Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3229/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Daliji Kanceljak, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina iz Rijeke i Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1807/2019-21 od 8. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1807/2019-21 od 8. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je;

"I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, odredbe u Ugovoru o [broj kredita] od 26. veljače 2007. godine koje se odnose na promjenjivost kamatne stope odlukom Banke i to:

Članak 2. KAMATNA STOPA

u dijelu

„.....promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici RG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 909,55 EUR s osnove promjenive kamatne stope s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče na:

- iznos od 10,71 EUR od dana 09.11.2007. do isplate

- iznos od 10,64 EUR od dana 10.12.2007. do isplate

- iznos od 10,69 EUR od dana 10.01.2008. do isplate

- iznos od 10,73 EUR od dana 11.02.2008. do isplate

- iznos od 10,82 EUR od dana 11.03.2008. do isplate

- iznos od 10,58 EUR od dana 10.04.2008. do isplate

- iznos od 15,88 EUR od dana 09.05.2008. do isplate

- iznos od 15,77 EUR od dana 10.06.2008. do isplate

- iznos od 15,50 EUR od dana 10.07.2008. do isplate

- iznos od 15,29 EUR od dana 12.08.2008. do isplate

- iznos od 15,29 EUR od dana 11.09.2008. do isplate

- iznos od 15,89 EUR od dana 17.11.2008. do isplate

- iznos od 15,70 EUR od dana 11.11.2008. do isplate

- iznos od 15,28 EUR od dana 10.12.2008. do isplate

- iznos od 15,94 EUR od dana 09.01.2009. do isplate

- iznos od 16,04 EUR od dana 13.02.2009. do isplate

- iznos od 26,08 EUR od dana 11.03.2009. do isplate

- iznos od 24,94 EUR od dana 10.04.2009. do isplate

- iznos od 24,73 EUR od dana 12.05.2009. do isplate

- iznos od 24,31 EUR od dana 11.05.2009. do isplate

- iznos od 23,91 EUR od dana 10.07.2009. do isplate

- iznos od 23,41 EUR od dana 10.08.2009. do isplate

- iznos od 23,22 EUR od dana 10.09.2009. do isplate

- iznos od 22,75 EUR od dana 09.10.2009. do isplate

- iznos od 22,52 EUR od dana 10.11.2009. do isplate

- iznos od 22,30 EUR od dana 10.12.2009. do isplate

- iznos od 22,43 EUR od dana 11.01.2010. do isplate

- iznos od 22,34 EUR od dana 11.02.2010. do isplate

- iznos od 21,97 EUR od dana 10.03.2010. do isplate

- iznos od 22,03 EUR od dana 12.04.2010. do isplate

- iznos od 21,87 EUR od dana 11.05.2010. do isplate

- iznos od 22,24 EUR od dana 10.06.2010. do isplate

- iznos od 22,21 EUR od dana 09.07.2010. do isplate

- iznos od 21,51 EUR od dana 10.08.2010. do isplate

- iznos od 22,39 EUR od dana 10.09.2010. do isplate

- iznos od 21,41 EUR od dana 11.10.2010. do isplate

- iznos od 21,18 EUR od dana 10.11.2010. do isplate

- iznos od 21,44 EUR od dana 10.12.2010. do isplate

- iznos od 21,65 EUR od dana 10.01.2011. do isplate

- iznos od 20,40 EUR od dana 10.02.2011. do isplate

- iznos od 20,15 EUR od dana 10.03.2011. do isplate

- iznos od 19,50 EUR od dana 11.04.2011. do isplate

- iznos od 19,84 EUR od dana 10.05.2011. do isplate

- iznos od 19,99 EUR od dana 10.06.2011. do isplate

- iznos od 18,25 EUR od dana 11.07.2011. do isplate

- iznos od 19,63 EUR od dana 10.08.2011. do isplate

- iznos od 17,07 EUR od dana 09.09.2011. do isplate

- iznos od 11,13 EUR od dana 29.10.2011. do isplate

sve kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015 godine po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, odredbe u Ugovoru o kreditu [broj] od 26. veljače 2007. godine koje se odnose na valutnu klauzulu CHF i to:

Članak 1. IZNOS KREDITA

u dijelu

„Kunska protuvrijednost CHF 23,564.25 ...“

Članak 7. NAČIN OTPLATE

u dijelu

"...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF..."

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici PG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.172,51 EUR s osnove ništetne valutne klauzule, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče na:

- iznos od 3,27 EUR od dana 11.03.2008. do isplate

- iznos od 0,55 EUR od dana 10.04.2008. do isplate

- iznos od 7,21 EUR od dana 17.11.2008. do isplate

- iznos od 7,05 EUR od dana 11.11.2008. do isplate

- iznos od 3,75 EUR od dana 10.12.2008. do isplate

- iznos od 14,84 EUR od dana 09.01.2009. do isplate

- iznos od 18,56 EUR od dana 13.02.2009. do isplate

- iznos od 20,39 EUR od dana 11.03.2009. do isplate

- iznos od 13,49 EUR od dana 10.04.2009. do isplate

- iznos od 14,15 EUR od dana 12.05.2009. do isplate

- iznos od 13,17 EUR od dana 11.05.2009. do isplate

- iznos od 12,32 EUR od dana 10.07.2009. do isplate

- iznos od 10,65 EUR od dana 10.08.2009. do isplate

- iznos od 11,69 EUR od dana 10.09.2009. do isplate

- iznos od 10,28 EUR od dana 09.10.2009. do isplate

- iznos od 11,08 EUR od dana 10.11.2009. do isplate

- iznos od 11,96 EUR od dana 10.12.2009. do isplate

- iznos od 16,24 EUR od dana 11.01.2010. do isplate

- iznos od 18,64 EUR od dana 11.02.2010. do isplate

- iznos od 18,37 EUR od dana 10.03.2010. do isplate

- iznos od 22,40 EUR od dana 12.04.2010. do isplate

- iznos od 24,41 EUR od dana 11.05.2010. do isplate

- iznos od 31,88 EUR od dana 10.06.2010. do isplate

- iznos od 35,65 EUR od dana 09.07.2010. do isplate

- iznos od 32,37 EUR od dana 10.08.2010. do isplate

- iznos od 46,35 EUR od dana 10.09.2010. do isplate

- iznos od 40,02 EUR od dana 11.10.2010. do isplate

- iznos od 42,18 EUR od dana 10.11.2010. do isplate

- iznos od 49,98 EUR od dana 10.12.2010. do isplate

- iznos od 57,84 EUR od dana 10.01.2011. do isplate

- iznos od 48,05 EUR od dana 10.02.2011. do isplate

- iznos od 50,60 EUR od dana 10.03.2011. do isplate

- iznos od 48,14 EUR od dana 11.04.2011. do isplate

- iznos od 58,48 EUR od dana 10.05.2011. do isplate

- iznos od 67,12 EUR od dana 10.06.2011. do isplate

- iznos od 75,59 EUR od dana 11.07.2011. do isplate

- iznos od 104,77 EUR od dana 10.08.2011. do isplate

- iznos od 71,84 EUR od dana 09.09.2011. do isplate

- iznos od 2.027,18 EUR od dana 29.10.2011. do isplate sve kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015 godine po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.134,09 EUR uvećane za zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

"Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva od 21. siječnja 2026."

3. Protiv presude, žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 i 146/25 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troškova postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 26. veljače 2007. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF te tužiteljica potražuje isplatu iznosa radi preplate po osnovni ništetne promjenjive kamatne stope u iznosu od 909,55 eur i po osnovi valutne klauzule iznos od 3.172,51 eura sa zateznim kamatama.

7. U žalbenom postupku, sporan je osnov tužbenog zahtjeva i visina te zastara i tijek kamata.

8. Ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti sa izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom temeljem čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

11. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužiteljica sa tuženikom dana 26. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila na iznos od 23.564,25 CHF;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a o kojima se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj

Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste kao niti posebne okolnosti vezano za valutnu klauzulu u CHF ;

- da je iskaz tužiteljice logičan i životno uvjerljiv;

- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene te samim time i ništetne;

- da je radi utvrđenja visine zahtjeva izveden dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku za knjigovodstvo i financije TFA;

- da prema mišljenju vještaka ukupno je više plaćeno zbog promjene kamatne stope iznos od 909,55 eur, a valutne klauzule iznos od 3.172,51 eura;

- da tužitelj nije imao primjedbe dok je tuženik naveo da vještak nije utvrdio tzv. negativne razlike time da nije stavio prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev;

- da plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju tuženik ne bi ostvario pravo na povrat (umanjenje) u smislu čl. 323.st. 1. ZOO -a, jer se odredba čl. 96.st.1. ZZP-a odnosi samo na potrošače;

- da je tužitelj konačno specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka;

- da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke i zadatku suda;

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu odluka postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. time da je tužba podnijeta 11. lipnja 2019., to je zahtjev podnijet unutar zastarnog roka od 5 godina;

12. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a odlučio na navedeni način.

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

14. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

15. Na žalbene navode koji se odnosne na ocjenu dokaza valja reći da tuženik ispušta iz vida odredbu čl. 8. ZPP-a, a prema kojoj, koje će se činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

16. Naime, prvostupanjski sud je na temelju rezultata cjelokupnog postupka prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu ( čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8. ZPP-a na koju povredu sadržajno ukazuje tuženik.

17. Na žalbene navode potrebno je reći da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunavanja tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003- dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO -a. I prema odredbi čl. 138. a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i danas važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015 i 14/2019) odredbi čl. 118., posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama imaju isti učinak.

18. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, i to, u konkretnom slučaju, tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

19. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se, u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti, bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrijedi ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

20. Odredbom čl. 502. b ZPP-a, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

22. U odnosu na žalbene navode ukazuje se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

23. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošač.

24. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

25. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu i na temelju njezinog iskaza utvrdio da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika te da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora i da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo.

26. Nadalje, na žalbene navode potrebno je reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu da iz stanja spisa proizlazi da nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženika.

27. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužiteljici na drugi način dane odgovarajuće relevantne obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

28. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužitelj icom kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

29. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

30. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelj ici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

31. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.

32. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

33. Vezano za primjenu prava Europske unije i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude P, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

34. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

35. Obzirom na navedeno, kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014,110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP), žalbeni navodi ukazuju se neosnovanim.

36. Na žalbene navode vezano za nalaz i mišljenje vještaka valja reći da je vještak svoj nalaz utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke te zadatkom određenim od strane suda, a upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

37. Jednako tako, razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, tako da tužitelj ica u trenutku sklapanja ugovora, nije mogla niti približno ocijeniti zašto niti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. S obzirom da je utvrđeno da su ništetne sve promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju, osnovano prvostupanjski sud smatra da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja kredita. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.

38. Nadalje, neosnovano se tuženik poziva na parametre koji utječu na promjenjivost visine kamatne stope u periodu otplate s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora. Pri tome valja istaknuti da je i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 143/2013.) postojala zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije spomenutoj odluci Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

39. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima obrazlaže tvrdnje da je prvostupanjski sud trebao usvojiti izračun vještaka imajući u vidu i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja valja reći sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)

40. Jednako tako, plaćanjem anuiteta po tečaju ili kamati nižom od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje.

41. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

42. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 11. lipnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare sukladno čl. 225. ZOO- a, pa su žalbeni navodi neosnovani.

43. Jednako tako, pogrešno tuženik pozivom na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja, kako to pogrešno smatra tuženik. Između ostalog, tuženiku se ukazuje da prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

44. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke, obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetne i nepoštene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope isplati iznose pobliže navedene u izreci presude

45. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelj ice jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate te naplate naknade.

46. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužiteljici kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

47. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske odluke .

48. Imajući u vidu navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a

49. Kako tuženik u žalbi ne iznosi nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda bio doveden u sumnju, to njegova žalba predstavlja samo drugačiju i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza na koju je ovlašten jedino sud u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

50. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

51. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi tako i po visini troškova te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa), pa su paušalni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

52. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret ( čl. 154. st. 1. ZPP) pa je odlučeno kao u stavku II. izreke.

53. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u stavku I. izreke, a na temelju čl.166. st. 1. ZPP-a kao u stavku II. i III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 8. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej