Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2757/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-536/2025- 18 od 7. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P -536/2025-18 od 7. svibnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 19. listopada 2004. između prednika tuženika HYPO ALPE -ADRIA-BANK d.d. kao banke i tužitelja ĐĐ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 5. Ugovora kojim je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 0,63 % jednokratno.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.303,10 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 7. svibnja 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.“
2. Protiv presude žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 19. listopada 2004. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena jednokratne naknada za obradu kredita.
6. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita.
7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe č l. 365. st. 2. ZPP-a.
8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.
ZPP-a na koju upire tuženik.
9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
10. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava dijelom su osnovani budući je ugovor sklopljen 2004., to se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe ZOO/91 time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.
11. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:
- da nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 236-266/2004, te da je u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno;
- da nije sporno da je navedena naknada naplaćena u iznosu od 2.389,50 kn, dana 27. listopada 2004.;
- da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ovdje predmetne tužbe u skladu sa odredbom čl. 187.st.2. ZPP-a, jer nije sporno da je istom predmetna naknada i naplaćena i da će u slučaju pravomoćno okončanog postupka isti moći od tuženika potraživati povrat iznosa plaćene naknade;
- da iz Ugovora proizlazi je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika (HYPO ALPE ADRIA-BANK d.d.) kao kreditora 19. listopada 2004.; da se radi o stambenom kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika na dan korištenja kredita (čl.2.st.1. Ugovora o kreditu); da je namjena kredita prijevremena otplata kredita kod Privredne banke d.d. i adaptacija stana (članak 2.st.1.) i da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno (čl.5.1. Ugovora o kreditu).
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo;
- da je predmetna odredba ništetna;
12. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj ima status potrošača i da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo te da je predmetna odredba o naknadi ništetna te na temelju čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO)
13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju time da pravilnom primjenom materijalnog prava odnosno odredbe čl. 103. st. 1. ZOO/91 jednako je odlučeno.
14. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.
15. Prvenstveno, prvostupanjski je razmotrio prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes na podnošenje predmetnog tužbenog zahtjeva te je dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kako to i proizlazi iz točke 8. obrazloženja, pa su izneseni žalbeni navodi neutemeljeni.
16. Naime, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što upućuje na to da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe.
17. Odredbom čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se sma tra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca.
18. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87.ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
19. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja, koji je potrošač utvrdio da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a koja ugovorna odredba nije poštena u smislu odredaba ZZP/03.
20. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita.
21. Naime, na žalbene navode valja reći budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo, nije adekvatnim dokaznim sredstvima i da dovoljnim stupnjem vjerojatnosti dokazao da se o predmetnoj odredbi pregovaralo, a niti je predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika, to je prvostupanjski sud pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora te je ocijenio da je predmetna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude.
22. Nadalje, prvostupanjski sud je proveo test poštenosti na način da je ocijenio značaj predmetne ugovorne odredbe u kontekstu cijelog ugovora o kreditu (je li riječ o odredbi koja definira glavni predmet ugovora i cijenu kada, u pravilu, ne dolazi do procjene poštenosti istih ako ispunjavaju zahtjeve transparentnosti), te na način da je ocijenio njezin značaj na položaj tužitelja kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužitelju za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužitelj kao potrošač imala dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13).
23. Pri tom treba nadodati da iz sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelja tuženiku podmiruje.
24. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.
25. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
26. Obzirom na sve naprijed navedeno, suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da je predmetna odredba nepoštena i ništetna.
27. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez uporišta u provedenom dokaznom postupku i kao takve ostaju ničim dokazane i neargumetirane tvrdnje te su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.
28. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.
29. Imajući u vidu naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.
30. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje dijelom pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način time da pravilnom primjenom odredbe čl. 103. st. 1. ZOO/91 jednako je odlučeno.
31. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio troškove postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u trenutku donošenja odluke te je u navedenom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa su suprotni žalbeni navodi neutemeljeni.
33. Stoga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. ove drugostupanjske odluke.
34. Kako tuženik nisu uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u stavku II. izreke.
U Zagrebu, 8. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
Gabriela Topić Kordej
