Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1162/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj tužitelja ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku AE, odv jetniku u Splitu, Bihačka 2, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima Krešimiru Ćurkovću i Iris Šanjug, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 20. srpnja 2026. poslovni broj: P-1514/2023-26, u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1514/2023-26 od 20. srpnja 2026. u pobijanim točkama I., II. i III. izreke

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

III. Presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1514/2023-26 od 20. srpnja 2026. nije pobijana u dijelu kojim je odlučeno pod točkom IV. izreke te u tom dijelu ista ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj 216-192/2006 »U Splitu, 04.04.2006.«, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita (kreditora), solemniziranog po javnom bilježniku mr. Zoji Puljiz iz Splita, pod brojem OU-305/06 dana 05.04.2006., i to u dijelu u kojem je u tim odredbama ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF). Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 3.085,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose dospjele u razdoblju od 5. lipnja 2006. do 7. veljače 2013. te po stopi pobliže određenoj u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.100,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvos tupanjske presude do isplate, dok je pod točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 2.514,83 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih osnova određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se žalba usvoji, preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i naložiti tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka, podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Člankom 365. stavkom 2. ZPP propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitivanjem pobijane presude i postupak koji je prethodio donošenju iste utvrđeno je da nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

7. Tuženica u žalbi ističe da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer ista ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati pri tome tvrdeći da presuda proturječi sama sebi jer prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženica nije na transparentan način tužitelju objasnila značajke valutne klauzule CHF i odnos s drugim odredbama na temelju koje bi tužitelji mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu te da su neosnovani navodi tužitelja da nije bio informiran o svim značajkama ugovora odnosno svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tvrdeći da su prilikom svakog sklapanja ugovora potrošačima objašnjene sve značajke ugovora, kao i mogućnost sklapanja ugovora u različitim valutama. Još ističe da tužitelj u prilog svojih navoda nije priložio nikakve dokaze te ukazuje na obrazloženje iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. ožujka 2020. isto djelomično citirajući.

7.1. Naprijed iznesenim navodima tuženica ne obrazlaže ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka već osporava pravilnost utvrđenih činjenica prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđeni izostanak pregovaranja i informiranja o učincima ugovorene valute obveze u CHF pa će se na te navode ovaj sud referirati kod ocjene istaknutog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Tuženica ističe i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 193. ZPP jer je prvostupanjski sud propustio odlučiti o njezinom protivljenju djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja od 27. listopada 2025. tvrdeći da je tim podneskom tužitelj povukao tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti i potraživanja s osnove promjenjive kamatne stope kojem djelomičnim povlačenju se protivila podneskom od 14. studenog 2025. te da se i zbog toga pobijana presuda ne može ispitati.

8.1. Točno je da je podneskom od 27. listopada 2025., a nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem i primitka nalaza i mišljenja sudske vještakinje za računovodstvo i financije ME tužitelj u skladu s tim nalazom mijenja tužbeni zahtjev za isplatu na način da od tuženice zahtijeva isplatu iznosa od 3.092,78 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu na pojedine iznose i za razdoblje navedeno u tom zahtjevu dok izričito navodi da zahtjevi pod točkama I. i III. ostaju nepromijenjeni Tužbeni zahtjev pod točkom I. iznesen u tužbi odnosi se na utvrđenje ništetnosti odredbi članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu od 4. travnja 2026. u dijelu u kojem je u tim odredbama ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pa se stoga ukazuju neosnovanim navodi žalbe da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti i potraživanje s osnove promjenjive kamatne stope jer tužitelj u tužbi to nije ni zahtijevao pa stoga nije ni mogao djelomično povući tužbu u tom dijelu kako to tvrdi žalba.

8.2. No, točno je da prvostupanjski sud s podneskom kojim je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev za isplatu s iznosa od 3.319,43 EUR na iznos od 3.092,78 EUR nije postupio kao s djelomičnim povlačenjem tužbe jer, kako to tvrdi i tuženica u žalbi, djelomično smanjenje tužbenog zahtjeva je u procesno pravnom smislu djelomično povlačenje tužbe, te zbog protivljenja tuženice djelomičnom povlačenju tužbe u podnesku od 14. studenog 2025. za iznos od 234,42 EUR nije za taj iznos odbio tužbeni zahtjev. Napominje se i da je nakon ispravka nalaza i mišljenja sudske vještakinje povodom prigovora tuženice tužitelj odredio tužbeni zahtjeva za isplatu u iznosu od 3.085,01 EUR u vezi kojeg djelomičnog povlačenja se tuženica nije očitovala.

