Poslovni broj: Gž-1229/2025-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1229/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Pučkog otvorenog učilišta Zagreb (OIB: 17480760019), Ulica grada Vukovara 68, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba protiv tuženika Zavoda za istraživanje i razvoj sigurnosti d.o.o. (OIB: 05494093403), Zagreb, Ulica grada Vukovara 68, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički i partneri, radi isplate naknade za korištenje, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1403/2024-57 od 16. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1403/2024-57 od 16. srpnja 2026. u toč.I. izreke.

r i j e š i o  j e

I/Žalba tuženika se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana pa se odluka o troškovima sadržana u toč.III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1403/2024-57 od 16. srpnja 2026.:

-potvrđuje za tužitelju dosuđeni iznos od 20.582,36 Eur (dvadeset tisuća pet stotina osamdeset i dva eura i trideset i šest centi) sa pripadajućom zateznom kamatom;

-preinačuje i odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 18.029,03 Eur (osamnaest tisuća dvadeset i devet eura i tri centa) sa pripadajućom zateznom kamatom.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč.I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 137.236,68 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečno specificirane novčane iznose od po 3.812,13 Eur od svakog 10 -og u mjesecu (u periodu od 10. svibnja 2013. nadalje do posljednjeg mjesečnog dospijeća 10. travnja 2016.) – sve do isplate. Toč.III. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 38.611,39 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Nepobijanom toč.II izreke odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 91.491,12 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. Navedenu presudu u odnosu na toč. I - i III izreke pravovremenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. stav. 1. toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ broj 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanom odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22), s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (unatoč zabrani dvostrukog ukidanja sadržanoj u odredbi čl.366.a stav.1. ZPP-a).

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati naknadu za korištenje poslovnog prostora u površini od 574,45 m2 kojeg koristi bez pravnog osnova i bez plaćanja naknade.

5.1. Polazeći od činjeničnih navoda tužbe – da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora u površini od 574,45 m2, da su stranke bile u obvezno-pravnom odnosu temeljem ugovora o zakupu koji je istekao 28.2.1994., da tuženik nakon toga više nije želio ugovorom urediti svoj zakupodavni odnos s tužiteljem te da od tada koristi poslovni prostor tužitelja bez pravne osnove i bez plaćanja naknade za korištenje zbog čega da tužitelj trpi štetu u vidu izgubljene pretpostavljene zakupnine i da stoga traži isplatu naknade u visini zakupnine određene odlukom Upravnog vijeća od 11.5.2010. u iznosu od po 50,00 kn/m2 (danas: 6,64 Eur/m2) i to za period od svibnja 2013. do travnja 2016., prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti takvog zahtjeva utemeljio na slijedećim, iz dokaznog postupka proizašlim činjenicama:

- da je tužitelj uknjižen kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji se nalazi u zgradi u ulici grada [adresa] sa 6739 m2 koja je uz dvorište sa 828 m2 upisana kao čkbr. [katastarska čestica] u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uknjižbom broj Z-42416/11 od 6. travnja 2012. i to temeljem odredbi čl.360. i čl.362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, čl.3. i 4. Zakona o pučkim otvorenim učilištima i dr.;

- da je tuženik u posjedu predmetnog poslovnog prostora još od prije 1977.;

- da je Odlukom od 24.10.1977 pravni prednik tuženika - Viša tehnička škola za sigurnost u radu i zaštitu od požara, izdvojen iz sastava pravnog prednika tužitelja - nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade - u samostalnu radnu organizaciju, a čl.4. je određeno da će se međusobni odnosi nastali izdvajanjem regulirati sporazumom;

- da je stoga 19.12.1979. između prednika tuženika i organizacija udruženog rada koje su ostale u sastavu Radničkog sveučilišta Moša Pijade sklopljen Samoupravni sporazum o prijenosu prava upravljanja poslovnim prostorom Više tehničke škole bez naknade uz osiguranje načina i uvjeta za korištenje tog prostora (dalje: SAS iz 1979.) čijim je čl.3. ugovoreno da prednik tuženika prenosi pravo upravljanja (bez naknade), a zadržava pravo korištenja prostora, u čl. 4. je ugovoreno da će prednik tuženika koristiti predmetni poslovni prostor dok mu se ne osigura odgovarajući prostor, čl.6. – da je prednik tuženika dužan osigurati sredstva za korištenje poslovnog prostora koja će se tretirati kao učešće u ukupnim troškovima zgrade, a čl.12. – da će se sklopiti poseban ugovor o načinu i uvjetima korištenja prostora;

- da je sukladno prethodno citiranom čl.12. prethodno navedenog SAS-a iz 1979. dana 1.1.1981. između pravnih prednika parničnih stranaka sklopljen Ugovor o korištenju predmetnog poslovnog prostora i opreme Sveučilišta, a dana 1.1.1981., 15.7.1981., 16.2.1982., 27.5.1983., 28.9.1983., 20.1.1984. i 24.2.1984. i Aneksi tome ugovoru vezani uz površinu objekta zakupa, visinu zakupnine i režijskih troškova vezanih uz zakupljeni prostor;

- da su pravni prednici parničnih stranaka potom dana 28.2.1984. sklopili Ugovor o zakupu (predmetnog) poslovnog prostora površine 458,76 m2 koji se nalazi u podrumu predmetne zgrade na vrijeme od 10 godina, uz ugovorenu zakupninu u tada postojećoj valuti dinara (96.445,50 din) i uz obvezu podmirenja režijskih troškova , a periodično tijekom trajanja zakupnog odnosa i Anekse kojima su ugovorili proširenje objekta zakupa i visinu zakupnine,

pa prvostupanjski sud zaključuje da je pravni prednik tuženika osim osnovnih troškova ugovorenih u SAS-u iz 1979.g. pravnom predniku tužitelja plaćao i zakupninu sve temeljem sklopljenih Ugovora o zakupu i njihovih aneksa koji se nalaze u spisu, nastavivši koristiti prostor i nakon isteka ugovora o zakupu i njegovih aneksa, plaćajući međutim tek režijske troškove i to najprije po obračunu računovodstva tužitelja, a od 1996. ili 1997. po vlastitoj procjeni od cca 4 Eur/m2, no bez plaćanja naknade za korištenje istog.

5.2. Zaključivši da je tuženik nakon isteka Ugovor o zakupu 28.2.1994 ., a sukladno čl.12. SAS-a iz 1979. bio dužan s tužiteljem sklopiti novi ugovor kojim bi uredili način i uvjete korištenja poslovnog prostora u idućem razdoblju, odnosno iznos zakupnine, a tako i za utuženo razdoblje od svibnja 2016. do veljače 2019., a što nesporno nije učinio čime je tužitelju prouzročio štetu u vidu izmakle koristi to je po provedenom vještačenju po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo Zlatku Omerbašiću utvrdio da tuženik koristi neto korisnu površinu od 557,42 m2 pa je tužitelj tužbeni zahtjev odredio visinom zakupnine prema odluci svog Upravnog vijeća iznosom od 3.812,13 Eur mjesečno (6,64 € po m2).

5.3. Polazeći od odredbe čl.1089.stav.1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO –"Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) prema kojoj oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi pri čemu se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev za period dospijeća od 10. svibnja 2013. nastavno do 10. travnja 2016. Prvostupanjski sud je tuženik odredio poštenim posjednikom no koji je stekao korist u vidu zakupnine koju bi inače plaćao pa je ta korist upravo iznos kojeg ga je obvezao podmiriti tužitelju zbog povrede ugovorne obveze na sklapanje ugovora o korištenju poslovnog prostora kojeg drži u posjedu.

6. Pobijajući opisanu presudu tuženik uvodno u žalbi ističe da pobijani dio presude ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka u pobijenom dijelu proturječi razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika čime ukazuje na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP. Ukazuje i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.338.stav.4. ZPP iznoseći zakonski tekst citirane odredbe.

6.1. No razmatrajući sadržaj pobijane presude i prvostupanjskog predmeta iz aspekta isticanih bitnih povreda odredaba parničnog postupka ovaj sud navedeni žalbeni razlog ne nalazi osnovanim. Suprotno žalbenom stajalištu tuženika pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

6.2. Neutemeljeno žalba ističe i relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.338.stav.4. ZPP obzirom da obrazloženje pobijane presude odgovara u potpunosti zahtjevima propisanim odredbom čl.338.stav.4. ZPP.

7. Nastavno žalitelj smatra da je prvostupanjski sud svoje stajalište pogrešno utemeljio na pravilima o ugovornoj odgovornosti za štetu neutemeljeno zaključivši da je tuženik povrijedio svoje obveze iz SAS-a iz 1979. i da postoji uzročno posljedična veza između tog propusta i nastale štete. Nejasnim u tom kontekstu smatra pozivanje prvostupanjskog suda (u toč.26. i 27. obrazloženja) na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje normiraju pravni položaj (ne)poštenog posjednika stvari i zaključak prvostupanjskog suda prema kojemu tuženik nije nepošteni posjednik, ali da je u utuženom razdoblju od prijepornog prostora stekao korist bar za iznos zakupnine koju bi inače za ovog trebao plaćati pa je ta korist ujedno i ono što je u smislu odredbe čl.165. cit. Zakona dužan platiti tužitelju. Ističe svoje shvaćanje da predmetnu pravnu stvar treba prosuđivati primjenom odredbe čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj pošteni posjednik tuđe stvari koji nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koji je vjerovao da mu pripada, a ne treba niti naknaditi ni ono što je pritom oštećeno i uništeno, a sve imajući u vidu da je tuženik pošteni posjednik čije prava na posjed proizlazi iz sadržaja čl.4. SAS-a iz 1979. koja ga ovlašćuje na korištenje (posjed) predmetnog poslovnog prostora sve dok mu tužitelj ne osigura drugi odgovarajući prostor. Smatra da zbog pogrešnog tumačenja i primjene odredbi SAS-a iz 1979. prvostupanjski sud proizvoljno i bez utemeljenja u odredbama čl. 3 ., čl. 4 i čl. 6 SAS-a iz 1979. izvodi zaključak da bi taj ugovor imao za predmet zasnivanje zakupnog odnosa te da bi postojala obveza ugovornih strana iz SAS/79 na sklapanje posebnog ugovora koji bi imao za predmet i utvrđivanje zakupnine.

7.1. Nastavno u žalbi tuženik opširno razlaže svoje stajalište da je SAS-om iz 1979. jedino ugovoreno da je prednik tuženika u obvezi plaćanja naknade na ime učešća u troškovima kako je to precizirano čl. 6. SAS/79, a ne da bi bila volja stranaka da bi pored učešća u troškovima prednik tuženika bio u obvezi plaćanja zakupnine, a isto tako niti u obvezi sklapanja posebnog ugovora u smislu čl. 12 SAS/79, kojim bi preuzeo obvezu i plaćanje zakupnine kao naknade za samo korištenje pri čemu sukladno odredbi čl.336.stav.2. ZOO odredbe SAS-a iz 1979. obvezuju i parnične stranke kao sljednike ondašnjih ugovornih stranaka.

7.2. Nastavno tuženik smatra i da je prvostupanjski sud neutemeljeno ignorirao pravomoćnu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2298/06-62 od 10.3.2015. potvrđenu presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž -4509/15-2 od 13. listopada 2015. kojom je odbijen tužbeni zahtjev (ovdje) tužitelja radi predaje mu u posjed predmetnog poslovnog prostora iz razloga što je temeljem čl. 4. SAS iz 1979. tuženik ovlašten koristiti predmetni poslovni prostor bez plaćanja bilo kakve naknade sve dok mu se ne osigura drugi odgovarajući poslovni prostor i oprema te mu je dakle priznato pravo na posjed pa tuženik dakle posjeduje predmetni poslovni prostor kao pošten posjednik sa valjanim pravnim osnovom slijedom čega sukladno odredbi čl.164.stav.1. ZV-a nije dužan dati naknadu za uporabu predmetnog poslovnog prostora.

7.3. Konačno žalitelj ističe i da u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud nije naveo koje je dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, nije obrazložio zašto nije poklonio vjeru iskazima svjedoka ĐŽ i AŽ, a i da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti po tuženiku u spis priloženu dokumentaciju ( uz odgovor na tužbu, uz podnesak od 22.11.2016. i dr.) iz koje proizlazi da tuženik nije bio zakupnik čime je povrijeđeno pravo tuženika na obrazloženu presudu zajamčeno čl. 29. stav.1 Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. stav. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru odredbe čl.375.stav.1. ZPP valja ponajprije navesti da je prvostupanjski sud predmetni pravni odnos parničnih stranaka pravilno prosuđivao kroz institut ugovorne odgovornosti za štetu – neispunjenjem odredbe SAS-a iz 1979. koja je nalagala tuženiku sklapanje ugovora o korištenju predmetnog poslovnog prostora čime je tužitelju prouzročio štetu.

8.1. Naime, polazeći od nesporne činjenice da su pravni prednici parničnih stranaka sklopili SAS iz 1979., ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda (koje je potvrđeno odnosnom u spis priloženom dokumentacijom) da su sukladno odredbi čl.12. SAS-a iz 1979. (da će se sklopiti poseban ugovor o načinu i uvjetima korištenja prostora) prednici parničnih stranaka potom dana 1.1.1981. sklopili Ugovor o korištenju predmetnog poslovnog prostora i opreme Sveučilišta, a dana 20.1.1984. i 28.2.1984. i Anekse tome ugovoru vezanih uz objekt zakupa i zakupninu te da se navedeni ugovor i njegovi aneksi uredno ispunjavali, a što proizvoljnim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju to više što tijekom trajanja postupka nije predložio grafološko vještačenje potpisa istih. Pri tom se drži i navesti da su svjedoci predloženi po tuženiku

- ĐŽ i AŽ iskazivali samo o plaćanju režijskih troškova dok su saznanje o postojanju ugovora kojima je regulirano plaćanje zakupnine negirali . Pravilno je stoga prvostupanjski sud zaključio i da su prednici parničnih stranaka dana 28.2.1984. sklopili Ugovor o zakupu (predmetnog) poslovnog prostora površine 458,76 m2 koji se nalazi u podrumu predmetne zgrade u vlasništvu tužitelja na vrijeme od 10 godina, uz ugovorenu zakupninu u tada postojećoj valuti dinara (96.445,50 din) i uz obvezu podmirenja režijskih troškova, a da su periodično tijekom trajanja zakupnog odnosa sklapali i Anekse kojima su ugovorili proširenje objekta zakupa i visinu zakupnine, te da je navedeni ugovor o zakupu nakon isteka nije obnovljen.

8.2. Nadalje valja istaknuti da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora, da je tužba ovdje tuženika protiv tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora u predmetu Općinskog građanskog suda presudom broj P- 2298/2006-62 od 10. ožujka 2015. odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4509/2015-2 od 13. listopada 2015. odbijena, a izjavljena revizija ovdje tuženika kao tužitelja odbijena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x-190/2016-2 od 3. srpnja 2024. Tome valja nadodati da je navedenom prvostupanjskom presudom i pravomoćno odbijen protutužbeni zahtjev ovdje tužitelja kao tuženika radi predaje mu u posjed predmetnog poslovnog prostora uz obrazloženje da je ovdje tuženik pošten posjednik istog jer ga odredba čl. 4. SAS/79 ovlašćuje na korištenje (posjed) istog sve dok mu tužitelj ne osigura drugi odgovarajući prostor i da posjed istog izvršava temeljem pravne osnove

- SAS-a/ugovora iz 1979.

9. Stoga je prvostupanjski sud po ocjeni ovoga suda pravilno prosuđivao tužbu tužitelja kroz institut povrede ugovorne obveze na sklapanje ugovora kojim će se formalizirati pravni odnos parničnih stranaka u pogledu prava tuženika na korištenje predmetnog poslovnog prostora, sve u svijetlu činjenice što je protutužba tužitelja na iseljenje tuženika iz predmetnog poslovnog prostora pravomoćno odbijena uz utvrđenje da mu pripada pravo na korištenje istog upravo temeljem SAS-a iz 1979. što ga kvalificira poštenim posjednikom istog. No ta ga činjenica ne oslobađa obveze da takav odnos sukladno odredbama istog SAS-a iz 1979. i formalizira.

10. Upravo činjenica da je tuženik u posjedu predmetnog poslovnog bez plaćanja naknade za takvo korištenje (osim participacije u tzv. režijskim troškovima), da je tuženik po prestanku ugovora o zakupu iz 1984. (koja činjenica je između parničnih stranaka očigledno nesporna obzirom je tijekom trajanja ovoga postupka nisu problematizirale) odbijao sklapanje novog ugovora svojatajući si vlasništvo istog (o čemu svjedoči njegova tužba u pravomoćno okončanom postupku Općinskog građanskog suda presudom broj P-2298/2006) a i njegove dispozicije iskazane tijekom ovog postupka - potvrđuju materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda pravilnim i osnovanim.

11. Izmaklu korist i ovaj sud nalazi upravo u tome što tužitelj nije mogao nastaviti ostvarivati koristi od navedenog prostora, koju je ostvarivao kroz ugovore sklopljene sa prednikom tuženika (sukladno uzajamnoj obvezi iz čl.12. SAS-a iz 1979.) pri čemu se ne radi ni o kakvoj teoretskoj mogućnosti, već se radi o stvarnoj situaciji da je tuženik obavljao poslovnu djelatnost u prostoru tužitelja, za koje vrijeme tužitelj nije ostvario prihod s osnova takvog korištenja. Stoga je sukladno odredbi čl.342.stav.2. ZOO prema kojoj - kad dužnik ne ispuni obvezu (…) vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio i odredbi čl. 346.stav.1. ZOO koja propisuje da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate, prvostupanjski sud osnovano obvezao tuženika na isplatu tužitelju izmakle koristi u vidu zakupnine koja bi isti ostvario u utuženom periodu i to u visini utvrđenoj odlukom njegovog Upravnog vijeća od 11.05.2010. (ranije 50,00 kn – sada 6,64 Eur po m/2) za 557,42 m2 koju površinu prema utvrđenju provedenog vještačenja koristi tuženik.

12. Obzirom da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na toč.I izreke nije osnovan to je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u toj točki izreke.

13. No utemeljeno tuženik osporava odluku o troškovima postupka smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio uspjeh tužitelja u provedenom sporu iako tuženik pri tom neutemeljeno upire na činjenicu da je ovaj sud ranijom ukidnom odlukom ukinuo prvostupanjsku odluku kojom je tužitelju bio dosuđen iznos s osnova stjecanja bez osnove, što smatra da je odlučno u odnosu na ocjenu opsega tužiteljevog uspjeha u odnosu na osnov spora.

13.1. Naime, imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom radi naknade štete, to je evidentno da je u odnosu na osnovu spora uspio procentualno u opsegu sa 100% dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio sa 60% pa je u pravilnoj primjeni odredbe čl.154.stav.2. ZPP valjalo konačan uspjeh tužitelja utvrditi u opsegu od 60% (a ne u opsegu od 80% kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud).

13.2.Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju nagradu za zastupanje i to za sastav tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, „Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25) u iznosu od 4.302,50 Eur, zastupanje na pet ročišta za glavnu raspravu (7.11.2016., 3.2.2017.,18.9.2019., 4.3.2025. i 3.6.2025.) po Tbr. 9/1 Tarife u iznosima od po 4.302,50 Eur, zastupanje na uviđaju održanom dana 8.4.2022. po Tbr.9/7 Tarife u zatraženom iznosu od 4.302,50 Eur, zastupanje na ročištu od 6.7.2021. po Tbr. 9/2 Tarife u iznosu od 2.151,25 Eur, sastav četiri podnesaka (od 25.10.2016., 19.10.2022., 29.12.2022. i 11.3.2025.) po Tbr. 8/1 Tarife u iznosima od po 4.302,50 Eur i sastav triju podnesaka (od 8.7.2021., 28.6.2022. i 10.10.2022.) po Tbr. 8/4 Tarife u iznosima od po 62,50 Eur – sve sa uključenom naknadom po Tbr. 42 Tarife. Od dakle ukupno tužitelju s osnova nagrade za zastupanje po odvjetniku u iznosu od 32.456,25 Eur valjalo mu je srazmjerno uspjehu u provedenom postupku dosuditi iznos od 19.473,75 Eur uz daljnje izdatke s osnova provedenih vještačenja u iznosu od 1.108,61 Eur te u tom dijelu djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika (pozivom na odredbu čl.380.toč.3. ZPP) potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.III izreke za iznos od 20.582,36 Eur sa zateznom kamatom, a djelomičnim uvažavanjem njegove žalbe (pozivom na odredbu čl.380.toč.3.ZPP) odluku o troškovima preinačiti i odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 18.029,03 Eur.

14. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka obzirom da je uspio tek djelomično u odnosu na sporedni zahtjev (odluku o troškovima postupka), a ne i u odnosu na odbijajući meritorni dio prvostupanjske presude.

15.Nepobijani odbijajući dio sadržan u toč.II izreke, nije bio predmetnom žalbenog preispitivanja (odredba čl.365.stav.1. ZPP).

U Varaždinu, 9. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec