Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2793/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zoranu Šariću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom društvu Zoran Šarić i Slavko Nedić u Osijeku, protiv tuženika Addiko banke d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-939/2025-14 od 8. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-939/2025-14 od 8. svibnja 2026. u stavku

I., II., IV. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu od 10. lipnja 2008. koja određuje da banka ima pravo o korisnika kredita naplatiti naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,5% od visine kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonske avenije 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju PK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 721,20 EUR-a (sedamstodvadesetjedaneuro- dvadesetcenti) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. lipnja 2008. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, odnosno u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju na iznos od 721,20 EUR-a plati zatezne kamate koje su tekle od 26. travnja 2008. do 26. lipnja 2008.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko banci d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju PK, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 562,00 EUR- a (petstošezdesetdvaeura) sa zateznim kamatama koje teku od 8. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.“

2. Protiv dijela presude, u stavku I., II., IV. i V. izreke žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 10. lipnja 2008. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena jednokratne naknada za obradu kredita i zahtjev za isplatom iznosa od 721,20 eura sa zateznim kamatama od 26. travnja 2008.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i zastara dok visina i tijek kamata nije sporan.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP -a u vezi čl. 5. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud pravilno primijenio navedenu odredbu.

11. Na žalbene navode valja odgovoriti da nije ostvarena niti bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je dostava vršena sukladno odredbama ZPP-a time da na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odluče za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmet.

12. Kraj činjenice da je tuženik imao omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze te poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulažući pravne lijekove, izneseni paušalni žalbeni navodi su neutemeljeni.

13. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu od 10. lipnja 2008.;

- da prema čl. 7. navedenog Ugovora tužitelj i prednik tuženika ugovorili da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed;

- da iz odgovora tuženika na zahtjev proizlazi da je naknada za obradu kredita (ulazna naknada) za predmetni ugovor naplaćena 26. travnja 2008. u iznosu od 5.433,90 kn;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sastavila banka, bez ikakvog njegovog utjecaja na sadržaj ugovora; da je ukratko pročitao ugovor, ali djelatnik banke mu nije ništa objašnjavao, niti ikakve odredbe, a niti predmetnu odredbu za naknadu za obradu kredita; da mu nije objašnjeno koja je svrha plaćanja navedene naknade, niti koji se troškovi plaćaju navedenom naknadom; da nije bilo moguće pregovarati o predmetnoj odredbi, kao ni o drugim odredbama, kao ni o kamati i valuti; da je namjena ugovora o kreditu bila je kupnja kuće za stanovanje i renovacija kuće, a u toj kući su stanovali i još uvijek stanuju; da u to vrijeme, kao ni danas, nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu;

- da je iskaz tužitelja uvjerljiv, logičan i bez proturječnosti i nejasnoća;

- da je tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade a niti o iznosu naknade i da je tuženik trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu kredita, te mu dati parametre za njezin izračun i na taj način se uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora;

- da je prigovor zastare neosnovan;

14. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj ima status potrošača i da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo te da je predmetna odredba o naknadi ništetna te na temelju čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. ZOO obvezao tuženika na isplatu iznosa od 721,20 eura sa zateznim kamatama od 27. lipnja 2008.

15. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

16. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

17. Na žalbene navode valja reći da prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će se činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

18. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata cjelokupnog postupka prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik.

19. Odredbom čl. 96 st. 1. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca.

20. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

21. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja, koji je potrošač utvrdio da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a koja ugovorna odredba nije poštena u smislu odredaba ZZP/07.

22. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i isplati.

23. Naime, na žalbene navode valja reći budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo, nije adekvatnim dokaznim sredstvima i da dovoljnim stupnjem vjerojatnosti dokazao da se o predmetnoj odredbi pregovaralo, a niti je predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika, to je prvostupanjski sud pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je iskazao da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo te je ocijenio da je predmetna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude.

24. Nadalje, prvostupanjski sud je proveo test poštenosti na način da je ocijenio značaj predmetne ugovorne odredbe u kontekstu cijelog ugovora o kreditu (je li riječ o odredbi koja definira glavni predmet ugovora i cijenu kada, u pravilu, ne dolazi do procjene poštenosti istih ako ispunjavaju zahtjeve transparentnosti), te na način da je ocijenio njezin značaj na položaj tužitelja kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužitelju za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužiteljica kao potrošač imala dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13).

25. Pri tom treba nadodati da iz sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužiteljica tuženiku podmiruje.

26. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

27. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

28. Na žalbene navode valja reći da je čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjen sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

29. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti sporne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO

30. Pritom valja naglasiti okolnost što je ugovor o kreditu ispunjen nema karakter zabrane manjeg značaja koja bi tužitelju odricala pravo na sudsku zaštitu bez isticanja zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovorne odrede.

31. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastare neosnovan obzirom da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

32. Na navode žalbe valja reći da u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 se i ispituje poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, dakle, u pravilu, ne cijelog potrošačkog ugovora, pa se na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti upravo primjen juju pravila o zastari povrata stečenoga temeljem tzv. djelomične ništetnosti, odnosno ništetnosti dijela ugovora - pojedine ugovorne odredbe.

33. Konačno na navode žalbe ukazuje se da kada je riječ o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, između ostaloga, i pravilima o zastari se nastoji postići odvraćajući učinak na način da se nastoji ubuduće odvratiti trgovce od upotrebe nepoštenih odredaba.

34. U odnosu na navode žalbe potrebno je reći tužitelj ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužitelj nije imao nikakva utjecaja na sadržaj ugovora, pa neosnovano tuženik u žalbi osporava i dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate.

35. Obzirom na sve navedeno, tužitelj sukladno čl. 1111. ZOO -a ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, u utuženom, a o zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO.

36. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac budući je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od 27. lipnja 2008. obzirom da tuženik ne spori da je naknada naplaćena 26. lipnja 2008.

37. Obzirom na sve naprijed navedeno, suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da je predmetna odredba nepoštena i ništetna i da tužitelj ima status potrošača.

38. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez uporišta u provedenom dokaznom postupku i kao takve ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje te su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

39. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

40. Imajući u vidu naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

41. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

42. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio troškove postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u trenutku donošenja odluke te je u navedenom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa su suprotni paušalni žalbeni navodi neutemeljeni.

43. Stoga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. ove drugostupanjske odluke.

44. Kako tuženik nisu uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u stavku II. izreke.

U Zagrebu, 8. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej