REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7495/2015-81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice FĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Matić, Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Web marketing društvo s ograničenom odgovornošću za savjetovanje i internetska rješenja, Zagreb, Medarska 56/b, OIB: 25065980939, koju zastupa Zrinka Širić, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 1. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 9. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku da u 15 dana isplati tužiteljici 18.581,19 eura sa zateznom kamatom na 6.636,14 eura od 2. siječnja 2015., a na 11.945,05 eura od 20. veljače 2015., sve do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se zahtjev za isplatu zatezne kamate po stopi iz st. I. izreke ove presude na iznos od 11.945,05 eura za razdoblje od 2. siječnja 2015. do 19. veljače 2015.

III. Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužiteljici trošak postupka od 12.732,93 eura sa zateznom kamatom od 10. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 2.12.2015. podnijela tužbu u kojoj navodi da je 7.10.2014. s tuženikom sklopila ugovor 0710/2014, predmet kojega je bila izrada web rješenja prema ponudi br. 0710/14. Web rješenje trebalo je predstavljati realizaciju tužiteljičine ideje putem web stranice, a zbog inovativnosti i aktualnosti ideje, tužiteljici je bilo izuzetno važno da se projekt realizira u što kraćem roku i tvrdi da je rok isporuke proizvoda, ugovoren do 2.1.2025., bio bitan sastojak ugovora. Tužiteljica tvrdi da je svoju obvezu plaćanja izvršila uredno i na vrijeme, no tuženik svoju ugovornu obvezu nije izvršio u ugovorenom roku, na što ga je upozorila elektroničkom porukom od 4.2.2015. i 5.2.2025. kada ga je obavijestila da je proizvod opterećen brojnim nedostacima, u tolikoj mjeri da je u cijelosti neupotrebljiv. Tužiteljica je nakon elektroničke poruke od 21.2.2015. u kojoj navodi da se tek treba donijeti odluka o definiranju smjera u kojem će se određeni elementi razvijati tuženiku ostavila rok od tri dana za dovršetak proizvoda, a u suprotnom da joj preda ono što je do tada dovršeno, kako bi posao mogla povjeriti trećoj osobi. Tuženik nije u dostavljenom roku dovršio proizvod niti isporučio tužiteljici dovršene dijelove, nakon čega mu je tužiteljica 10.3.2025. ostavila dodatni rok od 24 sata, a s obzirom na to da tuženik niti tada to nije učinio i da stranke nisu uspjele spor riješiti mirnim putem, tužiteljica je 26.10.2015. ugovor raskinula i zatražila povrat do tada isplaćenog iznosa od 140.000,00 kn (sada 18.581,19 eura), koji iznos traži ovom tužbom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ne osporava sklapanje ugovora niti njegov sadržaj, no naglašava da je tužiteljica pristupila s okvirnom, nerazrađenom idejom na temelju koje je tuženik sačinio ponudu, na temelju koje je konačno sklopljen i ugovor. Tvrdi da je tužiteljica nepravovremenim dostavljanjem dokumentacije i kontinuiranim proširivanjem zahtjeva uzrokovala kašnjenje s isporukom. Naglašava da rok za izradu jest ugovoren do 2.1.2015., ali uz uvjet prethodne dostave svih potrebnih materijala tuženiku te poštivanja dogovorenog timeline-a izrade projekta oko kojeg su se usuglasili tužiteljica i tuženik. S obzirom da tužiteljica nije pravovremeno dostavljala dokumentaciju, nije imala pravo raskinuti ugovor. Osim toga, tuženik smatra da mu tužiteljica nije ostavila primjereni naknadni rok za dovršetak s obzirom na kontinuirano povećanje inicijalnih zahtjeva. Tvrdi da je bio spreman izvršiti ugovor, da je odmah uklanjao ukazane nedostatke i da je djelo izvršeno u pretežnom dijelu (više od 98% ugovornih obveza), a neznatan dio ostao je neizvršen zbog krivnje tužiteljice koja je kasnije odbijala dalju suradnju i time onemogućila izvršavanje ugovornih obveza u cijelosti. Zato predlaže zahtjev odbiti.

3. Sud je tijekom postupka pročitao ugovor br. 0710/2014 od 10.10.2014. (list 7-16 spisa), ponudu br. 0710/2014 od 7.10.2014. (list 17-24), pisanu korespondenciju između parničnih stranaka (elektroničke poruke), obavijest od 26.10.2015. o raskidu ugovora (list 45-46) i drugu dokumentaciju u spisu, saslušao parnične stranke, svjedoke FĆ (list 489-491, 494-496), IĆ (list 499-502), AĆ (list 506-508), proveo vještačenje po vještaku za informatiku Anti Markiću (list 524-543, 575-577, 604-612, 639- 642, 645-648, 659-661) i ocjenom svih izvedenih dokaza po čl. 8. Zakona o parničnom postupku utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

4. Nije sporno da su stranke sklopile ugovor br. 0710/2014, kojim je tužiteljica naručila, a tuženik se tuženik obvezao obaviti poslove izrade web rješenja, uslugama konkretno popisanim u čl. 2. Uvidom u ugovor u spisu sud je utvrdio da su ga stranke potpisale 10.10.2014.

5. Nema spora oko toga da je ugovor i ponudu od 7.10.2014. koja mu je prethodila sastavio tuženik.

6. Tužiteljica je dopisom od 26.10.2015. raskinula ugovor sklopljen 10.10.2014., a ovom tužbom traži isplatu 140.000,00 kn (sada 18.581,19 eura), odnosno iznosa koji je tuženiku isplatila na temelju toga ugovora.

7. Iz tužiteljičinih navoda tijekom postupka proizlazi da je ugovor raskinula:

- zbog toga što tuženik svoju obvezu nije izvršio u ugovorenom roku

- jer je proizvod bio opterećen brojnim nedostacima i

- jer je tuženik konačan proizvod uvjetovao dodatnim pogodnostima za sebe – na posredništvu u hostingu, kreiranju i naplati održavanja adrese elektroničke pošte.

8. Tuženik smatra da tužiteljici ne pripada pravo na raskid jer je zakašnjenje s ispunjenjem sama uzrokovala, i to nepravovremenom dostavom dokumentacije i kontinuiranim proširivanjem zahtjeva na one koji nisu obuhvaćeni ugovorom. Sve je nedostatke, kako je na njih ukazivala tužiteljica, promptno otklanjao.

9. U konkretnom se slučaju, suprotno tužiteljičinim tvrdnjama, ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) jer je tužiteljica ugovor sklopila radi obavljanja svoje poslovne djelatnosti (Sale rent change d.o.o.) pa nije potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toga Zakona.

10. Tuženik tvrdi da mu je tužiteljica prišla s „okvirnom i nerazrađenom poslovnom idejom“ na temelju koje je on sastavio ponudu, na temelju koje je konačno i sklopljen ugovor „s odredbama kako u njemu glase“.

11. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je pročitao dokumentaciju u spisu, izveo sve predložene personalne dokaze i proveo vještačenje po vještaku za informatiku Anti Markiću, koji je svoj pisani nalaz i mišljenje od 9.6.2021. i njegove kasnije dopune (29.2.2024., 18.3.2025.) obrazložio na ročištima 17.2.2023.,13.1.2025.,12.9.2025. Po ocjeni suda, ovaj dokaz, sa svojim dopunama i usmenim obrazloženjima u dovoljnoj mjeri omogućuje donošenje odluke o spornim činjenicama pa nije prihvaćen prijedlog tužiteljice za provođenje novog vještačenja.

12. Pregledom ugovora br. 0710/2014 sud je, između ostaloga, utvrdio da rok za ispunjenje (do 2.1.2015.) nije bitan sastojak ugovora, prije svega zato što tako nije posebno ugovoreno, neovisno o interesu tužiteljice da se postao realizira čim ranije. U čl. 5. ovaj je rok ugovoren uz uvjet prethodne dostave svih potrebnih materijala isporučitelju (tuženiku). Osim toga, i iz ponašanja ugovornih strana nakon proteka toga roka proizlazi da u konkretnom slučaju rok nije bio bitan sastojak: parnične su stranke i nakon 2.1.2015. intenzivno sudjelovale u aktivnostima koje su imale dovesti do dovršetka posla – tužiteljica svojim primjedbama, dostavom podataka i zahtjeva, tuženik svojim odgovorima, korekcijama i daljim radom sa ciljem dovršetka posla.

13. Tuženik je po čl. 362. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, mogao i nakon isteka roka ispuniti svoju obvezu, a tužiteljica mu je, prije raskida ugovora, morala po st. 2. istoga članka, ostaviti primjeren naknadni rok za ispunjenje. Protekom toga roka, ugovor se raskida po samom zakonu (čl. 362. st. 3. ZOO).

14. Uvidom u dokumentaciju u spisu sud je utvrdio da je tužiteljica tuženiku u elektroničkoj poruci od 21.2.2015. (list 42 spisa) zatražila „…ako imate problema koje ne znate riješiti i za koje vam treba vrijeme duže od 24.2.2015…“ da joj predaju proizvod s kodom da ga riješe drugi ljudi. U poruci od 10.3.2015. zatražila je od tuženika da joj za primopredaju koda predloži rješenje od 24 sata (list 44).

15. Tuženik tijekom postupka tvrdi da mu nije ostavljen primjeren rok, no u spisu nema dokaza o tome da je na bilo koji način odgovorio tužiteljici jer je ovo (10.3.2015.) posljednja elektronička poruka koja je dostavljena u spis. Nakon toga uslijedila je tužiteljičina obavijest o raskidu ugovora od 26.10.2015. (list 45 spisa).

16. Sve i da se uzme da su rokovi koje je tužiteljica dopisima od 21.2.2015. i 10.3.2015. ostavila tuženiku bili neprimjereno kratki, naglašava se da tuženik nije dostavio dokaze o tome da je pokušao ispuniti ugovor i nakon toga roka, do obavijesti o raskidu 26.10.2015., za što je svakako imao vremena. Ovo proizlazi i iz tvrdnji tuženika, koji navodi da je dovršio 98% posla, kao i iz mišljenja vještaka Markića koji je ustvrdio da je za dovršenje posla bilo potrebno još otprilike mjesec dana (računajući od prekida komunikacije, dakle 10.3.2015.).

17. Pregledom dopisa parničnih stranaka, iz koje su uistinu vidljivi tužiteljičini zahtjevi za dodavanjem, izmjenama, dostava dokumentacije, ne proizlazi da je tuženik tražio produljenje rokova niti upozoravao tužiteljicu na to da mu je potrebno dulje vrijeme. Neki su rokovi definirani nakon sastanaka parničnih stranaka (datumi objava 19.2.2015., list 127 spisa), no ne proizlazi da je protekom tih rokova tuženik ispunio svoju obvezu.

18. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je ugovoren rok za izradu web rješenja bio „na knap“, a da su ga tužiteljičini dalji zahtjevi produljili na daljnjih otprilike tri mjeseca.

19. Iz mišljenja vještaka Markića proizlazi i da bi posao bio izvršen u roku da nije bilo izmjena, jer da je inače bio izvršen u uobičajenim rokovima, no da je prvi problem bio u tome što zadatak tuženika nije bio jasan.

20. Ako zadatak nije bio jasan, odgovornost za nedovoljno definiranje leži na tuženiku, i to ne samo zbog toga što je riječ o njegovoj struci, dok je tužiteljica laik, već i zbog toga što je on sastavio ugovor. Ukoliko tužiteljica nije bila dovoljno jasna u definiranju svoje ideje i očekivanog rezultata, tuženik joj je na to morao skrenuti pažnju, a ne sastaviti ugovor na temelju onoga što će kasnije nazvati okvirnom i nerazrađenom poslovnom idejom. U tom se smislu nejasne odredbe imaju tumačiti u korist tužiteljice (čl. 320. st. 1. ZOO).

21. Iz nalaza i mišljenja vještaka (list 536 spisa) proizlazi da su pojedine točke ugovora neprecizno definirane (kao i ponuda) i nije moguće odrediti što je odgovornost pojedinog sudionika projekta, pogotovo jer usluge (ugovorenog) konzaltinga, koje sadržavaju analizu potreba i poslovnih ciljeva, nisu izvršene prije sklapanja ugovora.

22. Osim toga, sud primjećuje da je sadržaj obveze tuženika, ugovoren u čl. 2., vrlo opširan tekst opterećen stručnim terminima i opisom usluga koje laiku ne omogućavaju same po sebi da utvrdi detalje u izvedbi konačnog rješenja. Da je tuženik ovo detaljnije objasnio tužiteljici prije sklapanja ugovora, ne bi bilo potrebe za intervencijama, svakako ne u mjeri u kojoj je to tužiteljica činila.

23. Konačno, iz dopisa tuženika tužiteljici od 21.2.2015., znatno nakon proteka inicijalno ugovorenog roka za dovršetak posla, proizlazi da u tom trenutku još nije bila donesena odluka o tome na koji će se način raditi API jer tuženik inicira donošenje odluke kojom će se postaviti jasan smjer, s obzirom na to da su između stranaka očigledno u tom smislu dogovorne izmjene (tuženik u poruci spominje „novi API“ – list 199 spisa). Tuženik je i u dopisu od 2.3.2015. (list 43) u dijelu koji se odnosi na površinu stambenog i poslovnog dijela ponudio rješenje, uz napomenu da se to može promijeniti ukoliko to tužiteljica želi. Iz ovog je potpuno jasno da je zadatak bio nedovoljno razrađen i da se, zbog obiju stranaka, definirao „u hodu“.

24. Nadalje, mišljenje je vještaka (zapisnik na ročištu 23.2.2023., list 576 spisa) da je ranije postojeća platforma tuženika koju je trebalo prilagoditi zahtjevima tužiteljice funkcionirala dobro, da su posao dodatno usporili novi zahtjevi tužiteljice i posao nije mogao biti odrađen na vrijeme, a i da se tuženik malo preračunao u procjeni vremena izrade zahtjeva. Po vještaku, ugovoren rok bio je dovoljan, iako „na knap“.

25. Osim toga, vještak je naveo (list 537) i da postupak kreiranja obrazaca od strane tuženika nije naveden, što otežava procjenu obujma posla potrebnog za implementaciju. Drugim riječima, ovo otežava i procjenu roka za izvršenje, što je odgovornost tuženika. Kada se u obzir uzme i okolnost da analiza potreba i poslovnih ciljeva nije izvršena prije sklapanja ugovora (koji je sastavio tuženik), sud zaključuje da se tuženik ne može opravdano pozivati samo na krivnju tužiteljice za produljenje rokova, neovisno o tome što su njezini zahtjevi tijekom realizacije produljili vrijeme potrebno tuženiku za ispunjenje obveze.

26. Drugi od razloga za raskid ugovora koji tužiteljica navodi tijekom postupka su nedostaci koji su, po njezinim tvrdnjama, proizvod činili nefunkcionalnim, primjerice upload fotografija koji je trajao nerazumno dugo, a nakon što bi se fotografija pojavila, ona se nije prikazivala u oglasu, nije bilo moguće unijeti oglas, pretraživati stranicu, stranica bi davala pogrešne rezultate… Tužiteljica je ove nedostatke prijavila tuženiku 4.2.2015. i 5.2.2015. (list 32-37), a tuženik ju je dopisom od 5.2.2015. obavijestio o tome da kontinuirano radi na otklanjanju sitnih nedostataka (list 38). I iz nalaza i mišljenja vještaka (usmeno obrazloženje nalaza, list 640 spisa) proizlazi da na demo verziji pojedine poveznice nisu najbolje funkcionirale (npr. slanje na krivu stranicu, krivo učitavanje), uz opasku da je to sve rješivo.

Ovo potvrđuje ranije iznesene prigovore tužiteljice.

27. Vještak je u nalazu i mišljenju ustvrdio da je bila riječ o nadogradnji i razvoju novih funkcionalnosti koje tuženik nije kvalitetno testirao prije predaje tužiteljici na testiranje, no da su ti bugovi u daljnjem tijeku otklonjeni (list 605). Tuženik se tužiteljici na nenamjernom propustu koji se dogodio vezano uz objavu oglasa uz obrazloženje greške ispričao i dopisom od 2.3.2015., odnosno osam dana prije nego što je tužiteljica dopisom od njega tražila svoju web stranicu na svome hostingu navodeći kako više nema strpljenja i da je dovoljno čekala (list 43).

28. Vještak je u kasnijem usmenom obrazlaganju nalaza i mišljenja (639-641) naveo da je testirao glavne funkcije, no ne i svaki detalj jer bi to zahtijevalo mnogo vremena, da je testirao ono što je smatrao bitnim: radi li stranica, funkcije (predaja oglasa, ima li bugova), sve za ispravnost aplikacije i da je sve testirano uglavnom funkcioniralo, da se tu i tamo pojavio neki bug, koji je on ocijenio beznačajnim. Ustvrdio je i da je funkcionirao upload fotografija koje je testirao.

29. Mišljenje je vještaka u očitovanju da je proizvod koji je tužiteljici isporučen bio uporabljiv, s još uvijek neispravljenim nedostacima jer je razvoj i ispravljanje grešaka na obrascima prekinuto (list 610, toč. 37). Međutim, u toč. 42., na pitanje tuženika je li tužiteljica mogla koristiti predmetno web rješenje i može li se smatrati da je ono bilo funkcionalno i isporučeno tužiteljici vještak je ustvrdio da je tužiteljica istaknula da za nju rješenje nije bilo funkcionalno i zadovoljavajuće, uz napomenu da je administracija u nekim dijelovima kompleksna, zbog čega vjeruje da je za nju to bilo zbunjujuće i prekompleksno (list 611).

30. Napokon, vještak je u nalazu i mišljenju (list 539) naveo da kompleksni obrazac potreban tužiteljici nije moguće napraviti koristeći EasyCMD Edit, već je bilo neophodno izvršiti dodatno programiranje od strane tuženika.

31. Što se tiče trećeg razloga koji tužiteljica navodi u tužbi i tijekom postupka, valja reći sljedeće: iz sadržaja ugovora proizlazi da je tužiteljica angažirala tuženika za izradu Web rješenja prema ponudi br. 0710/2014. (čl. 1. Ugovora), s time da se u čl. 2. tuženik obvezao isporučiti konkretno navedene poslove izrade:

- konzalting, planiranje, osmišljavanje koncepta i izradu dizajna web stranica u

Responsive designu

- pripremu i implementaciju Responsive dizajna u EasyEdit CMS

- za EasyEdit CMS osnovni modul: samostalno kreiranje i uređivanje web stranica

- samostalno kreiranje kategorija

- autorizaciju za glavnog administratora

- gratis funkcionalnosti i usluge u sklopu toga modela

- EasyEdit CMS modul za Sitemap

- EasyEdit CMS – SEO 301 redirect modul

- Povezivanje s društvenim mrežama

- Za EasyEdit CMS modul za kompleksne obrasce: samostalno kreiranje i uređivanje komplaksnih obrazaca

- Za EasyEdit CMS modul za prikaz nekretnina i/ili usluga (katalog): samostalno kreiranje proizvoda

- Samostlno kreiranje kategorija

- Filtriranje i sortiranje proizvoda

- Pretraživanje proizvoda

- Za EasyEdit CMS modul za registraciju i administraciju korisnika intraneta/ekstraneta

- Povezivanje modula za online kupovinu s T-Com, Payway Payment Gateway sustavom za sigurnu online naplatu

- EasyEdit CMS modul za višejezičnostmapiranje stranica

- Za Custom programiranje: kreiranje kompleksnih obrazaca za unos oglasa

- Unos oglasa s frontenda, registrirane korisnike

- Administratora

- Realizaciju kupoprodaje i ostalo, uz

gratis usluge uključene u projekt (postavljanje EasyEsit CMS-a na web server i testiranje).

32. Uvidom u ponudu sud je utvrdio da je kao dodatne usluge tuženik, između ostaloga, ponudio EasyEdit CMS hosting, E-mali server POP3, IMAP i SMTP gratis uslugu u sklopu hosting usluge i održavanje EasyEditCMS. Pregledom ugovora sud nije pronašao da su ove usluge i ugovorene.

33. Tužiteljica je elektroničkom porukom od 1.12.2014. izjavila tuženiku da joj nije prihvatljivo nikakvo inzistiranje na ponuđenom posredništvu u hostingu i na posredništvu u kreiranju i naplati održavanja mail adresa (list 29 spisa). Tuženik je u poruci od 23.2.2015. (list 129) izjavio da njegova namjera nije bila nikoga prevariti, no da je način na koji tuženik radi, način na koji većina softverskih tvrtki u Hrvatskoj i svijetu radi, uz napomenu da bi tužiteljičine stranice bile „zarobljene“ (tužiteljičin izraz) bez obzira na to koji CMS koristi, otvorenog ili zatvorenog koda (što je konkretan slučaj). Ovo znači da je tuženik tužiteljici pokušao nametnuti obvezu koja nije ugovorena.

34. Vještak je u svome nalazu i mišljenju (list 536) potvrdio da usluge unosa sadržaja, web hostinga, mail-servera i mjesečnog održavanja nisu navedene u ugovornim stavkama, iako su bile u ponudi tužitelja. Ovo znači da ih stranke nisu ugovorile. Osim toga, iz obrazloženja sudskog vještaka Ante Markića s rasprave 13.1.2025. sud je utvrdio da kod čine zapisi cijelog programa, da je vlasnik koda njegova autor, ako se u ugovoru ne navede drugačije, da tužiteljica nije dobila kod jer u ugovoru nije navedeno da će ga dobiti, no da ona stranicu može koristiti normalno i bez koda.

35. Iz dopune nalaza i mišljenja od 29.2.2024. (odgovor br. 15., list 606-607) utvrđeno je da je hosting, naveden u ponudi, izostao u ugovoru, kao i da se rješenje mora udomiti na Windows serveru, što znači da je tužiteljica rješenje mogla udomiti na nekoj drugoj infrastrukturi. I mjesečno održavanje izostavljeno je u ugovoru. Zato tuženik nije imao pravo inzistirati na navedenim stavkama, koje nisu ugovorene. Za tužiteljicu je to, prema njezinom iskazu i dopisu od 1.12.2014. značilo da je „zarobljena“ od strane tuženika. Odgovor tuženika od 23.2.2015., u kojem tužiteljici tumači kako je to način na koji većina softverskih tvrtki radi, ne može izmijeniti sadržaj ugovora. Ponavlja se, stranke su očigledno pregovarale o ovome, jer su upravo navedene stavke iz ponude izostavljene u ugovoru.

36. Iz dokumentacije koja je dostavljena u spis sud nije mogao utvrditi kako su parnične stranke riješile ovo pitanje, no očigledno ga nisu riješile do 23.2.2015., kada je tuženik poslao tužiteljici poruku (list 129), a nema dokaza niti da je nakon toga postignut takav dogovor. Tuženik, prema tome, nije dokazao da je u nastavku suradnje tužiteljica pristala na to da usluge EasyEdit CMS hosting, E-mali server POP3, IMAP i SMTP gratis uslugu u sklopu hosting usluge i održavanje EasyEditCMS povjeri tuženiku, što je kod tužiteljice po ocjeni suda opravdano izazvalo nepovjerenje.

37. Iako je ocjena suda da je vještak u interpretaciji svoga mišljenja skloniji tuženiku (vještak se nije decidirano očitovao o tome koji nedostaci nisu ispravljeni, propustio se očitovati na to na temelju čega je utvrdio da su stavke koje su ocijenjene kao tužiteljičini dodatni zahtjevi uistinu bili njezini zahtjevi, za funkcije koje je testirao naveo je da su „uglavnom funkcionirale“, uz tu i tamo pojavu nekog buga koji je ocijenio beznačajnim, bez konkretiziranja tih nedostataka, relativiziranja problema s uploudom fotografija (list 660), pa čak i stavljanja tužiteljici na teret činjenice da se prije potpisivanja ugovora ni sa kim nije konzultirala – iako ovo uopće nije zadatak vještaka), odbio je prijedlog tužiteljice da se provede novo vještačenje jer je ocijenio, uzevši u obzir i dokumentaciju dostavljenu u spis, da je ovaj dokaz dovoljan za utvrđenje ključnih spornih činjnica.

38. Tako nije sporno da je plaćanje bilo u gotovini, a pregledom spisa sud nije pronašao isplatnice.

iz nalaza i mišljenja vještaka Markića proizlazi:

- da u ugovoru, koji je sastavio tuženik, nisu jasno definirani zadaci niti što treba sadržavati pojedini obrazac

- da je ugovoreni posao iz ponude višestruko izmjenjivan, između ostaloga i dodavanjem, odnosno razdvajanjem obrazaca

- da postupak kreiranja obrazaca od strane tuženika nije naveden, što otežava procjenu obujma posla potrebnog za implementaciju

- da je tijekom izvršenja ugovora bilo dodatnih poslova koji nisu jasno definirani

- da su dodatni poslovi značajno opteretili opseg posla i tuženika i produljili izvršavanje

- da je tuženik nedostatke koje je tužiteljica prijavljivala aktivno otklanjao, no nije sve otklonio

- da je za dovršenje posla tuženiku bilo potrebno otprilike još mjesec dana

- da je vještak testirao samo glavne funkcije, no ne i svaki detalj jer bi to zahtijevalo mnogo vremena i da je sve testirano uglavnom funkcioniralo, da se tu i tamo pojavio neki bug, koji je on ocijenio beznačajnim

- da je proizvod bio uporabljiv, s još uvijek neispravljenim nedostacima

- da je administracija u nekim dijelovima kompleksna, zbog čega vjeruje da je za tužiteljicu to bilo zbunjujuće i prekompleksno

-da kompleksni obrazac potreban tužiteljici nije moguće napraviti koristeći EasyCMD Edit, već je bilo neophodno izvršiti dodatno programiranje od strane tuženika

- da je u uporabu stavljena testna verzija koju je trebalo do kraja testirati i dovršiti

- da djelo nije bilo stavljeno u produkcijsku uporabu jer tužiteljica nije htjela prije završetka svih dodatnih zahtjeva koristiti djelo u produkcijskom okruženju.

39. Osim toga, vještak je ustvrdio, što se tiče kvalitete – da je djelo u skladu s Easy CMD EDIT rješenjem i ugovorom, no da nije moguće odrediti što je bila tražena kvaliteta pojedinih isporuka jer prilikom sastavljanja ugovora nisu bili definirani parametri prihvatljivosti. te da je obujam inicijalnog posla obavljen u cijelosti i da je obujam inicijalnog posla obavljen u cijelosti.

40. Ovaj dio nalaza i mišljenja sud nije mogao prihvatiti. Ako su stranke ugovarale dodatni posao (a nije sporno da jesu, iako to nisu definirale pisanim dodacima ugovoru), obveza tuženika je bila da izvede sve što je s tužiteljicom ugovorio. Ako u ugovoru nisu bili definirani parametri prihvatljivosti koji određuju kvalitetu – nije moguće tvrditi da je ona bila u skladu s rješenjem i ugovorom. Ako vještak ne navodi što konkretno nije izvršeno, nema načina da se utvrdi da je obujam inicijalnog posla obavljen u cijelosti.

41. Iz navoda tuženika u odgovoru na tužbu (59) proizlazi da tuženik tužiteljici nije isporučio djelo (što tvrdi i tužiteljica), tvrdeći da ga je tužiteljica onemogućila u izvršavanju ugovornih obveza u cijelosti.

42. Po čl. 5. st. 2. ugovora projekt se smatra isporučenim postavljenjem web stranice i EasyEdit CMS sustava online, dostavom korisničkih podataka te održanom edukacijom korisnika za upravljenje EasyEdit CMS-om. Nitko i ne tvrdi da je do toga došlo. Tužiteljica je nakon dopisa od 10.3.2015., kada je u roku od 24 sata zahtijevala web stranicu na svoj hosting, odbijala dalje surađivati s tuženikom. Iz korespondencije parničnih stranaka može se utvrditi da su obje do toga dana intenzivno komunicirale radi konačne realizacije ugovora. Točno da je tuženik vrlo susretljivo odgovarao na sve tužiteljičine primjedbe i zahtjeve, no konačan proizvod, neopterećen greškama, tužiteljica nije dobila do 11.3.2015. , što nije sporno.

43. Ako se i prihvati tvrdnja tuženika da je završio 98% posla, koju je (paušalno) prihvatio i vještak, ustvrdivši da je za dovršenje posla bilo potrebno još otprilike mjesec dana, pitanje je što je to značilo za tužiteljicu: ona je ugovorila s tuženikom posao koji je trebao biti dovršen do 2.1.2015., platila je ono što je bila obvezna učiniti po ugovoru, nakon proteka ugovorenog roka stranke su očigledno sporazumno produljile taj rok bez konačnog datuma, u nastavku suradnje ukazivali su se nedostaci koje je tuženik ispravljao, no nije ih riješio do 21.2.2015., kada mu je tužiteljica ostavila rok od tri dana, a nije tužiteljici predao web stranicu niti do 11.3.2015. na što ga je konačno pozvala dopisom od 10.3.2015., a niti do raskida ugovora koji je uslijedio tek 26.10.2015. Nema dokaza o tome da je tuženik uložio neki napor da nakon toga pokuša ispuniti ugovor. Tvrdnje o tužiteljičinom prekidu komunikacije nakon 10.3.2015. provlače se kroz navode tuženika i mišljenje vještaka, no nema dokaza o aktivnosti tuženika u tom razdoblju, o iniciranju daljeg testiranja proizvoda sa ciljem otklanjanja nedostataka, odnosno dokaza o tome da je tužiteljica onemogućavala tuženika da do raskida 26.10.2015. ispuni svoju obvezu

44. Ako tužiteljica nije od tuženika primila proizvod, makar i nedovršen i opterećen neotklonjenim nedostacima na što ga je pozvala 10.3.2015. (a nije), onda ona od njega nije primila ništa. Tuženik isporuku projekta ne može uvjetovati niti plaćanjem, jer je plaćanje preostalog iznosa cijene ugovoren po isporuci, do koje nije došlo. Za tužiteljicu je, s obzirom na konkretne okolnosti, posao ostao neizvršen. Zato se tuženik ne može pozivati na čl. 367. ZOO, odnosno na nedopuštenost raskida ugovora zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze, a tužiteljica je po ocjeni suda valjano raskinula ugovor 26.10.2015. i tužiteljica osnovano od tuženika traži isplatu utuženog iznosa po čl. 368. st. 2. ZOO sa zateznom kamatom po čl. 368. st. 5. ZOO.

45. Parnične su stranke u čl. 3. ugovorile fiksnu cijenu od 170.000,00 kn (sada 22.562,88 eura), na koju se dodatno zaračunava PDV, a u čl. 4. ugovoren je način i dinamika plaćanja: iznos od 50.000,00 kn (6.636,14 eura) prije početka projekta, 60.000,00 kn (7.963,37 eura) tužiteljica se obvezala isplatiti 30.11.2014., a 60.000,00 kn (7.963,37 eura) po isporuci projekta, sve uvećano za PDV.

46. Tužiteljica tvrdi da je svoje obveze izvršavala na vrijeme, dapače da je platila i 30.000,00 kn ili 3.981,68 eura više (ukupno utuženih 140.000,00 kn, sada 18.581,19 eura). Nije sporno da je plaćanje bilo u gotovini, a pregledom spisa sud nije pronašao isplatnice.

47. Tuženik ne osporava primljenu uplatu, no osporava da je tužiteljica uplatu izvršila kako tvrdi, navodeći da je drugu ratu isplatila tek 19.2.2015., što je u svome iskazu naveo i zz tuženika, EĆ. S obzirom na to da tužiteljica nije ponudila dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi drugačije, sud je po čl. 221.a ZPP utvrdio da je tužiteljica u ugovorenom roku uplatila tuženiku 50.000,00 kn/6.636,14 eura (prije početka projekta), pa joj na taj iznos pripada zatražena zatezna kamata od 2.1.2015. (čl. 368. st. 5. ZOO), a preostali iznos od 90.000,00 kn/11.945,05 eura dana 19.2.2015. pa joj pripada zakonska zatezna kamata od 20.2.2015. Zato je dio zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na 90.000,00 kn/11.945,05 eura za razdoblje od 2.1.2015. do 19.2.2015. odbijen.

48. Iskaze saslušanih svjedoka i parničnih stranaka sud nije posebno analizirao jer je, nakon analize isprava u spisu i rezultata vještačenja utvrdio da oni ne bi doveli do drugačije odluke.

49. Tužiteljici je trošak postupka dosuđen po čl. 154. st. 5. ZPP. Ovaj je trošak određen po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to za sastav tužbe 500,00 eura (tbr 7/1), za sastav podnesaka od 18.5.2016., 24.11.2016., 10.8.2021., 3.3.2023. po 500,00 eura (tbr 8/1), za podneske od 9.4.2024., 23.4.2025. i 13.10.2025. po 200,00 eura (tbr 8/3), za pristup ročištu 18.2.2020. iznos od 125,00 eura (tbr 9/5), za zastupanje na ročištima 1.6.2016., 1.12.2016., 4.5.2018., 16.10.2018., 15.3.2019., 12.9.2019., 29.7.2020., 13.1.2023., 17.2.2023., 3.3.2023., 13.1.2025., 12.9.2025., 1.7.2026. po 500,00 eura (tbr 9/1), ukupno 9.225,00 eura, što uvećano za PDV 25% od 2.306,25, troškove vještačenja od

1 0

663,61 eura, pristojbe na tužbu od 232,26 eura i na presudu od 305,81 eura iznosi 12.732,93 eura. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je po čl. 151. st. 3. ZPP.

Zagreb, 9. rujna 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. O žalbi, koja se podnosi ovom sudu, odlučuje županijski sud.

DNA:

-Tužiteljici po pun.

-Tuženiku po pun.