Poslovni broj: Usž-2148/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ČĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] , zastupane po opunomoćeniku Borisu Brkljačiću, odvjetniku u Rijeci, Bačvarska ulica 1/II, OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB 95093210687, radi određivanja prosječne najamnine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2247/2025-8 od 23. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u u Rijeci, poslovni broj: Us I-2247/2025-8 od 23. ožujka 2026.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje točke IX. i dopunu točke III. rješenja tuženika, KLASA: UP/I-371-01/24-13/1271, URBROJ: 531-14-3-25- 23 od 16. svibnja 2025. te zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 16. svibnja 2025. ukinuto je privremeno rješenje tuženika, KLASA: UP/I-371/01/24-13/1271, URBROJ: 531-14-3-25-23 od 14. veljače 2025. (točka I.) i odlučeno je da je od 1. siječnja 2025. tužiteljici preostao pravni odnos zaštićenog najma, a započeo novi pravi odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je tužiteljica kao privremeni zaštićeni najmoprimac dužna vlasniku stana plaćati 50% iznosa prosječne najamnine, a preostalih 50 % Republika Hrvatska (točka II.). Tužiteljica je, kao zaštićeni najmoprimac koja s članovima kućanstva: ZĆ, FĆ i OĆ, živi u stanu površine 84,10 m2, [adresa], potkrovlje, obvezana plaćati dio prosječne najamnine suvlasnicima stana (najmodavcima) i to: UĆ i ŽĆ iznos od po 9,93 eura svakome, ĆĆ i AĆ iznos od po 19,51 eura svakome, ČĆU iznos od 59,25 eura i Zakladi dr. Viktor Ružić iznos od 118,50 eura (točka III. izreke). Ostali iznos prosječene najamnine suvlasnicima iz točke III. tog rješenja isplaćuje Republika Hrvatska do prestanka statusa prijelaznog zaštićenog najma u predmetnom stanu (točka IV.). Rješenjem je dalje odlučeno u kojem roku i na koje račune obveznici uplate najamnine istu trebaju platiti najmodavcima (točka V.), regulirane su posljedice po tužiteljicu za slučaj neplaćanje prosječene najamnine tri mjeseca uzastopce (točka VI.), propisana je obaveza najmodavaca za slučaj promjene nositelja prava vlasništva (točka VII.) te je naloženo Upravi za financije, javnu nabavu i strateško planiranje isplata sredstava na način predvišen u točkama IV. i V. tog rješenja (točka VIII.). Točkom IX. zbog neispunjenja pretpostavki za vođenje postupka djelomično je odbačen prigovor tužiteljice od 31. ožujka 2025.
2.1. Odluka tuženika obrazložena je time da je odredbama Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. („Narodne novine“, 36/24.; dalje: Zakon Statileo), u odnosu na pravo na odgovarajući stan, zatvoren krug osoba kojima se može priznati status člana kućanstva zaštićenog najmoprimca pa se status člana kućanstva zaštićenog najmoprimca vezuje uz činjenicu da je ta osoba u domaćinstvu zaštićenog najmoprimca kontinuirano prebivala u zakonom propisanom razdoblju.
3. Tužiteljica pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud postupao protivno načelu materijalne istine, načelu zakonitosti i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Isto iz razloga što je člankom 4. stavkom 1. točkom 2. Zakona Statileo definirano da su članovi obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca članovi porodičnog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 12/90., 22/90., 51/90., 22/92., 58/93., 70/93., 91/96., 99/96.). Navedeni Zakon u članku 12. propisuje da se članom porodičnog domaćinstva stanara, smatraju, između ostalog, i srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi bračni drugovi. Navodi da je nedvojbeno da je EĆ, supruga tužiteljičinog sina OĆ i snaha tužiteljice, član obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca te da ispunjava zakonom propisane uvjete da bude upisana kao član obiteljskog kućanstva. Nadalje, tužiteljica navodi da je tuženik, donošenjem novog privremenog rješenja od 24. veljače 2026., kojim je stavio izvan snage rješenje koje je predmetom ovog spora, zapravo udovoljio njenom tužbenom zahtjevu slijedom čega joj je prvostupanjski sud trebao dosuditi troškove postupka. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i riješiti upravnu stvar te traži naknadu troškova postupka u cijelosti.
4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, u granicama razloga iznesenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), ovaj Sud nije utvrdio osnovanim žalbene razloge zbog kojih tužiteljica pobija presudu, a ne postoje ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, prvostupanjski sud je utvrdio da je osporeno rješenje tuženika zakonito. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, Zakona Statileo koje je citirao u obrazloženju, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode, koje tužiteljica ponavlja i u žalbi. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.
8. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
9. U predmetu ovoga spora radi se o stanu u [adresa], u kojem kao zaštićeni najmoprimac živi tužiteljica ČĆ, njen sin OĆ, snaha EĆ te unuci ZĆ i FĆ. Nesporno je da tužiteljičina snaha EĆ pobijanim rješenjem prvostupanjskog tijela koje je potvrđeno prvostupanjskom presudom, nije navedena kao član obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca.
9. 1. Sporno je pripada li EĆ status člana obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca, kako je to tužiteljica u svom zahtjevu zatražila.
10. Ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda i izražen pravni stav da EĆ, snaha tužiteljice, nema pravo na priznanje tužbom zatraženog statusa člana obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca. U odnosu na Zakonom Statileo predviđeno pravo zaštićenog najmoprimca na odgovarajući stan, status člana obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca može imati samo onaj član kućanstva koji ispunjava dodatne zahtjeve izrijekom propisane člankom 4. stavkom 1. točkom 11.a) tog Zakona. Navedena odredba propisuje da je odgovarajući stan u odnosu na zaštićenog najmoprimca stan u istoj općini ili gradu ukupne korisne površine 35 m[2] za jednu osobu te dodatnih 10 m za svaku daljnju osobu iz kućanstva, uz uvjet da je daljnja osoba iz kućanstva član obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca koja je s njim stanovala u stanu od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996. ili je naknadno rođena, ako ta osoba živi i ima prijavljeno prebivalište u kontinuitetu posljednje tri godine na adresi na kojoj je prijavljeno prebivalište zaštićenog najmoprimca, uz dopuštenih do 7,5 m[2] više ako se time ostvaruje ili približno ostvaruje mjerilo „jedna osoba - jedna soba“.
10.1. Tužiteljičina snaha EĆ, rođena **.**.1979. na adresi stana koji je u zaštićenom najmu prebiva od 2005. čime ne zadovoljava dodatne zahtjeve propisane citiranom odredbom Zakona Statileo. Dakle, ista nije stanovala sa zaštićenim najmoprimcem u zakonski određenom razdoblju od 5. studenog 1994. do 5. studenog 1996. niti je naknadno rođena. Radi navedene odlučne činjenice tužiteljica, u pogledu prava na odgovarajući stan te s istim pravom povezanih daljnjih prava, predviđenih Zakonom Statileo i Programom mjera za izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 3242/2018 i dr. (dalje: Program mjera), ne može ostvariti prava u većem opsegu od onih koja je stekla na temelju članova svog kućanstva koji zadovoljavaju prethodno citirane zakonske uvjete.
11. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod da je tuženik privremenim rješenjem od 24. veljače 2026., stavio van snage rješenje koje je predmet ovog upravnog spora, udovoljio tužbenom zahtjevu, slijedom čega je sud u obvezi tužiteljici naknaditi troškove postupka, za istaknuti je da je privremenim rješenjem, KLASA: UP/I-371- 01/24-13/1271, URBROJ: 531-14-3-26-33 od 24. veljače 2026., utvrđena nova prosječna najamnina koju je tužiteljica dužna plaćati temeljem Odluke ministra o povećanju početne visine prosječne najamnine od 1. siječnja 2026. Obzirom na novu visinu iznosa prijelaznog zaštićenog najma prvostupanjsko tijelo je rješenje koje je predmetom ovog upravnog spora ukinulo s danom 1. siječnja 2026. Međutim, navedenim rješenjem nije udovoljeno zahtjevu tužiteljice. Istim je određena nova visina iznosa prosječne najamnine koju je tužiteljica dužna plaćati suvlasnicima od 1. siječnja 2026. do prestanka statusa prijelaznog zaštićenog najma u predmetnom stanu . Za razliku od ovdje pobijanog rješenja, u rješenju od 24. veljače 2026., koje tužiteljica nije osporavala, nije poimenice naveden niti jedan član njezinog zajedničkog kućanstva.
12. Kako se radi o navodima koje je tužiteljica već iznosila u tužbi i na koje navode je sud prvog stupnja dostatno i valjano odgovorio, navodi iz žalbe ne dovode do drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, prvostupanjski je sud obrazložio da su u ovom upravnom sporu osporenim rješenjem od 16. svibnja 2025., utvrđeni najmoprinci, određena su prava i obveze i određena je najamnina koja je tada bila zakonita, te to rješenje proizvodi pravne učinke za razdoblje do nove promjene. Novo privremeno rješenje od 24. veljače 2026. djeluje za ubuduće bez povratnog učinka na prošle događaje.
13. Slijedom iznijetog, primjenom članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalba tužiteljice je odbijena te je odlučeno kao u točki I. izreke.
14. Odluka o trošku temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a (točka II. izreke).
U Zagrebu 9. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
