Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-897/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Domagoj Miličević, odvjetnik u Poreži, Sv. Florijana 8/II, Požega, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici ČI, Sanja Porobija i Margina Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o. u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Požegi od 15. travnja 2026. poslovni broj: P-256/2023-17, u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-256/2023-17 od 15. travnja 2026.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici u roku 15 dana isplatiti zateznu kamatu od 15. siječnja 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje i od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na iznose od:

- 16,32 EUR od 15. siječnja 2009. do 30. rujna 2015.

- 16,68 EUR od 15. veljače 2009. do 30. rujna 2015.

- 5,21 EUR od 15. ožujka 2009. do 30. rujna 2015.

- 7,84 EUR od 15. travnja 2009. do 30. rujna 2015.

- 8,37 EUR od 15. svibnja 2009. do 30. rujna 2015.

- 3,84 EUR od 15. lipnja 2009. do 30. rujna 2015.

- 4,63 EUR od 15. srpnja 2009. do 30. rujna 2015.

- 0,87 EUR od 15. kolovoza 2009. do 30. rujna 2015.

- 5,67 EUR od 15. rujna 2009. do 30. rujna 2015.

- 0,33 EUR od 15. listopada 2009. do 30. rujna 2015.

- 3,78 EUR od 15. studenog 2009. do 30. rujna 2015.

- 3,23 EUR od 15. prosinca 2009. do 30. rujna 2015.

- 12,53 EUR od 15. siječnja 2010. do 30. rujna 2015.

- 18,51 EUR od 15. veljače 2010. do 30. rujna 2015.

- 17,21 EUR od 15. ožujka 2010. do 30. rujna 2015.

- 23,15 EUR od 15. travnja 2010. do 30. rujna 2015.

- 34,02 EUR od 15. svibnja 2010. do 30. rujna 2015.

- 36,36 EUR od 15. lipnja 2010. do 30. rujna 2015.

- 47,59 EUR od 17. srpnja 2010. do 30. rujna 2015.

- 48,71 EUR od 15. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015.

- 75,21 EUR od 15. rujna 2010. do 30. rujna 2015.

- 59,78 EUR od 15. listopada 2010. do 30. rujna 2015.

- 62,91 EUR od 16. studenog 2010. do 30. rujna 2015.

- 87,05 EUR od 16. prosinca 2010. do 30. rujna 2015.

- 81,61 EUR od 15. siječnja 2011. do 30. rujna 2015.

- 75,64 EUR od 15. veljače 2011. do 30. rujna 2015.

- 79,26 EUR od 15. ožujka 2011. do 30. rujna 2015.

- 79,38 EUR od 16. travnja 2011. do 30. rujna 2015.

- 90,46 EUR od 16. svibnja 2011. do 30. rujna 2015.

- 112,11 EUR od 16. lipnja 2011. do 30. rujna 2015.

- 140,53 EUR od 15. srpnja 2011. do 30. rujna 2015.

- 169,61 EUR od 16. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015.

- 123,69 EUR od 15. rujna 2011. do 30. rujna 2015.

- 108,24 EUR od 16. listopada 2011. do 30. rujna 2015.

- 109,27 EUR od 15. studenog 2011. do 30. rujna 2015.

- 111,40 EUR od 15. prosinca 2011. do 30. rujna 2015.

- 124,73 EUR od 16. siječnja 2012. do 30. rujna 2015.

- 128,75 EUR od 15. veljače 2012. do 30. rujna 2015.

- 124,38 EUR od 15. ožujka 2012. do 30. rujna 2015.

- 123,72 EUR od 16. travnja 2012. do 30. rujna 2015.

- 125,93 EUR od 15. svibnja 2012. do 30. rujna 2015.

- 129,78 EUR od 15. lipnja 2012. do 30. rujna 2015.

- 124,98 EUR od 16. srpnja 2012. do 30. rujna 2015.

- 122,03 EUR od 20. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.

- 111,88 EUR od 15. rujna 2012. do 30. rujna 2015.

- 122,03 EUR od 15. listopada 2012. do 30. rujna 2015.

- 126,76 EUR od 15. studenog 2012. do 30. rujna 2015.

- 123,61 EUR od 15. prosinca 2012. do 30. rujna 2015.

- 119,85 EUR od 15. siječnja 2013. do 30. rujna 2015.

- 118,55 EUR od 15. veljače 2013. do 30. rujna 2015.

- 117,21 EUR od 15. ožujka 2013. do 30. rujna 2015.

- 126,58 EUR od 15. travnja 2013. do 30. rujna 2015.

- 108,59 EUR od 15. svibnja 2013. do 30. rujna 2015.

- 110,54 EUR od 17. lipnja 2013. do 30. rujna 2015.

- 110,87 EUR od 17. srpnja 2013. do 30. rujna 2015.

- 110,47 EUR od 15. kolovoza 2013. do 30. rujna 2015.

- 115,52 EUR od 16. rujna 2013. do 30. rujna 2015.

- 118,78 EUR od 15. listopada 2013. do 30. rujna 2015.

- 120,37 EUR od 15. studenog 2013. do 30. rujna 2015.

- 126,06 EUR od 15. prosinca 2013. do 30. rujna 2015.

- 120,32 EUR od 15. siječnja 2014. do 30. rujna 2015.

- 118,73 EUR od 17. veljače 2014. do 30. rujna 2015.

- 122,03 EUR od 15. ožujka 2014. do 30. rujna 2015.

- 119,15 EUR od 15. travnja 2014. do 30. rujna 2015.

- 115,02 EUR od 15. svibnja 2014. do 30. rujna 2015.

- 115,91 EUR od 16. lipnja 2014. do 30. rujna 2015.

- 118,86 EUR od 15. srpnja 2014. do 30. rujna 2015.

- 121,21 EUR od 16. kolovoza 2014. do 30. rujna 2015.

- 121,82 EUR od 15. rujna 2014. do 30. rujna 2015.

- 124,34 EUR od 15. listopada 2014. do 30. rujna 2015.

- 127,97 EUR od 16. studenog 2014. do 30. rujna 2015.

- 128,64 EUR od 15. prosinca 2014. do 30. rujna 2015.

- 129,17 EUR od 15. siječnja 2015. do 30. rujna 2015.

- 128,90 EUR od 15. veljače 2015. do 30. rujna 2015.

- 128,90 EUR od 15. ožujka 2015. do 30. rujna 2015.

- 128,90 EUR od 16. travnja 2015. do 30. rujna 2015.

- 128,90 EUR od 16. svibnja 2015. do 30. rujna 2015.

- 128,90 EUR od 15. lipnja 2015. do 30. rujna 2015.

- 128,90 EUR od 16. srpnja 2015. do 30. rujna 2015.

- 128,90 EUR od 16. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015.

- 128,90 EUR od 15. rujna 2015. pa do isplate

- preinačuje u dijelu točke I. izreke u kojoj je tuženica obvezana isplatiti tužiteljici iznos od 7.387,34 EUR i na taj iznos zakonsku zateznu kamatu od 1. listopada 2015. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P- 256/2023-17 od 15. travnja 2026. preinačava u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki II. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da uroku 15 dana po donošenju presude isplati tužiteljici ukupni iznos od 7.387,34 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 888/2005 sklopljenom na dan 22. studenog 2005. zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose dospjele u razdoblju od 15. siječnja 2009. do 15. rujna 2015. i po stopi pobliže navedenoj u toj točki izreke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.898,17 EUR sa zateznom kamatom počev od 15. travnja 20206. do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade tuženici troškova postupka uvećano za zakonske zatezne kamate od 15. travnja 2026. do isplate uključujući i troškove žalbe, a podredno predlaže da se prvostupanjska presuda ukine u cijelosti i vrati na ponovno suđenje s odgovarajućim uputama.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica navodi da su žalbeni navodi usmjereni na drugačiju pravnu kvalifikaciju utvrđenog činjeničnog stanja već izneseni u prvostupanjskom postupku osporavajući iznesena pravna stajališta žalitelja te predlažući nadležnom županijskom sudu odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu u svim točkama izreke. Traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana i djelomično neosnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za isplatu iznosa od 7.387,34 EUR sa pripadajućom koji zahtjev činjenično temelji na tvrdnji da je 22. studenog 2005. kao potrošač sa tuženicom kao kreditorom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu 888/2025 za iznos kredita od 120.000,00 CHF s valutom obveze vraćanja kredita u CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u svrhu kupnje apartmana na moru. U tužbi se poziva na odredbu članka 502.c ZPP i na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovore tuženica nije potrošača informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na koji način je postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne kao i onih koje je utvrdio provedenim dokazima čitanjem pisanih isprava te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenično stanje:

- da je tuženica Ugovorom o kreditu odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 120.000,00 CHF na rok otplate od 26 godina za kupovinu apartmana koji se tuženica obvezala vraćati u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF

- da su tužiteljica i tuženica 13. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15) kojim su izvršili konverziju kredita u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje u tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu) pa je nakon sklapanja tog Ugovora taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR i promjenu kamatne stope

- da je konverzija uključivala i utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te je utvrđen manje uplaćeni iznos koji je na dan 30. rujna 2015, iznosio 2.274,44 kn

- da tuženica, a imajući u vidu iskaz tužiteljice reproduciran u točki 21. obrazloženja prvostupanjske presude, nije dokazala da se o odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta obveze vraćanja kredita u CHF pojedinačno pregovaralo, da te odredbe nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženice i da bi tužiteljica imala utjecaja na taj sadržaj Ugovora o kreditu zbog čega je ta odredba nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu ZZP/03), a što je utvrđeno i u sporu za kolektivnu zaštitu potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.

- da su tužiteljica i tuženica Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrdili iznos preostale glavnice, preostali rok otplate kredita od 196 mjeseci na dan 30. rujna 2015. te su utvrdili novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR

- da sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjaka na koji tužiteljica nije imala primjedbe dok se tuženica na isti nije očitovala, razlika plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule u CHF odnosno zbog promjene srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za CHF u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF na dan isplate kredita i ukupno kroz razdoblje otplate kredita u CHF do dana s kojim je provedena konverzija kredita 30. rujna 2015. iznosi 7.387,34 EUR, a koji iznos predstavlja samo više plaćene iznose u odnosu na tečaj CHF u vrijeme isplate kredita.

6.1. Ocjenjujući predmet spora iz materijalnopravnog aspekta prvostupanjski sud prihvaća stajalište tužiteljice da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu tužiteljica nije lišena prava na potpuno obeštećenje jer tim Ugovorom nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana budući da iz tog Ugovora ne proizlazi da se tužiteljica sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu u CHF. Poziva se na praksu Suda EU koja potvrđuje da zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužiteljica vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale. Nastavno smatra da odredbe ZID ZPK/15 reguliraju konverziju, a ne restituciju te da sama svrha donošenja tog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Polazeći od odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) kojim je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, prvostupanjski sud obvezuje tuženicu isplatiti tužiteljici zahtijevani iznos od 7.387,34 EUR te primjenom članka 1115. ZOO tuženicu kao nepoštenu stjecateljicu obvezuje na pojedine plaćene iznose s osnova ništetne ugovorne odredbe o valuti obveze u CHF platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Ujedno ocjenjuje tuženičin prigovor zastare utužene tražbine neosnovanim jer je tužba podnesene unutar roka od pet godina računajući od 14. lipnja 2018. kada je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-140 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi kojima je u ugovorima o potrošačkim kreditiranju tuženica ugovarala valutu obveze u CHF.

7. Prvostupanjska presuda i postupak koji joj je prethodio ispitani su prije svega na temelju članka 365. stavka 2. ZPP iz aspekta bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te je utvrđeno da donošenjem iste nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

8. Tuženica u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama budući sud nije spomenuo njezin prigovor iz podneska od 31. siječnja 2025. i s ročišta od 12. veljače 2025. o tome da je tužiteljičin tužbeni zahtjev u izravnoj suprotnosti s najrecentnijim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama posl.br. Rev-1359/2019-8, Rev-586/2019-14 i Rev-637/2019-2 te nije ni pokušao obrazložiti zašto ta pravna shvaćanja ignorira niti je dao ikakav valjan odgovor na njezin konkretni prigovor kojim se poziva na tu praksu. Ističe da u točki 19. obrazloženja prvostupanjski sud navodi i razrađuje značajno starije odluke Rev - 2868/2018, Rev-809/2021, Rev-18/2018 i Rev-1070/2019 pa da takav selektivni pristup prvostupanjskog suda sudskoj praksi, uz istodobno prešućivanje recentnih i mjerodavnih odluka najvišeg suda ukazuje na arbitrarno, pravno neutemeljeno i krajnje neprihvatljivo postupanje prvostupanjskog suda.

9. Ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na način kako to prethodno iznijetim navodima smatra žalba. Prvostupanjski sud je iznio svoje razloge zbog kojih smatra osnovanim tužbeni zahtjev na temelju utvrđene činjenice da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o valuti obveze vezene u švicarski franak ništetne i posljedično je iznio i zakonske odredbe na kojima je temeljio obvezu tuženice da vrati tužiteljici primljeno s osnove te ništetne odredbe. Iznio je i razloge zbog kojih je zauzeo shvaćanje da odredbe Dodatka Ugovora ZID ZPK/15 nisu odlučne za predmet spora, a koje shvaćanje je protivno pravnom shvaćanju izraženom u revizijskim odlukama na koje se poziva tuženica te je na naj način ujedno izrazio svoje neslaganje sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u tim odlukama. Prvostupanjski sud, a po ocjeni ovog suda, nije trebao u obrazloženju pobijane presude polemizirati sa stavovima Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u činjenično identičnim predmetima spora tim više što pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike ne obvezuju niže sudove da ih bezrezervno primijene, ali je dužan obrazložiti svoje pravno shvaćanje što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju učinio.

9.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP tuženica neosnovano ističe i u okviru pogrešne primjene ZID ZPK/15. O zauzetom pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda ovaj sud očitovati će prilikom ocjene pravilnosti primjene materijalnog prava na koju nepravilnu primjenu tuženica i ukazuje tim iznesenim žalbenim navodima.

10. U žalbi tuženica nastavno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.n ZPP tvrdeći da prema tom članku odluka u ovom parničnom postupku podliježe primjeni obvezujućih pravnih stajališta VSRH zauzetih u oglednom sporu Gos 1/2019 te potom odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske već isticanim u žalbi.

11. Ni tu bitnu povredu odredbu ovaj sud ne nazali ostvarenom jer je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019-36 od 4. prosinca 2020. izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud prije svega u pobijanoj presudu nije izrazio suprotno pravno shvaćanje, a osim toga odredba članka 502.n stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) kojom je bilo propisano da će nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem, brisana je člankom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 146/05) koji je stupio na snagu 11. prosinca 2025.,dakle prije donošenja pobijane presude.

12. Nije ostvarena ni po tuženici isticana bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.c ZPP koju obrazlaže tvrdnjama da je za primjenu te zakonske odredbe kao nužnu pretpostavku potrebo dokazati svojstvo potrošača tužiteljice, a da tužiteljica nije dokazala da su kreditna sredstva utrošena u potrošačke svrhe.

13. Tužiteljica je u svom stranačkom iskazu iskazala da joj je kredit trebao za kupnju apartmana te da isti koristi njezina obitelj za vlastite potrebe. U članku 6. Ugovora o kreditu navedeno je da je namjena kredita kupnja apartmana dok u članku 21.D tog Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje da će utrošeni kredit utrošiti isključivo u svrhu za koju je odobren te da će pri korištenju kredita dostaviti kreditoru izvorne predračune odnosno račune za kupljenu nekretninu i dr., što znači da je prilikom isplate kredita tužiteljica trebala tuženici predočiti ugovor o kupnji apartmana. Osim navedenog činjenica da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu upućuje nedvojbena činjenica da je tuženica tužiteljici ponudila na sklapanja ugovor o konverziji kredita u skladu sa člankom 1. ZID ZPK/15 dodanim odredbama Glave IV.a naziva "Konverzija kredita denominiranih u CFH i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF" očito priznajući tužiteljici status potrošača. Iz naprijed navedenih činjenica proizlazi osnovanost tvrdnji tužiteljice o njezinom statusu potrošača u predmetnom obveznom odnosu dok s druge strane tuženica nije iznijela nikakve činjenice niti je predlagala dokaze na okolnost da tužiteljica nema taj status . Ističe se da je odredbom članka 219. ZPP propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U konkretnom slučaju tuženica nije iznijele činjenice ni dokaze kojima bi osporila tvrdnje tužiteljice o njezinom potrošačkom statusu. Zbog toga su u smislu članka 219. ZPP i žalbene tvrdnje tuženice da je sud trebao utvrditi kakva je stvarna priroda nekretnine kupljene kreditom i u koju je svrhu ona korištena jer da iz presude proizlazi tek općenita tvrdnja tužiteljice da je riječ o apartmanu kupljenom za osobne potrebe uz napomenu da isti nije iznajmljivan, u potpunosti promašena. Takve su i daljnje žalbene tvrdnje da potrošačko svojstvo nije moguće utvrditi ni isključivo iz teksta ugovora o kreditu jer u ugovoru nije navedeno tko koristi vozilo, na koji način i sl.

13.1. U odnosu na žalbene navode da je tužiteljica trebala dokazati svoje svojstvo prosječnog potrošača valja navesti da odredbe ZPK/03 štite svakog potrošača pa tako i osobu koja je razumna, dobro obaviještena, pažljiva i oprezna, a to imajući u vidu da članak 3. u točki 1. ZZP/03 definira potrošača kao svaku fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Tuženica u žalbi osporava pravilnost materijalnog prava u dijelu kojim je prvostupanjski sud njezin prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

14.1. U vezi pitanja zastare potraživanja s osnove ništetnih odredbi koje su takvima utvrđene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u pravnoj stvari tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka pa tako i protiv tuženice kao prvotuženice u tom postupku , postoji već ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske temeljena na objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. Prema tom pravnom shvaćanju, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Ovaj sud prihvaća pravilnim naprijed izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj koji sukladno članku 20. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, 136/25) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbe o valuti obveze u CHF postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja predmetne tužbe dana 7. lipnja 2023. nije protekao rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu članka 1111. u vezi 323. ZOO pa je prvostupanjski sud ocijenivši prigovor zastare neosnovanim pravi lno primijenio materijalno pravo.

15. Obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita u CHF u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženice u predugovornoj fazi i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koja je i pripremila sadržaj takvih odredbi i unijela te nepoštene odredbe u ugovore o potrošačkom kreditiranju bez pojedinačnog pregovaranja, to nisu osnovani žalbeni razlozi tuženice kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja pa do dana 30. rujna 2015. kada su iskorišteni u korist tužiteljice za namirenje njezinih obveza iz valjanog Dodatka Ugovora o kreditu. Obveza tuženice isplatiti zatezne kamate na pretplaćene iznose od dana kada su plaćeni proizlazi iz članka 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

16. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da je s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u sudskoj praksi redovnih sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u takvom tumačenju sudova.

17. Djelomično je, međutim, osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o restitucijskom zahtjevu s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je valuta obveze vezana uz srednji tečaj CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja anuiteta. Naime, osnovano tuženica ukazuje da sud prvog stupnja nije pravilno cijenio činjenicu da su stranke u skladu s odredbama članka 19.c ZID ZPK/15 dana 13. siječnja 2026. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju Ugovora o kreditu s valutom obveze u CHF u Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da su stranke Dodatkom Ugovora o kreditu provele konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

18. O pravnoj valjanosti ugovora kojima su konvertirani krediti s valutom obveze u CHF u kredite s valutom obveze u EUR pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. koji je odgovarajući na postavljeno pitanje odgovorio: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj: 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

19. Konverzija je sukladno dokumentaciji tuženice priloženoj uz odgovor na tužbu provedena na način propisan člankom 19.c stavkom 1. ZPK, dakle na način da je na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračunan iznos glavnice denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je tuženica na taj datum primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je iznos početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama tuženice; da je umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijenila kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj i uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF te su na temelju daljnjih odredbi članka 19.c stavka 1. ZPK obroci zamijeni novim otplatnim planom, dok se manje uplaćeni iznos namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, dakle na način da je tužiteljica kao korisnica kredita dovedena u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopila uz valutnu klauzulu u EUR.

20. Prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. s lista 68 spisa glavnica isplaćenog kredita preračunatog u EUR na dan isplate kredita utvrđena je u iznosu od 77.858,35 EUR, a na dan konverzije 30. rujna 2025. u iznosu od 62.126,17 EUR ili 474.151,78 HRK dok bi glavnica kredita na dan konverzije u CHF iznosila 640.606,46 HRK što je više za 166.454,68 HRK ili 22.092,33 EUR prema tečaju 1 EUR = 7,53450 HRK, da je tužiteljica prema novom otplatnom planu do 30. rujna 2015. trebala otplatiti ukupno 59.095,72 EUR, a da je otplatila 59.393,73 EUR ili manje u iznosu od 298,01 EUR, te da visina rate sada kredita u EUR mjesto ranijih 603,14 CHF od 1. listopada 2015. iznosi 484,09 EUR.

21. Iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji, kada su isplate koje je tužiteljica učinila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. studenog 2005., na temelju među strankama sklopljenog valjanog Dodatka Ugovoru o kreditu iskorištene za ispunjenje njezine obveze prema konvertiranom ugovoru o kreditu, dakle u ispunjenje njezinih obveza iz ugovora o kreditu u EUR, dok je utvrđeni manje plaćeni iznos sukladno članku 19.c stavku 1. točki 7. ZID ZPK/15 podmiren sukladno sporazumu stranaka, ne može se zaključiti da konverzija kredita sukladno Dodatku Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. studenog 2005., kako to smatra sud prvog stupnja i to bez obzira što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, već da se svi iznosi plaćeni na ime otplate kredita (glavnica i kamata) osim zateznih kamata, iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovoru o kreditu.

22. Također je potrebno dodati da je tuženica na temelju članka 19.e ZPK bila dužna u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15 preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona sadržaja propisanog stavkom 4. tog članka, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu kao i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od tužiteljice na temelju Ugovora o kreditu na dan 30. rujna 2015. (stavak 1. i 2.), dok je tužiteljica imala na temelju dostavljenog detaljnog i transparentnog izračuna i slobodan izbor prihvatili ili ne prihvatiti ponuđeni u potpunosti informirani prijedlog izmijenjenog Ugovora o kreditu. Kako je tužiteljica nedvojbeno prihvatila ponuđeni izmijenjeni Ugovor o kreditu sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZD ZPK/15 te da su tim Dodatkom stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, to je i stoga sukladno članku 160. ZOO prestala obveza tuženice na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a koja obveza bi proizlazila iz članka 1111. stavka 1. u vezi članka 323. stavka 1. ZOO jer ti više plaćeni iznosi s osnove ništenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice.

23. Iz naprijed navedenih razloga, a po prosudbi ovog suda, tužitelj ici ne pripadaju novčani iznosi plaćeni s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za valutu švicarski franak jer u imovini tuženice nema iznosa od 7.387,34 EUR koliko je tužiteljica platila tuženici s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF važećim u vrijeme isplate kredita bez pravne osnove koji iznosi bi se trebali vratiti tužiteljici primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18 , 126/21, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO/91) koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, jer su cjelokupni plaćeni iznosi u ispunjenju obveze iz Ugovora u kreditu u CHF, uključujući i iznosi plaćeni s osnove ništetnih odredbi tog Ugovora iskorišteni za namirenje obveza tužiteljice iz valjanog Dodatka Ugovoru o kreditu o konverziji dospjelih do 30. rujna 2015., (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice), koji Dodatak je posljedica prisilne odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. Na taj je način provedenom konverzijom ostvarena i člankom 104. stavkom 1. ZOO/91 propisana posljedica ništavosti spornih odredbi Ugovora o kreditu jer u imovini tuženice više nema imovne tužiteljice koju je stekla na temelju ništavih odredbi i koju bi na temelju te citirane zakonske odredbe trebala vratiti tužiteljici. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez nepoštenih odredbi ugovornih odredbi što samo po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je tuženica stekla od tužiteljice po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

24. Iz navedenih razloga osnovano tuženica osporava pravo tužiteljice na isplatu dosuđenog joj iznosa 7.387,34 EUR zbog čega je na temelju članka 373. točke 3. ZPP valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana isplatiti navedeni iznos tužiteljici i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

25. Međutim, odredbe ZID ZPK izrijekom ne reguliraju materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 104. stavkom 1. i člankom 210. ZOO/91, odnosno člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. ZOO obzirom da se prema tužbenom zahtjevu traži vraćanja stečenog bez osnove nakon stupanja na snagu ZOO (od 15. siječnja 2009.), kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog toga ovaj sud zaključuje da odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu nemaju restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK/15) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe članka 323. stavka 1. i članka 1111. ZOO, odnosno članka 104. i 210. ZOO/91, ima primijeniti opći propis, odnosno u konkretnom slučaju članak 1115. ZOO na temelju kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa s osnova nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do 30. rujna 2015. kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje tužiteljičine obveze ugovorene Dodatkom o Ugovora o kreditu.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

27. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj: Rev 925/2023 od 8. travnja 2025., te je u činjenično identičnom predmetu poslovni broj: Rev-457/2025 u kojem je odlučivalo vijeće sastavljenom od trinaest sudaca u presudi posl.broj: Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. Vrhovni sud Republike Hrvatske na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

28. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Dodatkom Ugovora o kreditu temeljenim na odredbama Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju.

29. Posljedično naprijed iznesenim razlozima žalba tuženice ocijenjena je djelomično neosnovanom, pa je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I . izreke i to u dijelu kojim je tuženica obvezana platiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnove ništave ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta obveze u CHF i to od dana kojeg je svaki pojedini iznos plaćen pa do dana konverzije 30. rujna 2015.

30. Zbog djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude valjalo je primjenom članka 166. stavka 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka.

31. Prema prosudbi ovog suda uspjeh stranaka je podjednak obzirom da je svaka stranka djelomično uspjela u osnovi i djelomično u odnosu na isplatu , a osim toga u predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te u vrijeme donošenja pobijane presude još uvijek nije bio primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, do donošenja presude i rješenja posl.broj: Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. postojala je i neujednačena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjivao pravo (npr. Rev- 637/2019 od 15.11.2022., Rev-1096/2022 od 8.11.2022. i Rev-586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije bilo podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe , a niti u vrijeme donošenja pobijane presude primjena materijalnog prava nije bilo ujednačena, ukazuje se da ova tužba nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh zbog čega je ocjena ovog suda da u okolnostima ovog predmeta valja primjenom članka 154. stavka 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

32. Zbog naprijed navedenog valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice primjenom članka 380. točke 3. ZPP preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

33. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

34. Troškovi odgovora na žalbu ocijenjeni su u smislu članka 155. ZPP nepotrebnim za ishod žalbenog postupka zbog čega je zahtjev tužiteljice za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 9. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer