REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-108/2026-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Željko Mendeš, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 koga zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 3. rujna 2026. u nazočnosti tužiteljice KA i punomoćnika tužiteljice Željka Mendeš, odvjetnika iz [adresa] i presude objavljene 9. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj: 9017343881, od dana 21. 03. 2013. godine, sklopljenog između tužitelja KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 2% od iznosa kredita. Iznos kredita označen pod točkom (A)“ „umanjen za iznos jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva naveden pod točkom (D).“

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 60,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom do dana 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od dana 01. kolovoza 2015. pa do dana 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 01. siječnja 2023. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče od dana 22. ožujka 2013. pa do dana isplate i to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 380,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče od dana presuđenja pa do dana isplate i to u roku od petnaest dana.

S preostalim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica KA podnijela je tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj: 9017343881 (dalje u tekstu: Ugovor) dana 21. ožujka 2013. Na temelju ugovora tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 3.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za euro tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kamata na kredit je ugovorena po fiksnoj kamatnoj stopi od 9,88 % godišnje. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 60 mjeseci. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit tuženiku. Sukladno odredbi članka 1. ugovora tužitelj je obvezan istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2% od iznosa kredita a za koji iznos se umanjuje iznos kredita. Na temelju ove ugovorne odredbe tuženik je tužitelju dana 21. 03. 2013. godine obračunao i naplatio iznos od 455,10 kuna odnosno sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1,00 euro iznos od 60,40 eura. Tužitelj nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o sadržaju dijela odredbe članka 1. Ugovora koji se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je kao takva unaprijed određena i implementirana u Ugovor koji sastavljen od strane tuženika. Tužitelj, kao potrošač, nije imao nikakav utjecaj na sadržaj dijela odredbe članka 1. ugovora koji se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Navedena odredba, dakle, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je kao takva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Stoga je ista nepoštena odnosno ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Tuženik je temeljem navedene nepoštene odnosno ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva istu i naplatio. Time je tuženik stekao ne pripadajuću imovinsku korist. Tuženik je, kao nepošteni stjecatelj, dužan istu vratiti tužitelju zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj se obratio tuženiku s zahtjevom za isplatu radi mirnoga rješenja ovoga predmeta. Međutim, tuženik se nije očitovao prijedlogom. Tužitelj tužbom zahtjeva da se utvrdi ništetnom dio odredbe članka 1. ugovora koji se odnosi na plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da se obveže tuženika da tužitelju isplati iznos od 60,40 eura s zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pa do dana isplate. Slijedom svega navedenoga, a temeljem izloženoga činjeničnog stanja, predloženih dokaza i relevantnih odredaba zakona tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom dio odredbe članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj: 9017343881, od dana 21. 03. 2013. godine, sklopljenog između tužitelja KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditora, koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 2% od iznosa kredita. Iznos kredita označen pod točkom (A)“ „umanjen za iznos jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva naveden pod točkom (D).“ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 60,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom do dana 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od dana 01. kolovoza 2015. pa do dana 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 01. siječnja 2023. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče od dana 22. ožujka 2013. pa do dana isplate i to u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka koliko budu iznosili sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče od dana presuđenja pa do dana isplate i to u roku od petnaest dana.

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u odgovoru na tužbu navela je da tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ne osporava visinu naknade niti datum plaćanja iste. Prije svega, tuženik ističe prigovor zastare; Osnove za fiksiranje dospijeća i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe nema, a isto proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C 561/21 od 25. 4.2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužitelj je mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe. 1 Svijest je potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Podredno, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. stavak 1. točka 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Odredbom članka.

1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; Tako je dana 31.1.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, 2 pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Također, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ponovo ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas). Također, tuženik ukazuje Naslovnom sudu i na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora; ➢ Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. 3 Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Prema presudi Suda EU C-415/11 K proizlazi sljedeće: „Koncepcija pojma „značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. Dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Tuženik dalje ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U podnesku od 1. lipnja 2026. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da u odnosu na prigovor zastare koji ističe tuženik ukazuje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednicama Građanskog odjela održanim dana 30. 01. 2020. godine odnosno dana 31. 01. 2022. godine zauzeo pravna shvaćanja pod brojem: Su-IV-47/2020-2 odnosno Su-IV-33/2022-2. Tako je za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u ovom predmetu zastara restitucijskog zahtjeva će početi teći tek pravomoćnošću presude koja će se donijeti u ovom predmetu i kojom će se odlučiti o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a ovakav stav su zauzeli brojni sudovi u identičnim predmetima. Tuženikov prigovor zastare, dakle, nije osnovan i predlaže se sudu odbiti ga. U odnosu na navode tuženika da je ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva točno određena ugovorom o kreditu te da su uvjeti plaćanja te naknade potpuno jasni, transparentni i nedvosmisleni, tužitelj se očituje kako slijedi u nastavku. Tužitelju kao korisniku kredita nisu bili prezentirani troškovi koje tuženik ima u vezi obrade kreditnog zahtjeva, niti zašto je iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva u korelaciji s iznosom kredita koji se traži, a niti kako se naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunava. Osim toga, sama činjenica da je trošak naknade za obradu kreditnog zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kojima je odobren viši iznos kredita plaćaju veći iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što ukazuje na to da se naknadom za obradu kreditnog zahtjeva ne pokrivaju stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi i odobravanju kreditnog zahtjeva. Zbog svega navedenog tužitelj zaključuje da su troškovi koji su na opisani način prebačeni na korisnika kredita, ugovaranjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nerazmjerni njihovoj stvarnoj visini. Pored toga, tužitelj ističe da sukladno odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), koja uređuje ugovor o kreditu, tuženik kao banka nema pravo na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva od korisnika kredita, slijedom čega proizlazi da su navedene odredbe ništetne uslijed protivnosti prisilnoj normi. Isto tako tužitelj ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Su IV-308/2020, od dana 05. 11. 2020. godine, prema kojem ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu iz odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) može biti utvrđena ništetnom ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača odnosno tužitelja. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. S obzirom da sporne odredbe ne sadrže konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva nisu sami po sebi razumljivi, da nisu moguće niti razmjerni u odnosu na visinu u kojoj bi stvarno nastali, da tuženik u odgovoru na tužbu niti ne predlaže izvođenje ikakvih dokaza u tom pravcu niti ih dostavlja u spis, tuženik, ničim ne dokazuje visinu i opravdanost tih troškova. Teret dokaza navedenog je na tuženiku. Kako se ne radi o samorazumljivim troškovima i na tužitelja je spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima, ta je okolnost utjecale na pravni položaj tužitelja i stvorila značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Budući da se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik odnosno tipskom ugovoru te da tužitelju nije niti omogućeno da o ovim odredbama ugovora pregovara to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu odredbi ZOO, ZZP te Direktive. Sukladno odredbama ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odgovoru na tužbu tuženik niti ne osporava činjenicu da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Dalje, sukladno odredbi članak 1021. ZOO, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja a sukladno odredbi članak 4. ZOO. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Ugovaranjem sporne odredbe Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna. Tuženik je taj koji je prilikom ugovaranja predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio nepošten, te narušavao ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Budući da je tuženik bio nepošten time treba platiti i zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. O svemu gore navedenom govori i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-673/2023-2, od dana 13. 02. 2024. godine. U pogledu prigovora tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač ističe se da navedena činjenica proizlazi iz samog ugovora o kreditu jer tamo tužitelj nije naveden niti kao vlasnik obrtnik, niti kao vlasnik trgovačkog društva odnosno poslovnog udjela a niti kao direktor trgovačkog društva. Međutim, navedeno će se dokazivati i saslušanjem samog tužitelja. Slijedom svega navedenoga, tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tuženika na naknadu troškova postupka tužitelju.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9017343881 od 21. ožujka 2013., otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope od 21. ožujka 2013., knjigovodstvenu karticu od 9. lipnja 2025., dopis od 16. veljače 2026.,a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica KA.

5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d. sklopila ugovor o brzom gotovinskom kreditu dana 21. ožujka 2013.

5.1. Člankom 1. predmetnog ugovora o kreditu tuženik je stavio na raspolaganje tužiteljici iznos u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita iznos od 3.000,00 eur. Istim ugovorom ugovorena je kamatna stopa te rok otplate od 60 anuiteta.

5.2. Člankom 1. istog ugovora tužiteljica se kao korisnica kredita obvezala istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa kredita na način da je kredit umanjen za iznos jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Između stranaka nije sporno da je tužiteljici danom odobrenja kredita sukladno članku 1. predmetnog ugovora o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od kunske protuvrijednosti iznosa od 60,40 eur na način da joj je odobreni iznos kredita umanjen za tu naknadu.

7. Sud nalazi da je predmetna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita tuženika sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljen od strane kreditora pa sud nalazi da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne ugovorne strane, ovdje tužitelja u odnosu na drugu ugovornu stranu ovdje tuženika, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i sud nalazi da je ništetna jer je suprotna prisilnim propisima.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji odredbom članka 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štete potrošača. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Odredbom članka 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. stavak 1. istog zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Prema odredbi članka 295. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO-a) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

10. Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba sadržana u članku 1. predmetnog ugovora o kreditu kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita ništetna sukladno odredbi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/06) jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 1. istog zakona. Naime, navedeni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi pa je na taj način tužiteljice kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, banku, kreditora. Tužiteljica je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužiteljici kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu ugovornu odredbu. Takva ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima.

11. Tuženik nije dokazao niti osporio navode tužiteljice da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je osporio da se radilo o tipskom ugovoru pa je nedvojbeno utvrđeno da se radi o u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za bankarske usluge.

12. Tuženik nije dokazao opravdanost naknade za obradu kredita pa proizlazi zaključak da predmetnom naknadom tužiteljica nema nikakvih saznanja o tome da je plaćanjem iste pokriveni stvarni troškovi koje tuženik ima za obradu svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

13. Budući da je sud utvrdio da je ništetna odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2% iznosa kredita ugovora o brzom gotovinskom kreditu koji je sklopljena između parničnih stranaka 21. ožujka 2013. to je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja radi utvrđenja ništetnosti te odredbe prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

14. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.1. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o brzom gotovinskom kreditu zatražila i isplatu iznosa od 60,40 eur što čini naknadu za obradu kredita koja je od tužiteljice naplaćena iz iznosa odobrenog kredita.

16. Budući da je sud utvrdio da je odredba članka 1. ugovora o brzom gotovinskom kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženikom 21. ožujka 2013. u djelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita ništetne to sud nalazi da je tuženik iznos od 60,40 eur koji je tužiteljica platila tuženiku na ime naknade za obradu kredita stekao bez osnove to je tuženik taj iznos dužan vratiti tužiteljici.

17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunio protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Sukladno odredbi članka 323. stavak 2. istog zakona ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kredita te je u obvezi isplatiti tužiteljici iznose naknade koju je naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu.

20. Sud je tužiteljici i dosudio iznos od 60,40 eur što čini protuvrijednost plaćenog iznosa na ime naknada za obradu kredita u kunskoj protuvrijednosti naplaćenog iznosa.

20.1. Sud je prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate koja na dosuđeni iznos naknade za obradu kredita od 60,40 eur teče od 22. ožujka 2013. kada je tužiteljici kredit odobren iz kojeg iznosa je ta naknada naplaćena jer sud nalazi da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja sukladno članku 115. Zakona o obveznim odnosima.

21. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke.

22. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

23. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

24. Odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom temeljem ništetne ugovorne odredbe, sud nalazi da se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je slučaj i u ovom postupku donošenjem ove odluke.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25). Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema vrijednosti predmeta spora, za sastav zahtjeva za mirno rješenje u iznosu od 50,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 1. lipnja 2026. u iznosu od 50,00 eur, za pristup na pripremno ročište održano 12. srpnja 2026. u iznosu od 50,00 eur, za pristup na glavnu raspravu održanu 3. rujna 2026. u iznosu od 50,00 eur i za pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 25,00 eur. Dakle sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 275,00 eur i PDV na taj iznos od 68,75 eur pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 343,75 eur. Sud je kao osnovan sud je priznao i trošak tužiteljice na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eur koliko je tužiteljica i platila te na ime sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 eur koliko je tužiteljica u obvezi platiti pa je priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 380,39 eur, a tužiteljicu je s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka sud kao s neosnovanim odbio.

26. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 9. rujna 2026.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Željko Mendeš, Slavonski Brod, Ulica Matije Gupca 37g

2. Odvjetnica Petra Vatavuk, Zagreb, Ilica 209