8.3. Iako je prvostupanjski sud u utvrđenim okolnostima postupio protivno odredbama članka 193. stavka 2. i 3. ZPP ovaj sud ne nalazi da je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. točke 1. ZPP jer to nije bilo niti je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

8.4. Naime, djelomično povlačenje tužbe kojemu se tužen ik protivi moglo bi biti od utjecaja na uspjeh u sporu stranaka. Međutim, u predmetnom postupku povlačenjem tužbe u dijelu zahtjeva za isplatu s iznosa od 3.319,64 EUR na iznos od 3.092,78 EUR odnosno na iznos od 3.085,01 EUR, u konkretnim okolnostima kojim je usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valuti obveze u CHF i dosuđen kondikcijski zahtjev u traženom iznosu od 3.085,01 EUR, tužitelj ne bi uspio u sporu u razmjernom neznatnom dijelu jer njegov uspjeh primjenom članka 154. stavka 2. ZPP iznosi 96 % kako to navodi i tuženica u žalbi. Imajući u vidu da troškovi zastupanja i nakon takvog djelomičnog povlačenja tužbe i nadalje potpadaju pod isti razred iz Tbr. 7. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25 – presuda Visokog upravnog suda RH – dalje u tekstu: Tarifa) i to prema vrijednosti predmeta spora od 1.327,01 do 3.272,00 EUR, tuženici nisu mogli nastati nikakvi posebni troškovi, pa ni u zahtijevanom iznosu od 50,00 EUR o kojem zahtjevu prvostupanjski sud nije odlučio, a tuženica nije zahtijevala donošenje dopunskog rješenja sukladno članku 339. stavka 1. u vezi članka 381. ZPP. Stoga bi i pravilnom primjenom članka 154. stavka 5. ZPP tuženica bila u obvezi tužitelju naknaditi sve troškove parničnog postupka koje je prvostupanjski sud ocijenio potrebnim za vođenje parnice u dosuđenom iznosu.

9. Neosnovano tuženica ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP navodima da je prvostupanjski sud neosnovano i neobrazloženo odbio sve njezine prigovore na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka koji je izrađen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i bez da je odredio provođenje dopunskog vještačenja, odnosno saslušanje vještaka na okolnosti koje je predložila, a ujedno da nije obrazložio odbijanje njezinog prijedloga za izradu nalaza i mišljenja po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u doba trajanja kreditnog ugovora o kreditu obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti promjenjive kamatne stope, a niti je postupio sukladno odredbi članka 260. ZPP kako bi vještak otklonio istaknute prigovore.

10. Ispitivanjem stanja predmeta iz aspekta naprijed iznesenih žalbenih navoda utvrđeno je da je prvostupanjski sud rješenjem odredio provođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenog vještačenjem po sudskoj vještakinji dipl.oec. Sanji Mišura iz Splita sa zadatkom da utvrdi koliko je tužitelj eventualno više platio tuženici zbog ugovorene ništetne valutne klauzule na način da se izračuna novčani iznos izražen u eurima i kunama po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razliku između iznosa koji bi tužitelj platio da se primjenjivao početni tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan samog plaćanja te uračunati i tzv. negativne razlike u plaćanju, odnosno anuitete koje je tužitelj manje platio u odnosu na početni tečaj. Po primitku nalaza i mišljenja sudske vještakinje tužitelj je odredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem na način da zahtijeva isplatu 3.092,78 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose dok se tuženica u podnesku od 14. studenog 2025. protivila djelomičnom povlačenju tužbe , a u podnesku od 4. ožujka 2026. ističe prigovore na nalaz i mišljenje te između ostalog navodi:

- da naslovni sud uopće nije uzeo u obzir njezin prijedlog za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje već je zadatak vještaku temeljen isključivo na prijedlogu tužitelja odnosno da je izračun izvršen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju čime smatra da tužitelj ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženice

- da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženica koristila za kunske kredita, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu

- da smatra da je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja jer je izradio nalaz kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem

- da je neopravdano koristiti izračun vještaka prema početnoj kamatnoj stopi obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti promjenjive kamatne stope te da ukazuje na činjenicu da se i utvrdi ništetnost promjenjive kamatne stope da bi bilo potrebno odredit i kamatnu stopu koja bi služila kao osnova za usporednu kamatnu stopu mijenjane od strane tuženice, a ne koristiti početnu kamatnu stopu

- da je vještak zanemario da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zbog čega način izračuna vještaka u ovom predmetu dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili Ugovor o kreditu u EUR ili HRK

- da smatra da bi prazninu koja bi eventualno i nastala u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope trebalo u načelu popunjavati dopunskim, dodatnim tumačenjem sukladno odredbi članka 4. i članka 319. stavka 2. ZOO budući se dogovor o podešavanju kamata ne može s jedne strane nadomjestiti odgovarajućim rješenjem dispozitivnog prava, a niti se s druge strane može trajno narušiti temeljna ugovorna struktura odustane li se od uređenja odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

10.1. U podnesku od 13. ožujka 2026. tužen ica dodatno ističe primjedbe na nalaz navodeći da je vještak primijenio pogrešan tečaj na pojedine datume uplate, primjerice:

05.07.2007., 01.10.2007., 02.06.2008., 01.09.2008., 01.12.2008., 14.12.2008., 03.02.2009. itd.

10.2. Očitujući se na naprijed iznesene primjedbe tuženice sudska vještakinja ME korigirala je svoj nalaz i mišljenje u odnosu na ugovoreni tečaj CHF utvrđujući ukupnu korigiranu preplatu u iznosu od 3.085,01 EUR te razliku kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate u iznosu od 188,31 EUR prikazavši to u stupcima 8., 9., 11. i 12. priložene Tablice 1. Korigirani nalaz i mišljenje u kojem vještakinja još ukazuje da joj nije dan zadatak utvrđivati razlike anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope, dostavljen je tuženici koja se na isti nije očitovala, a niti je više iznosila bilo kakve primjedbe.

11. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj primjedbi tuženice na nalaz i mišljenje sudske vještakinje iznijete u podnesku od 4. ožujka 2026. i koje ponavlja u žalbi, a da je predmet postupka utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta obveze vraćanja kredita vezana za švicarski franak te s tim u vezi restitucijski zahtjev, to su iznesene primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje bespredmetne jer se isključivo odnose na izračun razlike vezano za promjenjivu kamatnu stopu koji zahtjev nije bio predmet postupka, niti je bio predmet zadatka vještačenja, a niti je ta razlika utvrđivana nalazom i mišljenjem vještakinje. Primjedbe tuženice koje su se odnosila na pogrešni tečaj CHF na pojedine dane, sudska vještakinja je uvažila i u skladu s pravilnim tečajem CHF na dan isplate korigirala nalaz i mišljenje koji je dostavljen tuženici i na koji nije više iznosila primjedbe. Činjenica da se sudska vještakinja samo pisano očitovala na primjedbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu te nije i usmeno to ponovila u takvim okolnostima nema značaj bitne povede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP koja je sukladno zakonskom obilježbu ostvarena ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. U utvrđenim okolnostima propustom suda da pozove sudsku vještakinju da usmeno iznese nalaz i mišljenje i očitovanje na primjedbe nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 260. stavka 2. ZPP jer to nije moglo niti je imalo utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude.

12. Tuženica u žalbi nastavno ističe da je prvostupanjski sud usvojio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti tečaja obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno članku 323. stavka 1. ZOO, a što je u suprotnosti sa sudskom praksom drugih sudova.

13. Tuženica je u odgovoru na tužbu istaknula procesno pravni prigovor radi prebijanja u iznosu od 440,00 EUR s osnova tzv. negativnih razlika za slučaj ako se utvrdi ništetnost valutne klauzule u CHF. Iznos koji stavlja u prijeboj tuženica je odredila nakon provedenog dokaza vještačenjem u podnesku od 4. ožujka 2026. u iznosu od 186,40 EUR.

14. Prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj: Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. zauzelo je pravno shvaćanje koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita.". Vrhovni sud Republike Hrvatske naprijed izneseno stajalište koje pravilnim prihvaća i ovaj sud, izrazio je i u presudi broj: Rev-431/2024-2 od 26. ožujka 2024.

15. Člankom 338. stavkom 3. ZPP propisano je da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (članak 333).

16. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije odlučio o postojanju ili nepostojanju istaknutog prigovora radi prebijanja tuženice niti je tuženica primjenom članka 339. stavka 1. ZPP predložila donošenje dopunske presudu. Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da u slučaju ako je sud propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio odlučiti o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. Stavkom 2. tog članka propisano je da ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku iz stavka 1. tog članka, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena. Odgovarajućom primjenom citiranog stavka 2. članka 339. ZPP valja zaključiti da je tuženica povukla svoj procesno pravni prigovor radi prebijanja zbog čega u žalbi više nije ovlaštena osporavati visinu potraživanja tužitelja zbog neobračunavanja tzv. negativnih tečajnih razlika pa stoga iz tih razloga niti osporavati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti s uspjehom pobijati pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

17. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj 216-192/2006 sklopljenog 4. travnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao davatelja kredita te solemniziranog po javnom bilježniku mr. Zoji Puljiz iz Splita pod brojem OU-305/06 5. travnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena valuta obveze u švicarskih francima i kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 3.085,01 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu počev od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa s osnova ništetne valutne klauzule u CHF. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u pravnoj stvari tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka sa sjedištem u [adresa] pa tako i protiv tuženice ranijeg naziva tvrtke Hypo Alpe-Adria Bank kao petotuženice radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupila suprotno člancima 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno člancima 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj "tipskih" ugovora tuženice te da prije sklapanja ugovora ni na koji način nije dobio pojašnjenja, niti su mu dane relevantne obavijesti o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF.

18. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne kao i onih koje je utvrdio na temelju uvida u pisane isprave, provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće za predmet spora odlučno činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženica odobrila tužitelju potrošački kredit za kupnju motornog vozila te isti sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, dakle odredbu kakva je bila predmetom spora u parnici radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u kojem je i donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je usvojen zahtjev tužbe za utvrđenje nepoštenom odredbe kojom je ugovorena valuta obveze vezana uz švicarski franak

- da tužitelj ima status potrošača sukladno članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 56/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03)

- da je tuženica unaprijed sročenim odredbama Ugovora o kreditu tužitelju nametnu la sporne ugovorne odredbe što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg ZZP/03 budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da je sud na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/907, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) i članka 502.c ZPP vezan uz utvrđenje iz navedene parnice kojom je usvojen zahtjev tužbe

- da su provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji Sanji Mišura utvrđene tečajne razlike između ugovorenog tečaja CHF na dan isplate kredita i tečaja koji je vrijedio u vrijeme plaćanja mjesečnih anuiteta u iznosu od 3.085,01 EUR, a kako je to prikazano u stupcima, 8., 9., 11. i 12. Tablice 1. kao sastavnim dijelom na laza i mišljenja te zaključuje da je obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule u CHF, iznose koje je sukladno tim ništetnim odredbama naplaćen od tužitelja tuženica stekla bez osnove pa je sukladno članku 1111. i 1115. ZOO dužna te iznose vratiti zbog čega i obvezuje tuženicu isplatiti tužitelju utuženi iznos. Prigovor zastare utužene tražbine prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim pozivajući se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl.br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO i da je predmetna tužba podnesena 20. travnja 2023.

19. U vezi žalbenog osporavanja pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženičinog prigovora zastare utuženog potraživanja s osnove ništetnih odredbi o valuti obveze vezanoj za švicarski franak koje su takvima utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača , valja navesti da postoji već ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske temeljena na objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. Prema tom pravnom shvaćanju, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19.1. Ovaj sud prihvaća pravilnim naprijed izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj koji sukladno članku 20. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbe o valuti obveze u CHF postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja predmetne tužbe dana 20. travnja 2023. nije protekao rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu članka 1111. u vezi 323. stavka 1. ZOO pa je prvostupanjski sud ocijenivši prigovor zastare neosnovanim pravilno primijenio materijalno pravo.

19.2. U svezi zauzetog objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske valja navesti da je o istom svoje mišljenje izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj se navodi citirano: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu.“, pa i stoga tuženica neosnovano tvrdi da joj je nije osigurana Ustavom RH zajamčena zaštita od arbitrarnog suđenja i pravo na obrazloženu sudsku odluku.

20. Tuženica u žalbi nadalje navodi da smatra da se u ovom postupku ne radi o postupku naknade štete već o potraživanju stečenom bez osnove pa stoga ne postoji ni pravni osnov ni pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu postojanja pravnog interesa za podnošenje tužbe protiv tuženice za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. U vezi prednjih navoda ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP. Tvrdi da je prije sklapanja Ugovora o kreditu upoznala tužitelja sa svim mogućnostima kreditiranja, a da se tužitelj odlučio zatražiti sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF te da mu je vrlo jasno objasnila sve značajke ugovora i to o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nastavno tvrdi da je Ugovor o kreditu kojeg su sklopili imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio iako je imao mogućnost izbora drugih oblika i vrste Ugovora o kreditu. Također tvrdi da je pri sklapanju Ugovora o kreditu postupala u skladu sa člankom 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama i u skladu sa člankom 301. stavku 3. Zakona o kreditnim institucijama jer je tužitelju kao potrošaču predočila i učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Ističe da je valutna klauzula u Ugovorima o kreditu bila dopuštena člankom 22. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima pa da je konkretna ugovorna odredba u skladu s prisilnim propisom, da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja te da je aktivno radila na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka te s tim u vezi predlaže da sud izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženice u svojstvu svjedoka.

21. U vezi naprijed iznesenih žalbenih navoda valja navesti da je odredbom članka 502.c ZPP koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Već je prethodno u točki 17. ovog obrazloženja citirana izreka pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja ne ostavlja dvojbe da je u odnosu na tuženicu utvrđeno da je ugovaranjem odredbe o valuti obveze u švicarskim francima postupala nepošteno jer nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na koji način je postupala protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Tuženica je bila ovlaštena tvrditi i dokazivati činjenice u smislu da predmetni Ugovor o kreditu nije unaprijed sastavljen s njezine strane, da se ne radi o tipskom ugovoru o kreditu za kupnju osobnog vozila, da je upoznala tužitelja sa svim rizicima sklapanja Ugovora o kreditu s valutom obveze u CHF dakle o svim mogućim posljedicama na budući ekonomski položaj tužitelja kroz duže razdoblje vraćanja kredita. Međutim, tuženica na te okolnosti nije priložila saslušanje svojeg zaposlenika s kojim je tužitelj dogovarao sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu dok iz iskaza tužitelja proizlazi upravo suprotno. Naime, tužitelj je u svom iskazu naveo da ga nitko iz banke nije obavijestio što znači valutna klauzula već da mu je rečeno da kredit može podići u valuti CHF i EUR te da bi s obzirom na visinu kamatne stope bilo šteta ne uzeti kredit u CHF.

24. Člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca dok je stavkom 4. tog članka propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

25. Budući tuženica nije dokazala da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelju dala potpune informacije o učincima i posljedicama ugovaranja valute obveze vezane uz tečaj CHF to tuženica nije osporila presumpciju nepoštenosti te ugovorne odredbe iz članka 81. stavka 1. ZZP/03, a niti je posljedično dokazala činjenice zbog kojih prvostupanjski sud ne bi bio vezan na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koja utvrđenja se tužitelj pozvao u činjeničnom supstratu tužbe. Stoga se na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 502.c ZPP pozvao na pravna utvrđenja iz te pravomoćne presude.

26. U odnosu na valutu obveze koja mogućnost ugovaranja je propisana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) valja navesti da se ne radi o prisilnom propisu kako to tvrdi tuženica te da ugovorna odredba o valuti obveze vezana uz tečaj CHF nije utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom zbog toga što bi bila protivna prisilnim propisima već stoga što tuženica nije u cijelosti informirala tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

27. Tuženica u žalbi smatra da je u svezi tijeka dosuđenih zateznih kamata pogrešno primijenjeno materijalno pravo sukladno članku 1115. ZOO pri tome se pozivajući na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2398/2010.

28. Obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita u CHF u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženice u predugovornoj fazi i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koja je i pripremila sadržaj takvih odredbi i unijela te nepoštene odredbe u ugovore o potrošačkom kreditiranju bez pojedinačnog pregovaranja, to nisu osnovani žalbeni razlozi tuženice kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja pa do isplate. Obveza tuženice isplatiti zatezne kamate na pretplaćene iznose od dana kada su plaćeni proizlazi iz članka 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

29. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da je s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u sudskoj praksi redovnih sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u takvom tumačenju sudova.

30. Osporavajući odluku o troškovima postupka tuženica ističe da je prvostupanjski sud propustio odbiti u presudi njezin zahtjev za naknadu parničnog troška kao da isti zahtjev nije ni podnijela, a niti je odlučio o njezinom zahtijevanom trošku na povučeni dio tužbenog zahtjeva pa da se stoga presuda ne može ispitati uz daljnju tvrdnju da je pogrešno odlučeno o parničnom trošku zbog povučenog dijela tužbe zbog čega je ukupni uspjeh tužitelja u sporu 96%. Pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka nalazi u činjenici da je prvostupanjski sud primjenjivao Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) i to za razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena, odnosno za razdoblje prije 17. studenog 2023. na koji način je povrijeđeno uvriježeno načelo zabrane retroaktivnosti na njezinu štetu dok za svoje stajalište prvostupanjski sud ne navodi adekvatne razloge.

31. U odnosu na ponovljene žalbene navode o propustu prvostupanjskog suda da odluči o djelomičnom povlačenju tužbe te da odluči o troškovima postupka vezano za povučeni dio tužbe odgovoreno je u okviru isticane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP pod točkom 8., 8.1., 8.2., 8.3. i 8.4. obrazloženja ove presude pa se zbog nepotrebnog ponavljanja tuženica upućuje na razloge iznijete pod naprijed citiranim točkama.

32. Neosnovano tuženica u žalbi osporava pravilnost primijenjene vrijednosti boda prilikom odmjeravanja naknade troškova za zastupanje tužitelja u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 138/23 i 107/25 - dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude i odluke o troškovima postupka, a za radnje koje su poduzete prije izmijene vrijednosti boda.

32.1. Odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife određeno je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

32.2. Odredbom Tbr. 54. Tarife propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP i Tbr. 52. stavak 3. Tarife kada je tužitelju dosudio naknadu troškova postupka prema toj vrijednosti boda. Napominje da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe 20. travnja 2023. Tbr. 50. bila određena vrijednost predmeta spora od 15,00 kn što po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR iznosi 1,99 EUR.

32.3. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u većem broju njegovih odluka (Rev 562/2024-2 od 7. svibnja 2024. i Rev 1331/2024-2 od 17. travnja 2025.) i tamo navedenoj sudskoj praksi tog Suda.

32.4. Neosnovano tuženica tvrdi da je Tarifa pogrešno primijenjena stoga što je riječ o propisu koji u skladu s člankom 90. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske ne može imati povratno djelovanje.

32.5. Tarifni broj 52. stavak 3. Tarife bio je predmetom ispitivanja njegove zakonitosti povodom zahtjeva za ocjenu zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-55/2024- 21 od 18. srpnja 2025. odbijen zahtjev za ocjenu zakonitosti, a mjerodavni razlozi te odluke glase:

„23. Prema ocjeni Suda, navedena odredba je prijelazne naravi, što znači da sama po sebi ne može imati povratno djelovanje koje zabranjuje članak 90. stavak 4. Ustava. Odredba je usmjerena sudu odnosno drugom tijelu koje odlučuje o troškovima zastupanja, dakle prije donošenja te odluke ni jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, u kojem kontekstu bi se uopće moglo govoriti o povratnom djelovanju.

24. U ocjeni zakonitosti sporne odredbe treba sagledati Tbr. 52. u cijelosti. Tako je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 1.) te da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 2.). Dakle, odnos odvjetnika i stranke koju zastupa je reguliran stavkom 1. i 2. te drugim odredbama Tarife.

25. Sporni stavak 3. Tar. br. 52. Tarife/23 se odnosi na odluku suda (odnosno drugog tijela) kojom se odlučuje o troškovima postupka. Ta odluka može biti u korist ili na štetu stranke koja je pokrenula postupak i prilikom pokretanja postupka imala mogućnos t kalkulirati s (očekivanim) troškovima postupka. Suprotna strana u postupak ulazi u pravilu protiv svoje volje i na poziv suda (odnosno nadležnog tijela) pa prema tome odluku o upuštanju u postupak u pravilu ne zasniva na kalkulaciji troškova postupka. Osim toga, ni jedna stranka u trenutku upuštanja u postupak odnosno u tijeku postupka ne može sa sigurnošću predvidjeti ishod postupka niti znati koje će troškove sud odnosno drugo tijelo priznati kao opravdane. Prema tome, predvidljivost troškova postupka prilikom pokretanja postupka, odnosno u tijeku postupka (koji će eventualno biti dosuđeni na kraju postupka) ne može se smatrati legitimnim očekivanjem (pa da bi se eventualno moglo govoriti o kvazi-retroaktivnom djelovanju sporne odredbe).“

32.6. Prema članku 10. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24) pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna za sve.

32.7. Imajući u vidu sve naprijed navedeno žalba tuženice odbijena je i u odnosu na odluku o troškovima postupka primjenom članka 380. točke 2. ZPP budući su njezini žalbeni razlozi ocijenjeni neosnovanim time da se ukazuje da prema članku 365. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u kojem smislu odluka o troškovima postupka izvan žalbenih razloga tuženice nije ispitivana.

33. Obzirom da je žalba tuženice odbijena kao neosnovana valjalo je sukladno članku 166. stavku 1. u vezi članka 154. stavka 1. ZPP odbiti njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe.

U Varaždinu 9. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer