Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3332/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa Branimir Rožić, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koga zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu Šavorić & partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-571/2023-25 od 13. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Addiko banke d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-571/2023-25 od 13. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] koji je 19. siječnja 2005. solemniziran kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u [adresa], pod poslovnim brojem OU-77/05, a u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti, a prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno u svim dijelovima Ugovora kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa stoga te odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke (toč. I. izreke). Utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o [broj kredita] koji je 19. siječnja 2005. solemniziran kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u [adresa], pod poslovnim brojem OU-77/05, u dijelu koji glasi: ¨Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesetri posto) jednokratno¨ pa stoga ta odredba predmetnog Ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke (toč.II. izreke). Naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.911,54 eura sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate, sve kako je to pobliže navedeno u izreci presude ( toč.III. izreke). Naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 314,46 eura sa zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2005. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. IV. izreke). Konačno, naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška postupka iznos od 1.900,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2025. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. V. izreke)

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine ", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 -dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, sukladno navodima žalbe, uz naknadu troškova parničnog postupka i troškova žalbenog postupka , podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženice je neosnovana.

4 . Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 19. siječnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) po kojem je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.800 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan isplate i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (čl. 3. i dijelova Ugovora o kreditu kojim se glavnica veže uza valutu CHF), kao i zahtjev za isplatu iznosa od 7.911,54 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule s pripadajućom zateznom kamatom.

5. Predmet spora je i zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti i bez pravnog učinka odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu broj koja glasi: „Prije otplate isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno“ kao i zahtjev za isplatu iznosa od 314,46 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove naplaćenih troškova obrade kredita s pripadajućom zateznom kamatom.

6. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništavost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, tijeka zateznih kamata.

7. Sud prvog stupnja, ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

-da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tužen ica, kao kreditor, 19. siječnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu, solemniziran kod javnog bilježnika Nikše Viđena u [adresa] pod br. OU-77/05 a kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 76.800 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita

-da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno presuđeno da je tužen ica u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama,

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ,

-da su navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a -502. h ZPP te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, pa se tužitelj, kao korisnik kredita, u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda,

-da je iskazom tužitelja u bitnom utvrđeno da je predmetni namjenski (stambeni) kredit podigao za uređenje obiteljske kuće u kojoj je živio s obitelji, da mu je samo rečeno da se njegova obveza može mijenjati, ali je to shvatio da bi se radilo o korekciji manjeg iznosa, da mu prilikom uručenja Ugovora o kreditu koji je sastavila banka nije rečeno da bi nešto mogao mijenjati niti da bi mogao pregovarati o ponuđenom, dok je iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, kao nestručna osoba jedno shvatio iznos kredita koji mu je odobren i iznos njegove obveze, a da je bio upozoren na posljedice koje su kasnije nastupile vezano za takve Ugovore, da na takav Ugovor o kreditu ne bi pristao,

-da tužitelj ima status potrošača jer je je predmetni Ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe (stambeno zbrinjavanje sebe i obitelji), a činjenica da tužitelj sada ima apartmane za turističko iznajmljivanje ne predstavlja sama po sebi dokaz da su sredstva kredita iskorištena za navedene svrhe niti da je u vrijeme sklapanja kredita tužitelj ostvarivao dobit o iznajmljivanja, a teret dokaza da je tužitelj sredstva kredita koristio protivno ugovorenoj namjeni i za poslovnu djelatnost bio je upravo na tuženici, pri čemu je iskazom tužitelj utvrđeno da je kasnije iznajmljivao ali drugu nekretninu koju je naslijedio od oca,

-dakle da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora,

-da stranke nisu pojedinačno pregovarale ni o ugovornoj odredbi o troškovima obrade kredita jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelji nije mogao utjecati na njezin sadržaj,

- da tužitelj nije znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje zbog čega je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja ,

-da je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je tužitelj, na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 7.911,54 eura, a da je tužitelju isplaćena tzv naknada za obradu kredita u iznosu od 314,46 eura i to prije isplate kredita koji je otplaćen 26. siječnja 2015.,

-da je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

8. Polazeći od navedenog, te rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvao tužitelj u tužbi) sud prvog stupnja zaključuje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne te je na temelju čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 -dalje: ZOO) tuženicu obvezuje vratiti stečeno bez osnove, i to u dijelu koji se odnosi na pretplate zbog tečajne razlike u iznosu od 7.911,54 eura, te odlučuje kao pod toč.I. i III. izreke.

9. Nadalje, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita s tuženicom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl.5. Ugovora o kreditu (naknada za obradu kredita), budući je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je sama tuženica odredila cijenu nepoznatog troška/usluge i same je naplatila prije isplate kredita tužitelju kao jednog od uvjeta isplate kredita, pa primjenom čl.81.st.1., čl. 87. st.1. i čl. i Direktive 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. utvrđuje da je sporna ugovorna odredba ništena i bez pravnog učinka, pa je tuženik dužan vratiti iznos od 314,46 eura ( toč.II. i IV. Izreke).

10. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

11. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvarena bitne povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženica u žalbi.

12. Jednako tako ispitane su u tom dijelu sud prvog stupnja je ispitao sve okolnosti koje su važne za odlučivanje i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, koje žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju.

13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice kojima osporava direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim br. P-1401/2012 u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača u ovom postupku jer da se odredba čl. 502. c ZPP odnosi isključivo na individualne parnice potrošača radi naknade štete, a ne radi isplate. Naime, točno je da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP ( „Narodne novine“ br. 70/19 ) u čl. 502. c ZPP iza riječi: „naknadu štete“ dodane riječi: „ili isplatu“, međutim teleološkim tumačenjem prethodne odredbe čl. 502. c ZPP, po stavu ovog suda, pojam naknade štete ne može se podvesti isključivo pod pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o odgovornosti za štetu, s obzirom da pravni učinci nepoštene i ništetne ugovorne odredbe podrazumijevaju uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa po toj osnovi pa se navedena zakonska odredba odnosi i na restitucijske zahtjeve potrošača po osnovi ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kao što je predmetni.

14. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi metode izračuna nastale razlike financijskim vještačenjem. Naime, u konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF i troškova (naknade) obrade kredita, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorenog početnog anuiteta ( po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat ) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

15. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovdje valja navesti da se temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 ; dalje: ZOO/05) u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 19 siječnja 2005. Međutim, kako su primijenjene odredbe ranije važećeg ZOO/91 koji je mjerodavan u ovoj pravnoj stvari u bitnome identične odredbama važećeg ZOO/05, navedeni propust suda prvog stupnja koji pobijanu presudu temelji na odredbama iz ZOO/05 nije imao nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

16. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 96/03- dalje:ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Potrošač je fizička osoba koja kupuje robe i usluge od trgovca na tržištu za svoje privatne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe zbog krajnje potrošnje, dok je potrošački ugovor, ugovor između trgovca i osobe koja djeluje privatno za sebe, izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti (čl.3. ZZP/03).

19. Valja dodati kako su nacionalni sudovi država članice Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom suda Europske unije.

20. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 29015, Costea, C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: „…pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o mežebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže“, zatim „…za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača.“

21. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja tužitelj ima status potrošača obzirom je kao fizička osoba sklopio pravni posao s tuženicom - bankom i to u svrhu koja nije namijenjena niti njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

22. Naime, iskazom tužitelja utvrđeno je da je po zanimanju policijski inspektor, da je predmetni kredit, kao stambeni kredi podigao za uređenje obiteljske kuće u kojoj je živio s obitelji. Dakle, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je u vrijeme podizanja kredita bio nositelj obrta odnosno tvrtke koja bi se bavila nekom poslovnom aktivnosti ili poduzetničkom djelatnosti u smislu iznajmljivanja apartmana, a niti je iznajmljivanje apartmana bila djelatnost odnosno dio njegove djelatnosti, a tužen ica suprotno nije dokazala.

23. U odnosu na žalbene navode valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03.

24. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za C H , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

25. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke , tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

26. Tako sud prvog stupnja nije počinio relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 502. c. ZPP na koju ukazuje žalba tuženice jer je pravilno ocijenio da se na konkretni Ugovor o kreditu mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 te da je vezan pravnim shvaćanjem iznesenim u tom sporu na temelju članka 502. c ZPP iz razloga što je utvrdio da se radi o odredbama koje su identične odredbama ugovora koje su bile predmet kolektivnog spora.

27. Sud Europske unije je presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene odredaba koje su odraz" obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba "ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji , već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje.

28. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora , tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

29. Imajući u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF , a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502. c ZPP i čl. 87. st. 1. u svezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, tuženica u unaprijed sastavljenom ugovoru unjela odredbu o valutnoj klauzuli u CHF o kojoj se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutila odnosno umanjila rizike time što je propustila potpuno informirati potrošače o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njoj su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje trgovačke interese a svaki njoj poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebaci la je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

30. Posljedica takve nepoštene odredbe je njezina ništavost na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03.

31. Stoga je pravilno sud usvojio tužbeni zahtjev temeljeći ga na nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke iz kojeg proizlazi da je tužitelj zbog promjene tečaja preplatio iznos upravo u visini koja je dosuđena. Tuženik je imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka na koje je odgovoreno u dopunskom očitovanju vještaka (na ročištu održanom dana 11. ožujka 2025.), dok su prigovori na kojima ustraje u žalbi pravne naravi i bez utjecaja su na ispravnost nalaza vještaka . Sud prvog stupnja dao je zadatak vještaku koji se držao tog zadatka i izradio nalaz i nije na tuženiku da dovodi u pitanje odluku suda o pravilnosti zadatka. Stoga ni u ovom dijelu presuda ne trpi od ikakvih nedostataka koji bi utjecali na njezinu zakonitost, a metodologijom obračuna uzimajući u obzir početni tečaj CHF kroz cijelo vrijeme otplate postupa se sukladno ustaljenoj sudskoj praksi u otklanjanju nepoštenih učinaka odredbi koje su ugovorene uslijed tuženičinog postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Pravilno je nadalje sud prvog stupnja cijeneći iskaz tužitelja utvrdio da je sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o naknadi za obradu kredita i da tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

33. Naime, tužitelju je po stavu ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga Ugovora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

34. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, na tužen ici je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade (opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade), dok tuženica ne samo da nije navedeno dokazala, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 0,63% jednokratno prilikom isplate kredita.

35. S time u vezi neosnovani su žalbeni navodi tuženice u pogledu testa transparentnosti i testa poštenosti spornih ugovornih odredbi jer je u odnosu na utvrđivanje nepoštenosti sporne ugovorne odredbe sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice. Stoga žalbeni navodi tuženice da je sporna odredba bila uočljiva, jasna i razumljiva nisu osnovani.

36. Ovdje, a u odnosu na žalbene navode tuženice u dijelu kojim obrazlaže sporne troškove obrade valja navesti da sama činjenica da je trošak jednokratne naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći, a što sve govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

37. Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud Europske unije izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

38. Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom u svezi naknade za obradu kredita jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

39. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

40. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

41. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito nalaže da su svi sudionici u obveznim odnosima dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev -240/2024- 2 od 23. listopada 2024.

42. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u smislu čl. 81.st.1., čl. 87.st.1 ZZP/03 i čl. 104. st. 1. ZOO/91 je nepoštena te time i ništava.

43. Argumenti kojima tuženica osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

44. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je ništavost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 12. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91.

45. Vezano uz žalbene razloge uz istaknuti prigovor zastare ističe se kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela teći, nego će tek početi teći pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništavosti predmete ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja.

46. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate uređuje odredba čl. 214. ZOO/91. Naime, tuženica je povrijedila interes i prava tužitelja - potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te su stoga nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženica nepošten stjecatelj, kakvom ju je očito ocijenio i sud prvog stupnja zbog čega sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 (kao i sada važećem čl. 1115. ZOO/05) tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

47. Vezano za žalbene navode koji se tiču negativnih razlika valja reći da u situaciji kada nije podnesen prigovor radi prijeboja, odnosno protutužba tuženiku ne pripada pravo na ovu tražbinu. U odnosu na negativnu tečajnu razliku tuženik se upućuje na revizijsku odluku Rev-549/23 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama u situaciji kada nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl.333. ZPP ili materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195 i čl. 196. ZOO odnosno ako nije podnesena protutužba.

48. Tome valja dodati da je odredbama ZZP/03 zaštita ustanovljena upravo radi zaštite potrošača, a ne drugih (dakle, niti banaka kao trgovaca) pa iz svoga nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule) tuženik ne može izvlačiti koristi. Tužitelj plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja koji je niži od početnog nije ništa primio/stekao pa stoga ne postoji obveza vraćanja, a ni eventualnog umanjenja tražbine tužitelja po osnovi tzv. negativne razlike.

49. Ostali žalbeni razlozi nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl.375.st.1. ZPP).

50. Tuženica je žalbom pobijala presudu u cijelosti, dakle i u odluci o trošku sadržanoj u točki III. izreke presude, a koju je odluku sud prvog stupnja donio primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP. Tuženica nije navela druge određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl.365.st.2. ZPP).

51. Zbog navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

52. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa troškovi žalbenog postupka padaju na njezin teret (čl.154.st.1. ZPP u vezi s čl. 166.st.1. ZPP).

U Zagrebu, 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović