REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1104/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vanja Buntić, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 26. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Vanje Buntić te zamjenika punomoćnika tuženika TE, **.**.2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovor o kreditu broj 9010894815 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 13.12.2005. koja glasi: «… promjenjiva sukladno odluci Banke …» te u odredbi čl.4.2 koja glasi: «… visinu kamatne stope Banka može promijeniti …» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke koje su obuhvaćene Dodatkom 1. i Dodatkom 2. ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9010894815 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 13.12.2005., a kojima se glavnica i anuiteti kredita valutu švicarskog franka i to u odredbi čl.4.3. koja glasi: «…kamata se obračunava u CHF….» te u odredbi čl.5.2. koja glasi: «… obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja….» te u odredbi čl.6.2. koja glasi: «…obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate….» te u odredbi čl.7.2. koja glasi: «…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja….» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke koje su obuhvaćene Dodatkom 1. i Dodatkom 2. ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati zatezne kamate koje teku:

- na iznos 19,81 € počev od 30.09.07 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 38,43 € počev od 31.10.07 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 38,39 € počev od 30.11.07 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 38,37 € počev od 31.12.07 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 38,37 € počev od 31.01.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,07 € počev od 29.02.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,03 € počev od 31.03.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 69,98 € počev od 30.04.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 69,95 € počev od 31.05.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 69,90 € počev od 30.06.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 69,86 € počev od 31.07.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 69,81 € počev od 31.08.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 69,76 € počev od 30.09.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 69,71 € počev od 31.10.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 69,67 € počev od 30.11.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 69,62 € počev od 31.12.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,65 € počev od 31.01.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,59 € počev od 28.02.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,55 € počev od 31.03.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,48 € počev od 30.04.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,43 € počev od 31.05.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,38 € počev od 30.06.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,33 € počev od 31.07.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,27 € počev od 31.08.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,21 € počev od 30.09.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,16 € počev od 31.10.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,09 € počev od 30.11.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 71,04 € počev od 31.12.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,97 € počev od 31.01.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,92 € počev od 28.02.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,85 € počev od 31.03.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,79 € počev od 30.04.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,72 € počev od 31.05.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,65 € počev od 05.07.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,59 € počev od 31.07.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,52 € počev od 31.08.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,46 € počev od 30.09.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 70,38 € počev od 31.10.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 56,40 € počev od 30.11.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 56,33 € počev od 31.12.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 56,28 € počev od 31.01.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 56,21 € počev od 28.02.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 56,14 € počev od 31.03.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 56,08 € počev od 30.04.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 46,20 € počev od 31.05.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 46,15 € počev od 30.06.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 46,09 € počev od 31.07.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 36,29 € počev od 01.09.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 27,45 € počev od 30.09.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 8,80 € počev od 03.10.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 36,19 € počev od 31.10.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 36,14 € počev od 30.11.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 36,09 € počev od 31.12.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 36,04 € počev od 31.01.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,98 € počev od 05.03.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,94 € počev od 05.04.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,87 € počev od 04.05.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,82 € počev od 31.05.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,77 € počev od 30.06.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,71 € počev od 31.07.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,65 € počev od 05.09.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,60 € počev od 05.10.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,54 € počev od 06.11.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 33,73 € počev od 01.12.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 1,76 € počev od 06.12.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,43 € počev od 08.01.13 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 35,36 € počev od 07.02.13 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 39,99 € počev od 05.09.13 godine do 29. rujna 2015.

do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim po stopi od 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015., u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati zatezne kamate koje teku:

- na iznos 11,03 € počev od 31.10.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 12,37 € počev od 31.12.08 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 15,70 € počev od 31.01.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 17,14 € počev od 28.02.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 12,63 € počev od 31.03.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 13,34 € počev od 30.04.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 7,46 € počev od 31.05.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 2,44 € počev od 30.06.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 3,56 € počev od 31.07.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 6,46 € počev od 31.08.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 6,13 € počev od 30.09.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 3,37 € počev od 31.10.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 8,54 € počev od 30.11.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 12,31 € počev od 31.12.09 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 18,36 € počev od 31.01.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 16,79 € počev od 28.02.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 22,81 € počev od 31.03.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 1,70 € počev od 06.04.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 22,90 € počev od 30.04.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 26,47 € počev od 31.05.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 22,40 € počev od 30.06.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 25,86 € počev od 05.07.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 45,10 € počev od 31.07.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 58,75 € počev od 31.08.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 54,36 € počev od 30.09.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 45,06 € počev od 31.10.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 61,26 € počev od 30.11.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 83,02 € počev od 31.12.10 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 68,02 € počev od 31.01.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 68,65 € počev od 28.02.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 4,67 € počev od 04.03.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 66,15 € počev od 31.03.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 45,99 € počev od 30.04.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 22,29 € počev od 05.05.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 73,58 € počev od 31.05.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 20,79 € počev od 03.06.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 96,31 € počev od 30.06.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 110,19 € počev od 31.07.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 11,92 € počev od 04.08.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 110,43 € počev od 01.09.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 56,54 € počev od 30.09.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 37,58 € počev od 03.10.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 63,88 € počev od 31.10.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 29,29 € počev od 04.11.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 80,23 € počev od 30.11.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 10,97 € počev od 02.12.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 81,65 € počev od 31.12.11 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 15,11 € počev od 05.01.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 83,12 € počev od 31.01.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 19,75 € počev od 06.02.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 27,99 € počev od 29.02.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 74,58 € počev od 05.03.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 98,39 € počev od 05.04.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 100,22 € počev od 04.05.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 91,84 € počev od 31.05.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 11,24 € počev od 05.06.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 100,11 € počev od 30.06.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 101,11 € počev od 31.07.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 23,73 € počev od 31.08.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 75,26 € počev od 05.09.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 0,00 € počev od 30.09.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 95,02 € počev od 05.10.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 99,71 € počev od 06.11.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 60,88 € počev od 01.12.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 8,59 € počev od 06.12.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 30,38 € počev od 07.12.12 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 101,43 € počev od 08.01.13 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 93,02 € počev od 07.02.13 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 0,87 € počev od 31.08.13 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 89,77 € počev od 05.09.13 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 6,92 € počev od 17.09.13 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 94,67 € počev od 07.04.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 93,87 € počev od 07.05.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 92,68 € počev od 06.06.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 2,01 € počev od 30.06.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 92,29 € počev od 07.07.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 4,42 € počev od 31.07.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 92,67 € počev od 07.08.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 99,09 € počev od 10.09.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 1,16 € počev od 30.09.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 97,33 € počev od 07.10.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 0,00 € počev od 31.10.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 102,43 € počev od 11.11.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 24,07 € počev od 05.12.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 79,03 € počev od 10.12.14 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 103,67 € počev od 09.01.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 13,12 € počev od 31.01.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 90,71 € počev od 09.02.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 10,70 € počev od 28.02.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 93,14 € počev od 09.03.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 12,88 € počev od 31.03.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 1,16 € počev od 01.04.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 36,33 € počev od 04.04.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 53,47 € počev od 09.04.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 13,24 € počev od 30.04.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 90,60 € počev od 08.05.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 12,28 € počev od 31.05.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 91,56 € počev od 08.06.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 12,73 € počev od 30.06.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 91,11 € počev od 08.07.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 9,87 € počev od 31.07.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 93,97 € počev od 07.08.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 8,46 € počev od 31.08.15 godine do 29. rujna 2015.,

- na iznos 95,38 € počev od 08.09.15 godine do 29. rujna 2015.,

do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim po stopi od 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015., u roku od 15 dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva:

- utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 1. Ugovora o kreditu 9010894815 koja glasi: «…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.»,

- utvrđenje ništetnosti "drugih Dodataka/Aneksa ugovora" vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu,

- isplatu iznosa od 27.619,47 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate,

- isplatu iznosa od 37.819,13 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate,

- isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 103,84 €,

- isplatu iznosa od 20.234,10 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. do isplate.

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 13.12.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010894815 (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.700,00 CHF uz kamatnu stopu od 4,30 % godišnje, na rok otplate 300 mjeseci. Tužitelj i nadalje isplaćuje predmetni Ugovor o kreditu.

1.1. Člankom 4. Ugovora ugovorena je kamatna stopa u visini od 4,30 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (tuženika) na čiju je primjenu korisnik kredita (tužitelj) bezuvjetno pristao, budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni .parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena je nerazumljivo i netransparentno. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna je odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te ista sukladno odredbama ZOO-a mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom članka 272. stavka 1. ZOO-a, utvrđeno je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane — tuženika, proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, takva ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koji promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Budući da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. Prema tome, budući da je ništetna odredba kojom je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to ista ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega je u ovom ugovornom odnosu i to u razdoblju od dana sklapanja ugovora pa do dana početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23% godišnje, ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje je tuženik jednostrano odredio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope u visini od 4,30 % godišnje, jer je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora i preuzimanja obveze, te je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope.

1.2. Temeljem predmetnog ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.700,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan plasmana predmetnog ugovora 23.12.2005.godine srednji tečaj CHF- a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4.746133 kn. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF.

1.3. Dana 28.01.2013., kako je narastao tečaj CHF, a povećala se i kamatna stopa, korisnik kredita nije bio u mogućnosti otplaćivati kredit pa je zatražio moratorij. Dodatkom broj 1 uz ugovor o kreditu odobren je moratorij za otplatu glavnice kredita u periodu od 01.02.2013. do 31.07.2013. tužitelju je obračunata naknada od 2.5% na nedospjelu glavnicu, novi anuitet 526,03 chf, dok je Dodatkom broj 2 uz ugovor o kreditu ponovo zbog nemogućnosti plaćanja odobren moratorij za razdoblje od 01.09.2013. do 28.02.2014., a tužitelju je obračunata naknada od 2.5% na nedospjelu glavnicu, novi anuitet 553,13 chf te je novo formirani anuitet obračunat po većoj kamatnoj stopi od početno ugovorene. Svaki od gore navedenih dodataka sklopljen je iz razloga nemogućnosti otplate kredita, do koje je došlo isključivo zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF, zbog čega je anuitet viši od početnog. Tužitelj nije mogao plaćati tolike mjesečne anuitete bez da ozbiljno ugrozi svoju egzistenciju. Umjesto da moratorijem njegova pozicija bude olakšana, on je doveden u još teži položaj: banka je iskoristivši tešku ekonomsku situaciju klijenta 1) povećala kamatnu stopu, 2) povećavala u više navrata glavnicu, 3) povećala iznos mjesečnih anuiteta i uz sve to 4) produljila rok otplate kredita. Tuženik je, dakle, iskoristio stanje nužde, odnosno teško materijalno stanje tužitelja, da bi ugovorio nepoštene odredbe, o kojima tužitelj nije imao priliku niti je mogao pregovarati, a koje su ga dovele u još teži položaj, no u trenutku potpisivanja aneksa nije imao drugog izbora. Navedeno predstavlja zelenaški ugovor prema čl. 329. Z00/05 te je nedvojbeno da su svi gore navedeni aneksi ništetni. Osim toga, svi navedeni aneksi proizlaze iz posljedica ništetnosti, odredbi o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te ništetnosti CHF valutne klauzule.

1.4. Tužitelj i tuženik su 16.12.2015. sklopili Dodatak Ugovor o kreditu broj 9010894815 kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje Zakon o konverziji) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta.

1.5. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju — pravo na povrat novčanog iznosa. Iz svega navedenog razvidno je da Ugovor sadrži nepoštene odredbe, kako o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, odredbe Ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, i o valutnoj klauzuli, protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 55.787,22 kn koji se iznos odnosi na neosnovano naplaćene kamate, i neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, do dana 30.09.2015.g, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (4,30%), te srednji tečaj švicarskog franka tuženika koji je na dan plasmana (23.12.2005.1 CHF = 4.746133 kn) predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj u ovom predmetu predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi da su ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli ništetne te potražuje isplatu iznosa koji su od tužitelja naplaćeni na temelju takvih ništetnih odredaba.

1.6. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 17. rujna 2021. uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa konačno uređenim tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva isplatu iznosa od 27.619,47 kuna s osnova preplaćenih kamata zajedno sa zateznim kamatama tekućim na te iznose, potom isplatu iznosa od 37.819,13 kuna s osnova preplaćenog tečaja zajedno sa zateznim kamatama tekućim na te iznose te isplatu iznosa od 20.234,10 kuna na ime razlike pogrešno obračunate glavnice, zajedno sa zateznim kamatama. Opisana uređenja tužbenog zahtjeva predstavljaju preinaku tužbe. Tuženik se preinaci nije usprotivio, stoga je istu sud dopustio smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenim zahtjevima. Navodi da se tužitelj kao potrošač može eventualno pozivati na dosege presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 samo u parnici radi naknadi štete, a budući da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj parnici, već o parnici radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz predmetne presude pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.e. ZPP-a, čime se tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanima. Uzevši u obzir činjenicu kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu te pravno više nije niti na snazi, ukazuje se u cijelosti pravno neutemeljen i potpuno promašen ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja. Na temelju odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, dakle, uspostavlja se gdje je moguće restitutio in integrum, što znači da bi to bilo i obveza tužitelja, a ne samo tuženika.

2.1. Imajući u vidu sudsku praksu Vrhovnog suda RH na koju se tužitelj poziva nedvojbeno je da je ništav dio odredbe čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno: "sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana". U ovom postupku tužitelj smatra da se ugovorena promjenjiva kamata po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna te jedino što traži je upravo razlika između stope od 4,30% i promijenjenih kamata koje su obračunavate tijekom ugovorenog razdoblja. Tuženik ističe kako odluka o tome da li kamata kao protučinidba za korištenje novaca banke od strane korisnika kredita treba biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče glavne činidbe pojedine ugovorne stranke pa stoga sukladno odredbi čl. 296. st. 3. ZOO-a, tj. čl. 84. ZZP 2003 odnosno čl. 99. ZZP 2007-2014 nije podvrgnuta sudskoj kontroli. Prema tome, iako u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništavim cijele odredbe čl. 4. ugovora o kreditu o mijenjaju kamatne stope sukladno odredbama banke ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o činidbi, odnosno o promjenjivosti kamatne stope. U konkretnom slučaju stranke su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što oba ugovaratelja (pa i tužitelj) imaju pravo je da se pravna praznina koja je nastala između, s jedne strane nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je ništetna odredba o načinu njene promjene, popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007- 2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. To tužitelj međutim ni ne tvrdi ni ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Pojednostavljeno, tužitelj utvrđenjem ništetnosti cijele odredbe čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu povlači za sobom utvrđenje ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope, čime se njegov izračun razlike preplaćene kamate u cijelosti ukazuje neosnovanim i pravno neutemeljenim. Tužitelj utvrđenjem ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope, nema više niti početni parametar temeljem kojega bi pravno valjano mogao utvrditi kolika bi po njemu eventualno mogla biti preplata kamata. Tuženik ističe kako sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita- tužitelj na temelju tog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovati potraživati bilo što od banke- tuženika, a ni tuženik od tužitelja uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.

2.2. Pravna osnova potraživanja može biti samo novi ugovor o kreditu, dok tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti ugovora koji pravno više ne egzistira i ne postoji. Povrh svega, tuženik navodi kako tužitelj nema valjanog obrazloženja u čemu bi se sastojala ništetnost predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu. Naime, kako se predmetnim Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezane uz promjenjivu kamatnu stopu kao i cjelokupni zahtjev za isplatom, neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. S druge strane, sklapanje takvog Dodatka ugovora o kreditima je za tuženika državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere, kao što je to potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi predmetnog Zakona te se ne radi o ispunjenju ili priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Naime, iz prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je bio upućen Hrvatskome Saboru (koje su u konačnici usvojene), jasna je namjera predlagatelja zakona da, između ostaloga, rastereti i sudove: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika tražiti povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojen tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima." Naime, iz Zakona jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Također, kako je već naznačeno i kako jasno proizlazi iz samoga zakona, konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita x to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem čl. 19.e.st.6. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz te odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Preplata se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima anuitet se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Iz navedenoga Dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata "preplaćenih kamata po kreditu u CHF", neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Naime, upravo je iz obrazloženja zakona vidljivo kako je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF te značajno manje aprecijacije tečaja EUR kao i pada kamatnih stopa na kredite u EUR, donesena odluka o ovakvom zakonskom rješenju, a kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili sa korisnicima kredita u EUR. Osim toga, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na presudama VTS-a te Vrhovnog suda iz predmeta „Potrošač" a koje se, kako je to izrijekom naveo Vrhovni sud, odnose samo i isključivo na kredite u CHF. Budući da se ovdje više ne radi o kreditu u CHF te da je tužitelju već obračunat iznos svih uplaćenih kamata od početka trajanja kredita pa do 30.09.2015., to je jasno da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Nakon izvršene konverzije, usvajanja tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate – "pretplatu" , a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovno naplatio taj iznos s osnove kamate).

2.3. Tuženik ističe kako nije sporno da su parnične stranke ugovorile da će tuženik staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 84.700,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne Iiste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dopušteno je da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Nema, dakle, govora o tome da bi odredba ugovora kojom je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita. Suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu s korisnicima kredita pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Narodne banke Hrvatske. Naime, tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Navedeno je općepoznata činjenica. Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF što proizlazi iz priopćenja HNB-a od 25.8.2006. Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. Stoga je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni s lex specialis — zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirali klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

2.4. U odnosu na navode iz tužbe i tužbeni zahtjev tuženik ističe kako je nedvojbeno da je u predmetnom Ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena u čl. 4.1., da je ista ispisana jednakim fontom slova kao i ostale odredbe Ugovora te je lako uočljiva. U samoj odredbi jasno je navedeno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva. Imajući u vidu sudsku praksu Vrhovnog suda RH na koju se tužitelj poziva nedvojbeno je da je ništav dio odredbe čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno: "sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana". U ovom postupku tužitelj smatra da se ugovorena promjenjiva kamata po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna te jedino što traži je upravo razlika između stope od 4,30% i promijenjenih kamata koje su obračunavate tijekom ugovorenog razdoblja. Tuženik ističe kako odluka o tome da li kamata kao protučinidba za korištenje novca banke od strane korisnika kredita treba biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče glavne činidbe pojedine ugovorne stranke pa stoga sukladno odredbi čl. 296. st. 3. ZOO-a, tj. č1. 84. ZZP/2003. odnosno čl. 99. ZZP/2007-2014 nije podvrgnuta sudskoj kontroli. U konkretnom slučaju stranke su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što oba ugovaratelja (pa i tužitelj) imaju pravo je da se pravna praznina koja je nastala između, s jedne strane nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je ništetna odredba o načinu njene promjene, popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 10111 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. To tužitelj međutim ni ne tvrdi ni ne traži. S obzirom na ovako postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju je stoga teret dokaza da preciznim parametrima (npr. LIBOR za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i sl.) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, kako to tužitelj navodi. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

2.5. Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, nameće se pitanje udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

2.6. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Naime, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu, koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Ugovorena kamatna stopa može biti nezakonita, sukladno odredbama ZOO-a, jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog" ZZP-a kao i Zakona o bankama te je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 3o6. st. 4. navedenog Zakona, potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke", koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavIja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. i 2. ZOO i čI. 49 Zakona o zaštiti, potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž- 7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kratkoročni kredit koji više nije na snazi ista primjenjuje te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge — za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Završno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe. Slijedom svega iznesenoga, s obzirom da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja otpao pravni interes za ishođenje pravne zaštite kakvu je potraživao predmetnim tužbenim zahtjevom budući da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu od 13. prosinca 2005., Prvi dodatak ugovora o kreditu od 16. siječnja 2013., Drugi dodatak ugovora o kreditu od 19. kolovoza 2013., Dodatak ugovor o kreditu od 16. prosinca 2015., plan otplate, knjigovodstvena kartica, potvrda o plaćenim kamatama, dopis tuženika o konverziji, izračun konverzije, plan otplate nakon konverzije, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Goranke Šmer Maraš, iskaz tužitelja te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

3.1. Ostali dokazi nisu izvedeni jer su na temelju izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke. Nije izveden dokaz saslušanjem kao svjedoka osobnog bankara jer predmetni dokazni prijedlog tuženika nije potpun. Tuženik, naime, nije do zaključenja prethodnog postupka dostavio podatke o osobnom bankaru kojeg je predložio saslušati. Odbijen je prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika jer predmetni dokaz nije potreban u ovom postupku.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9010894815 od 13. prosinca 2005., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih na temelju navedenih ništetnih odredbi, i to iznosa od 27.619,47 kuna i iznosa od 37.819,13 kuna. Ujedno je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa od 20.234,10 kuna na ime razlike pogrešno obračunate glavnice.

5.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 16. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 13. prosinca 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010894815 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je potvrđen po javnoj bilježnici Mirni Pliško pod brojem: OU-983/05-1 na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 84.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 300 mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Nije sporno da je na temelju čl. 4. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamata od 4,30 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranjima građana. Nije sporno da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu, jer je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odnosno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

6.1. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,746133 kuna), kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno da su parnične stranke u dva navrata sklopile dodatke Ugovoru o kreditu (Dodatak 1. i Dodatak 2.) kojima su ugovarale razdoblje moratorija.

6.2. Također, nije sporno da je 16. prosinca 2015. na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010894815 (list 22 - 30 spisa), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos nedospjele glavnice osnovnog Ugovora na dan 30. rujna 2015. iznosio je 45.341,55 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika. Ugovorne strane su pritom suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 1,647,06 eura koja će se iskoristiti za namirenje budućih anuiteta.

7. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužitelj osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopio Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Sporna je i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu razlike glavnice.

8. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9. Valja reći da okolnost što je tužitelj tijekom ovog postupka otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Također se ističe da činjenica što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari i čini.

10. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik (odnosno njegov prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

10.3. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

10.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. On je u svom iskazu naveo da su supruga i on 2005. htjeli riješiti stambeno pitanje, pronašli su stan i morali su ga kupiti na kredit. Istraživali su gdje podići kredit, bili su u više banaka, a ponuda ove banke bila im je najpovoljnija. Rečeno im je da ne mogu podići kredit u valuti euro i kunski pa su im ponudili ovaj kredit u CHF valuti. O toj opciji nije znao ništa, ali mu je službenica banke rekla da je rata kod tog kredita manja, što ga je privuklo. Nećkali su se vezano za taj kredit i sjeća se da ga je na odluku potaklo to što mu je bankarica rekla da je i voditeljica banke digla upravo tu vrstu kredita. Kredit je predstavljen kao stabilan i to ga je privuklo i potaklo da upravo taj kredit i podignu. Podigao je kredit za cjelokupan iznos cijene stana od 55.000,00 eura. Ne sjeća se je li mu je što posebno ukazano vezano za značaj CHF valute. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa za koju je bankarica rekla da se može malo mijenjati, samo sitno varirati do plus minus 50 do 100 kuna. Na početku je rata iznosila oko 2.050,00 do 2.080,00 kuna, a nakon dvije godine počela je rasti, divljati i u jednom trenutku dosegla je i 3.800,00 kuna. Na kućnu adresu primao je nove otplatne planove, ali se obratio banci osobno kako bi dobio informaciju o tome što se događa, međutim oni mu nisu ništa rekli, osim toga da se kamata mijenja jer je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu i da se rata svima diže i da se po tom pitanju ništa ne može učiniti. U 2012. više nisu uspijevali podmirivati redovito obveze pa je u dva navrata od po 6 mjeseci ishodio moratorij, a za to su mu onda podigli glavnicu za 25.000,00 kuna. Banka mu je ponudila konverziju u eure, to je tada bilo aktualno, svi su to prihvaćali i osjetio se primoran to učiniti jer je očito da je euro bio stabilniji pa je to odlučio učiniti iz straha od švicaraca u budućnosti. Kredit je isplaćen 2024. u cijelosti. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio je u policiji, a supruga u bolnici. Nije imao nikakav obrt nisi je bio vlasnik trgovačkog društva, a stan su koristili za stanovanje. Banka je sastavila obrazac ugovora i nije bilo moguće s bankom pregovarati o pojedinim odredbama, to tako ne funkcionira, nije bilo govora o tome. On je plaćao rate kredita. Ugovor je pročitao i u tom trenutku ništa mu se nije činilo nejasnim.

11.2. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti jer je iskazivao uvjerljivo, u skladu s ostalim izvedenim dokazima te sukladno utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite, a ni tuženik njegov iskaz nije osporio. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s parametrima promjenjivosti te da mu je upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

11.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Stoga, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

12. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena je u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.2. Glede valutne klauzule, njezino ugovaranje jest načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti, s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.3. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

12.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude. Valja reći da je iz iznesenih razloga utvrđena ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u Dodatku 1. i Dodatku 2. ugovora o kreditu, kojim je dodacima ugovoren moratorij, s obzirom da su predmetne odredbe istovjetne onima iz glavnog ugovora te je utvrđeno da su isti sklopljeni da istovjetan način.

12.6. Međutim, odbijen je dio deklaratornih zahtjeva kojima tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništetnost i svih drugih dodataka i aneksa, s obzirom da je taj dio zahtjeva tužitelja potpuno neodređen te posljedično nedokazan. Tužitelj, naime, nije konkretno naveo o kojim se dodacima ugovora radi niti je dokazao taj dio zahtjeva.

12.7. Osim toga, nije osnovan niti zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz članka 1. Ugovora. Navedenom odredbom je ugovorena glavna činidba i to visina kredita koja je definirana valutom CHF te isplatom u kunskoj protuvrijednosti prema točno određenom tečaju, stoga nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita. Pored toga, utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe značilo bi da se predmet Ugovora utvrdio ništetnim, a tada bi bila dovedena u pitanje opstojnost cijelog Ugovor, što nije bila intencija pokretanja postupka za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, a navedeno je i suprotno činjeničnim tvrdnjama samog tužitelja u ovom postupku koji predlaže restituciju upravo po tom početnom tečaju iz članka 1. Ugovora koji je vrijedio na dan isplate kredita (tako i Županijski sud u Varaždinu posl.br. Gž-1337/2023-2 od 16. siječnja 2024.). Slijedom navedenog, taj je dio zahtjeva odbijen te je odlučeno kao u točki V izreke presude.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužitelj bi stoga imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, prema pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom bi prilikom odlučivanja o visini restitucije u utuženom razdoblju do konverzije valjalo uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene parametre.

14. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 u ovom je postupku sporno je li nakon sklapanja Dodatka osnovan zahtjev za isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima.

14.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji."

14.3. U spomenutoj odluci navedeno je da je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala obveza tuženika na povrat iznosa preplaćenih po osnovi povećanja kamatne stope i tečaja valute CHF (čl. 160. ZOO/05), koja bi inače proizlazila iz opće odredbe obveznog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Stoga više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa, odnosno ZID ZPK/15, derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza uređenih valjanim Dodatkom Ugovoru o kreditu, na način propisan ZID ZPK/15.

14.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav bi postojao da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

14.5. Slijedom navedenog, revizijski sud zaključuje da potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu (odnosno do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita), a to iz razloga što taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

15. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš (zz MARIMA-FIN d.o.o.).

15.1. Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 84.700,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,30 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,746133 kuna.

15.2. Vještakinja je nadalje u nalazu i mišljenju navela da, prema obračunu banke, iznos preostale neotplaćene glavnice nakon provedene konverzije iznosi 45.341,55 eura. Tuženik je tužitelju pri obračunu konverzije utvrdio preplatu u iznosu od 1.759,92 eura, a nakon prijelaznog razdoblja u iznosu od 1.647,06 eura prema fiksnom tečaju konverzije.

15.3. Na temelju svega navedenog vještakinja je izračunala da je tužitelj na ime razlike po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početno ugovoreni tečaj, u razdoblju do konverzije preplatio iznos od 27.619,47 kuna po osnovi promjene kamatne stope, a iznos od 37.819,13 kuna po osnovi promjene tečaja te da razlika između preostale glavnice prema obračunu banke i iznosa preostale glavnice prema početnom otplatnom planu, uz primjenu tečaja na dan isplate kredita, iznosi 20.234,10 kuna.

16. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje te je u skladu s rezultatima vještačenja podneskom od 17. rujna 2021. (list 192 do 198 spisa) specificirao tužbeni zahtjev (točka 1.6. obrazloženja).

16.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da zadatak vještaku i izrađeni izračun zanemaruju pravne učinke provedene konverzije. Predložio je dopunu vještačenja radi obračuna tzv. negativnih razlika.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika koji se odnose na pravne učinke provedene konverzije pravne su prirode te su razmotreni u prethodnim točkama obrazloženja pa nisu doveli u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja.

16.3. Sud, međutim, nije prihvatio prijedlog tuženika za dopunu vještačenja kako bi vještak obračunao i tzv. negativne razlike, s obzirom da predmetne činjenične navode koji se tiču tzv. negativnih razlika tuženik nije iznio u pripremnoj fazi postupka, odnosno do zaključenja prethodnog postupka, stoga je u fazi glavne rasprave prekludiran u iznošenju novih činjenica i predlaganju novih dokaza, pozivom na odredbu članka 299. stavka 1. ZPP-a, s obzirom da nije dokazao da bez svoje krivnje činjenice nije mogao iznijeti, odnosno dokaze predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

17. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj Rev-457/2025, sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata koje su tekle na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja od dospijeća do 29. rujna 2015., s obzirom da je sljedećeg dana prestala druga obveza. Navedene zatezne kamate pripadaju tužitelju u cijelosti, bez umanjenja za preplatu utvrđenu u provedenoj konverziji. Napominje se da vještakinja nije obračunala koliko predmetne zakonske zatezne kamate iznose (niti je to bio njen zadatak) stoga u ovom postupku nije utvrđeno koliko te zatezne kamata na koje tužitelj ima pravo ukupno iznose, međutim predmetna tražbina je egzaktno odrediva jer su određeno navedeni iznosi na koje zatezne kamate teku, vremensko razdoblje tijeka kamata te stopa zateznih kamata, a isplata predmetnih zateznih kamata dio je tužbenog zahtjeva tužitelja stoga je isti podoban za odlučivanje (tako i Županijski sud u Varaždinu posl.br. Gž-1181/2025-2 od 31. kolovoza 2026.). Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III i IV izreke presude.

17.1. Napominje se da je sud iznose izražene u kunama iz nalaza i mišljenja vještakinje prikazao u novoj službenoj valuti, prema fiksnom tečaju konverzije od 7,43450 iz valute kuna u valutu euro.

17.2. Imajući u vidu isto pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u preostalom dijelu i to glede zahtjeva za isplatu iznosa od 27.619,47 kuna na ime preplate po osnovi kamatne stope, za isplatu iznosa od 37.819,13 kuna na ime valutne klauzule te iznosa od 20.234,10 kuna na ime razlike u glavnici, sve sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate. Odbijen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 103,84 € s obzirom da je isti tek dospio 30. rujna 2015. stoga na navedenih iznos zatezna kamata nije niti tekla. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V izreke presude.

18. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

18.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, 11. lipnja 2019., nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Na navedeno ne utječe okolnost da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja preinačio tužbu uskladivši visinu zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka. Tužitelj je već u tužbi zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, navodeći da će visinu zahtjeva odrediti nakon dostave potrebne dokumentacije i provedbe financijskog vještačenja. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja pa je zastara u odnosu na tako postavljeni zahtjev prekinuta podnošenjem tužbe. Slijedom navedenog, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

19. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 4. ZPP-a te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Pri tom je cijenjen djelomični uspjeh obiju parničnih stranaka i to uspjeh tužitelja u odnosu na isplatu zateznih kamata, ali i uspjeh tuženika s obzirom da su djelomično odbijeni zahtjevi tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba te zahtjevi za isplatu triju glavnica. Sud je uzeo u obzir i okolnost da je tužitelj osnovano pokrenuo ovaj postupak i to u ulozi potrošača protiv trgovca, dakle kao slabija strana u uvjetima neustaljene sudske prakse (tako i Županijski sud u Varaždinu posl.br. Gž-1181/2025- 2 od 31. kolovoza 2026.).

U Puli 9. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćniku