REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

Stalna služba u Imotskom

Ante Starčevića 23

Poslovni broj: P-484/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, po sucu Duji Karamanu, u pravnoj stvari tužiteljica 1. ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. HT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. mldb . RT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. BT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] , zastupane po opunomoćeniku Krešimiru Biočiću, odvjetniku u Imotskom , protiv tuženika 1. HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., OIB: 57500462912, Ulica Stjepana Širole 4, Zagreb, 2. INERO d.o.o., OIB: 66690397116, Solinska 80, Split, zastupano po opunomoćenicima iz OD MIJOĈ&BAKIĆ d.o.o. u Splitu i umješača na strani tuženika ad. 1. REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu, radi činidbe, 9. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika ad. 2. INERO d.o.o., koji glasi:

1) Dužan je tuženik ad. 2. da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe izgraditi suhozid zidan ,,dvostruko" visine 1,20 m u dužini od 60 m koji ograđuje nekretninu zv. "Krčina,, ozn. kao č. zem. [katastarska čestica] (420/91) K. O. [katastarska općina], da s nekretnine ukloni postavljene vodovodne cijevi i električni kabel, iskopaju bunar te da nekretninu dovedu u stanje u kakvom je nekretnina bila prije poduzimanja radova.

2) Dužan je tuženik ad.2. na ime štete pričinjene na nekretnini tužitelja zv.“Krčina“ oz.kao č. zem. [katastarska čestica] (420/91) K. O. [katastarska općina] isplatiti tužitelju iznos od 100.000,00 kn/13.272,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 01.srpnja 2007 god., po stopi propisanoj čl.1.Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 01.siječnja 2008 god., do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena.

II. Nalaže se tužiteljicama da tuženiku ad. 2. INERO d.o.o. naknade parnični trošak u iznosu od 1.115,00 EUR (tisućustopetnaest eura), na koji iznos teku zakonske zatezne kamate od 9. rujna 2026. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika ad. 2. INERO d.o.o. za naknadu parničnog troška preko iznosa dosuđenog točkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tuženika ad. 1. HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o. i umješača na strani tuženika ad. 1. REPUBLIKU HRVATSKU.

II. U odnosu na tuženika ad. 1. i umješača na strani tuženika ad. 1. svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj ( koji je tijekom postupka preminuo te su postupak preuzele njegove nasljednice) je 2. veljače 2010. ustao tužbom protiv tuženika kojom traži da se naloži tuženicima naloži da izvrše određene radnje na nekretnini tužitelja zv. „Krčina“, i to izgrade suhozid, uklone postavljene vodovodne cijevi i električni kabel, iskopaju bunar te nekretninu dovedu u stanje u kojem se nalazila prije izvođenja spornih radova. Točkom II. tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo da se tuženici mogu osloboditi obveze izgradnje predmetnog suhozida isplatom tužitelju iznosa od 100.000,00 kuna.

1.1. U prilog svojih tvrdnji i činjeničnih navoda tužitelj je u spis dostavio nalaz i mišljenje geodeta NT od 15. veljače 2010., presuda i rješenje Općinskog suda u Imotskom pod posl. br. P.1190/06 od 30. listopada 2007., rješenje Općinskog suda u Imotskom pod posl. br. Z.P.37/2009.

2. Tuženik ad. 2. osporio je tužbu i tužbeni zahtjev te tijekom postupka ustrajao, među ostalim, na prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, tvrdeći da nije izvodio niti sudjelovao u radovima na predmetnoj nekretnini te da ne postoji činjenična ni pravna osnova na temelju koje bi bio obvezan prema tužiteljima. Tuženik ad. 2. u odgovoru na tužbu nije osporio u tužbi označenu vrijednost predmeta spora od 3.000,00 kn. Naprotiv, za sastav odgovora na tužbu u vlastitom je popisu troška zatražio nagradu u visini od 50 bodova odnosno 500,00 kn, uz pripadajući PDV.

3. Podneskom od 7. travnja 2011. tužitelj je, pozivajući se na odredbu članka 188. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, za slučaj da sud prvotno postavljeni zahtjev ocijeni neosnovanim, postavili zahtjev kojim su zatražili da im tuženici na ime štete isplate iznos od 100.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

3.1. Tuženik ad. 2. tome se izričito usprotivio navodeći da tužitelji time vrše objektivnu preinaku tužbe na način da uz postojeći tužbeni zahtjev ističu drugi tužbeni zahtjev, te je u odnosu na taj zahtjev istaknuo i prigovor zastare. Za sastav tog podneska tuženik ad. 2. popisao je trošak u visini od 100 bodova odnosno 1.000,00 kn, uz PDV.

4. Tijekom daljnjeg postupka održano je nekoliko ročišta za glavnu raspravu te su izvođeni dokazi, uključujući očevid.

4.1. Tuženik ad. 2. aktivno je sudjelovao u postupku i osporavao osnovanost zahtjeva. Tako je i u kasnijem podnesku kojim se očitovao na geodetski nalaz i mišljenje ponovno ustrajao na prigovoru promašene pasivne legitimacije, a ukazivao je i na nedostatak aktivne legitimacije tužitelja zbog otuđenja predmetne nekretnine.

4.2. Na ročištu od 5. rujna 2025. tužiteljice su izjavile da povlače tužbu i tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari. Tuženik ad. 1. kao i umješač na strani tuženika izjavili su da se ne protive povlačenju te da ne potražuju trošak postupka. Međutim, tuženik ad. 2. izričito je izjavio da se protivi povlačenju tužbe te je popisao parnični trošak.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan u odnosu na tuženika ad.2.

6. Predmet ovog spora je traženje tužiteljica da tuženici ad.1.i 2. na nekretnini tužitelja zv. „Krčina“ izgrade suhozid, uklone postavljene vodovodne cijevi i električni kabel, iskopaju bunar te nekretninu dovedu u stanje u kojem se nalazila prije izvođenja spornih radova. Podredno, tužiteljice navode da u slučaju da sud ne prihvati naprijed navedeno kao osnovano, da se naloži tuženicima na ime štete koja je tužiteljima nastala isplatiti im iznos od 100.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. srpnja 2007.

7. Povlačenje tužbe je konstitutivne naravi i rezultira odbijanjem tužbenog zahtjeva ukoliko se tuženik protivi povlačenju. Nakon povlačenja tužbe, sud donosi rješenje o povlačenju tužbe ili presudu kojom odbija tužbeni zahtjev, ovisno o pristanku ili protivljenju tuženika.

7.1. Odredbom članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, dalje u tekstu ZPP) propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

7.2. Do povlačenja je došlo nakon što se tuženik već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, pa je o tužbenom zahtjevu valjalo donijeti meritornu odluku, u ovom slučaju njegovim odbijanjem.

7.3. Dakle, uslijed prisilne naravi odredbe članka 193. stavak 2. ZPP-a, u takvom slučaju, ne može se smatrati da je tužba povučena odnosno da su tužitelji odustali kako od njezinih činjeničnih navoda, tako i tužbenog zahtjeva (petita), usprkos tome što izjava o povlačenju tužbe postoji. Jer, iako izjava tužitelja o povlačenju tužbe postoji, povlačenje tužbe, u smislu navedenog članka, nije dopušteno. A budući da sud ne može uvažavati radnje stranke koje po zakonu nisu dopuštene, u konkretnom slučaju, smatra se da je tužba podnesena, da ona postoji, da parnica teče, pa je sud, u skladu s odredbom članka 2. ZPP-a, dužan o postojećem tužbenom zahtjevu donijeti meritornu odluku, ne uvažavajući pritom nedopuštenu parničnu radnju tužitelja - njegovu izjavu o povlačenju tužbe.

7.4. Sve navedeno u prethodnim točkama (7.) odnosi se na pravni odnos između tužiteljica i tuženika ad.2.

8. Uvidom u povijesni zemljišnoknjižni uložak koji se odnosi na predmetnu nekretninu, utvrđeno je da je tijekom vođenja ovog postupka došlo do promjene vlasništva u zemljišnoj knjizi na način da su sada upisani GT i OT, kao suvlasnici, dakle sasvim drugih osoba od tužiteljica, kako to tvrdi i tuženik ad.2. Kada do promjene vlasništva stvari dođe tijekom parnice da sukladno čl. 195. st.1 ZPP-a isto ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši. To iz razloga što otuđenje stvari nema utjecaja na postojanje parnice (procesnopravni učinak). Međutim ima utjecaja na njezin ishod (materijalnopravni učinak). Naime, otuđenje stvari utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja, pa u toj procesnoj situaciji tužiteljice ne mogu uspjeti sa zahtjevom da se vrši ikakva činidba na nekretnini u odnosu na koju oni nisu vlasnici. Radi toga je ovaj sud dovršio parnicu među istim strankama, ali je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica (tako i rješenje Vrhovnog suda RH broj: Rev-x 843/14-2 od 9. prosinca 2014.). Iako je u navedenoj revizijskoj odluci riječ o uknjižbi prava vlasništva, takvo pravno shvaćanje može se analogno primijeniti i u ovom konkretnom slučaju.

8.1. U listu B jasno je vidljivo da su GT i OT upisani kao suvlasnici na temelju ugovora u kupoprodaji nekretnine u kojem su kao prodavateljice naznačene ovdje tužiteljice.

8.2. I prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV 47/2020-7 od 14. rujna 2020., u slučaju otuđenja predmeta spora trećoj osobi tijekom parnice, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, jer se procesno pravilo o dovršetku parnice između istih stranaka iz članka 195. stavak 1. ZPP, ne odnosi na stvarnopravne učinke pravnog posla na temelju kojega je došlo do otuđenja (prijenosa prava vlasništva ili prava), osim ako iz pravnog posla između tužitelja i druge osobe ne proizlazi što drugo.

9. Nadalje, tužiteljice nisu dokazale činjenice iz kojih bi proizlazila materijalnopravna obveza tuženika ad.2. izvršiti činidbu koja je predmet tužbenog zahtjeva. Tuženik ad.

2. tijekom postupka tvrdio je da nije sudjelovao u izvođenju spornih radova na predmetnoj nekretnini. Iz provedenog dokaznog postupka nije utvrđeno da je upravo tuženik ad. 2. izveo sporne radove, naložio njihovo izvođenje odnosno da postoji druga činjenica iz koje bi proizlazila njegova obveza prema tužiteljima.

9.1. Teret dokazivanja činjenica na kojima temelje zahtjev prema tuženiku bio je na tužiteljima. Činjenica da je određena osoba označena kao tuženik ne uspostavlja sama po sebi njezinu materijalnopravnu obvezu. Da bi zahtjev prema tuženiku ad. 2. bio osnovan, tužiteljice su trebale dokazati činjenice iz kojih proizlazi da upravo prema tom tuženiku imaju pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja odnosno drugu činidbu koja je predmet postupka.

9.2. Dakle, u konkretnom slučaju, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika ad.2., s obzirom da se isti protivio povlačenju tužbenog zahtjeva tužiteljica i istaknuo prigovor aktivne i pasivne legitimacije za koje je sud utvrdio da su osnovani. Slijedom navedenog, evidentno tuženik više nije pasivno legitimiran u predmetnoj parnici, a i protivio se povlačenju tužbe od strane tužiteljica pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

10. Budući da je tuženik ad. 2. u cijelosti uspio u sporu prema tužiteljicama, pripada mu naknada troškova potrebnih za vođenje parnice sukladno člancima 154. i 155. ZPP-a. Među strankama je na posljednjem ročištu postalo sporno prema kojoj vrijednosti predmeta spora treba obračunati trošak zastupanja tuženika ad. 2. Tužiteljice su isticale da je mjerodavan VPS od 3.000,00 kn /398,17 eura, izričito označen u tužbi, dok tuženik ad. 2. smatra da je mjerodavan iznos od 100.000,00 kn, pozivajući se na članak 40. stavak 1. ZPP-a i točku II. izvorne tužbe.

10.1. Sud je imao u vidu da članak 40. stavak 1. ZPP-a propisuje da se, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzima ta svota.

10.2. Sud je imao u vidu i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem je kod procesne facultas alternativa za određivanje vrijednosti predmeta spora načelno mjerodavna vrijednost alternativnog ovlaštenja. Tako je u odluci Rev-2468/11 izraženo stajalište da je kod glavnog zahtjeva uz koji je istaknuta procesna alternativna ovlast za VPS mjerodavna vrijednost te ovlasti.

10.3. Pitanje troška u ovom konkretnom predmetu ne može se ocijeniti neovisno o cjelokupnom procesnom tijeku postupka i vremenu poduzimanja pojedinih procesnih radnji.

10.4. . Naime, u izvornoj tužbi izričito je označen VPS od 3.000,00 kn. Istodobno je facultas alternatva od 100.000,00 kn bila sastavni dio te iste tužbe, pa je tuženiku ad.

2. bila poznata već u trenutku podnošenja odgovora na tužbu. Unatoč tome, tuženik ad. 2. nije osporio označeni VPS niti je tada tvrdio da se na temelju članka 40. stavka 1. ZPP-a kao VPS mora uzeti iznos od 100.000,00 kn. Štoviše, vlastiti trošak odgovora na tužbu obračunao je s 50 bodova odnosno 500,00 kn, prema tarifnom razredu koji odgovara u tužbi označenom VPS-u. Naglašava se da sud navedenu okolnost ne smatra "priznanjem" VPS-a niti smatra da procesno postupanje stranke može derogirati prisilnu zakonsku odredbu. Međutim, ona jest relevantna za ocjenu osnovanosti zahtjeva tuženika da se nakon višegodišnjeg postupka sve ranije poduzete procesne radnje obračunaju prema vrijednosti od 100.000,00 kn. Naime, iznos od 100.000,00 kn nije činjenica koja se pojavila tek u kasnijoj fazi postupka. Facultas alternativa na koju se tuženik sada poziva bila je sadržana upravo u onoj tužbi na koju je odgovorio, a za koju je sam trošak obračunao prema nižoj vrijednosti.

10.5. Osim toga, treba razlikovati facultas alternativu sadržanu u izvornoj tužbi od pravog novčanog zahtjeva postavljenog podneskom tužitelja od 7. travnja 2011. Tim podneskom tužiteljice su za slučaj neosnovanosti prvotnog zahtjeva zatražili donošenje kondemnatorne odluke kojom bi se tuženicima naložila isplata 100.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik ad. 2. upravo je taj podnesak izričito kvalificirao kao objektivnu preinaku tužbe, istoj se usprotivio te istaknuo prigovor zastare. Takvo njegovo tadašnje procesno postupanje dodatno pokazuje da je i sam razlikovao facultas alternativa iz izvorne tužbe od naknadno postavljenog samostalnog eventualnog novčanog zahtjeva.

10.6. Iz stanja spisa ne proizlazi da je nakon protivljenja tuženika ad. 2. sud donio posebno rješenje kojim bi navedenu objektivnu preinaku dopustio. Postupak je potom nastavljen izvođenjem dokaza u odnosu na izvorni predmet spora, uključujući očevid i vještačenje. Stoga samo postavljanje zahtjeva u podnesku od 7. travnja 2011. ne predstavlja osnovu da se svim radnjama nakon tog datuma automatski pridruži VPS od 100.000,00 kn. Za napomenuti je da se niti u jednom trenutku tijekom postupka nije ni raspravljalo o točki II. tužbenog zahtjeva.

11. Sud je nadalje imao u vidu da tuženik ad. 2. u kasnijoj fazi postupka više nije sve svoje troškove obračunavao prema početnom tarifnom razredu. Tako je za podnesak od 3. ožujka 2025. zatražio nagradu od 500,00 EUR uz PDV. Stoga sud zaključak ne temelji na tvrdnji da je tuženik tijekom cijelog postupka priznavao ili prihvaćao VPS od 3.000,00 kn. Odlučno je, međutim, da je pitanje da bi izvorna facultas od 100.000,00 kn trebala predstavljati VPS za obračun cjelokupnog postupka izričito otvorio tek na završnom ročištu, iako mu je sadržaj izvorne tužbe bio poznat od početka, dok sud tijekom postupka nije donio odluku kojom bi kao VPS utvrdio iznos od 100.000,00 kn.

12. Vrijednost predmeta spora nije samo računska kategorija koja se utvrđuje nakon završetka postupka radi obračuna odvjetničke nagrade. Ona proizvodi procesne i troškovne posljedice tijekom samog postupka.

12.1. Sudska praksa također naglašava važnost pravodobnog određivanja vrijednosti predmeta spora. Tako je Županijski sud u Zadru u odluci Gž-672/2023-2 ocijenio nepravilnim naknadno određivanje bitno više vrijednosti predmeta spora na kraju postupka nakon što ranije označena vrijednost nije bila pravodobno osporena. Premda se navedeni predmet odnosio na primjenu članka 40. stavka 3. ZPP -a i stoga nije činjenično identičan ovom predmetu, izraženo pravno shvaćanje relevantno je u pogledu zahtjeva pravne sigurnosti i pravodobnosti utvrđivanja VPS-a.

13. Slijedom navedenog, sud je za potrebe odmjeravanja parničnog troška prihvatio VPS koji je u tužbi izričito označen u iznosu od 3.000,00 kn, odnosno 398,17 EUR. Sud nije prihvatio zahtjev tuženika ad. 2. da se trošak svih procesnih radnji obračuna prema iznosu od 100.000,00 kn. Pri tome je osobito cijenjeno da je tuženik od početka znao za sadržaj facultas, da označenom VPS-u nije prigovorio, da je prvu vlastitu radnju obračunao upravo s 50 bodova, da je kasniji pravi zahtjev na isplatu 100.000,00 kn sam tretirao kao objektivnu preinaku kojoj se protivio te da tijekom postupka nije donesena odluka kojom bi VPS bio utvrđen u iznosu od 100.000,00 kn.

14. Polazeći od VPS-a od 3.000,00 kn, odnosno 398,17 EUR, tuženiku ad. 2. za punu tarifnu radnju pripada nagrada prema odgovarajućem tarifnom razredu od 50 bodova, odnosno, uz vrijednost boda od 2,00 EUR, 100,00 EUR po punoj radnji. Tuženik ad.

2. popisao je trošak za sastav odgovora na tužbu od 13. siječnja 2011., podnesaka od 21. travnja 2011., 4. ožujka 2025., 22. svibnja 2025., zastupanja na ročištima od 12. ožujka 2025., 14. travnja 2025., 21. svibnja 2025., 5. rujna 2025.

14.1. Sve navedene radnje uvećane za PDV daju iznos od 1.000.00 eura. Tuženiku ad. 2. obistinjen je i trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 15,0 eura.

15. Poštujući načelo ekonomičnosti, sud nije zakazivao novo ročište samo da bi zaključio glavnu raspravu budući da je tužba povučena, da nisu predloženi daljnji dokazni prijedlozi, već je smatrao svrsishodnim donijeti ovu presudu i rješenje ne gomilajući daljnji parnični trošak.

Imotski, 9. rujna 2026.

S u d a c

Duje Karaman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

1. Tužiteljicama po pun.

2. Tuženicima

3. Općinsko državno odvjetništvo, Makarska