REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-6366/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, Taborska 31, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja, z. punomoćnika GV te punomoćnice tuženice, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 216595 zaključenog 18. travnja 2008. između tužitelja TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 196,62 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i iznos od 315,76 EUR na ime uglavničenih zateznih kamata, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 nadoknaditi tužitelju TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 556,55 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 9. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7. listopada 2025. navodi da je s tuženicom, kao kreditorom, 18. travnja 2008. sklopio ugovor kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 29.842,88 CHF te da je odredbom čl.6. istog obvezan na plaćanje jednokratne naknade u visini 1,10% od ukupnog iznosa kredita neposredno prije isplate istog, po osnovi koje mu je 22. travnja 2008. naplaćeno 196,62 EUR, pa kako je njemu ponuđen tipski, unaprijed formulirani obrazac ugovora te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nije mu jasno i nedvosmisleno predočena struktura i visina navodnih troškova po pojedinim stavkama, koji bi navodno nastali tuženici prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade i nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koja mu je nametnuta spornom odredbom, što je prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, to tužitelj, pozivom na čl. 81. i čl.87 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03) u vezi s čl.270. Zakona o obveznim odnosima("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), predlaže odlučiti kao u izrekama presude, uz napomenu da se iznos od 315,76 EUR odnosni na zateznu kamatu obračunatu na iznos naknade od 196,62 EUR za razdoblje od 22. travnja 2008. do 31. kolovoza 2025., a da na iznos naknade 196,62 EUR potražuje kamatu od 1. rujna 2025., kao prvog dana nakon obračuna kamata, do isplate jer navedeni tijek kamata nije uglavničen.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava vrijednost predmeta spora, ističe prigovor zastare i navodi da prije svega treba utvrditi je li u konkretnom slučaju uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao, da je sporna tzv. ulazna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s istima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na njihovu primjenu je potpisom ugovora pristao, da sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ista je, već na prvi pogled, jasna, lako uočljiva i razumljiva te da je očigledno kako njezin prednik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, uz napomenu da je u čl.11.3. ugovora navedeno da je tužitelju uručena otplatna tablica u kojoj je, između ostalog, jasno bila iskazana naknada na koju je tužitelj svjesno pristao.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, obračun kamata, dopis tuženice od 28. listopada 2024. i Opće uvjete te saslušao tužitelja, dok preostalu dokumentaciju nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi relevantnom 3.1. Vrijednost predmeta spora određena je rješenjem od 12. veljače 2026. u iznosu 512,38 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-479/2010-2 od 11. travnja 2011., Revd- 1926/2025 od 21. svibnja 2025., Županijski sud u Puli-Pola Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023. i dr.).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP ZPP-a, sud je utvrdio da je tužben zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da iz čl.6.12. Općih uvjeta proizlazi da banka obračunava naknadu za usluge u skladu s Odlukom o kamatama po poslovima reguliranim ugovorom i pojedinačnim poslovima za koje ne sklapa ugovor,

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženice, kao kreditora zaključen 18. travnja 2008. ugovor o kreditu s namjenom kupnje vozila (čl.3.) u kunskoj protuvrijednosti 29.842,88 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl.1.), uz rok otplate 84 mjeseci (čl.5.) i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl.2.) te obvezu tužitelja platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn neposredno prije isplate kredita (čl.6.1.),

-da je u gore navedenom ugovoru u čl.11.3. navedeno da je tužitelju uručena otplatna tablica u kojoj je iskazana efektivna kamatna stopa te da je upoznat s uvjetima kredita.

-da je tužitelju 22. travnja 2008. naplaćen iznos od 1.481,46 kn na ime naknade za obradu kredita,

-da lamata na iznos 196,62 EUR za razdoblje od 22. travnja 2008. do 31. kolovoza 2025. iznosi 315,76 EUR.

5.1. Među strankama je nesporna visina zahtjeva i obračun kamate.

6. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, u dijelu iz kojeg kao bitno proizlazi da mu je u auto kući rečeno da postoji određeni kredit koji može dobiti te je otišao kod javnog bilježnika i tamo ga je čekao ugovor, da je tekst istog prošao u jednoj minuti i sad se više ne sjeća što je to naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita niti mu je u auto kući objašnjeno da bi on to trebao platiti i na što se to odnosi, da on u banci uopće nije bio i nije imao mogućnosti utjecaja na odredbe ugovora, on je bio već pripremljen, da u to vrijeme nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo, da je sredstvima kredita kupio automobil i vozio ga za osobne potrebe te da mu u ekonomskom smislu u to vrijeme sve predstavljalo otegotnu okolnost.

7. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da je isti imao pravni položaj potrošača odnosno da je ugovor u kojem je sadržana sporna odredba potrošački.

8. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženici teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarala o uvjetima - navedenoj spornoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužitelj u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama iste.

8.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima prednika tuženice, kojim bi bila određena visina tzv. ulazne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), već je dano ovlaštenje predniku tuženice da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takve naknade. Posebno se ističe da iz odredbe čl.11.3. predmetnog ugovora na koju se tuženica poziva ne proizlazi da bi tužitelj bio upoznat sa strukturom sporne naknade.

8.2. Osim toga odredba u kojoj se navodi "Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.", sama po sebi ne upućuje na zaključak o kakvim se to troškovima radi i zašto je potrebno plaćanje istih.

8.3. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba, iako je ista djelomično zbunjujuća i proturječna jer se navodi postotak od iznosa kredita, a potom minimalni iznos i nedostaje svrha plaćanja iste, može se eventualno zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, možda mogao steći uopćeno saznanje o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze u vidu postojanja izvjesne novčane obveze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

8.4. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi prednik tuženice, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate te usluge / troška, to nema mjesta zaključku da bi prednik tuženice mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da značajna neravnoteža ne proizlazi samo iz visine iznosa sporne naknade, već i iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena, a u konkretnom slučaju sporna odredba ne sadrži pobliže objašnjenje visine i svrhe naknade odnosno relacije odnosa između visine i zauzvrat pruženih usluga.

9.1. S obzirom da sporna odredba ne sadrži gore navedeno, a sud ne nalazi da bi takav trošak ili usluga koja se pruža u zamjenu za spornu naknadu bila sama po sebi razumljiva, to nema mjesta zaključku da je na bilo koji način razmjerna u odnosu na visinu u kojoj je tužitelju naplaćena, slijedom čega je ta okolnost utjecala na njegov pravni položaj i stvorila značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

9.2. Dakle, prednik tuženice, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni ugovor kao tipski, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju, kao potrošaču, i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo prednika tuženice je zasigurno superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je prednik tuženice bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju sporne odredbi o tzv. ulaznoj naknadi te mu skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina iste, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

10. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženice odnosno tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata prednika tuženice s tim u svezi i plaćanju te naknade, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. 96. i čl.102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13; dalje: ZZP) u vezi s čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. ZOO-a te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

11. U odnosu na prigovor zastare ističe se da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.). Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor tuženice ukazuje neosnovanim.

12. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženica u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je njezin prednik stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavu I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva niti obračun kamata, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115., čl.29. i čl.31. ZOO-a.

13. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 30. listopada 2025. te pristup na ročišta 12. veljače i 9. srpnja 2026. po 100,00 EUR, uz pdv u iznosu 100,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 EUR i presudu u iznosu 30,00 EUR (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 556,55 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

U Zagrebu, 9. rujna 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka