REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-175/2026-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužiteljice ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Anki Jakovljević Grizelj, odvjetnici u Đakovu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. rujna 2026., u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te uz javnu objavu presude, 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012218153, od 11. siječnja 2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova, pod brojem: OU-42/2007, dana 15. siječnja 2007., koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto), od iznosa kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, tužiteljici ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, isplatiti iznos od 483,65 eura (četiristo osamdeset tri eura i šezdeset pet centi), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 17. siječnja 2007., pa sve do isplate, po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj: 72/02. i 153/04.) koja je iznosila 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, tužiteljici ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 523,27 eura (petsto dvadeset tri eura i dvadeset sedam centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 9. rujna 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 7. svibnja 2026. u bitnome navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom 11. siječnja 2007., sklopila Ugovor o kreditu broj: 9012218153, solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Brača iz [adresa], pod brojem:

OU-42/2007, 15. siječnja 2007., kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 80.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

1.1. Tužiteljica se sukladno odredbi članku 7. predmetnog ugovora, obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim ratama, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, koja je sastavni dio ugovora, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 4. predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,35 % godišnje.

1.2. Odredbom članka 12.3. Ugovora o kreditu tužiteljica se obvezala tuženiku prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita. Tužiteljica je 17. siječnja 2007. na ime troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva platila tuženiku iznos od 483,65 eura (ranije: 3.644,03 kuna).

1.3. Ističe da ugovorne strane tijekom sklapanja ugovora o predmetnoj odredbi nisu pregovarale, nego je ista bila dio standardnog Ugovora o kreditu, na čiji sadržaj prilikom sklapanja ugovora tužiteljica nije mogla utjecati. U konkretnom slučaju tuženik ugovaranjem predmetne odredbe članka 12.3. Ugovora, tužiteljici nije objasnio što konkretno čine troškovi vezani za obavljanje bankarskih usluga, i zašto je iznos tih troškova, tj. naknade za obradu kreditnog zahtjeva u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, dok prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nije predočen nikakav akt banke iz kojeg bi bila vidljiva visina naknade za obavljanje bankarskih usluga.

1.4. Navodi da se tuženik, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe stavila tužiteljicu u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima.

1.5. Ukazuje da je predmetna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača s jedne ugovorne strane, i banke kao trgovca s druge ugovorne strane, te se kao takva ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Zaključno, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor zastare. Navodi kako osnove za fiksiranje dospijeća i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe nema, a isto proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C561/21 od 25. 4.2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke.

2.1. Ističe da je odredbom članka 59. ZZP-a propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. stavka 1. točke 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije.

2.2. Navodi da sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

2.3. Tuženik dalje ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Zaključno, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu broj: 9012218153 od 11. siječnja 2007. (list 6-12 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 13-48 spisa), priloge uz podnesak tužiteljice od 25. lipnja 2026. (list 62-89 spisa) te saslušao tužiteljicu.

3.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik u odgovoru na tužbu, a dodatno u podnesku od 13. srpnja 2026. nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog prema shvaćanju suda i postavljen od strane tužitelja ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 483,65 eura, a koji iznos je isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita te za osiguranje kredita.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

7. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu 11. siječnja 2007., broj ugovora: 9012218153.

8. Iz knjigovodstvene kartice od 7. travnja 2026. (list 13-48 spisa) proizlazi da je tužiteljica 17. siječnja 2007. na ime troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva platila tuženiku iznos od 3.644,03 kune / 483,65 eura. Tijekom postupka, tuženik nije osporavao da je predmetna naknada plaćena od strane tužiteljice, štoviše sud opetovano navodi kako je tuženik u odgovoru na tužbu, a naknadno i u podnesku od 13. srpnja 2026. naveo kako osporava samo visinu tužbenog zahtjeva.

9. Iz Ugovora o kreditu broj: 9012218153 proizlazi da je odredbom članka 12.3. navedenog Ugovora ugovoreno sljedeće: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto), od iznosa kredita“.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je Ugovor o kreditu 2007. sklopila radi kupovine nekretnine za vlastite potrebe, a da u to vrijeme nije bila obrtnik, odnosno vlasnik kakvog trgovačkog društva tj. trgovac u širem smislu te riječi. Ističe da joj djelatnik tuženika nije pojašnjavao odredbu Ugovora o kreditu koja se odnosi tzv. "ulaznu naknadu", odnosno Ugovor o kreditu predočen joj je na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi", te nije postojala mogućnost pregovaranja kako o odredbi o tzv. "ulaznoj naknadi" tako o niti jednoj drugoj odredbi Ugovora o kreditu. Tužiteljica navodi i da ne bi mogla dobiti kredit da nije prihvatila Ugovor kako joj je prezentiran od strane tuženika.

10.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

11. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o predmetnoj naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

12. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer joj nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer ista nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

14. Valja ukazati kako iz iskaza tužiteljice, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imala status potrošača jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopila za osobne potrebe, odnosno radi kupovine nekretnine za život – vlastite potrebe. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

15. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti joj je ponuđeno da pregovara.

15.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

17. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužiteljica bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znala koji iznos naknade mora platiti, nisu joj obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012218153, od 11. siječnja 2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Nikole Brača iz [adresa], pod brojem: OU- 42/2007, dana 15. siječnja 2007., koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto), od iznosa kredita“, te da je sukladno članku 81. i 87. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

19. Budući da je predmetna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita pri čemu je između stranaka nesporno da je predmetna naknada naplaćena 17. siječnja 2007. u iznosu od 483,65 eura.

20. Na iznos od 483,65 eura tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 17. siječnja 2007., koja činjenica među strankama nije sporna, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

21. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 12.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP- a.

23. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 10. srpnja 2026. i 9. rujna 2026. u iznosu od 100,00 eura za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 25. lipnja 2026. u iznosu od 100,00 eura te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, što ukupno iznosi 450,00 eura.

23.1. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 60,00 eura, što sveukupno iznosi 523,27 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. rujna 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ).

23.2. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

Đakovo, 9. rujna 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici – putem punomoćnika

2. Tuženiku – putem punomoćnika