovanju pregovaračke i konačne volje stranaka, izbjegavanju da se pokušaj postizanja kompromisa pretvori u zamku, te očuvanju povjerljivosti pregovora.

13. Naposljetku, imajući u vidu da je drugostupanjski sud potvrdio presudu od 12. lipnja 2024., te da je potvrdio odluku o prekidu ovoga spora do okončanja spora vođenog pod poslovnim brojem Us I-78/2024, prigovor tužitelja o preuranjenom donošenju dopunskog rješenja ne utječe na ishod ovoga spora.

14. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

15. Pri odbijanju tužbenog zahtjeva, trebalo je odbiti i zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora (članci 144. i 147. ZUS-a). Podredno, ni u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva ne bi bili priznati dijelovi troškovnika tužitelja koji se ne odnose na sastav tužbe i na pristup na jedno ročište na raspravu, budući da je: održavanje daljnjih ročišta za raspravu prouzročeno krivnjom tužitelja; žalba protiv rješenja o prekidu spora odbijena; sadržaj kasnijih podnesaka mogao biti iznesen na raspravi. Usto, u pogledu zahtjeva za naknadu putnih troškova tužiteljeve opunomoćenice, pravo je tužitelja da ga zastupa opunomoćenik kojega će sam izabrati. Međutim, imajući na umu članak 144. stavak 1. ZUS-a, ima mjesta primjeni stajališta ovog i drugih sudova (npr. odluka Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-3770/04 od 12. rujna 2007.), prema kojem trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi spor na teret protivne stranke može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda koji vodi spor. Podredno, troškovnik tužitelja neosnovano sadržava i PDV na putne troškove opunomoćenice tužitelja, budući da prema Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25) odvjetnik ima pravo obračunati porez na dodanu vrijednost na obavljene radnje predviđene Glavom prvom Tarife, dok putni troškovi odvjetnika predstavljaju izdatke nastale radi izvršenja povjerenog mu posla (uređene Glavom drugom Tarife), a ne odvjetničke radnje na koje je PDV dopušteno obračunati.

U Rijeci 9. rujna 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetnici Mariji Budimir, Pula, Rovinjska 9

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi istarskoj, Policijskoj postaji Umag - Umago s Ispostavom Buje - Buie, Umag, Jadranska 11