1

                            Poslovni broj: Gž-170/2020-2

 

                

      Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

              Dubrovnik

                                                                                                               

                               Poslovni broj: Gž-170/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Đorđa Benussi, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik iz P., protiv tuženika Hrvatske vode, Pravna osoba za upravljanje vodama Zagreb, OIB: …, zastupano po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Š. i p., odvjetnici iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, posl.br. P-1692/2018-20 od 30. prosinca 2019., u sjednici održanoj 16. travnja 2024.

 

p r e s u d i o j e

 

I. Žalba se djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana i presuda  Općinskog suda u Puli - Pola, posl.br. P-1692/2018-20 od 30. prosinca 2019. se:

 

a) potvrđuje u dijelu točke I. u kojem je proglašena nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Poreču – Parenzo posl.br. Ovr-2675/16 od 23.5.2016. za svotu od 208,80 kuna i zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose od 23,20 kuna teku od 17.7.2009., do zaključno s 16.9.2012. godine pa do isplate,

 

b) preinačuje u preostalom dijelu točke I. i točki II. tako da sada glasi:

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

" Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Poreču – Parenzo posl.br. Ovr-2675/16 od 23.5.2016. za svotu od 139,20 kuna i zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose od 23,20 kuna teku od 16.3.2016. do zaključno s 16.9.2014. godine pa do isplate.

 

III. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove."

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

" I Ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Puli - Pola stalna služba u Poreču - Parenzo posl. br. Ovr-2675/16 od 23.05.2016.g. proglašava se nedopuštenom.

 

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 825,00 kn u roku od 8 dana".

 

2. Ovu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava što su žalbeni razlozi iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tuženik potražuje troškove žalbe.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora, na koji je tužitelj, kao ovršenik, upućen rješenjem prvostupanjskog suda od 24. rujna 2018., bio je proglašenje ovrhe nedopuštenom zbog žalbenih razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – u daljnjem tekstu: OZ).

 

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

 

        da je ovršni postupak započeo 10.5.2016. podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju ovršne isprave radi naplate iznosa od 348,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima,

        da se ovršni prijedlog temeljio na upravnom rješenju posl.br. … od 24.2.2011., koje je postalo konačno i ovršno 4.3.2011., te financijskoj kartici knjiženja od 27.11.2015.,

        da je tužitelj imao prijavljeno prebivalište na adresi nekretnine na koju se odnosi naknada za uređenje voda, na plaćanje koje se odnosi prethodno navedeno rješenje, ali ne i u vrijeme na koje se naknada odnosi,

        da se predmetna naknada za korištenje voda odnosi, prema datumu dospijeća, na razdoblje od 16.7.2009. do 16.9.2014.

 

7. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev i ovrhu proglasio nedopuštenom zaključivši da je predmetna tražbina naknade za uređenje voda:

 

- zastarjela za razdoblje 2009., 2010., 2011. i 2012. godine,

- za preostalo razdoblje da tužitelj nije pasivno legitimiran jer tuženik, na kome je bio teret dokaza, nije dokazao da je tužitelj bio u spornom razdoblju, vlasnik ili posjednik nekretnine na koju se naknada za korištenje voda odnosi.  

8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

 

8.1. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje kada tvrdi da je sud pogrešno zaključio da tužitelj nije posjednik nekretnine na koju se naknada za uređenje voda odnosi s obzirom da je na toj adresi imao u dva navrata prijavljeno prebivalište, pa da je logično da je posjeduje, jer navedena činjenica, s obzirom na materijalno pravo, kako će biti obrazloženo, nije relevantna.

 

9. Ovdje je, naime, riječ o parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i tužba se u takvoj parnici može podnijeti samo iz razloga zbog kojih se pobijalo rješenje o ovrsi, a  spadaju u one žalbene razloge zbog kojih se na takvu parnicu ovršenik može uputiti – riječ je o žalbenim razlozima iz članka 50. stavak 1. točke 7., 9., 10. i 11. OZ-a.

 

10. Žalba je u ovom slučaju podnesena zbog žalbenih razloga iz članka 50. stavak 1. točke 7. i 11. i zbog tih razloga je ovršenik upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i samo zbog tih razloga takvu parnicu je i mogao pokrenuti.

 

11. Žalbeni razlog iz članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a je:

 

- ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika,

 

dok je žalbeni razlog iz članka 50. stavak 1. točka 11. OZ-a:

 

-          ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. 

 

12. Prvostupanjski je sud zaključio da je naknada za uređenje voda koja se odnosi na razdoblje od 2009. do 2012. zastarjela jer je protekao trogodišnji (relativni) zastarni rok propisan člankom 94. stavak 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" 147/08, 18/11,78/12, 73/13, 26/15, 44/16, dalje: OPZ) koji da je vrijedio u vrijeme donošenja rješenja koje predstavlja ovršnu ispravu, kao i u vrijeme pokretanja ovršnog postupka.

 

12.1. Prema navedenoj odredbi pravo poreznog tijela na utvrđivanja porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe, zastarijeva za 3 godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu kamatu i troškove  temeljem članka 94. stavak 4. OPZ-a.

 

12.2. Prema odredbi članka 95. stavak 1. OPZ-.a tijek zastare prava na utvrđivanje odnosno na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku, a odredbom članka 96. savak.1. OPZ-a apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe, nastupa za 6 godina računajući od dana kada je zastara počela prvi puta teći a prema odredbi članka 94. stavak 3., 4. i 5. tog Zakona.

 

12.3. Obveza plaćanja porezne obveze u smislu članka 94. stavak 4. OPZ-a smatra se utvrđenom u onom trenutku kada porezno tijelo ima pravo zahtijevati naplatu, pa je, kako to zaključuje prvostupanjski sud zastara naplate tražbine s osnova naknade za uređenje voda za iznose iz 2009. počela teći 01. siječnja 2010., za 2010. godinu 1.1.2011., za 2011. 1.1.2012., a za 2012. 1.1.2013.,  pa je relativna zastara za sve ove iznose naknade nastupila protekom trogodišnjeg zastarnog roka prije pokretanja ovršnog postupka 10.5.2016. 

 

13. Osnov za primjenu OPZ prvostupanjski sud temelji na odredbama Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ("Narodne novine" 153/09, 90/11, 56/13,154/14, 119/15, dalje ZFVG) i to odredbi članka 5. stavak 1. kojom je propisano da u vodne naknade spada, među ostalima, i naknada za uređenje voda, a stavkom 2. istog članka je propisano da su vodne naknade javna davanja,  odredbi članka 16. stavak 1. prema kojoj vodni doprinos obračunavaju i naplaćuju Hrvatske vode osim su slučaju iz članka 17. tog zakona, odredbi članka 73. stavak 2. kojom je propisano da ovrhu protiv obveznika vodnih naknada za koje rješenje o obračunu donose Hrvatske vode, osim u slučaju iz članka 71. stavak 1. ovog zakona, pokreću Hrvatske vode kao ovrhovoditelj po ovršnom zakonu, te odredbi članka 74. stavak 1. kojom je propisano da se na zastaru obračuna i ovrhe vodnih naknada osim naknada iz stavka 2 tog članka primjenjuje Opći porezni zakon. Odredbom stavka 2. istog članka je propisano da pravo na obračun i ovrhu naknade za zaštitu voda i naknade za razvoj koje obračunavaju i isplaćuju isporučitelji vodnih usluga uz cijenu gornjih usluga zastarijeva kada prema propisu kojim se propisuje cijena vodne usluge zastarijeva cijena vodne usluge uz koju se naplaćuje.

 

14. Navedena primjena materijalnog prava je ispravna i žalitelj neosnovano tvrdi da se ovdje ne bi primjenjivao zastarni rok propisan OPZ-om već onaj propisan odredbom članka 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,  29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno desetogodišnji zastarni rok, budući je ZOO opći propis koji se primjenjuje kada nekim posebnim zakonom nije što drugo propisano, a u ovom slučaju jest i to ono i onako kako je to i naveo prvostupanjski sud, pa je u ovom dijelu žalba tuženika neosnovana, te je zbog postojanja žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. OZ-a prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi, radi čega je odlučeno kao pod točkom I.a) izreke ove drugostupanjske presude. 

 

15. U odnosu na drugi žalbeni razlog – onaj iz članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a, ovaj sud nalazi da taj razlog nije ostvaren. Kako je već navedeno pod točkom 11. obrazloženja ove drugostupanjske presude taj žalbeni razlog postoji samo ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

 

 

 

 

15.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, utemeljenog na priloženom ovršnom spisu, proizlazi da je u ovršnoj ispravi – upravnom rješenju posl.br. … od 24.2.2011., koje je postalo konačno i izvršno 4.3.2011., vjerovnik tuženik, a dužnik tužitelj. Dakle, vjerovnik, ovdje tuženik, kao ovrhovoditelj, ima pravo zahtijevati prisilnu naplatu tražbine koja proizlazi iz ovršne isprave, od dužnika, ovdje tužitelja, kao ovršenika.

 

15.2. Dakle, tvrdnje ovršenika da on nije vlasnik ili posjednik nekretnine na koje se odnosi naknada za uređenje voda nisu tvrdnje koje bi se odnosile na pitanje koje je relevantno za ocjenu postojanja žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a, jer se u ovom parničnom postupku, koji se vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u okviru tog žalbenog razloga ne može preispitivati pravilnost utvrđenja dužnikove obveze, što je bilo predmet postupka iz kojeg potječe ovršna isprava.

 

15.3. Ako je kod tužitelja došlo do promjena zbog kojih on više ne bi bio obveznik plaćanja navedene naknade (nije vlasnik niti posjednik nekretnine na koju se naknada za uređenje voda odnosi) tada je o tome trebao obavijestiti upravno tijelo koje je donijelo rješenje koje predstavlja ovršnu ispravu kako bi to tijelo izmijenilo navedeno rješenje, sukladno točki 4. rješenja (ovršne isprave) u vezi članka 14. stavak 1. ZFVG.

 

15.4. Ovdje se smatra potrebnim primijetiti, iako za rješenje merituma nije relevantno,  da sud ne može preispitivati niti jesu li bili ispunjeni uvjeti da bi navedeno upravno rješenje steklo svojstvo ovršnosti, jer prema odredbi članka 36. stavak 3. OZ-a, to može učiniti tijelo koje je rješenje donijelo. Navedeno se sve ističe zbog tužiteljeve tvrdnje iz tužbe da mu navedeno rješenje nije niti dostavljeno. 

 

15.5. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je i u preostalom dijelu prihvatio zahtjev za proglašenjem ovrhe nedopuštenom jer da tužitelj, čija legitimacija može biti samo „aktivna“, nije „pasivno“ legitimiran.

 

16. Slijedom navedenog povodom žalbe tuženika, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, u preostalom je dijelu odlučeno kao pod točkom I.b) izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

17. S obzirom na djelomičan i podjednak uspjeh svake od stranaka u postupku, o troškovima postupka odlučeno je kao pod točkom I. b) II. i točki II. izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 166. u vezi članka 154. stavak 4. ZPP-a.

 

 

                                              Dubrovnik, 16. travnja 2024.

 

Predsjednica vijeća:

 

Verica Perić Aračić