REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-3708/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nevio Svilar, odvjetnik u Zagrebu, Pavlenski put 17, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njezina punomoćnika te z. punomoćnika tuženika HŽ - odvjetničke vježbenice, 9. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu od 23. veljače 1999. i odredba čl. 2. Dodatka ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2004. sklopljenog između tužiteljice DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, kojom odredbom je ugovoreno da će korisnik kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor.

II. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 434,57 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 1999. do isplate i to po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 76/96, 72/02, 153/04) za razdoblje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 nadoknaditi tužiteljici DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.353,18 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 9. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 27. svibnja 2025. navodi da je s tuženicom, kao kreditorom, sklopila 25. veljače 1999. ugovor o kreditu na iznos od 85.000,00 tadašnjih DEM, uz rok otplate 15 godina s promjenjivom kamatnom stopom od 10,00 %, a 23. prosinca 2004. je zaključen Dodatak tog ugovora s novim brojem kreditne partije br. 7100284971 te dana 14. travnja 2011. II Dodatak ugovor o kreditu, da tuženica prilikom zaključenja ugovora njoj nije pružila dovoljno informacija i obavijesti o tome na što se odnosi čl. 2.st.2. Ugovora o kreditu niti čl. 2. Dodatka ugovora o kreditu od 23. prosinca 2004. kojim je ugovorena naknada i troškovi sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i to naknada od 1,00% od iznosa kredita koju je platila 12. veljače 1999. odnosno što je u toj naknadi sadržano i zašto se naplaćuje, a niti su o navedenoj naknadi stranke posebno pregovarale, da se radilo o tzv. tipskom ugovoru sadržaj kojeg je tuženica već unaprijed pripremila i otisnula te joj predočila na potpis, bez ikakve mogućnosti pregovaranja i izmjene sadržaja ponuđenih ugovornih odredbi, te da je cijena kredita, vezana uz čl. 2. ugovora u smislu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, već plaćena putem kamata sadržanih u odredbi čl. 2. ugovora, o čemu stranke također nisu pojedinačno pregovarale, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima ugovornih strana na njezinu štetu, kao potrošača i zato je ta odredba nepoštena, a posljedično tomu i ništetna, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29; dalje:Direktiva) to tužiteljica predlaže odlučiti kao u izrekama.

2. Tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe prigovor na vrijednost predmeta spora, kao i prigovor zastare i navodi da tužiteljica nije dokazala svoj status potrošača, kao i da bi se sredstvima kredita koristila za potrošačke svrhe, da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li poštena, da je tužiteljica u svakom slučaju informirana o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, mogla je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja iste, a ta je informacija, osim u ugovoru, bila dostupna i na letcima u poslovnici u kojoj je kredit ugovoren, uz napomenu da su službenici o toj obvezi informirali tužiteljicu i tijekom pregovora koji su prethodili sklapanju ugovora, na što upućuju jasne "Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa", da sporna naknada predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i pokrivala je troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata i sl.), troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, itd.), da nije bilo njezine obveze da u predmetni ugovor unese odredbu u kojoj će biti detaljno navedeno koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetni iznos sporne naknade te da nema mjesta zaključku da sporna ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

2.1. Nakon zaključenja prethodnog postupka tuženica navodi da u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP/03) jer je ugovor sklopljen 25. veljače 1999., a ZZP/03 se primjenjuje od 9. rujna 2003., kao niti Direktive jer je Republika Hrvatska postala punopravna članica EU 1. srpnja 2013.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu uz dodatke, internu uplatnicu, dopis tuženice od 27. veljače 2025., akt tuženice "Obvezne radnje pri odobravanju kredita" te saslušao tužiteljicu.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. Vrijednost predmeta spora određena je rješenjem od 12. veljače 2026. u iznosu naznačenom u tužbi – 1.761,57 EUR jer je predmet spora, osim zahtjeva za isplatu, utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe, pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem zahtjeva i to prema čl.19. i čl.16. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18, 51/23) u vezi s čl. 37. i čl.40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora zaključen 25. veljače 1999. ugovor kreditu u kunskoj protuvrijednosti 85.000,00 DEM prema prodajnom tečaju kreditora (čl.1.) u svrhu kupnje stana (čl.6.), uz rok vraćanja 15 godina (čl.3.) u mjesečnim anuitetima (čl.7.) i promjenjivu kamatnu stopu (čl.2.) te obvezu tužiteljice platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor,

-da su stranke 23. prosinca 2004. sklopile dodatak tom ugovoru kojim mijenjaju odredbe istog na način da se tužiteljica obvezuje platiti iznos od 36.958,45 EUR u anuitetima s redovnom kamatnom stopom koja je promjenjiva na način propisan u odredbi čl.2., a isto je tako u obvezi platiti "sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor…",

-da su stranke 14. travnja 2011. sklopile II Dodatak ugovoru kojim su uredile osiguranje tražbine,

-da je tužiteljica 12. veljače 1999. platila 3.274,29 kn na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva (što među strankama nije sporno), te je na uplatnici naznačeno "1% od iznosa kredita",

-da se u aktu tuženice "Obvezne radnje pri odobravanju kredita" daje uputa zaposlenicima kada se naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i po kojem modelu.

6. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, kao bitno proizlazi da joj nije rečeno što su to naknade i troškovi koje mora platiti, na što se odnose, kao niti koji je to iznos koji treba platiti, da je tražila stambeni kredit i nije se mogla cjenkati niti utjecati na bilo koju odredbu ugovora, da je tim novcem kupljen stan koji je cijelo vrijeme korišten za njezino vlastito stanovanje te da je ovaj kredit prvi koji je u životu podigla, nema iskustva u bankarskom sektoru.

7. U odnosu na osporavanje tužiteljici statusa potrošača prvenstveno valja istaći da se na ugovor od 25. veljače 1999. doista ne primjenjuju odredbe ZZP/03, već odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje:ZOO/91), međutim, predmet spora je i odredba čl. 2. Dodatka ugovoru o kreditu, koji je zaključen 23. prosinca 2004., slijedom čega se ZZP/03 na taj ugovor primjenjuje. U tom smislu valja uputiti na gore navedeni prihvaćeni iskaz i dokumentaciju u koju je izvršen uvid, iz koje jasno proizlazi da je sporni ugovor potrošački, da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba te da je u stanu kupljenim sredstvima kredita zadovoljavala svoje stambene potrebe.

8. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženici teret dokazivanja da se s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o uvjetima - spornoj odredbi kojom se stranka obvezuje platiti "sve naknade i troškove" - , u što je ušla i naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kako u ugovoru od 25. veljače 1999., tako i Dodatku od 23. prosinca 2004., pa kako prihvaćeni iskaz tužiteljice i stipulacija odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužiteljica u potpunosti bila obaviještena o naravi i posljedicama iste.

8.1. Posebno se napominje da tuženica na okolnost pojedinačnog pregovaranja nije predložila saslušanje djelatnika koji je osobno sudjelovao u postupku obrade i sklapanja ugovora, a pisana uputa o tome kada se i u kojim iznosima naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne upućuje na zaključak da se s tužiteljicom doista pregovaralo u tom smislu.

8.2. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženice, kojim je eventualno određena visina te naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija sporne odredbe u oba ugovora sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženici da sama, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini takvih naknada i troškova.

8.3. Nadalje, nema mjesta zaključku da bi iz sadržaja sporne odredbe ugovora od 25. veljače 1999. tužiteljica mogla zaključiti koji iznos bi trebala platiti, dakle, odredba nije određena i nije moguće putem iste steći saznanje o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za nju proizlaze, slijedom čega nema mjesta zaključku niti da je poštena. Niti u odredbi čl.2. Dodatka ugovora od 23. prosinca 2004. nema naznačenog iznosa koji bi trebalo platiti.

8.4. Sud je, prilikom ocjene da li je poštena sporna odredba kojom se stranka obvezuje platiti "sve naknade i troškove", a koja se odnosi i na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u oba ugovora, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba u oba ugovora ne sadrži iznos koji treba platiti niti podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužiteljici bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate te usluge / troška, to nema mjesta zaključku da bi tuženica mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena.

9.1. Odredbe ZOO/91 i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05) nisu zabranjivale ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, međutim, valja zaključiti da su iste nepovoljno utjecale na pravni položaj tužiteljice, kao potrošača. Naime, sadržaj sporne odredbe u oba ugovora daje ovlaštenje tuženici da sama donese odluku o visini naknade i obvezuje korisnika kredita da ju plati, slijedom čega sud nalazi da je ta odredba nepovoljno utjecala na pravni položaj tužiteljice kao potrošača.

9.2. S obzirom da sporne odredbe u oba ugovora ne sadrže konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz "naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor" te je tužiteljici, kao trošak, naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za takvu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužiteljicu, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženica nije dokazala visinu i opravdanost troškova sporne naplaćene naknade (koja se čito odnose na troškove poslovanja).

9.3. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već su na tužiteljicu spornom odredbom prenesene obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužiteljice i stvorile značajnu neravnotežu na njezinu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženica nije dokazala da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Tuženica, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni ugovor kao tipski, bila je dužna maksimalno odgovorno pristupiti tužiteljici i pomoći joj da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njezinim uslugama, ali ne i na štetu samoj sebi. Znanje i iskustvo tuženice je zasigurno bilo superiorno u odnosu na znanje prosječnog osobe i potrošača i zato je bila dužna tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju sporne odredbe te joj skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina iste, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

10.1. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovorima koje je prethodno pripremila tuženica odnosno tipskim ugovorima te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi u oba ugovora, kroz koju je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženice s tim u svezi i plaćanju sporne naknade, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu – tužiteljice, pa kako odredba čl.2. ugovora od 25. veljače 1999. ne sadrži konkretan iznos koji bi trebalo platiti, to proizlazi da je ta odredba neodređena, nepoštena i ništava u smislu čl. 11.-12., čl.46., čl.47., čl.50. i čl.103.-104. ZOO/91, dok je takva odredba u ugovoru od 23. prosinca 2004. nepoštena odnosno ništava u smislu čl. 81. i čl.87.st.1. ZZP/03 odnosno čl.96. i čl.102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13) u vezi s čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. ZOO/05 te Direktivom i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

11. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

11.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz čl.104.ZOO/91 odnosno čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

12. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženica u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekla temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl. 104., čl. 210. st. 1., čl. 214. i čl. 277. ZOO/91 u vezi s čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. te čl. 1163. i čl. 1164. ZOO/05.

13. Tužiteljica je imala troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 29.12.2025. i 23.6.2026. te pristup na ročišta 12.2.2026. i 9.7.2026. po 200,00 EUR, uz dv u iznosu 250,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 EUR i presudu u iznosu 70,00 EUR (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.353,18 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 9. rujna 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka