Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1468/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice COĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Petri Ambrozić Babić, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Jakovu Delipetru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-1568/2019-35 od 3. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2026.

p r e s u d i o j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-1568/2019-35 od 3. rujna 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelj ici zateznu kamatu na slijedeće iznose i za razdoblje:

na iznos od 107,54 EUR od 2. studenog 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 11. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 19. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 12. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 5. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 3. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 18. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 11. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 6. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 2. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 22. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 86,84 EUR od 3. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 86,84 EUR od 28. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 86,84 EUR od 5. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 86,84 EUR od 18. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 86,84 EUR od 23. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 86,84 EUR od 20. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 72,46 EUR od 18. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 72,46 EUR od 17. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 72,46 EUR od 22. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 19. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 2. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 17. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 18. studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 27. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 19. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 27. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 2. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 26. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 25. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 11. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 26. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 31. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 29. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 3. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 23. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 31. prosinca .2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 8. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 20. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 11. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 30. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 20. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 28. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 31. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 2. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 26. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 31. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 4. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 58,35 EUR od 27. prosinca 2013. do 29. rujna 2015., te

na iznos od 93,15 EUR od 5. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 143,04 EUR od 18. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 146,81 EUR od 23. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 145,90 EUR od 20. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 161,07 EUR od 18. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 198,83 EUR od 17. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 228,18 EUR od 22. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 236,66 EUR od 19. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 239,70 EUR od 2. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 176,98 EUR od 17. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 176,73 EUR od 18. studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 293,69 EUR od 27. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 202,04 EUR od 19. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 207,77 EUR od 27. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 200,57 EUR od 2. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 205,68 EUR od 26. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 208,98 EUR od 25. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 207,81 EUR od 11. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 202,46 EUR od 26. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 200,95 EUR od 31. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 193,12 EUR od 29. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 200,52 EUR od 3. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 206,37 EUR od 23. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 204,36 EUR od 31. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 190,46 EUR od 8. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 191,03 EUR od 20. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 189,28 EUR od 11. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 196,12 EUR od 30. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 183,58 EUR od 20. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 179,75 EUR od 28. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 182,42 EUR od 31. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 189,25 EUR od 2. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 195,56 EUR od 26. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 194,32 EUR od 31. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 198,50 EUR od 4. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 201,42 EUR od 27. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 167,15 EUR od 1. veljače 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 170,62 EUR od 10. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 169,59 EUR od 27. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 166,67 EUR od 30. travnja 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 164,48 EUR od 30. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 165,31 EUR od 30. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 171,07 EUR od 30. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 175,01 EUR od 29. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 174,48 EUR od 30. rujna 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 178,56 EUR od 30. listopada 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 181,41 EUR od 1. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 179,89 EUR od 31. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 181,92 EUR od 29. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 181,92 EUR od 28. veljače 2015. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 181,92 EUR od 19. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 181,92 EUR od 30. travnja 2015. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 181,92 EUR od 13. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 181,92 EUR od 13. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 181,92 EUR od 30. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 181,92 EUR od 2. rujna 2015. do 29. rujna 2015.,

i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana;

- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 14.395,63 EUR ( 3.721,05 EUR na ime preplaćenih redovnih kamata i 10.674,58 EUR na ime tečajnih razlika) sa zateznom kamatom tekućom na pojedine u toj točki navedene mjesečne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Žalba tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-1568/2019-35 od 3. rujna 2025.:

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva preko iznosa glavnice od 14.395,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke na način da se tuženiku nalaže isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na slijedeće iznose i za razdoblje:

na iznos od 57,51 EUR od 31. kolovoza 2007. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 57,51 EUR od 2. listopada 2007. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 57,51 EUR od 2. studenog 2007. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 57,51 EUR od 30. studenog 2007. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 57,51 EUR od 3. siječnja 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 57,51 EUR od 1. veljače 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 4. ožujka 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 5. travnja 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 2. svibnja 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 3. lipnja 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 8. srpnja 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 4. kolovoza 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 5. rujna 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 30. rujna 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 7. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 28. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 104,42 EUR od 31. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 30. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 3. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 8. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 7. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 3. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 4. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 7. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 4. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 107,54 EUR od 9. listopada 2009. do 29. rujna 2015., te

na iznos od 3,79 EUR od 31. kolovoza 2006. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 4,40 EUR od 2. listopada 2006. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 2,27 EUR od 31. listopada 2006. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 2,00 EUR od 30. studenog 2006. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 0,46 EUR od 4. ožujka 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 19,88 EUR od 7. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 0,92 EUR od 28. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 41,80 EUR od 31. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 38,73 EUR od 30. siječnja 2009. do 29. rujna 2015. ,

na iznos od 53,50 EUR od 3. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 38,38 EUR od 8. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 39,11 EUR od 7. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 32,93 EUR od 3. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 26,13 EUR od 4. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 25,83 EUR od 7. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 32,77 EUR od 4. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 25,23 EUR od 9. listopada 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 25,05 EUR od 2. studenog 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 26,86 EUR od 11. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 45,08 EUR od 19. siječnja 2010. do 29. rujna 2015. ,

na iznos od 51,53 EUR od 12. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 48,57 EUR od 5. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 62,31 EUR od 3. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 76,51 EUR od 18. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 85,94 EUR od 11. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 88,37 EUR od 6. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 134,35 EUR od 2. rujna 2010. do29. rujna 2015.,

na iznos od 110,12 EUR od 22. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 132,74 EUR od 3. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 158,17 EUR od 28. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

na iznos od 66,16 EUR od 5. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

r i j e š i o j e

I. Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-1568/2019-35 od 3. rujna 2025. preinačuje u točkama III. i IV. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-1568/2019-35 od 3. rujna 2025. kojim je dopuštena preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 1. srpnja 2025. (ispravno: 13. prosinca 2024.)

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici sveukupno 14.395,63 EUR, od čega iznos od 3.721,05 EUR na ime preplaćenih redovnih kamata i iznos od 10.674,58 EUR na ime tečajnih razlika, sve sa zateznom kamatom na iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva preko iznosa glavnice iz točke I. izreke s kamatom od dospijeća pa do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.228,87 EUR sa zateznom kamatom od 3. rujna 2025. do isplate. Točkom IV. izreke odbijeni su kao neosnovani zahtjevi parničnih stranaka za naknadu preostalih troškova postupka.

2. Navedenu presudu u odnosu na točku II. izreke kojom je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtijeva, te posljedično u odnosu na točku III. izreke u dijelu u kojem nije uzeto u obzir da je u cijelosti uspjela u sporu, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Navedenu presudu u odnosu na dosuđujući dio, te rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/19, 112/19, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku NN 70/19 s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljici da mu naknadi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe parničnih stranaka su djelomično osnovane, a djelomično neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat iznosa od ukupno 18.579,10 EUR, plaćenog u iznosu od 6.290,13 EUR na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i u iznosu od 12.288,97 EUR na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak (dalje: CHF) sve sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose, a koje odredbe su sadržane u čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9011578052, zaključenog između stranaka 23. lipnja 2006., solemniziranog kod javne bilježnice Mirne Pliško iz [adresa] 25. srpnja 2006. pod brojem OU-681/06-1., u odnosu na kojeg su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, dalje: ZPK-a) 17. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011578052, solemniziran kod javne bilježnice Nansi Kopić iz [adresa] 23. prosinca 2015. pod poslovnim brojem: OV-16499/15.

6. Tužiteljica je podneskom od 13. prosinca 2024. povećala zahtjev za isplatu (s prvotno utuženih 127.000,00 kn/16.855,80 EUR na preinačenih 18.579,25 EUR), te je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe uz pravilnu primjenu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a. U skladu sa čl. 191. st. 1. ZPP-a povećanje postojećeg zahtjeva je preinaka tužbe, a prema čl. 190. st. 2. ZPP-a tužitelju je dopušteno preinačiti tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U tom je smislu, u situaciji poput predmetne, kada je do preinake došlo nakon što je tužiteljici dostavljen nalaz i mišljenje vještaka pa je tužba preinačena u skladu s tim nalazom, preinaka pravovremena i svrsishodna u smislu čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a. Zbog toga prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio navedene propise kada je odlučio o preinačenoj tužbi, pa stoga nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a neovisno o tome što je rješenje kojim je dopuštena preinaka doneseno istovremeno s odlukom o glavnoj stvari. Iz navedenih razloga, uz primjenu čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđeno rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe.

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, saslušanjem tužiteljice i provedenim financijskim vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 23. lipnja 2006. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita zaključen Ugovor o kreditu broj 9011578052 (dalje: Ugovor o kreditu) za kupnju stambenog objekta, kojim je ugovoren kredit u iznosu od 168.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate 360 mjeseci, te redovnu kamatu od 4,35% godišnje promjenjivu sukladno odluci banke o kreditiranju građana i valutnu klauzulu da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu

- da su stranke 17. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011578052 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), kojim su suglasno utvrdile da je korisnica kredita prihvatila Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.

- da tužiteljica traži isplatu na ime više plaćenog zbog ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF sadržanih u čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu od 23. lipnja 2006., i to kao pravnih posljedica njihove nepoštenosti utvrđenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, koji kolektivni spor je glede sporne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi završen pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je usvojen zahtjev za utvrđenjem da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), te u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveza po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali, te glede sporne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF završen na način da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., usvojen zahtjev za utvrđenjem da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, te u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ističući da navedene presude sukladno čl. 502.c ZPP -a i odredbama Zakona o zaštiti potrošača obvezuju sud u ovoj parnici

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), te da je zastara potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi počela ponovno teći kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF počela ponovno teći kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je predmetna tužba podnesena 13. 9. 2019. (ispravno: 13. lipnja 2019.), to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan

- da je Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011578052 od 17. prosinca 2015. zaključen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15, te su istim ugovorne strane suglasno utvrdile da prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. preplata tužitelj ice po Ugovoru o kreditu iznosi 4.358,89 EUR, odnosno nakon namirenja manje plaćenog iznosa u prijelaznom razdoblju od 175,42 EUR da iznosi 4.183,47 EUR, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, i to na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi

- da je izračun konverzije u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK-a

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, proizlazi da je tužiteljica na ime promjene kamatne stope do konverzije više uplatila 47.392,86 kn (6.290,11 EUR) i na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatila 92.592,54 kn (12.289,14 EUR), te nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekta konverzije (preplate u iznosu od 33.291,02 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 167.032,49 kn (139.985,40 kn glavnice i 27.047,09 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), time da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe ZID ZPK /15 koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR

- da se u predmetnom slučaju radi o kondemnatornoj tužbi pa u odnosu na pravni interes nema mjesta primjeni odredbe čl. 187. ZPP-a.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prethodno ocijenivši ništetnim sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i da sklapanjem Dodatka temeljnom Ugovoru o kreditu tužiteljica nije izgubila prava na potpunu restituciju, odnosno povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a naložio tuženiku vratiti tužiteljici iznos od ukupno 14.395,63 EUR (od čega 3.721,05 EUR na ime preplaćenih redovnih kamata i 10.674,58 EUR na ime tečajnih razlika) sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana plaćanja do isplate, koje iznose je utvrdio na način da je od konačnog zahtjeva za isplatu u visini od 18.579,10 EUR (6.290,13 EUR s osnova preplaćene kamate i 12.288,97 EUR s osnova preplaćenog tečaja), uzimajući u obzir učinak konverzije, odbio iznos utvrđene preplate od 4.183,47 EUR (odbijajući ga od najranije dospjelih pojedinačnih iznosa glavnice), dok je preostali dio tužbenog zahtjeva, preko iznosa glavnice od 14.395,63 EUR do zatraženog iznosa od 18.579,10 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate, odbio kao neosnovanog.

9. Tužiteljica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud odbijajući od preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi iznosa preplate priznate u konverziji počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. i čl. 221.a ZPP- a, te bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona. Ovo prvenstveno iz razloga što je na tuženiku, koji nije jasno istaknuo prigovor uračunavanja iznosa priznatog konverzijom s njezinim potraživanjem, bio teret dokaza utječe li isti i na koji način na postavljeni tužbeni zahtjev, pa ukoliko na temelju provedenog vještačenja nije bilo moguće utvrditi koliki je preostali iznos potraživanja nakon umanjenja iznosa priznatog u konverziji, trebalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe i da je odbijanjem spornog dijela tužbenog zahtijeva pogrešno prim ijenjeno materijalno pravo i to odredbe čl. 171. i 172. ZOO-a, jer je uračunavanje provedeno umanjenjem glavnice, a ne i zatezne kamate.

10. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da je pobijana presuda nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno proturječi sebi i razlozima koji su nejasni i proturječni. Ukazuje na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev - 637/2019-2 od 15. studenog 2022. prema kojem korisnik kredita koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Ističe da je sklapanjem navedenog Dodatka kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da su iznosi koje je tužiteljica platila više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni za namirenje njezinih postojećih i budućih obveza, te da ista pobijanom presudom ostvaruje pravo protivno ZID ZPK/15. Ukazuje da je tužiteljica temeljem „informiranog pristanka“ odabrala sklopiti Dodatak ugovoru o kreditu, pa naknadni zahtjev za naknadom nije u skladu sa zakonskom regulativom, niti pravom EU. Osim toga, navodi da je osnovni Ugovor o kreditu odraz stvarne volje ugovornih strana, da je tužiteljica ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu prihvatila potpisom istog, te da je tijekom postupka dokazao da je prilikom njegovog zaključenja poštivao tada važeće zakonske propise. Ističe da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo protivno prisilnim propisima, niti je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Konačno, osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

11. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama parničnih stranaka, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

12. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i neproturječni, pa nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju u žalbama ističu obje parnične stranke, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.

13. Prije svega, neosnovano tuženik u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF ništetne, o čemu je prvostupanjski sud odlučio pravilno primjenjujući odredbu čl. 502.c ZPP -a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, i to zato što je protivno zakonu unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Pri tome je prvostupanjski sud u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, kao i da tuženik, na kojem je bio teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. istog Zakona, nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarao sa tužitelj icom i da ju je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu ugovoreni nikakvi parametri ostvarenjem kojih bi bio ovlašten mijenjati redovnu kamatu, o tome obavijestio na drugi način, kao i da bi ju u potpunosti informirao o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za njezine buduće obveze.

13.1. Stoga su neodlučni žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na dopuštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, budući da sporne odredbe nisu utvrđene ništetnima zbog toga što bi bile protivne prisilnom propisu, već stoga što su nepoštene u smislu čl. 81. ZZP/03 jer tuženik prije zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno informirao ga o svim mogućim rizicima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na koji način je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, naročito odredbi čl. 81., a zbog čega su navedene odredbe sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona ništetne.

13.2. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava da su sporne ugovorne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03 treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.3. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav glede zauzetog Objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj navodi: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničen je prava na pristup sudu“.

14. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točki I. izreke pobijane presude zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 14.395,63 EUR na ime preplaćenih anuiteta kredita koji su tijekom otplate do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a koji iznos je preostao nakon uračunavanja efekta konverzije, jer i po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije pravilno cijenio činjenicu da su stranke u skladu s odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 17. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da su stranke Dodatkom ugovoru o kreditu provele konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

15. O pravnoj valjanosti ugovora kojima su konvertirani krediti s valutom obveze u CHF u kredite s valutom obveze u EUR pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. navodeći: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Osim toga, valja navesti da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

16. Prema čl. 19.b ZID ZPK/15 konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedeno, sukladno čl. 19.c st. 1. tog Zakona, znači da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika te da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF te da su na temelju daljnjih odredaba čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 obroci zamijenjeni novim otplatnim planom, a utvrđene preplate iskorištene na način propisan toč. 5. te odredbe, dakle na način da je tužiteljica kao korisnica kredita dovedena u isti položaj kao da je Ugovor o kreditu sklopila uz valutnu klauzulu u EUR, dok je utvrđena preplata na dan provedbe konverzije 30. rujna 2015. u iznosu od 4.358,89 EUR utvrđena čl. 3. Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno nakon namirenja manje plaćenog iznosa u prijelaznom razdoblju od 175,42 EUR - u iznosu od 4.183,47 EUR, iskorištena za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji su dospijevali nakon sklapanja tog Dodatka najviše do 50% dok se preplata nije u potpunosti iskoristila.

17. Stoga je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu primjenom odredaba ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala obveza tuženika sukladno čl. 160. ZOO-a na povrat više plaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava o posljedica ništetnih odredbi propisanih čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u mogućnosti prije sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu proučiti njegove odredbe i donijeti informiranu odluku, te je imala izbor (za razliku od tuženika koji je prema prisilnim odredbama ZID ZPK/15 bio dužan dostaviti potrošaču sve izračune konverzije i podatke propisane čl. 19.e ZID ZPK/15, te sklopiti Dodatak ugovoru o kreditu ako ga potrošač prihvati), prihvatiti ili ne prihvatiti ponuđeni joj na sklapanje Dodatak ugovoru o kreditu.

18. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorene kamate i valuti obveze vraćanja kredita vezanoj uz CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovora o kreditu, na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

19. Iz navedenih razloga, po prosudbi ovog suda, tužiteljici ne pripadaju novčani iznosi plaćeni s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze vraćanja kredita vezanoj uz CHF, jer u imovini tuženika više nema imovine tužiteljice koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi joj na temelju odredbe čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je tužiteljica preuzela valjanim Dodatkom ugovora o kreditu.

20. Kako je dakle prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1111. ZOO-a u vezi čl. 19.c ZID ZPK/15 kada je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od ukupno 14.395,63 EUR, obzirom da u kontekstu prethodno navedenog tužitelj ici ne pripada pravo ni na kakvu isplatu s osnova preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, valjalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP -a preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 14.395,63 EUR, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na navedene pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. kao dana konverzije do isplate.

21. Međutim, ostaje činjenica da je utvrđeni preplaćeni iznos od ukupno 18.579,10 EUR (6.290,13 EUR na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i 12.288,97 EUR na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF) tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedini mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da o tom pitanju ZID ZPK/15 kao specijalni zakon u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, nije ništa uredio. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/03 propisano je da će se ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obveznopravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, te je i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo propisano da se ako posebnim zakonima iz stavka 1. ovoga članka ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga je zaključak ovog suda da Dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih odredbi ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

22. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj: Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji“.

23. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a koji iznosi proizlaze iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, kojem stranke u tom dijelu nisu prigovarale, te je tužiteljica sukladno istom precizirala tužbeni zahtjev, i to primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana konverzije 30. rujna 2015. kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu. Stoga je žalba tuženika djelomično odbijena i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je tuženik obvezan tužiteljici na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF platiti zateznu kamatu od dana plaćanja do 29. rujna 2015.

24. Obzirom na naprijed iznesenu ocjenu o neosnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatu glavnog iznosa (preplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi), neodlučnim se ukazuju žalbeni navodi tužiteljice o pogrešnom i neosnovanom uračunavanju efetka konverzije, odnosno umanjivanju ukupno utvrđenog iznosa preplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi za iznos preplate utvrđene u konverziji, jer kao što je naprijed navedeno tužiteljici s osnova preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, ne pripada pravo ni na kakvu isplatu, osim isplate zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana kada je isti plaćeni do dana konverzije 30. rujna 2015., a koja zatezna kamata se ne umanjuje za preplatu utvrđenu u konverziji. Stoga je u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva za preostali iznos glavnice, žalbu tužiteljice valjalo odbiti i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u tom dijelu, dok je u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate žalbu tužiteljice valjalo prihvatiti i na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke II. izreke na način da je tuženik obvezan tužiteljici i na pojedinačne preplaćene iznose koji se odnose na odbijeni iznos glavnice platiti zatezne kamate od dana plaćanja do 29. rujna 2015.

25. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka, imajući pri tome u vidu djelomični uspjeh obiju parničnih stranaka - tužiteljice u odnosu na prethodno utvrđenje ništetnosti i isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženika u odnosu na zahtjeve za isplatu glavnice. Stoga je ocjena ovoga suda da su parnične stranke kvalitativno i kvantitativno u provedenom postupku uspjele u približno jednakim omjerima pa je pozivom na odredbu čl. 154. st. 4. ZPP -a valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te u tom smislu primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP- a odbiti žalbu tužiteljice koja odluku o troškovima postupka osporava za slučaj uspjeha sa cjelokupnim tužbenim zahtjevom, u kom smislu njezina žalba nije osnovana, a žalbu tuženika primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažiti i preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama III. i IV. izreke, te odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

26. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijede i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Varaždin, 9. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte