Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-335/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovice Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Područni ured Rijeka, Slogin kula bb, protiv tuženice ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Andreju Bašoviću odvjetniku iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-441/2022-20 od 27. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-441/2022-20 od 27. siječnja 2026. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Prvotuženica ZĐ, dužna je tužitelju solidarno isplatiti novčani iznos u visini od 10.969,16 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 54,15 EUR počev od 22. prosinca 2003. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,58 EUR počev od 21. siječnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,55 EUR počev od 18. veljače 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 180,50 EUR počev od 25. ožujka 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,60 EUR počev od 22. travnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 20. svibnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,52 EUR počev od 18. lipnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 23. srpnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 31. kolovoza 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 22. rujna 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 21. listopada 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,52 EUR počev od 23. studeni 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 29. prosinca 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,58 EUR počev od 28. siječnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,52 EUR počev od 01. veljače 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 180,50 EUR počev od 18. ožujka 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,58 EUR počev od 28. travnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,35 EUR počev od 19. svibnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 199,11 EUR počev od 19. svibnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 85,33 EUR počev od 27. lipnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 86,28 EUR počev od 27. lipnja 2005. godine pa do isplate

- na iznos od 146,00 EUR počev od 26. srpnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,38 EUR počev od 19. kolovoza 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,65 EUR počev od 21. rujna 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,01 EUR počev od 26. listopada 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,38 EUR počev od 28. studeni 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,07 EUR počev od 20. prosinca 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,70 EUR počev od 20. prosinca 2005. godine pa do isplate

- na iznos od 153,70 EUR počev od 26. siječnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,70 EUR počev od 23. veljače 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,73 EUR počev od 27. ožujka 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,70 EUR počev od 25. travnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,73 EUR počev od 25. svibnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,70 EUR počev od 26. lipnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,70 EUR počev od 26. srpnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,71 EUR počev od 21. kolovoza 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,70 EUR počev od 21. rujna 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,71 EUR počev od 19. listopada 2006.. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,70 EUR počev od 15. prosinca 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,70 EUR počev od 15. prosinca 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,71 EUR počev od 22. siječnja 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,91 EUR počev od 20. veljače 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,90 EUR počev od 20. veljače 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,90 EUR počev od 20. ožujka 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,55 EUR počev od 20. travnja 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,20 EUR počev od 21. svibnja 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,90 EUR počev od 21. lipnja 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,20 EUR počev od 25. srpnja 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,55 EUR počev od 21. kolovoza 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,90 EUR počev od 24. rujna 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,92 EUR počev od 24. listopada 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,59 EUR počev od 24. listopada 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,80 EUR počev od 20. studeni 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,05 EUR počev od 20. prosinca 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,32 EUR počev od 18. siječnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,80 EUR počev od 21. veljače 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,32 EUR počev od 25. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,32 EUR počev od 23. travnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,05 EUR počev od 20. svibnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,05 EUR počev od 23. lipnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,32 EUR počev od 21. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,80 EUR počev od 20. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,32 EUR počev od 22. rujna 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,05 EUR počev od 23. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,90 EUR počev od 26. studeni 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 187,01 EUR počev od 26. studenog 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,62 EUR počev od 22. prosinca 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 187,01 EUR počev od 29. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 178,88 EUR počev od 20. veljače 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,62 EUR počev od 25. ožujka 2009. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana. "

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.012,50 Eura Eura, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je da je 1. tuženica ZĐ, dužna tužitelju solidarno isplatiti novčani iznos u visini od 10.969,16 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine presuđene iznose od dospjeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je ponovno donio presudu koja se ne može ispitati čime je povrijedio čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer u istoj nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno isti su nejasni, a izreka je proturječna s obrazloženjem, te su počinjene i druge bitne povrede odredaba parničnog postupka. Pravomoćno je utvrđeno u ranijoj prvostupanjskoj presudi da su 2. i 3. tuženi solidarno dužni tužitelju naknaditi iznos koji isti potražuje tužbom kao naknadu štete. Sud je utvrdio da tuženica nije bila u obvezi izvršiti odjavu predmetnog obrta, niti izvijestiti tužitelja o promjenama radnog statusa zaposlenika te da slijedom toga ne postoji obveza tuženice s osnova naknade štete, dok su 2. i 3. tuženi pravomoćno utvrđeni kao odgovorni za prouzročenje štete tužitelju, te im je naloženo da solidarno isplate predmetni iznos. Unatoč navedenom, sud je presudio da je tuženica solidarno odgovorna za namirenje utuženog iznosa, ali temeljem instituta stjecanja bez osnove. Institut stjecanja bez osnove je drugačiji institut i pravna osnova za utvrđenje obveze tužene o kojoj tijekom postupka nije bilo rasprave, niti je tužena imala pravo očitovati se o istome tijekom njena saslušanja, a čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP -a te s tim u svezi njeno ustavno i Konvencijsko pravo na pravično suđenje. Ovakvim utvrđenjem sud je stvorio samo sebi objašnjivu pravnu konstrukciju kojom je tužena kao navodni stjecatelj bez osnove dužna solidarno naknaditi štetu tužitelju koju su prouzročili 2. i 3. tuženik. Pogrešno je odlučeno glede prigovora zastare. Sud nije pravilno vrednovao i ocijenio činjenicu da je tužena pravomoćnim rješenjem Centra za socijalnu skrb stekla te koristila pravo na dopust za njegu djeteta do sedme godine djetetova života zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, kao i činjenicu da je 2. i 3. tuženima naloženo pravomoćnom sudskom odlukom da podmire tuženoj doprinose za zdravstveno osiguranje u utuženom razdoblju. Činjenica da tuženica nije znala da se obrt ugasio od značaja je za eventualno stjecanje bez osnove na koju se sud u presudi poziva upravo zato jer bi tuženicaa ostvarivala pravo na naknade od tužitelja po drugim osnovama u slučaju da je ista znala da se ugasio obrt kojeg je bila zaposlenik te da joj je tim danom prestao radni odnos. Pogrešna primjena materijalnog prava je počinjena jer je sud, iako je utvrdio da ne postoji odgovornost tuženice za štetu nastalu tužitelju, utvrdio da je ista solidarni dužnik zajedno s 2. i 3. tuženima na temelju stjecanja bez osnove. U slučaju primjene instituta stjecanja bez osnove sud je propustio primijeniti odredbu čl. 1112., st. 1. ZOO-a koji propisuje da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Isto iz razloga što je odjava obrta bila upisana u obrtarnicu, a kojim informacijama tužitelj ima pristup, pa je tužitelj znao ili morao znati da tuženici nije dužan isplatiti predmetne iznose. Sud je u odnosu na tuženicu odlučio na temelju pravne osnove o kojoj se nije raspravljalo, koja nije bila predmet spora. Predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u odnosu na tuženicu kao neosnovan, uz naknadu prouzročenog troška parničnog postupka tuženici uvećanog za trošak žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana

4. Osnovano tuženica ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), jer presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama, kao i da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i izreke presude, pa je nejasno kako je presuđeno da "Prvotuženica ZĐ, dužna je tužitelju solidarno isplatiti“ kada je u postupku samo tuženica ZĐ, a nejasno je s kime i po kojoj osnovi treba solidarno isplati presuđeni iznos.

4.1. Koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti i donijeti presudu kao u izreci.

5. Za pokretanje parničnog postupka i za određivanje predmeta spora mjerodavno je načelo dispozicije, parnični postupak pokreće se tužbom, parničnom radnjom tužitelja koja treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Tužbom se postupak determinira u subjektivnom smislu naznakom aktivne stranke koja podnosi tužbu (tužitelja) i pasivne stranke protiv koje se tužba podnosi (tuženika) i u objektivnom smislu isticanjem određenog tužbenog zahtjeva u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te navođenjem činjenica kojima se potkrepljuje i individualizira tužbeni zahtjev.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je t užitelj prvotno podnio tužbu protiv 1.- 3. tuženika radi isplate novčanog iznosa od 82.647,19 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka potraživanja pa do isplate

- da u tužbi navodi da je u razdoblju od 21. studenog 2003. do 28. veljače 2009. bez ikakve osnove isplatio 1. tuženici utuženi novčani iznos i to na temelju netočnih i neistinitih podataka

- da se isplata odnosi na isplaćenu naknadu plaće za vrijeme trajanja bolovanja za vremensko razdoblje, počev od 21. studenog 2003., kada je izvršena odjava obrta u kojem je bila zaposlena 1. tuženica, pa do 8. svibnja 2009. kada je po službenoj dužnosti odjavu obveznog zdravstvenog osiguranja izvršio tužitelj

- da je tuženica imala zasnovani radni odnos kod poslodavca trgovački obrt "[obrt]" u vremenskog razdoblju od 1. rujna 2001. do 16. svibnja 2002. te potom u vremenskom razdoblju od 17. svibnja 2002. pa do 21. studenog 2003.

- da u daljnjem vremenskom tijeku sve do odjave s obveznog zdravstvenog osiguranja po službenoj dužnosti, koja odjava je uslijedila 8. svibnja 2009., tuženica je ostvarivala sva prava iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, te joj je isplaćivao novčanu naknadu u mjesečnom iznosu, iako za to nije bilo zakonskih uvjeta

- da je predmetni obrt prestao s radom te je u Obrtnom registru upisana odjava s danom prestanka obavljanja obrta 21. studeni 2003.

- da je tuženici prestao status osigurane osobe sa datumom 21. studenog 2003. kada je i evidentiran datum prestanka obavljanja obrta

- da je tuženica u razdoblju od 21. studenog 2003. do 8. svibnja 2009. primala novčanu naknadu koja joj nije pripadala kao nezaposlenoj osobi, a da o prestanku radnog odnosa zbog prestanka obavljanja obrta u kojem je radila ista nije izvijestila tužitelja

- da je u odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporila osnovanost zahtjeva, a podredno je istakla i prigovor zastare

- da je smatrala da tužitelj neosnovano potražuje plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje, pri čemu se pozvala na propust njezinih poslodavaca

- da je Općinski sud u Rijeci pravomoćnom odlukom utvrdio da su SĐ i LĐ u obvezi podmiriti doprinose za zdravstveno osiguranje tužitelju upravo za istu i to u spornom periodu od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009.

- da je tuženica pravomoćnim rješenjem Centra za socijalnu skrb stekla pravo te koristila pravo na dopust za njegu djeteta do sedme godine djetetova života zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, a koje pravo je kao radnik još u radnom odnosu ostvarila kod poslodavca [obrt]"

- da nije sporno da su 2. tuženik LĐ i 3. tuženica SĐ bili suvlasnici [obrt]" u kojem je tuženica zasnovala radni odnos i obavljala poslove i radne zadatke od 1. rujna 2001. do 16. svibnja 2002., odnosno od 17. svibnja 2002. do 21. studenog 2003.

- da nije sporno da je predmetni trgovački obrt prestao s djelatnošću

- da nije sporno da je u razdoblju od 21. studenog 2003. pa do 8. svibnja 2009. tuženica bila prijavljena kod tužitelja s osnove obveznog zdravstvenog osiguranja te da je odjava izvršena po službenoj dužnosti od strane tužitelja

- da nije sporno da je tuženici u navedenom vremenskom intervalu od 21. studenog 2003. pa do 8. svibnja 2009. isplaćivana naknada plaće s obzirom na priznato pravo odlukom Centra za socijalnu skrb u ranijem vremenskom razdoblju, s obzirom na činjenicu da je bila roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju

- da nije sporno da je tužitelj tuženici s osnove naknade plaće isplatio ukupan novčani iznos u visini od 10.969,16 EUR (odnosno 82.647,19 kn), odnosno mjesečne iznose naknade u utuženom razdoblju, kako je to navedeno u podnesku tužitelja od 21. svibnja 2014.

- da nije sporno da tuženica kao radnica u trgovačkom obrtu, nije izvijestila tužitelja o prestanku rada u navedenom obrtu, odnosno o odjavi samoga obrta

- da je sporno pitanje je li tužitelju izvršenom isplatom naknade tuženici pričinjena šteta te je li za tako pričinjenu štetu postoji odgovornost tuženice, te je li osnovan prigovor zastare

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je u vrijeme svog zaposlenja u obrtu "[obrt] i

Z" bila na porodiljnom dopustu

- da je po isteku porodiljnog dopusta bila na bolovanju

- da se bolovanje neprekidno produljavalo, te da je trajalo sve do travnja 2009. kada ju je liječnica izvijestila da više nije u mogućnosti konzumirati zdravstvene usluge s obzirom da je upoznata sa činjenicom da više nema zdravstvenog osiguranja

- da za vrijeme porodiljnoga, kao i tijekom bolovanja koje je neprekidno trajalo od 2003. do 2009., nije bila u kontaktu sa poslodavcem

- da je iz iskaza svjedoka FĐ, supruga tužene, utvrđeno da je prethodno porodiljnog dopusta tužena obavljala posao u trgovačkom obrtu 2. i 3. tuženika

- da je bila zaključila radni odnos na neodređeno vrijeme, te je nakon saznanja za trudnoću otvorila porodilji dopust

- da je Centar za socijalnu skrb donio rješenje kojim je bilo određeno da je djetetu bila potrebna njega i pojačana skrb sve do sedme godine života

- da LĐ i SĐ nikada nisu obavijestili tuženicu o prestanku rada obrta već su jednostavno nestali

- da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske utvrdio da obrt prestaje odjavom, a prestankom obrta prestaje i radni odnos radnika zaposlenog kod obrtnika

- da odjavom obrta radniku zaposlenom kod obrtnika radni odnos prestaje danom prestanka obrta po sili samoga zakona u kojem slučaju obrtnik kao poslodavac nije dužan radniku davati otkaz

- da u situaciji kada je obrt prestao odjavom 21. studenog 2003. te je brisan iz obrtnog registra ne može se smatrati da bi obrt mogao i nakon toga datuma biti poslodavac, a niti je tužena mogla biti u radnom odnosu

- da je tužitelj donio zakonitu odluku kada je rješenjem od 11. veljače 2014. tuženici utvrdio status osiguranice kao nezaposlene osobe u periodu od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009.

- da je Općinski sud u Rijeci pravomoćnom presudom poslovni broj Prs-266/09 utvrdio da su suvlasnici obrta "[obrt]" u obvezi podmiriti doprinose za zdravstveno osiguranje kod tužitelja i to za sporno razdoblje od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009., jer je tužitelj smatrao da je ista u tom periodu imala status osigurane osobe budući je pravomoćno utvrđena obveza poslodavca da za taj period isplati doprinose za zdravstveno osiguranje

- da je tuženica u razdoblju od 21. studenog 2003. do izvršene odjave 8. svibnja 2009. bila nezaposlena osoba, koja je na temelju odluke tužitelja od 11. veljače 2014. imala status osiguranice tužitelja na temelju odredaba Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kao nezaposlena osoba

- da isticanje tuženice da su suvlasnici trgovačkog obrta temeljem presude zbog ogluhe bili u obvezi podmiriti doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a što je i akceptirano od strane tužitelja prilikom donošenja odluke od 11. veljače 2014., je irelevantno za ishod spora

- da se zahtjev tužitelja odnosi na isplaćenu naknadu plaća za vrijeme trajanja bolovanja za vremensko razdoblje počev od 21. studenog 2003., kada je izvršena odjava obrta u kojem je bila zaposlena tuženica, pa do 8. svibnja 2009. kada je po službenoj dužnosti odjavu obveznog zdravstvenog osiguranja izvršio tužitelj

- da se s obzirom na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tužena imala smatrati nezaposlenom osobom, jer je došlo do gašenja predmetnog trgovačkog obrta i brisanja iz registra obrta

- da je za ocjenu zahtjeva tužitelja koji potražuje isplatu isplaćenih naknada s osnova radnoga odnosa tuženici, potrebno utvrditi da li je tuženica bila u utuženom razdoblju zaposlena osoba i kao zaposlena osoba ostvarivala pravo na naknadu za vrijeme trajanja dugogodišnjeg bolovanja (2003. – 2009.), a čime bi ostvarila pravo na primanje naknade mjesečne plaće za navedeno razdoblje

- da u navedenom periodu nakon brisanja obrta iz obrtnog registra isti više nije postojao te nije mogao zadovoljiti pretpostavke da bude poslodavac, a niti je tužena kod istoga mogla biti u radnom odnosu

- da ugovor o radu prestaje prestankom obrta po sili zakona, za što zakonodavac nije propisao potrebu davanja otkaza radniku

- da je tuženici prestankom obrta po sili zakona prestao radni odnos te je ista od toga razdoblja pa nadalje imala status nezaposlene osobe

- da je 1. tuženica u kritičnom razdoblju ostvarivala prava temeljem odluke Centra glede skrbi o djetetu

- da je naknada plaće podrazumijevala status zaposlenika tuženice koja se u kritičnom razdoblju nalazila na bolovanju, a koji status ista nije imala jer je gašenjem obrta i brisanjem iz registra obrta, ista se smatrala nezaposlenom osobom, a ne zaposlenikom

- da je tužitelj u kritičnom razdoblju isplaćivao tuženici naknadu plaće iako za to tuženica nije ispunjavala zakonom predviđene uvjete

- da je tužitelj zahtjev za isplatom temeljio na institutu naknade štete

- da je zahtjev za naknadom štete temeljio na čl. 112. tadašnjeg Zakona o zdravstvenom osiguranju gdje je bilo propisano da je Zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne, odnosno fizičke osobe između ostaloga ako je isplata izvršena s obzirom da nije podnesena prijava o promjenama koje utječu na gubitak ili na opseg prava radnika ili ako je prijava podnesena poslije propisanog roka, kao i ako je šteta nastala zato što nisu dani podaci o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili opseg prava

- da je propisano da osigurane osobe koje su obvezne same podnositi prijavu ili davati određene podatke u svezi sa svojim pravima i obvezama su obvezne Zavodu naknaditi štetu ukoliko je ona nastala jer prijava nije podnesena ili su dani neistiniti podaci

- da iako je tužitelj svoj zahtjev postavio prema tuženici s osnove isplate naknade štete temeljeći na odredbama citiranog zakona i Pravilnika, sud prilikom donošenja odluke nije vezan pravnom osnovom, već isključivo činjeničnim supstratom utuženja

- da tuženica po mišljenju suda kao zaposlenik u [obrt]" nije bila u obvezi izvršiti odjavu predmetnog obrta, pa samim time niti izvijestiti tužitelja o promjenama radnog statusa zaposlenika u obrtu, već su to trebali učiniti suvlasnici trgovačkog obrta

- da sud smatra da na strani tuženice ne postoji odgovornost spram tužitelja s osnove naknade štete, jer ista nije poduzela nikakve radnje, odnosno propustila poduzeti određene radnje spram tužitelja koje bi bila obvezna temeljem zakona, odnosno Pravilnika činiti

- da je nesporno da je tuženica u utuženom razdoblju ostvarila određenu imovinsku korist i to isplatom ukupno utuženog iznosa s osnove isplate naknade plaća, za što nije postojala zakonska osnova

- da po stavu suda valja primijeniti institut stjecanja bez osnove, pa je tuženica kao stjecatelj dužna izvršiti povrat tužitelju navedene imovine

- da je tužitelj dokazao da tužena kao stjecatelj nije bila poštena s obzirom da je imala saznanja da trgovački obrt u kojem je bila zaposlena u vrijeme primanja sporne naknade plaće nije bio djelatan

- da istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan

- da je tužena u obvezi isplatiti tužitelju ukupan novčani iznos isplaćenih naknada plaće u utuženom razdoblju koji iznosi 10.969,16 EUR (ranije 82.647,19 kn), a sve temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a

- da je u obvezi isplatiti i sporedna davanja, temeljem članka 1115. ZOO-a.

7. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-3816/2019-11 od 31. ožujka 2021., bilo je presuđeno da ''I. 1. tuženica ZĐ, 2. tuženik LĐ i 3. tuženica SĐ dužni su tužitelju solidarno isplatiti novčani iznos u visini od 82.647,19 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama . II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom prouzročenog parničnog troška kao neosnovan.'' Protiv navedene presude žalila se samo tadašnja 1. tuženica ZĐ.

8. Županijski sud u Velikoj Gorici je rješenjem 2 Gž-1181/2021-2 od 23. veljače 2022. odlučujući o žalbi 1. tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P - 3816/2019-11 od 31. ožujka 2021., 23. veljače 2022. riješio da se ukida presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3816/2019-11 od 31. ožujka 2021. u točki I. izreke u odnosu na 1. tuženicu ZĐ, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a da u ostalom, a nepobijanom dijelu (točka I. izreke u odnosu na 2. tuženika i 3. tuženicu te točka II. izreke) presuda suda prvoga stupnja je ostala neizmijenjena temeljem čl. 365. st. 1. ZPP-a.

9. Pobijanu presudu sud temelji na navodima tužitelja da je u razdoblju od 21. studenog 2003. do 28. veljače 2009. bez ikakve osnove isplatio tuženici utuženi novčani iznos i to na temelju netočnih i neistinitih podataka, jer da je tuženici isplatio naknadu plaće za vrijeme trajanja bolovanja za vremensko razdoblje, počev od 21. studenog 2003., (kada je izvršena odjava obrta u kojem je bila zaposlena 1. tuženica), pa do 8. svibnja 2009. (kada je po službenoj dužnosti odjavu obveznog zdravstvenog osiguranja izvršio tužitelj), te da je tužitelj donio zakonitu odluku kada je rješenjem od 11. veljače 2014. tuženici utvrdio status osiguranice kao nezaposlene osobe u periodu od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009.

10. U pravu je tuženica kada u žalbi navodi da je presuda nejasna i proturječna jer je sud utvrdio da tuženica nije bila u obvezi izvršiti odjavu obrta, niti izvijestiti tužitelja o promjenama radnog statusa zaposlenika, pa da slijedom toga ne postoji obveza tuženice s osnova naknade štete, dok su ranije 2. i 3. tuženici pravomoćno utvrđeni kao odgovorni za prouzročenje štete tužitelju, no unatoč tome prvostupanjski sud donosi pobijanu presudu navodeći da naknada plaće podrazum ijeva status zaposlenika tuženice, koja se u kritičnom razdoblju nalazila na bolovanju, a koji status ista nije imala jer je gašenjem obrta i brisanjem iz registra obrta ista se smatrala nezaposlenom osobom, a ne zaposlenikom.

11. Na žalbene navode tuženice treba dodati da Ugovor o radu prestaje prestankom obrta po sili zakona, za što zakonodavac nije propisao potrebu davanja otkaza radniku, pa je nejasno kako je tuženica bila nepoštena kada nije niti dobila otkaz, a sama sebi nije utvrđivala status niti zaposlene niti nezaposlene osobe, pri čemu je nesporno da obrt prestao odjavom 21. studenog 2003., pa nakon toga datuma tužen ica nije mogla biti u radnom odnosu. Tužitelj je rješenjem od 11. veljače 2014. tuženici utvrdio status osiguranice kao nezaposlene osobe u periodu od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009.

12. Prvostupanjski sud navodi da je institut stjecanja bez osnove reguliran u čl. 1111. st. 1. i st. 3. ZOO te da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. No, pravila vraćanja su regulirana u čl. 1112. st. 1. ZOO, pa tako tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Ovdje tužitelj nije dokazao da je zadržao pravo na povrat, niti da je platio da bi izbjegao prisilu ili da je isplata duga zavisila od ispunjenja uvjeta, već je upravo suprotno utvrđeno da je tužitelj raspolagao svim relevantnim činjenicama, a da tužena nije učinila ništa što bi opravdavalo primjenu instituta stjecanja bez osnove.

13. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev. Na temelju odredbe čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP- a valjalo je uvažiti žalbu tuženice, preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, a kako je to presuđeno ovom presudom u točki I. izreke.

14. Kako je preinačena prvostupanjska presuda glede glavne stvari valja lo je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 - Tarifa) te troškovnicima tuženice (list 234 i 327 spisa). Temeljem čl. 155. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upuć ivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi. Tuženici su priznati kao opravdani i troškovi žalbenih postupaka, sve uvećano za PDV, pa je ukupno utvrđeno da je tužitelj dužan tuženici naknaditi 1.012,50 Eura, a kako je to presuđeno u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 9. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina