REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-55/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Krešimir Čurković, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25.8.2026., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika, odvjetnika Vinka Pivca i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana, dana 9. rujna 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 281/2003 od 19.11.2003. sklopljena između VI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alše-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, koji glasi:

„ U slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 601,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 19.1.2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 805,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 9.9.2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.153,09 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 9. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1/ Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita, dana 19.11.2023. sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 281/2003 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 eura, obračunatom prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je predmetnim ugovorom u čl. 8., ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu te naknade, od čega se ista sastoji, zašto bas u tom postotku, za koji period i koliki je to konačni iznos, a zbog čega je ta obveza tužitelja kao potrošača u potpunosti neodređena i neodrediva, a posljedično tome i nepoštena, odnosno ništetna, a sukladno čl. 270 Zakona o obveznim odnosima.

Navodi da se o naprijed navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista unaprijed formulirana od strane banke kao jače ugovorne strane i implementirana je u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj. Poziva se na čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. al. 10. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena i u smislu tog zakona. Navodi da nije mogao komparirati visinu te naknade s drugim kreditorima, te odlučiti koja mu je opcija povoljnija. Smatra da je na taj način prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama trgovca na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Također smatra da je naplaćivanje izlazne naknade potpuno u suprotnosti sa zakonom, pri čemu se poziva na brojnu sudsku praksu.

Navodi da je njemu naplaćena naknada prilikom prijevremene otplate kredita dana 17.2.2010. u iznosu od 4.531,68 kn, odnosno 601,46 eura. Tužitelj također smatra da mu pripada i kamata na naknadu koju je neosnovano platio, koju kamatu je uglavničio u iznosu od 805,72 eura.

Stoga tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud

- utvrditi da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. Korisnik kredita se obvezuje snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina“

- naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 601,46 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.1.2026. godine do isplate;

- naložiti isplatu iznosa od 805,72 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Također potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara zastari, protivi se označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.407,18 eura. Osporava sva tumačenja tužitelja vezana za ništetnost sporne ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, dok visinu naplaćene naknade i datum kada je ista naplaćena od tužitelja, tuženik ne osporava.

Nadalje tuženik navodi da su ugovorne strane pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, kao i da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, kao i da su prava potrošača bila u potpunosti poštovana i prije, a i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Pozivajući se na čl. 1024 ZOO-a, smatra da su sporni troškovi temeljeni na zakonu i da je takva ugovorna odredba uobičajena u kreditnom poslovanju i sa istom je svaki korisnik kredita upoznat. To stoga što banka trpi štetu u vidu kamata koje nije naplatila, koje su daleko veće od naknade, ali isto tako ima i troškove. Objašnjava da banka kroz naknadu za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezane uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, novac koje banke plasiraju kroz kredite dobavljaju po visokim kamatama, što se onda odražava na kamate koje naplaćuju po kreditima. Smatra da s obzirom je predmetni ugovor o kreditu javnobilježnički solemniziran, isti predstavlja pravu volju stranaka, a osim toga da tužitelj nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, niti refinanciranje kredita, odnosno raskid ugovora. Osporava i zahtjev tužitelja za uglavničenom kamatom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu (list 7-118 spisa), potvrdu banke o naplati naknade (list 6 spisa), obračun zakonske zatezne kamate (list 19-20 spisa), obračun kamate po predmetnom kreditu (list 39-42 spisa), Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (list 47 spisa), saslušan je tužitelj (list 218-2019 spisa), te je pročitana dostavljena sudska praksa.

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Svu naprijed naznačenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

7. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 19.11.2003., pa se stoga na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, dalje: ZOO).

8. Odredbama čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

9. Sukladno čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj 19.11.2003. s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 281/2003, kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 eura prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria banke d.d. na dan korištenja kredita. Jednako tako, nije sporno da je čl. 8. tog Ugovora određeno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te da se Korisnik kredita obvezuje snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina“.

Nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i to 17.2.2010. u iznosu od 4.531,68 kn, što obračunato prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro=7,53450 kn iznosi 601,46 eura.

13. Sporno je, je li navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ta odredba u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporna je zastara. Također je sporno i pravo tužitelja da na plaćenu naknadu obračuna kamatu u apsolutnom iznosu i na istu potražuje daljnju kamatu.

14. Uvidom u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je predmetni kredit ugovoren sa stambenom namjenom (za adaptaciju kuće), zbog čega je zaključio da je tužitelj taj ugovor sklopio u svojstvu potrošača. Navedeno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja koji je rekao da je kredit iskoristio za uređenje stambenog prostora u kući.

15. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke (za stambene kredite), u kojem su sadržane unaprijed formulirane ugovorne klauzule.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se interesirao kod tadašnje Hypo banke za kredit i to zato što je to bila banka u Čakovcu gdje su on i supruga tada živjeli tako da im je to bilo zgodno. Bili su sretni da uopće mogu dobiti kredit, a bio im je bitan iznos kredita, kamata i rata da ju mogu plaćati, a to im je odgovaralo prema izračunu od strane banke. Nije bilo govora o nikakvim naknadama vezano za taj kredit. Nitko ih nije upozorio da su dužni plaćati bilo kakvu naknadu u slučaju da se odluče ranije taj kredit vratiti. Reka je da je čitao taj ugovor, međutim to je bilo sve na brzinu, imao je povjerenje u banku kao instituciju i prihvatio je ugovor takav kako mu je bio ponuđen i sastavljen. To je bila špranca i nije ništa mogao mijenjati nakon što su se dogovorili o tom iznosu kredita. Taj kredit su odlučili zatvoriti jer su trebali veći kredit za kupnju kuće i to mi je bilo potrebno radi kreditne sposobnosti. Podnio je zahtjev za prijevremeno zatvaranje tog kredita u tadašnjoj Hypo banci i opet mu nije nitko ništa rekao da bi se trebala platiti bilo kakva naknada nego su rekli da će napraviti izračun i da će biti u kontaktom sa PBZ bankom kod koje je uzimao taj drugi kredit, tako da on nije više imao kontakte sa Hypo bankom već su Hypo banka i PBZ međusobno to riješile jer se kreditom PBZ-a riješio i ovaj kredit u Hypo banci. Da mu je naplaćena ta izlazna naknada shvatio je tek kasnije kada je vidio da mu je više naplaćeno nego što je smatrao da treba otplatiti na ime kredita i onda je pitao u PBZ gdje su mu pokazali ispravu iz koje je vidio kako su raspoređena sredstva, odnosno da mu je naplaćena i ta naknada od preko 4.000,00 kn. Pitao je zašto, a rečeno mu je da je to standardno i da se uvijek naplaćuje ta naknada kada se prijevremeno zatvara kredit. Radio je tada kao policijski inspektor, tako da mu bankarski pojmovi nisu bili poznati već je vjerovao banci kao instituciji.

16.1 Tužitelj je uvjerljivo iskazivao, pa sud vjeruje da mu u banci nije ništa posebno naglašeno vezano za plaćanje sporne naknade, odnosno da on nije o toj ugovornoj odredbi posebno sa bankom pregovarao već da je ta odredba stajala u ugovoru kao standardna ugovorna odredba u unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljen od banke i na koju odredbu tužitelj sasvim sigurno nije mogao utjecati, već ju je morao prihvatiti takvu kakva je kako bi mu kredit bio isplaćen.

17. Stoga, kako je sud utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, potrebno je utvrditi je li ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.1. U tom smislu valja reći da niti iz ugovora, niti iz ostale dostavljene dokumentacije nije jasno navedeno od čega bi se sastojala naknada za prijevremenu otplatu kredita i za koje se usluge ista plaća, i u kojem iznosu, koje troškove i usluge ona obuhvaća. Sud stoga zaključuje da ta plaćena naknada ne odgovara stvarnim i konkretnim troškovima vezanim za obradu kredita. Stoga sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba i u suprotnosti sa zahtjevom i načelom dobre vjere.

18. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj bio upoznat sa obvezom plaćanja naknade u slučaju da se odluči ranije otplatiti kredit, te da je to standardna obveza u svim kreditima, jer da banka prijevremenom otplatom kredita trpi štetu i ima troškove, valja reći da unatoč tome što je doista ta ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru u čl. 8 i da ju je tužitelj mogao pročitati, ista odredba ne sadrži jasno određenu obvezu. Naime odredba čl. 1024 ZOO-a predviđa dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela. Isto tako i zabranu davatelju kredita da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka korisniku kredita zaračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit. Dakle, tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno nastale štete, odnosno onih troškova koju su mu stvarno nastali prijevremenom otplatom kredita, a ne može u smislu naprijed navedene zakonske odredbe izgubljenu, odnosno neostvarenu kamatu koju bi mu bila plaćena da nije bilo prijevremene otplate kredita, ostvarivati kroz naknadu štete. Imajući u vidu naprijed navedeno tvrdnje tužitelja o nastaloj šteti i troškovima su potpuno paušalni, pa time i neosnovani.

19. Stoga, kako je sud utvrdio da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita), valja zaključiti da je sporna odredba članka 8. Ugovora, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO-a.

20. Slijedom navedenog, sud smatra da je naplata iznosa od 4.531,68 kn (što prema fiksnom tečaju 1 euro = 7,53450 kn, iznosi 601,46 eura), za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, nepoštena, a time i na temelju čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna- toč. I. presude.

21. Također se ističe tuženiku da čl. 84. ZZP-a isključuje ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredaba o predmetu ugovora i cijeni, a da je predmet spora akcesorna odredba koja se odnosi na naknadu (troškove) kredita.

22. Člankom 323. i 324. ZOO-a je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih.

23. Nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu da je tuženik na temelju ništetne odredbe o troškovima obrade kredita od tužitelja naplatio iznos od ukupno 601,46 eura, što je protuvrijednosti iznosa od 4.531,68 kn prema fiksnom tečaju 1 euro = 7,53450 kn. Stoga mu je na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti taj iznos (toč. II izreke).

24. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

25. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja sporne ugovorne odredbe postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je isti nepošteni stjecatelj pa je dužan isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno dana kada je banka naplatila naknadu, a to je dana 17.2.2010. godine, što nije sporno, a proizlazi i iz potvrde banke koja prileži na listu 6 spisa.

25.1. Tužitelj je zakonito obračunao kamatu na zakašnjenje i iskazao ju u apsolutnom iznosu od 805,72 eura i to za razdoblje od plaćanja do 15.1.2026. godine (tužba je podnesena 19.1.2026. godine).

25.2. Isto tako tužitelj osnovano potražuje i kamatu na uglavničenu kamatu tkz. procesnu kamatu i to od donošenja presude do isplate.

25.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

26. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) i označenom VPS-u u tužbi od 1.407,18 eura (koji je sud prihvatio na ročištu 29.6.2026.), s obzirom da su predmet spora dva novčana zahtjeva u tom zbroju), dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženog podneska od 27.4.2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 29.6.2026. i 25.8.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1), što iznosi 800,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 200,00 eura, te plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura i presudu u iznosu od 100,00 eura, što je ukupno 1.153,09 eura.

27. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku

U Zagrebu 9. rujna 2026.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika