Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2867/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marino Brajko, odvjetnik u Đakovu, Stjepana Radića 9, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P- 8/2026-10 od 17. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 8. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-8/2026-10 od 17. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, pod točkom I. izreke utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 20. siječnja 2006. između tužitelja i prednice tuženice, Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed…..“, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 348,84 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2006. pa do isplate, a pod točkom III. izreke da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 483,95 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" , broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 156,25 eura te troška pristojbe za žalbu u iznosu od 13,27 eura.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovore tuženice kojima tuženica pobija pravo tužitelja na utuženo potraživanje. Iz navedenog razloga nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP -a, na koju tuženica u tom kontekstu u žalbi određeno upire.

5. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezino viđenje predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao korisnika kredita, usmjeren prema tuženici, kao sljednici kreditora, na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 348,84 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2005. pa do isplate, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je neosnovano isplatio tuženici na ime takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i pravna prednica tuženice, Slavonska banka d.d., kao kreditor, sklopili 20. siječnja 2006. predmetni Ugovor o [broj kredita], na temelju kojeg je 26. siječnja 2006. od tužitelja osnovom čl. 6. Ugovora, naplaćena naknada za obavljanje bankarskih usluga prilikom obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.628,34 kuna, sada 348,84 eura.

9. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka, saslušanjem tužitelja kao stranke (čiji iskaz je sud ocijenio vjerodostojnim, iz kojeg iskaza proizlazi kako je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj zaključio radi realizacije sredstava za adaptaciju nekretnine za osobne potrebe, kako mu je Ugovor o kreditu predočen od strane tuženice po sistemu "uzmi ili ostavi", a odredba u vezi tzv. ulazne naknade nije mu posebno detaljno objašnjavana, da nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi za ulaznu naknadu, da sredstva po Ugovoru o kreditu ne bi dobio da nije prihvatio predočeni Ugovor o kreditu) te uvidom o predmetni Ugovor o kreditu (iz kojeg je razvidno da je odredbom članka 6. navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed) , sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno odnosi naknada za obradu kredita, da o naknadi nije mogao pregovarati, niti je bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi te zašto istu mora platiti, da je Ugovor bio unaprijed sastavljen, predočen tužitelju po sistemu "uzmi ili ostavi", u kojem Ugovoru je bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati.

10. Temeljem izvedenih dokaza, rukovodeći se odredbama čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje: ZZP/03), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i odredbama Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, cijeneći da se radilo o potrošačkom ugovoru i plaćanju troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima radi, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, sud prvog stupnja zaključuje da je navedeno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, da banka nije postupala u dobroj vjeri, da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, niti je banka tužitelju dala potpune obavijesti kojim bi mu sporna ugovorna odredba bila suštinski razumljiva, a da tuženica suprotno nije dokazala.

11. Temeljem takvih zaključaka, sud prvog stupnja u skladu s odredbom 323. Zakona o obveznim odnosima odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO), kao i po odredbi čl. 1115. ZOO- a, obvezuje tuženicu na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja (naplate naknade), pa do isplate (čl. 29. ZOO-a).

12. Sud prvog stupnja cijeni neosnovanim i prigovor zastare, uz obrazloženje da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa da ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 6. Ugovora o kreditu, dok u odnosu na zahtjev za isplatu ističe da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem pobijane presude.

13. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu (o naknadi za obradu kredita) odnosno je li naplatom navedene naknade tuženica povrijedila Zakon na štetu tužitelja te povlači li navedena povreda ništetnost dijela ugovorne odredbe o pravu kreditora na naplatu te naknade i posljedično tome, ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji mu je naplaćen temeljem navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba ništetna, odnosno osporava zaključak suda prvog stupnja da je ista prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, s tvrdnjom da sud nije utvrdio postojanje takve neravnoteže, niti da ju je tužitelj dokazao te da se radilo o jasnoj i određenoj odredbi koju je tužitelj prihvatio slobodnom voljom, ugovaranje koje naknade je bilo zakonom dopušteno.

15. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Direktive 93/13/EEZ. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

16. Naime, kako to pravilno ističe i sud prvog stupnja, u čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 propisivao je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača (koje svojstvo tuženica žalbenim navodima ne problematizira), pravilno sud prvog stupnja o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključuje na temelju odredaba kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu, s time da u ovom postupku, suprotno žalbenim navodima tuženice, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetno j ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazala, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu na suprotni zaključak ne upućuju niti žalbene tvrdnje tuženice kojima, između ostalog, upire na to da je tužitelj bio upoznat sa svim pravnim posljedicama spornog pravnog posla, jer navedeno ne proizlazi iz izvedenih dokaza.

19. Rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja , suprotno žalbenim prigovorima tuženice, izveo sve po stranka predložne dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, čime takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva, protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom na odgovarajući način otklonio.

20. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo (imajući u vidu da tuženica suprotno nije dokazala), jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), imajući u vidu i to da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da bi tužitelju bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa predmetne naknade.

21. Naime, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice, imajući u vidu sadržaj spisa, posebno odgovor tuženice na tužbu i daljnja dva podneska tuženice (kojima je u dva navrata predlagala održati ročišta u njezinoj odsutnosti, ostajući kod odgovora na tužbu, predlažući zaključiti glavnu raspravu), nije osnovan prigovor tuženice da je prvostupanjski sud odbio izvesti predloženi dokaz financijskim vještačenjem (na okolnost visine naplaćene naknade), jer iz sadržaja odgovora na tužbu i tih podnesaka ne proizlazi da je tuženica predlagala izvođenje navedenog vještačenja.

22. Stoga, kako je banka sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora, pa su bez utjecaja na navedeni zaključak žalbeni prigovori tuženice kojima se poziva na to da je u odgovoru na tužbu ukazala sudu na okolnosti od čega su se sastojali troškovi obrade kredita.

23. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se sadržajno poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Cijeneći navedenu odredbu čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko točno iznosi ta naknada koju je korisnik kredita u obvezi platiti banci za obradu kredita, kao niti što ona obuhvaća.

25. Pored navedenog, pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, sama tuženica niti ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor .

26. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

27. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu za adaptaciju kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je, rukovodeći se općepoznatom činjenicom, u takvim ugovorima koji su sklapani u istom razdoblju kao i predmetni, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

28. Stoga, kako tuženica nije predložila izvođenje takvih dokaza kojima bi uspjela osporiti zaključak suda prvog stupnja o tome da tužitelja prilikom sklapanja kredita nije informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (koje je to objektivno nastale troškove imala pri obradi kredita, te da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su određeni, odnosno da se radilo o plaćanju naknade koja odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice), dok iz izvedenih dokaza proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je sastavila banka, na koji tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao ni na koji način utjecati, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, navedena odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.

29. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja, pozivajući se pri tome i na drugačiju sudsku praksu u predmetima za koje tvrdi da su istovjetni konkretnom, ali isto tako i žalbene tvrdnje tuženice kojima upire na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo.

30. Pri tome, sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženica ičim dokazala da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti.

31. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o obradi kredita, bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (prednica tuženice) i da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je prednica tuženice bila visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je prednica tuženice bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

32. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju, pa tako niti žalbeni navodi da tužitelj nije prigovarao visini plaćene naknade, već da ju je svojom voljom prihvatio, dok u odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koje je isticala i u prvostupanjskom postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima svoje presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

33. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to je i između stranaka nesporno, tužitelj je svoju obvezu u cijelosti izvršio plaćanjem ugovorene naknade koja je ovom odlukom utvrđena ništetnom.

34. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništave odredbe platio tuženici, imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništetnom tužitelj stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa i to od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništava.

35. Tu je za naglasiti da je u presudi OGZ i OGZB protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora (smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo), dok je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a treće da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.

36. Stoga su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da tuženica nije nepoštena stjecateljica, kao što su neosnovani i žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za potraživanje temeljem ništetnog ugovora o zajmu, dok činjenica da tužitel nije prigovarao predmetnoj naknadi, s obzirom na sve naprijed obrazloženo, ne utječe na prednji zaključak o nesavjesnosti tuženice.

37. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju pravilno obračunao osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP -a, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25, dalje Tarifa), pri čemu tuženica žalbenim navodima neosnovano prigovara pogrešnoj primjeni Tarife, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 52. st. 1., 2. i 3. Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a kada sud odlučuje o toj nagradi, primjenjuje tarifu i vrijednost boda, koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja, kako to pravilno pobijanom odlukom čini i sud prvog stupnja.

38. O tome je istovjetno pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., u kojoj je naveo da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška, valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (s time da je prilikom odmjeravanja parničnog troška jednako pravno shvaćanje primijenjeno i u odlukama revizijskog suda broj: Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev- 847/2021 od 13. veljače 2024.).

39. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je sud prvog stupnja kada je odlučivao o troškovima postupka pogrešno za sve radnje primijenio vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka (umjesto onu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedinačne odvjetničke radnje), pa time i pozivanje na drugačiju sudsku praksu.

40. Neosnovano tuženica prigovara i pravu tužitelja na naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, imajući u vidu da navedeni trošak, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, predstavlja trošak potreban za vođenje parničnog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a), na koji stranka koja je uspjela u parnici, čiji je punomoćnik pristupio na ročište na kojem se presuda objavljuje (kao u konkretnom slučaju), ima pravo na njegovu naknadu u skladu s Tbr. 9. t. 3. Tarife, slijedom čega je vačjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka.

41. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP- a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

42. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana, (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

43. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 8. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš