Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-750/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Zdilar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenje ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1441/2025-11 od 15. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1441/2025-11 od 15. svibnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 016-142/2008 od 25. veljače 2008. ovjerenog kod Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba 25. veljače 2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tužene, sadržane u čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv „TROŠKOVI“, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 166,05 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2008. do isplate, kao i da mu nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 251,54 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2026. do isplate (stavak II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužene je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi troškova obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita koja se naplaćuje prije isplate kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. I spitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor sklopili 25. veljače 2008. Ugovor o kreditu broj:

016-142/2008 radi kupnje osobnog vozila na iznos od 18.353,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, te da je ugovoreno da se u iznosu od 1,50% iznosa kredita, jednokratno naplaćuje naknada troškova obrade prije isplate kredita, te da je po toj osnovi tužitelj isplatio tuženoj iznos od 166,05 EUR-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,50% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu .

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP“.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena , jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužitelju iznos od 166,05 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene .

14.1. Tužena žalbom osporava tužitelju dosuđenu zateznu kamatu navodeći da u konkretnom slučaju nema osnove za tumačenje postupanja njezine prednice kao nepoštenim postupanjem, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja tužbe.

14.2. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.3. Kako je do stjecanja prednice tuženice u konkretnom slučaju došlo na temelju po njoj sastavljene i nametnute ništetne ugovorne odredbe, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužena ima položaj nesavjesne stjecateljice, posljedično čemu je u obvezi tužitelju podmiriti utuženi iznos sa zateznom kamatom od dana stjecanja, pa je, protivno žalbi tužene, prvostupanjski sud pravilno naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 166,05 EUR sa zateznom kamatom od 1. ožujka 2008. do isplate.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor tužene o zastari potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 323. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. do čl. 1120. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Također i odluka o trošku parničnog postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP), pri čemu valja navesti da tužena u žalbi ne osporava utvrđenja suda prvoga stupnja o radnjama koje su bile potrebne za vođenje ovoga postupka sukladno odredbi čl. 155. ZPP, osim za pristup ročištu za objavu presude.

17. Prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na to ročište zauzeto je i u odluci revizijskog suda broj: Revr- 580/05 od 14. prosinca 2005.

18. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je tužiteljici priznao trošak pristupa navedenom ročištu temeljem odredbe Tbr.9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

19. U odnosu na žalbene navode tužene da sud prvoga stupnja nije od lučio o troškovima parničnog postupka tužene valja istaći da je tužena u smislu odredbe čl. 339. ZPP mogla u roku 15 dana zahtijevati donošenje dopunske presude, a kako nije postupila na takav način smatra se da je povukla zahtjev za naknadu troškova postupka (čl. 339. st. 2. ZPP).

20. Slijedom navedenog, je valjalo odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Velikoj Gorici 9. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić