Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-348/2026-3

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Cerovcu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-850/2020-17 od 05. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-850/2020-17 od 05. veljače 2026. u dijelu pod st. I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba koja se nalazi u čl. 4. Ugovora o kreditu, a prema kojoj se kredit ugovara s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranim odlukama o kamatnim stopama banke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-850/2020-17 od 05. veljače 2026. u dijelu pod st. I. izreke kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba koja se nalazi u čl. 5. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te pod st. II. i III. izreke, i u tome se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe koje se nalaze u člancima 4. i 5. Ugovora o kreditu, a prema kojima se kredit ugovara s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranim odlukama o kamatnim stopama banke kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici zbog ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, isplati iznos od 2.111,42 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate (st. II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.155,59 EUR zajedno s pripadajućom zateznim kamatama (st. III. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Prvostupanjski je sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, kada je utvrdio da je čl. 5. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna, jer su razlozi za takvu odluku proturječni sadržaju te ugovorne odredbe. Naime, prvostupanjski je sud utvrdio da je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF koja je nepoštena i ništetna, a što je proturječno sadržaju te ugovorne odredbe, jer istom nije ugovorena valutna klauzula već mogućnost promjene valutne, dok je valutna klauzula u odnosu na način otplate kredita ugovorena čl. 3. st. 4. Ugovora o kreditu, pa je u tome dijelu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, zbog koje je trebalo temeljem čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu presudu u dijelu st. I. izreke presude koji se odnosi na valutnu klauzulu i u tome dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. No, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, a to je da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na to da je sud u ovom postupku vezan za pravomoćnu presude iz postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, budući da presuda sadrži jasne i dostatne razloge o tome na koji je način sud u ovom postupku utvrdio da je vezan za pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud je naveo sve bitne zakonske odredbe iz kojih proizlazi pravna utemeljenost njegova zaključka da je vezan za pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog spora je utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te isplata iznosa od 2.111,42 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos predstavlja ukupno potraživanje tužiteljice s osnove preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike do 30. Rujna 2015., umanjeno za iznos od 809,03 EUR koji je kao iznos preplate priznat u konverziji.

8. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je vezan za pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se tužiteljica u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvala (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), a koji se zaključak suda temelji na odredbi čl. 502.c ZPP.

9. Pritom nije odlučno to što sadržaj spornih ugovornih odredbi nije identičan onom iz ugovora o kreditu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se i u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama koje ne sadrže nikakve parametre iz kojih bi prosječni potrošač mogao zaključiti na koji se način određuje kamatna stopa, odnosno čime se to banka rukovodi prilikom promjene kamatne stope, a isto se odnosi i na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli.

10. Iako se radi o ugovornim odredbama koje su u načinu primjene razumljive, one nisu transparentne jer ne sadrže podatke o tome koji sve parametri utječu na formiranje kamatne stope niti je tužiteljica upoznata sa rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, tako da se ne radi o transparentnim ugovornim odredbama u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj, 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP).

11. Ugovorna odredba iz čl. 5. bez utjecaja je na pravilnost i zakonitost zaključka suda prvog stupnja da se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama. Ovo stoga jer to što je tužiteljici omogućeno da traži promjenu valutne klauzule ne čini sporne ugovorne odredbe valjanim, jer u smislu čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj, 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023 i 69/2026, dalje: ZOO) i u slučaju da je tužiteljica po toj ugovornoj odredbi zatražila promjenu valutne klauzule, koja bi bila vezana za EUR, valutna klauzula u CHF, koja bi do tada bila na snazi i dalje bi bila ništetna u smislu propisa o zaštiti potrošača, jer bi se i dalje radilo o ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna odnosno da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP), da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, jer se radi o ugovornoj odredbi koja su bile unaprijed formulirane od strane tuženika, da tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na njezin sadržaj, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Za takav zaključak sud daje iscrpne razloge, te se tako poziva na iskaz tužiteljice iz kojeg jasno proizlazi da nije bila informirana o svim posljedicama ugovoranja valutne klauzule u CHF, niti joj je objašnjeno čime se banka rukovodi prilikom određivanja kamatne stope, i postoji li povezanost između rasta tečaja i rasta kamatne stope, i to tečaja CHF koji ne štiti Hrvatska narodna banka, kao što štiti tečaj EUR. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužiteljica nije iskaza da ugovor nije pročitala, već je u iskazu navela da je ugovor pročitala koliko je razumjela.

13. Nadalje, pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

14. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, koja je podnesena 4. lipnja 2019., nije protekao zastarni rok od 5 godina, koliko iznosi opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a taj rok nije protekao niti u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je u tome dijelu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., pa do dana podnošenja predmetne tužbe, nije nastupila zastara te tražbine.

15. Nakon što je zaključen sporan ugovor o kreditu, stranke su 18. veljače 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj, 102/2015, dalje: ZIDZPK), zaključile Anex ugovoru o kreditu, kojim su konvertirale kreditne obveze tužiteljice iz osnovnog ugovora o kreditu koji je bio zaključen sa valutnom klauzulom u CHF, u ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u EUR, sa promjenjivom kamatnom stopom koja se određuje sukladno ZIDZPK.

16. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom čl. 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

17. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

18. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

19. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženog kao kreditora sklopljen navedeni Anex ugovora o kreditu, kojim su stranke suglasno utvrdile iznos preplate, te je isti ukalkuliran u namirenje budućih anuiteta, čime je isti suštinski iscrpljen kondemnatorni zahtjev za isplatom s osnova stečenoga bez osnova i tužiteljica nema pravo na daljnje obeštećenje, te bi se eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva naplatio dva puta, dakle, s osnova pretplate koja je konverzijom ukalkulirana kao i s osnova ovdje postavljenog tužbenog traženja. Tim Anexom je suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. ZID ZPK-a otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK- a.

20. Prema tome, tim se Dodatkom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i eventualnih iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i ujedno se postiže sporazum o raspolaganju mogućom preplatom. Na navedenu izmjenu tužiteljica je pristala tako da su sklapanjem Anexa ugovora o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu odnosno zaključenjem tog Anexa osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Anexu ugovora. Sklapanjem tog Anexa tužiteljica se suglasila s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2016., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužiteljica platila tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Anexa uz Ugovor o kreditu u EUR.

21. Prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač ima pravo na restituciju preplate po obje utužene osnove, umanjeno za iznos preplate priznat u konverziji, što sve zajedno predstavlja iznos od 2.111,42 EUR.

22. Takav zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Anexu ugovoru o kreditu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana čl. 19.b st. 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

23. Imajući u vidu da je predmetni Anex Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

24. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Anexa nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

25. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Anexom Ugovoru o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

26. Tuženik je na temelju sklopljenog Anexa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Anexom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužiteljica koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Anexa Ugovora o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), i nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

27. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem ZIDZPK sklopile Anex ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužiteljica kao korisnica kredita dala svoj pristanak. Tim pristankom je pristala da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

28. Naime, ne može tužiteljica s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih mu se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da joj se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

29. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Anexa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.

30. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Stoga je ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za

"trajno rješenje problema u CHF."

31. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

32. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 PBĆ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

33. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK- a, koju je tužiteljica izričito prihvatila neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih/ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006. godine, to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO- a, u vezi s čl. 2. st. 2. ZZP prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Anexu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da tužiteljici isplati zatražene iznose.

34. Međutim, tužiteljica je tužbom zatražila i zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

35. To dakle znači, da potrošač koji je sklopio Aneks ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (zakonska zatezna kamata na pojedinačne iznose preplate).

36. Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravo na zatezne kamate na više plaćene iznose koje mu je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 586/2019 od 21. prosinca 2022.), a izračun konverzije je učinjen 30. rujna 2015.

37. U odnosu na dio presude kojim je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke presude.

38. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski je sud propustio pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje jer nije utvrdio na koje iznose i u kojem razdoblju tužiteljica ima pravo potraživati isplatu zateznih kamata, čime je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 370. ZPP, tako da je trebalo ukinuti pobijanu presudu pod st. II. izreke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

39. Kako je djelomično ukinuta odluka u glavnom zahtjevu trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku iz st. III. izreke.

40. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud, uvažavajući sve navedeno u ovoj ukidnoj odluci utvrditi na koje iznose preplate tužiteljica ima pravo potraživati zatezne kamate i u kojem razdoblju, a sve unutar okvira postavljenog tužbenog zahtjeva. Tek nakon što pravilno utvrdi činjenično stanje, prvostupanjski će sud biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu presudu.

41. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 9. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper