REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: Pn-109/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu Martini Klanac, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Luke Bućana, u pravnoj stvari tužiteljice ĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Hajdek, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Grad Samobor, Samobor, Trg kralja Tomislava 5, OIB: 33544271925, kojeg zastupa punomoćnica ĐJB, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 31. kolovoza 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 9. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 6.300,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 22. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana .

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa 700,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 22. kolovoza 2025. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe izvršena podneskom tužiteljice od 15. lipnja 2026.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu 2.040,73 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 18. studenoga 2024. u [adresa], na šetalištu Vugrinščak, pala zbog oštećenja nogostupa i pritom zadobila tjelesne ozljede. Tvrdi da je do nezgode došlo zbog neodržavanja odnosno nepropisnog održavanja nerazvrstane ceste i javne površine. Smatra da je za održavanje predmetne površine odgovoran tuženik Grad Samobor kao jedinica lokalne samouprave. Ističe da je tuženik bio dužan osigurati obavljanje komunalne djelatnosti na način kojim se sprječava nastanak štete građanima. Navodi da joj je nakon nezgode pružena medicinska pomoć u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu. Tvrdi da joj je nakon operativnog zahvata na lijevoj podlaktici ostao ožiljak duljine 15 centimetara. Na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te naknade za tuđu pomoć i njegu potražuje ukupno 5.500,00 eura. Navodi da se 4. veljače 2025. obratila tuženiku odštetnim zahtjevom u mirnom postupku, ali da je tuženik taj zahtjev odbio kao neosnovan. Stoga zahtijeva isplatu 5.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 5. veljače 2025. do isplate te naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva, postojanje uzročno-posljedične veze između stanja šetnice, pada tužiteljice i nastalih ozljeda, a podredno i visinu zahtjeva. Tvrdi da nije dokazano da je tužiteljica pala upravo na mjestu navedenom u tužbi niti da je uzrok njezina pada bila neravnina na pločniku. Dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza supruga tužiteljice jer je zainteresiran za ishod postupka, a iz njegove izjave proizlazi da nije vidio sam uzrok pada. Ukazuje i na nesuglasje između tvrdnje da se pad dogodio na šetalištu Vugrinščak i navoda iz medicinske dokumentacije prema kojem je tužiteljica pala „na ulici“. Navodi da tim dijelom šetnice svakodnevno prolazi velik broj ljudi te da ranije nisu zaprimljene prijave padova, oštećenja ili potrebe za sanacijom. Ističe prigovor isključive odgovornosti tužiteljice, smatrajući da je štetni događaj posljedica njezine krajnje nepažnje. Tvrdi da je oštećenje bilo minimalno jer je nedostajao jedan opločnik, zbog čega je nastala visinska razlika od približno dva centimetra. Smatra da tužiteljica nije bila dovoljno usredotočena na hodanje jer je bila u šetnji s unukom, dok su joj kolica koja je gurala zaklanjala preglednost. Dodaje da tužiteljica živi u [adresa] i poznaje predmetnu frekventnu šetnicu pa je uz uobičajenu pažnju mogla izbjeći pad. Podredno navodi da je zatražena naknada previsoka s obzirom na težinu ozljeda te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Podneskom od 15. lipnja 2026. tužiteljica je nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka povisila tužbeni zahtjev na način da je zahtijevala isplatu iznosa 7.000,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 22. kolovoza 2025. do isplate.

4. Tuženik se nije protivio preinaci tužbe, već se upustio u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu.

5. Budući da je tužiteljica visinu zahtjeva povisila nakon provedbe medicinskog vještačenja, a da se tuženik upustio u raspravljanje po preinačenom zahtjevu, valjalo je na temelju čl. 190. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) dopustiti preinaku i odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

6. Sud je tijekom postupka pročitao medicinsku dokumentaciju za tužiteljicu (list 5-24), izjavu svjedoka PJ od 17. siječnja 2025. (list 25-26) i odštetni zahtjev (list 31-32), pregledao je fotografije oštećenja šetališta (list 30-31), saslušao je tužiteljicu (list 50-51) i svjedoka PJ (list 51-52) te je proveo medicinsko vještačenje po vještaku dr. Jakši Filipović-Čuguri (list 63-65).

7. Sud nije proveo predloženi dokaz očevidom na mjestu štetnog događaja jer među strankama nije bilo sporno da je na predmetnom dijelu šetališta postojalo opisano oštećenje, a stranke su tijekom postupka suglasno navele da je to oštećenje naknadno sanirano, pa očevidom više ne bi bilo moguće utvrditi stanje šetališta kakvo je bilo u vrijeme štetnog događaja. Pritom se ističe i da su izgled i opseg tadašnjeg oštećenja jasno vidljivi na fotografijama koje je tužiteljica dostavila u spis. Osim toga, sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine naknade za tuđu pomoć i njegu, s obzirom da su stranke na ročištu od 31. kolovoza 2026. taj iznos učinili nespornim.

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske i neimovinske štete koja joj je nastala kao posljedica pada 18. studenoga 2024. na [adresa] u [adresa].

9. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisano je da je onaj tko drugom prouzroči štetu dužan tu štetu naknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Dakle, pretpostavke odgovornosti za štetu su štetnik, štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost i krivnja.

10. Sukladno čl. 1084. ZOO, osobe koje obavljaju komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od javnog interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovito obavljaju tu djelatnost.

11. Prema čl. 1092. st. 1. ZOO, oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

12. Odredbom čl. 4. st. 2. i čl. 8. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 68/18, 110/18 i 32/20; dalje: ZKG) propisano je da se komunalne djelatnosti obavljaju kao javna služba te su jedinice lokalne samouprave i pravne osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti dužne osigurati obavljanje komunalnih djelatnosti u skladu s načelima na kojima se temelji komunalno gospodarstvo. Komunalnu djelatnost, u smislu čl. 22. st. 1. toč. 2. ZKG čini i održavanje javnih površina na kojima nije dopušten promet motornim vozilima. Sukladno 23. st. 2. ZKG, pod održavanjem javnih površina na kojima nije dopušten promet motornih vozila podrazumijeva se održavanje i popravci tih površina kojima se osigurava njihova funkcionalna ispravnost.

13. Među strankama nije sporno da se šetalište Vugrinščak nalazi na području Grada Samobora, koji ga je na temelju citiranih odredaba ZKG dužan održavati. Nadalje, nesporno je i da je na tom šetalištu u trenutku štetnog događaja postojalo oštećenje u vidu nedostajućeg opločnika i posljedično neravnine na pločniku.

14. Sporno je, međutim, je li tužiteljica pala upravo na označenom dijelu šetališta i je li uzrok njezina pada bilo navedeno oštećenje, odnosno postoji li uzročno-posljedična veza između propusta u održavanju šetališta, pada i nastalih ozljeda. Sporno je i predstavlja li takvo oštećenje neodgovarajuće održavanje javne površine za koje odgovara tuženik ili je do pada došlo isključivo odnosno djelomično zbog nepažnje tužiteljice. Konačno, sporne su bile vrsta, intenzitet i trajanje posljedica ozljeđivanja, opseg potrebne tuđe pomoći i njege te visina pripadajuće naknade štete.

15. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je 18. studenoga 2024. između 10.30 i 11.30 sati sa suprugom šetala [adresa] u [adresa]. Navela je da je suprug hodao s njezine desne strane i razgovarao s njom, dok je ona gurala kolica u kojima se nalazio njihov unuk u dobi od 18 mjeseci. Na nogama je imala tenisice. U jednom je trenutku nogom zapela na mjestu na kojem je nedostajala jedna kocka i pala na lijevu ruku. Smatra da je neposredno prije pada gledala ispred sebe i prema djetetu u kolicima te da rupu nije vidjela jer su joj kolica zaklanjala pogled. Prilikom njezina pada suprug je prihvatio kolica i spriječio njihovo prevrtanje. Navela je da se pad dogodio na dijelu šetališta pokraj bazena i kafića te da je odmah osjetila jaku i oštru bol u lijevoj ruci. Nakon povratka kući suprug ju je odvezao u Kliniku za traumatologiju u Zagrebu, gdje joj je postavljena longeta i određena kontrola za dva dana. Na kontroli je rendgenskim pregledom utvrđeno da ozljeda neće pravilno zacijeliti pa je približno tjedan dana poslije operirana i u ruku su joj ugrađeni metalni dijelovi. Nakon operacije pohađala je fizikalnu terapiju, ali joj se nije vraćao osjet u ruci, zbog čega je u svibnju ili lipnju 2025. podvrgnuta još jednoj operaciji. Poslije druge operacije dva je tjedna mirovala i ponovno pohađala fizikalnu terapiju, nakon čega joj se stanje poboljšalo i bol postupno smanjila. Navela je da i dalje osjeća bolove pri promjeni vremena, da nema punu snagu u lijevoj ruci te da šaku ne može potpuno rotirati. Nakon prve operacije suprug joj je pomagao pri oblačenju i kupanju, a snaha joj je kuhala, pri čemu joj je takva pomoć bila potrebna približno do veljače, dok joj je nakon druge operacije ponovno bila potrebna oko dva mjeseca. Na lijevom zapešću ostao joj je ožiljak koji je pokazala sudu, a navela je i da predmetnim šetalištem inače vrlo rijetko prolazi. Konačno, iskazala je da je fotografije oštećenja ubrzo nakon nezgode snimio njezin suprug, da oštećenje još neko vrijeme nije bilo sanirano te da je oko prvog ročišta 30. ožujka 2026. primijetila da ga više nema.

16. Svjedok PJ, suprug tužiteljice, je u svom iskazu naveo da se štetni događaj zbio 18. studenoga 2024. oko 11.00 do 11.30 sati, čega se sjeća jer se toga dana obilježava Dan sjećanja na žrtve Vukovara. Naveo je da je vrijeme bilo lijepo te da je sa suprugom šetao šetalištem Vugrinščak. Tužiteljica je hodala s njegove lijeve strane i gurala dječja kolica u kojima se nalazio njihov unuk, a na nogama je imala tenisice. U jednom se trenutku tužiteljica spotaknula i pala na lijevu stranu. Svjedok je tada zadržao kolica, a tužiteljici je pomogao ustati s tla. Tužiteljica se odmah požalila na bol u ruci pa su prekinuli šetnju i vratili se kući. Budući da se bol pojačavala, svjedok ju je odvezao u Kliniku za traumatologiju u Zagrebu, gdje je pregledana, postavljena joj je longeta i određena kontrola. Na sljedećem pregledu rečeno joj je da je potrebna operacija. Tužiteljica je u konačnici bila podvrgnuta dvjema operacijama jer, prema iskazu svjedoka, prva operacija nije uspjela. Za vrijeme oporavka stalno se žalila na bolove te se nije mogla samostalno oblačiti ni tuširati, zbog čega joj je svjedok pomagao. Procijenio je da je takva pomoć trajala približno dva mjeseca nakon svake operacije. Naveo je da tužiteljica i danas osjeća slabost u ruci i povremeno se žali na bolove te da su oboje u vrijeme štetnog događaja bili u mirovini. Konačno, potvrdio je da je osobno snimio fotografije oštećenja šetališta, vjerojatno nakon razgovora s odvjetnikom, ali se nije mogao sjetiti kada, dok je za kasniju sanaciju oštećenja saznao od tužiteljice.

17. Sud je iskaze tužiteljice i svjedoka PJ ocijenio vjerodostojnima jer su o odlučnim okolnostima štetnog događaja iskazivali detaljno, životno, uvjerljivo i međusobno suglasno. Naime, njihovi se iskazi podudaraju u pogledu vremena i mjesta događaja, položaja u kojem su hodali, činjenice da je tužiteljica gurala kolica s unukom, načina njezina pada, pojave boli neposredno nakon pada te odlaska na liječenje. Također, ukazuje se da su iskazi ujedno sukladni medicinskoj dokumentaciji iz koje proizlaze neposredno pružena medicinska pomoć te ozljede koje odgovaraju opisanom padu na lijevu ruku. Pritom okolnost da je u medicinskoj dokumentaciji zabilježeno da je tužiteljica pala „na ulici“ nije u proturječju s njezinim navodom da je pala na šetalištu Vugrinščak jer je riječ o kolokvijalnom i općenitom označavanju pada na vanjskoj javnoj površini, a ne o preciznom opisu mjesta događaja. Konačno, vjerodostojnost iskaza tužiteljice dodatno potvrđuje to što je otvoreno navela da joj je pogled na oštećenje bio zaklonjen kolicima i da je dijelom gledala prema djetetu, iako joj ta okolnost ne ide u prilog pri ocjeni njezina doprinosa nastanku štete.

18. Dakle, sud je na temelju citiranih iskaza i isprava u spisu utvrdio da je štetni događaj prouzročen oštećenjem šetališta koje se sastojalo od nedostajućeg opločnika i nastale neravnine, zbog čega je tužiteljica pri hodu zapela nogom, izgubila ravnotežu i pala na lijevu ruku. Navedeno je oštećenje stoga bilo neposredan uzrok njezina pada, a pad uzrok zadobivenih tjelesnih ozljeda i njihovih posljedica. Time je utvrđena uzročno-posljedična veza između neodržavanja šetališta u stanju funkcionalne ispravnosti i štete nastale tužiteljici.

19. Kako je prema citiranim odredbama ZKG upravo obveza tuženika bila održavati predmetno šetalište, ocjena je suda da tuženik, zbog svog propusta da to šetalište održava na način da osigura njegovu ispravnost za kretanje pješaka, odgovara za štetu koja je tužiteljici nastala kao posljedica štetnog događaja.

20. Međutim, sud je na strani tužiteljice utvrdio doprinos nastanku štetnog događaja od 10% jer iz njezina iskaza proizlazi da se događaj zbio za lijepog vremena i pri dnevnom svjetlu te da je neposredno prije pada pogled usmjeravala dijelom ispred sebe, a dijelom prema unuku u kolicima, pri čemu su joj kolica zaklanjala pogled na oštećenje. Naime, iako se od pješaka ne može zahtijevati da neprekidno gleda u površinu kojom se kreće niti je tužiteljica bila dužna očekivati da će se na uređenom šetalištu nalaziti nedostajući opločnik, bila je dužna kretati se s uobičajenom pažnjom i pravodobno promotriti površinu ispred kolica. Da je tako postupila, predmetno je oštećenje mogla uočiti prije nego što su joj ga kolica zaklonila te ga bez teškoća zaobići. Stoga tužiteljici na temelju čl. 1092. st. 1. ZOO pripada naknada umanjena za njezin doprinos 10%, dakle pripada joj 90% naknade štete.

21. Kako bi utvrdio visinu štete sud je proveo dokaz medicinskim vještačenjem. Vještak Jakša Filipović-Čugura je u svom nalazu i mišljenju naveo da su ozljede tužiteljice mogle nastati opisanom dinamikom ozljeđivanja te da su u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem. Utvrdio je da je kod tužiteljice provedena potrebna dijagnostička obrada i odgovarajuće liječenje. Liječenje je završeno 21. kolovoza 2025. U zdravstvenom kartonu tužiteljice za razdoblje od 11. travnja 2003. do 26. svibnja 2026. nisu utvrđene okolnosti od značenja za predmetno ozljeđivanje. Nakon završenog liječenja zaostalo je trajno ograničenje pokreta lijevog ručnog zgloba i lijeve podlaktice. Vještak je trajne posljedice ozljeđivanja procijenio na 10 %. Tužiteljica je trpjela bolove jakog intenziteta četiri dana, srednjeg intenziteta 14 dana i slabog intenziteta kumulativno 70 dana. Primarni strah bio je jakog intenziteta i kratkotrajan. Tijekom liječenja trpjela je sekundarni strah jakog intenziteta tri dana i srednjeg intenziteta deset dana, nakon čega je kasni strah u obliku bojaznosti i zabrinutosti trajao kumulativno 65 dana. Tuđa pomoć i njega bile su joj potrebne tri sata dnevno tijekom 40 dana, a potom dva sata dnevno tijekom sljedećih 40 dana. Vještak je naposljetku utvrdio postojanje naruženja lakog stupnja koje je povremeno vidljivo.

22. Sud je ovaj nalaz i mišljenje u cijelosti ocijenio vjerodostojnim jer je temeljit i sukladan sadržaju isprava i drugih dokaza u spisu, pri čemu niti stranke na njega nisu imale nikakvih prigovora.

23. Odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da okolnosti slučaja i težina povrede to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete (st.1.), dok st. 2. propisuje da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli, straha, cilju kojem naknada služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

24. Slijedom navedenog, sud smatra da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti tužiteljice. Kod utvrđivanja pravične naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu, sud je uzeo u obzir po vještaku utvrđene kvalifikatorne okolnosti u vidu pretrpljenih bolova, straha, naruženja i trajnih posljedica. Pri tome je imao u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda sa sjednice održane 5.3.2020. i 15.6.2020. (Su-IV- 47/2020-5), sukladno kojem su promijenjeni kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29.11.2002., na način da su isti povećani za 50%, a primjenjuju se na obvezne odnose nastale nakon 1.1.2006. i stupanja na snagu ZOO. Također, sud je imao u vidu i općepoznata inflatorna kretanja od 2020. godine, na koja je i tužiteljica ukazala u svom podnesku od 15. lipnja 2026.

25. Dakle, imajući u vidu naprijed navedene kriterije, sud smatra da pravična novčana naknada za predmetni štetni događaj iznosi 6.000,00 eura, upravo kako je tužiteljica to zatražila u podnesku od 15. lipnja 2026. Međutim, kada se navedena naknada snizi za doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja 10%, dobije se iznos 5.400.00 eura, koji tužiteljici pripada kao pravična novčana naknada za predmetni štetni događaj.

26. Tužiteljica na temelju čl. 1103. ZOO ima pravo i na zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos pravične novčane naknade od dana nakon dana završetka liječenja 21. kolovoza 2025., koji je kao dan nastanka štete utvrđen na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

27. U odnosu na imovinsku štetu u vidu naknade za tuđu pomoć i njegu, sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da su tužiteljici tuđa pomoć i njega bili potrebni tri sata dnevno tijekom 40 dana, a potom dva sata dnevno tijekom sljedećih 40 dana, dakle da joj je kumulativno bilo potrebno 200 sati tuđe pomoći i njege.

28. Na ročištu od 31. kolovoza 2026. stranke su se suglasile da cijena jednog sata tuđe pomoći i njege iznosi 5,00 eura. Budući da je ta činjenica među strankama nesporna, sud ju je prihvatio bez daljnjeg dokazivanja, sukladno čl. 214. st. 1. ZPP

29. Dakle, puna naknada imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege iznosi 200 sati po 5,00 eura, odnosno 1.000,00 eura. Nakon umanjenja za utvrđeni doprinos tužiteljice nastanku štete od 10 %, tužiteljici po toj osnovi pripada 900,00 eura.

30. Na dosuđeni iznos imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od 22. kolovoza 2025. do isplate. Naime, prema čl. 1086. ZOO obveza naknade imovinske štete dospijeva u trenutku njezina nastanka, a šteta s ove osnove nastajala je sukcesivno, pružanjem pojedinih sati pomoći i njege. Pritom je sud imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev x-1103/2015 od 17. veljače 2021., prema kojem se naknada imovinske štete s osnove troškova tuđe pomoći utvrđuje u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka, odnosno u vrijeme pružanja usluge. U istoj je odluci Vrhovni sud ocijenio da se sporazumno utvrđena cijena sata pomoći odnosi na vrijeme nastanka troškova ako iz sporazuma stranaka ne proizlazi da je riječ o cijeni na dan zaključenja glavne rasprave te da na tako utvrđenu naknadu zatezne kamate teku od dospijeća obveze. Budući da ni u ovom predmetu stranke nisu navele da se sporazumno utvrđena vrijednost sata od 5,00 eura odnosi na cijenu u vrijeme zaključenja glavne rasprave, sud ju je prihvatio kao nominalnu vrijednost pomoći u vrijeme njezina pružanja. Kako je svih 200 sati pomoći tužiteljici pruženo najkasnije do dana završetka liječenja 21. kolovoza 2025. sud je tužiteljici, u okviru njezina zahtjeva, od toga dana dosudio zatezne kamate i na iznos od 900,00 eura.

31. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove presude.

32. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Naime, tužiteljica je u sporu uspjela sa 90%, a tuženik sa 10%. Prema ocjeni suda tužiteljica nije uspjela samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi pa ima na temelju čl. 154. st. 5. ZPP pravo na naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

33. Tužiteljici je dosuđen trošak sastava odštetnog zahtjeva od 4. veljače 2025., u iznosu 200,00 eura (Tbr. 32/1), trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 1. prosinca 2025. i 15. lipnja 2026. u iznosu 200,00 eura za svaki (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 30. ožujka 2026., 30. travnja 2026. i 31. kolovoza 2026. u iznosu 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1). Ukupno to iznosi 1.400,00 eura, što uvećano za pristojbu na tužbu u iznosu 50,73 eura, pristojbu na presudu u iznosu 190,00 eura te trošak vještačenja u iznosu 400,00 eura ukupno daje iznos 2.040,73 eura.

34. Tužiteljica na temelju čl. 151. st. 3. ZPP ima pravo i na zatražene zatezne kamate na parnični trošak od dana donošenja ove odluke o trošku po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

35. Slijedom navedenog, odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

U Zagrebu 9. rujna 2026.

Sudac:

Martina Klanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Tuženiku