Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1051/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnicima dr. sc. Davoru Bubalu i dr. sc. Ivici Ćosiću, odvjetnicima u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-777/2025-11 od 27. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-777/2025-11 od 27. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 7.285.221,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 6. travnja 2018. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (dalje: Konvencija) uz prijedlog da se pobijana presuda ukine zajedno s odlukom o troškovima koju drži neopravdanom i nerazmjernom i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači "u korist tužiteljice".

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu neimovinske štete od 6.066.947,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 6. travnja 2018. do isplate i imovinske štete od 1.218.247,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 6. travnja 2018. do isplate. Taj je zahtjev utemeljen na tvrdnji tužiteljice da je ozlijeđena 1. veljače 2018. u štetnom događaju za koji odgovara tuženik kao osiguratelj od autoodgovornosti. S obzirom na to da joj je u povodu njezinog odštetnog zahtjeva podnesenog 6. travnja 2018. u skladu s tada važećim Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013. i 152/2014., dalje: ZOOP), tuženik isplatio 23.000,00 kn /3.052,62 EUR/ 15. svibnja 2020. i 13.000,00 kn /1.725,45 EUR/ 24. srpnja 2020., tužbom zahtijeva isplatu iznosa od 7.285.221,93 EUR. Riječ je o iznosu koji predstavlja razliku između propisane najniže osigurane svote na temelju ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti zbog povrede prava osobnosti za koju tužiteljica tvrdi da je u vrijeme štetnog događaja iznosila 6.070.000,00 EUR i plaćene odštete od 3.052,62 EUR (6.066.947,38 EUR) odnosno razliku između propisane najniže osigurane svote na temelju ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti zbog uništenja i oštećenja stvari za koju tužiteljica tvrdi da je u vrijeme štetnog događaja iznosila 1.220.000,00 EUR i plaćene odštete od 1.725,45 EUR (1.218.274,55 EUR).

6. Tužbeni je zahtjev odbijen jer je sud prvog stupnja uz primjenu pravila o teretu dokazivanja utvrdio da je tužba podnesena nakon proteka zastarnog roka za odštetni zahtjev pa da je tužiteljici u skladu s člankom 214. stavkom 1. ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) prestalo pravo zahtijevati isplatu odštete.

7. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je drugostupanjskog suda da u njezinom donošenju i u postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Imajući na umu da iz zapisnika o održanom pripremnom ročištu (i glavnoj raspravi) od 24. ožujka 2024. proizlazi da je sud prvog stupnja , s jedne strane, upozorio tužiteljicu na korisnost opunomoćivanja odvjetnika za zastupanje u ovoj pravnoj stvari, za što je tužiteljica izjavila da to ne želi, i, s druge strane, upozorio tužiteljicu na potrebu iznošenja činjenica na kojima temelji svoj zahtjev i predlaganja dokaza za utvrđivanje tih činjenica, nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. zbog navodne povrede članaka 7. stavka 1., 219. stavaka 1. i 2. i 11. stavka 1. ZPP-a na koju se tuženica opisno (sadržajno) poziva u žalbi kada tvrdi da je sud prvog stupnja, kao neuku stranku, nije upozorio na potrebu dokazivanja.

9.1. Naime, u skladu s čankom 11. stavkom 1. ZPP-a, obveza pomoći neukoj stranci koja se iz neznanja ne koristi pravima što joj pripadaju prema tom zakonu, ne nadilazi dužnost suda da stranku upozori koje parnične radnje može poduzeti. Tu je dužnost prvostupanjski sud ispunio kada joj je u sporu čija vrijednost premašuje 7 milijuna eura skrenuo pozornost na korisnost zastupanja po punomoćniku koji je pravni stručnjak i kada ju je uputio na dužnost iznošenja činjenične osnove spora i predlaganja dokaza kojima se ta činjenična osnova dokazuje.

10. U skladu s člankom 221. stavkom 1. ZPP-a, ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice. Iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik pred sudom u tijeku parnice priznao činjenicu da je šteta koja je predmet spora nasta la kaznenim djelom. Zbog toga je tumačenje tužiteljice da je riječ o nespornoj činjenici u smislu članka 221. stavka 1. ZPP-a pogrešno. Dapače, iz odgovora na tužbu proizlazi da je tuženik prigovarao zastari, tvrdeći da su protekli zastarni rokovi za odštetni zahtjev iz članka 230. stavaka 1. i 2. ZOO-a prema kojima tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. Zbog toga je tvrdnju da je šteta prouzročena kaznenim djelom trebalo dokazivati kao činjenicu koja je važna za donošenje odluke (članak 220. stavak 1. ZPP-a).

11. Teret dokaza tvrdnje koju je iznijela i na kojoj temelji svoj zahtjev – da je šteta počinjena kaznenim djelom je na tužiteljici (članak 219. stavak 1. ZPP -a). Tužiteljica je, unatoč upozorenju prvostupanjskog suda (prema članku 11. i članku 219. stavku 2. ZPP-a), propustila dokazivati osnovanost svog zahtjeva izražavajući shvaćanje da je na tuženiku teret dokazati da njezin odštetni zahtjev nije osnovan.

12. Privilegirani rok zastare za štetu koja je uzrokovana kaznenim djelom, u skladu s člankom 231. ZOO-a prema kojima zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva istekom vremena određenog za zastaru kaznenog progona koja ovisi o zapriječenoj kazni, je dulji od zastarnog roka za odštetne zahtjeve iz članka 230. ZOO- a odnosno trogodišnjeg subjektivnog i petogodišnjeg objektivnog roka. Za primjenu privilegiranog zastarnog roka tužiteljica je ta koja treba dokazati da je šteta rezultat kaznenog djela.

13. S obzirom na to da tužiteljica u tužbi i do zaključenja prethodnog postupka (jer iz zapisnika s pripremnog ročišta na kojem je zaključen prethodni postupak proizlazi da osim medicinske dokumentacije tužiteljice nema daljnjih dokaznih prijedloga) nije predlagala dokaze radi utvrđenja da je šteta koja je predmet spora prouzročena kaznenim djelom, pravilno je sud prvog stupnja primijenio pravilno o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a kada je na temelju dokaza koji su u spisu zaključio da nema uvjeta za primjenu privilegiranog zastarnog roka. Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 221.a ZPP-a na koju se u žalbi sadržajno (opisno) poziva tužiteljica kada tvrdi da je sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja.

13.1. Pritom na zakonitost pobijane odluke ne utječu žalbeni navodi u kojima tužiteljica problematizira činjenicu da je sud prvog stupnja odbio njezin dokazni prijedlog za dostavu medicinske dokumentacije i odbio tužbeni zahtjev uz primjenu pravila o teretu dokazivanja.

13.1.1. Prema odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13.1.2. U skladu s člankom 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13.1.3. Pretpostavke za primjenu pravila o teretu dokazivanje ispunjene su tek kad sud izvede i ocijeni dokaze koje je stranka (na kojoj je teret dokaza) predložila radi utvrđenja odlučne činjenice, osim ako su predloženi dokazi očigledno nepodobna dokazna sredstva za utvrđenje tih činjenica.

13.1.4. Imajući na umu da medicinska dokumentacija za koju je tužiteljica predložila da joj se ostavi rok za dostavljanje, očigledno nije podobno dokazno sredstvo za utvrđivanje činjenice da je šteta nastala kaznenim djelom, sud prvog stupnja nije pogriješio kada je tužbeni zahtjev odbio zbog toga što je zastario, bez da je izveo dokaz čitanjem medicinske dokumentacije koju je tužiteljice predložila razgledati na pripremnom ročištu (i naknadno dostaviti).

14. S obzirom na to da u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije utvrđeno da je šteta prouzročena kaznenim djelom, neosnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije primi jenio zastarni rok iz članka 231. ZOO-a.

15. Kraj činjenice da je dokaz pregledavanjem medicinske dokumentacije koju je tužiteljica na pripremnom ročištu najavila dostaviti u spis odbijen jer je riječ o ispravama koje mogu utjecati na postojanje i visinu štete, a tužbeni ja zahtjev odbijen zbog toga što je zahtjev za naknadu štete (neovisno o tome koja mu je visina) prestao nastupanjem zastare, te su za to dani jasni i dostatni razlozi (u točci 22. obrazloženja pobijane presude) koje prihvaća i drugostupanjski sud, neosnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da joj je onemogućeno raspravljanje čime sadržajno upućuje na bitnu povredu odredbu članka 365. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

15.1. Osim toga, treba imati na umu da sudovi (ne stranke) imaju ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što tužiteljica odabirom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna i smatra da je iz dokaza koje je predložila (a koji nisu izvedeni – uvid u medicinsku dokumentaciju) istinitim valjalo prihvatiti njezino tumačenje odlučnog i istinitog, ne utječe na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti ima značaj nezakonitog postupanja suda kojim se tužiteljici onemoguće raspravljanje. Naime, u okolnostima ovog predmeta u kojem je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare, činjenica da sud prvog stupnja nije ostavio tužiteljici rok za dostavljanje medicinskih isprava koje je, suprotno dužnosti iz članka 232. stavka 1. ZPP-a propustila podnijeti u trenutku kada je taj dokaz visine zahtjev predložila, nema značaj toga da joj je onemogućeno da svoj predmet učinkovito iznese pred prvostupanjski sud niti da je zbog toga činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

16. Imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tužiteljici pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji je ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, da je imala priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tuženika i staviti svoje primjedbe na njih te da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, sadrži dostatne i odlučne razloge o svim odlučnim činjeničnim tvrdnjama i pravnoj argumentaciji tužiteljice te nije proizvoljna, neosnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da u tom postupku kao pravno neuka stranka imala ravnopravni položaj. Pravo na pošteno suđenje ne jamči samo za sebe neukoj stranci niti uspjeh u sporu niti položaj u kojem postupak u njezino ime i za njezin račun vodi sud. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta u kojem je tužiteljici koja je neuka stranka sud prvog stupnja u skladu sa zakonom pružio pomoć te joj skrenuo pozornost na koristi zastupanja po punomoćniku koji je pravni stručnjak (odvjetnik), a koji je savjet tužiteljica odbacila tvrdeći da to ne želi. U tim okolnostima radnje koje je propustila tužiteljica neosnovano predbacuje prvostupanjskom sudu jer su one posljedica njezinog neznanja i pogrešnog pristupa materijalnom i procesnom pravu, a ne propusta prvostupanjskog suda. Isto tako, ne postoje okolnosti koje dovode u pitanje nepristranost prvostupanjskog suda niti ih je tužiteljica tijekom postupka ili u žalbi iznosila. Zbog toga tužiteljica neosnovano u žalbi dovodi u pitanje pravičnost prvostupanjskog postupka i očuvanje jamstava iz članka 6. Konvencije.

17. Odluka o naknadi troškova postupka tuženiku temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Tvrdnje tužiteljice da je riječ o neopravdanim i nerazmjernim troškovima ne mogu se prihvatiti. Tuženiku je dosuđena naknada troškova sastavljanja odgovora na tužbu i zastupanja na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi 24. ožujka 2026. Zbog toga je riječ o opravdanim troškovima jer su u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a bili potrebni za vođenje parnice. Visina tih troškova temelji se na pravilnoj primjeni članka 155. stavka 2. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023. i 107/2025. , dalje: OT).

17.1. Imajući na umu vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica, zbog pogrešnog pravnog pristupa da joj umjesto štete čija se visina određuje primjenjivim odredbama ZOO-a, pripada cijela najniža osigurana svota na temelju ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti zbog povrede prava osobnosti, neopravdano preuveličala, a zbog čega je sukladno OT-a, tuženiku nastao (dodatni) trošak, negativne posljedice koje su za tužiteljicu nastale zbog dosuđene visine troškova postupka koja je u skladu s propisima (Tbr. 7. stavak 1. OT-a) određena prema vrijednosti predmeta spora, proizašle su ponajprije iz njezinih postupovnih propusta i pogrešnog pravnog pristupa (vidjeti odluku Europskog suda za ljudska prava Horvat protiv Hrvatske od 12. veljače 2022.). Zbog toga nije riječ o odluci koja je nerazmjerna.

18. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U Varaždinu 9. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer