REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj: P-91/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu tog suda Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužiteljice: MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punom. Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, protiv tuženika EC, 3068 KD Rotterdam, Jagersmeer 10, Nizozemska, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tonći Milić, odvjetnik u Metkoviću, Kneza Domagoja 2/II radi isplate, dana 08. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku EC, 3068 KD Rotterdam, Jagersmeer 10, Nizozemska, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici iznos od 608,87 EUR na ime troškova održavanja nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] upisane u ZU 457 k. o. [katastarska općina] – [adresa]

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom da se naloži tuženiku EC, 3068 KD Rotterdam, Jagersmeer 10, Nizozemska, OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplatiti tužiteljici iznos od 313,24 EUR na ime troškova održavanja nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] upisane u ZU 457 k. o. [katastarska općina] – Duboka

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosi 209,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik suvlasnici nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] upisane u ZU 457 k. o. [katastarska općina] – Duboka koja u naravi predstavlja stambenu zgradu i dvorište na adresi [adresa], ukupne površine 182 m2. Takvo pravo vlasništva stranke su stekle temeljem rješenja o nasljeđivanju iza njihove majke, pok. ŽC. Obzirom da su uvodno naznačene stranke suvlasnici predmetne nekretnine, a svaki za ½, tako održavanje, a sve sukladno Zakonu o vlasništvu, pada na jednake dijelove. Odnosno, oboje su dužni doprinositi za redovne troškove održavanja nekretnine. Međusobni odnosi parničnih stranaka u odnosu na održavanja nekretnine bili su takvi po smrti majke novac koji su naslijedili iza njene smrti, a potom su stranke za pričuvu ostavljale iznos od 2,000,00 HRK godišnje na ime podmirenja cjelogodišnjih troškova. No, 2022.g. tuženik je prestao doprinositi za izmirenje troškova, te obavijestio tužiteljicu e-mailom od 11.listopada 2022.g. kako više ne želi sudjelovati u sufinanciranju troškova režija budući da je „utvrdio kako je pretplatio vlastitu potrošnju u periodu od 2018.g. do 2022.g..“, a što da je utvrdio za na osnovu stanja mjerača potrošnje vode i struje za vrijeme svog boravka ljeti 2021.g. i 2022.g. Nije sporno da su ovakvi navodi tuženika neosnovani, a kao i da tužiteljica posjeduje svaki pojedini plaćeni račun na ime održavanja kuće, odnosno tu se prvenstveno misli na režije, preciznije na vodovod, komunalne doprinose, HEP, HRT i Hrvatske vode. Prema računima koji se dostavljaju kao prilog ove tužbe, tužiteljica je utuženom vremenu, odnosno od 01.kolovoza 2022.g. kada su potrošeni zadnji novci koje je tuženik doprinio na ime zajedničke pričuve pa do vremena podnošenja tužbe platila ukupan iznos od 1.237,43 EUR za režije predmetne nekretnine. Pritom, tužiteljica je od 2016.g. zaposlena u BiH pa stoga za sve potrebno vezano za održavanje nekretnine mora putovati do iste, slijedom čega joj nastaju vidni putni troškovi. Ista smatra kako je od 02.rujna 2022.g. pa do datuma podnošenja tužbe do nekretnine putovala 28 puta, odnosno jednom mjesečno, a sve radi skupljanja računa, razvjetravanja kuće, održavanja okućnice i sl. Kao dokaz za gore navedeno, dostavljaju se o potvrde o prijavi privremenog odlaska iz Republike Hrvatske. Visina naknade troškova prijevoza po kilometru od 01.siječnja iznosi 0,16 EUR, odnosno tužiteljica je po svakom putovanju do nekretnine potrošila 21,60 EUR, što sveukupno čini trošak od 604,80 EUR. Svakako valja ukazati naslovnom sudu na čl.89 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji glasi „Troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno.“ Pa, obzirom na tako citirani članak, a uzimajući nesporno dokazanima da su stranke suvlasnici u jednakim omjerima, tužiteljica smatra da joj tuženik duguje polovicu troškova te da ima pravni interes da predloži sudu da donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, i predlaže sudu da taj zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti, a tužiteljicu obveže da mu u roku od 15 dana naknadi troškove ovoga spora. Tužiteljica je uz tužbu dostavila dopis koji je tuženikovu punomoćniku poslala elektroničkom poštom dana 16. kolovoza 2022. godine, a u kojemu je navela da tuženikov dug prema njoj iznosi 4.270,00 kuna. Isto tako, uz tužbu je dostavila i dopis koji je njoj tuženik poslao elektroničkom poštom dana 11. listopada 2022. godine, a u kojem je naveo da joj je za razdoblje od 23. srpnja 2018. do 14. kolovoza 2022. godine na ime tekućih troškova uplatio iznos od 9.183,97 kuna, odnosno da joj je preplatio iznos od 4.328,75 kuna, s obzirom na to da troškovi koji na njega i njegovu obitelj otpadaju iznose 4.855,22 kuna. Dakle, činjenica je da je tuženik na ime tekućih troškova, koji se odnose na predmetnu nekretninu, tužiteljici predujmio određeni novčani iznos te da među strankama očito postoji spor o tome je li tuženik u preplati ili je plaćenim predujmom pokriven njegov cjelokupni trošak do 31. srpnja 2022. godine; ovo s obzirom na činjenicu da je predmetnom tužbom obuhvaćeno razdoblje od 1. kolovoza 2022. godine „do vremena podnošenja tužbe,“ kako je to tužiteljica naznačila u tužbi koju je podnijela 11. ožujka 2025. godine. Iako svjesna toga da tuženik smatra i tvrdi da je podmirio sve tekuće troškove predmetne nekretnine, koji se odnose na njega i njegovu obitelj, do trenutka pokretanja ovoga spora, tužiteljica u ovom sporu male vrijednosti nije predložila izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost je li tuženik njoj išta dužan i, ako jest, koji iznos joj je dužan, na koje razdoblje se dug odnosi i koja je njegova struktura. Naravno da je za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj parnici bitno raspraviti i do kraja rasvijetliti financijske odnose parničnih stranaka za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. srpnja 2022. godine. Naime, tužiteljica je u tužbi navela da su stranke, iza smrti svoje majke, troškove održavanje nekretnine plaćali novcem koji su od nje naslijedili, a potom da su „za pričuvu“ ostavljali iznos od 2.000,00 kuna godišnje na ime podmirenja cjelogodišnjih troškova te da je tuženik prestao pridonositi za izmirenje troškova pri čemu se pozvala na njegov e-mail od 11. listopada 2022. godine. Unatoč tome što u tužbi nije navela koliki novčani iznos su stranke naslijedile iza smrti majke te koliko su od tog novca utrošile za održavanje nekretnine, što u tužbi nije navela ni to koliko je tuženik iz drugih izvora plaćao te troškove, kao ni to za koje razdoblje i po kojim stavkama su podmireni troškovi održavanja u kojima je tuženik participirao, tužiteljica na te okolnosti nije predložila ni jedan dokaz, osim dokaza „pregledom plaćenih računa.“ Međutim, pregledom plaćenih računa ne može se utvrditi ništa u vezi s navedenim bitnim pitanjima u odnosima parničnih stranaka. Dakle, bez da je ponudila dokaze na tu okolnost, tužiteljica je u tužbi lakonski ustvrdila da su do 1. kolovoza 2022. godine „potrošeni zadnji novci koje je tuženik doprinio na ime zajedničke pričuve.“ Prema tome, tužbeni zahtjev, koji se odnosi na troškove održavanja predmetne nekretnine, a odnose se na „vodovod, komunalne doprinose, HEP, HRT i Hrvatske vode,“ sazrio je za odlučivanje i više nego očito je da je neosnovan u cijelosti. Što se, pak, tiče tih osnova za utuženje, tuženik ističe da mu nije jasno o čemu je riječ kada tužiteljica govori o komunalnim doprinosima. Inače, komunalni doprinos se plaća jednokratno i u postupku izdavanja građevinske dozvole, i to na temelju rješenja jedinice lokalne samouprave. Nadalje, tužiteljica od tuženika zahtijeva isplatu po osnovi naknade Hrvatskim vodama, iako uz tužbu nije dostavila nijedan račun koji bi bio plaćen toj ustanovi. Nejasno je o kakvoj tražbini Hrvatskih voda se u konkretnom slučaju radi. Tuženik osporava da se predmetni računi odnose na nekretninu u suvlasništvu stranaka. I doista, na računima, a ni na potvrdama o uplatama tih računa nije vidljivo na koju se nekretninu oni odnose. Osim toga, računi glase na tuženicu i pokojnu majku parničnih stranaka pa bi trebalo utvrditi ugovorni odnos između tužiteljice i izdavatelja tih računa. Dakako, ni na te okolnosti tužiteljica nije predložila nikakve dokaze. Tuženik osporava vjerodostojnost isprave označene kao „Specifikacija troškova 2022.-2025.,“ priložene uz tužbu, iz koje nije vidljivo tko ju je sastavio, kada i na temelju čega. Neosnovano tužiteljica od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 302,40 eura, koji se odnosi na troškove prijevoza na relaciji [adresa]. Tuženik osporava da je tužiteljica putovala na toj relaciji u utuženom razdoblju, a osporava i cijenu troška prijevoza po jednom kilometru. Kako tužiteljica dokazuje osnovanost tog zahtjeva? Tako što na tu okolnost dostavlja potvrde o prijavi privremenog odlaska iz Republike Hrvatske?! Na stranu ovdje to što tužiteljica ni po kojoj zakonskoj ili ugovornoj osnovi ne može od tuženika s uspjehom potraživati isplatu navedene naknade u iznosu od 302,40 eura. Ono na što tuženik posebno ukazuje jest to da ona ne uviđa potrebu predložiti dokaze kojima bi dokazala osnovanost visine svoje tražbine. Osim toga, u današnje vrijeme su svi računi isporučitelja komunalnih i drugih usluga više-manje vidljivi na mrežnim stranicama tih isporučitelja, a plaćanje tih računa se, uz značajno nižu naknadu, može obavljati Internet bankarstvom. I na koncu, tuženik uočava da tužiteljica u dokazne svrhe nije predložila čak niti saslušanje parničnih stranaka pa iz tog razloga tuženik ne želi isticati brojne druge činjenice kojima bi dodatno osporio istinitost tužbenih tvrdnji i osnovanost tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu pravila u sporu male vrijednosti, tuženik predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari ne određuje pripremno ročište, nego izvan rasprave donese presudu kojom će tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, a tužiteljicu obvezati da mu u roku od 15 dan naknadi parnični trošak u iznosu od 187,50 eura (75 bodova x 2,00 eura + PDV 25 %).

3. U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu male vrijednosti sukladno čl. 458. Zakona o parničnom postupku jer spor ne prelazi vrijednost 1320,00 EUR.

4. Među strankama nije sporno:

- da su suvlasnici nekretnine – u naravi kuće u Dubokoj RH te nekretnine – stana i garaže u [adresa], kao i nasljednici određene novčane svote iza smrti svoje majka ŽC.

- da je postojao dogovor da se iz naslijeđenih novčanih sredstava po računima u RH plaćaju računi, ranije dospjeli, tekući i budući za nekretninu u [adresa] u [adresa]

- da su određeno vrijeme iz tih iznosa plaćane obveze za tu nekretninu

- da su stranke imale sporazum da iz naslijeđenih novčanih sredstava plaćaju račune za kuću u [adresa], a po potrošnju tih sredstava u kunama i eurima, uplaćuju jednake iznose za plaćanje računa godišnje

- da je tuženik prestao uplaćivati navedena sredstva najkasnije u 2022.g.

- da i tužiteljica i tuženik povremeno koriste nekretninu u [adresa]

- da se dio računa još uvijek vodi na imenu pok. majke stranaka ŽC

5. Među strankama je u bitnom sporno:

- da li je tuženik preplatio svojim ranijim uplatama obveze/račune za 2022.g., 2023.g., 2024.g. i 2025.g.

- da li se od tužene priloženi računi i uplate odnose na nekretninu u suvlasništvu stranaka u [adresa]

- da li postoje obveza plaćanja naknade Hrvatskim vodama s osnove zajedničke nekretnine

6. Ocjenom provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, sud utvrđuje da je i tužbeni zahtjev pretežito osnovan kao u izreci, a djelomično neosnovan, a takav svoj zaključak sud temelji na sljedećim dokazima i na njima izvedenim zaključcima i primijenjenom pravu.

7. U ovom sporu male vrijednosti sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene uz tužbu te saslušanjem stranaka.

8. Iz priloženih računa i uplata (listovi 19-70 spisa) proizlazi da je tužiteljica plaćala račune za HRT pristojbu, HEP-u za električnu energiju, Komunalcu Slivno za komunalne usluge, NPKLM vodovod d.o.o. za utrošak vode te Hrvatskim vodama za naknadu za uređenje voda (NUV).

9. Iz navedenih isprava proizlazi da su uistinu plaćeni iznosi kako je to navedeno u specifikaciji troškova 2022.g.-2025.g. (list 15 spisa), uz iznimku troška za 2025.g. za Hrvatske vode, za koje račune je sud pomnom provjerom utvrdio da nisu plaćeni u iznosu od 67,44 EUR nego 67,40 EUR (dakle 0,04 centa manje). Ostali izračuni su pravilno obračunati, a u manjem dijelu (Vodovod – NPKLM) čak i u manjem iznosu od onog u računima dostavljenim uz tužbu. Dakle, ukupno je tužiteljica dokazala da je za razdoblje od 2022.g. d podnošenja tužbe uplatila 1.269,83 EUR (a ne 1.269,87 EUR) za zajedničku nekretninu- kuću u [adresa]. koje su tužiteljica i tuženik suvlasnici za ½ te kao takvi dužni snositi za po ½ troškove iste.

10. Tuženik nije dokazao da bi postojala veća potrošnja za vrijeme boravka tužiteljice, odnosno da bi ona radila veći trošak od ½ ukupnog troška, a na tu okolnost nije predložio adekvatne dokaze.

11. U odnosu na prigovor da nisu potrošeni zajednički novci naslijeđeni od majke, odnosno da nije podnesen račun za isto, valja istaknuti da je tuženik taj koji tvrdi da ono što je uplatio nije potrošeno, odnosno eventualno nešto prije od naslijeđenih sredstva u RH, pa je taj teret dokaza na njemu jer je tužiteljica dokazala da je plaćala račune od 2022. godine pa nadalje, a da su raniji svi računi podmireni što iz naslijeđenog iznosa, što iz zajedničkih uplata, jer iz elektronske prepiske (e-mailovi iz 2022.g. ) proizlazi da je i sam tuženik ukazivao da su nakon utrošenih zajedničkih sredstava naslijeđenih od majke, nastavili zajedno uplaćivati godišnje iznose po dogovoru radi podmirenja računa, a do nastanka spora.

12. Tužitelj nije predložio pribavu, odnosno predočenje ranijih računa (prije 2022.g.) ili pregleda isprava, a niti je dao neki svoj izračun, pa je očito da tužitelj izbjegava svoju odgovornost za račune za zajedničku nekretninu. Pritom valja istaknuti da je sud u potpunosti uvjeren da su računi plaćani za zajedničku nekretninu u [adresa] jer među strankama nije ukazano da bi imali neku drugu nekretninu zajedno ili samostalno na području općine Slivno za koju bi se ispostavljali računi (vidljivo u računima da piše kod Hrvatskih voda ("JLS Slivno"), a i iz elektronske pošte priložene uz tužbu jasno proizlazi da tuženik uopće ni nije osporavao da baš zajedničku kuću u [adresa] terete baš takvi računi, izuzev potrebe za plaćanjem cijele godine HRT pristojbe, držeći da bi je trebao plaćati samo dok boravi u kući ljeti. Takav činjenični i pravni pristup tuženika glede HRT pristojbe je nepravilan jer tuženik ne spori vlasništvo prijamnika, a Zakon o Hrvatskoj radio televiziji ne predviđa sezonsko plaćanje, pa stoga obveza plaćanja pristojbe postoji za cijelu godinu.

13. Dakle, a kako računi za NPKLM vodovod, HEP, Hrvatske vode (za NUV – naknadu za uređenje voda!), glase izričito na ZC, posve je jasno da se radi o nekretnini koju su u RH na području Općine Slivno po Rješenju o nasljeđivanju O-1670//17 od 27.12.2017.g. naslijedile stranke. Ujedno, a obzirom da u mailu tuženik upravo spominje HRT pristojbu, jasno proizlazi da su stranke obveznici plaćanja i HRT pristojbe jer i sadržaj tog maila proizlazi da je i tuženik vlasnik prijamnika, a činjenica da ga eventualno manje koristi nema nikakve veze s njegovom obvezom plaćanja takve pristojbe u ½.

14. Sama činjenica da računi Komunalca Slivno glase na tužiteljicu ne predstavlja okolnost koja oslobađa obvezu tuženika za plaćanje tih komunalnih troškova jer i sam tuženik u svom mailu ističe komunalne troškove kao troškove zajedničke nekretnine u [adresa], s tim da drži da bi račune trebao plaćati samo u iznosu od 75 HRK.

15. Stoga sud drži da je tuženikov odgovor na tužbu usmjeren na izbjegavanje regresne odgovornosti u naravi propisane po čl. 38. st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u smislu odgovornosti za troškove jednako svom suvlasničkom udjelu, a koje troškove je tužiteljica platila osnovano za tuženika kako bi se spriječili troškovi prisilne naplate i druge negativne posljedice (npr. isključenja usluga i slično).

16. S druge strane tužiteljica ne dokazuje nikakvim adekvatnim dokazom kolika je udaljenost između [adresa] i [adresa] u kilometrima cestom, niti prilaže adekvatan dokaz zašto bi troškovi prijevoza po kilometru bili 0,16 EUR. Sud prihvaća da je tužiteljica gotovo svaki mjesec (baš na datume kako ih je specificirala na listu 15 pod putnim troškovima) putovala u [adresa] i plaćala račune, što je vidljivo iz priloženih računa i dokaza uplatama, međutim trošak, kako je obrazloženo nije dokazan glede visine.

17. Tužiteljica je bila dužna dostaviti sve isprave i dokaze najdalje u roku od 15 dana od kada joj je dostavljen podnesak – odgovor na tužbu (25.04.2025.g.), no to nije učinila, već to čini na pripremnom ročištu za isprave (list 87-214 spisa ), pa te dokaze sud nije uzeo u obzir, no ti dokazi ni nisu odlučni za prethodna utvrđenja suda.

18. Sud je saslušao stranke, međutim iz iskaza stranka a ne proizlazi ništa bitno, a sama činjenica da postoji 736,80 KM (valuta u BIH), koji iznos po riječima tužiteljice po dogovoru stranaka stoje rezervirani za troškove zajedničke nekretnine u BIH, a prema riječima tuženika drugačije namjene, ne čini ništa bitno drugačije za ovaj postupak jer je očito da stranke imaju nekretninu – stan u [adresa] i garažu za koje je logično da se koriste sredstva koja su naslijedili u BiH u službenoj valuti BiH (KM – konvertibilna marka). U svom iskazu tužiteljica je uvjerljivo iskazivala o točnim troškovima nakon smrti majke, pa sud prihvaća takvo kazivanje, a posve je očito tuženik pristupa paušalno u odbijanju odgovornosti za troškove jer je u njegovom iskazu njegov izračun predstavlja paušalno shvaćanje obveza bez logičnog i zakonski utemeljenog razloga.

19. Općenito je pogrešan pristup tuženika u kojem u bitnom ima stav da je tužiteljica ta koja bi njemu trebala sama u ovom postupku predložiti dokaze o plaćanjima iz ranijeg (neutuženog) razdoblja, do njegova prestanka plaćanja, jer je on taj pobija da su ranija sredstva potrošena, pa je na njemu teret dokazivanja da nisu potrošena ranija sredstva pored činjenice da tužiteljica obrazloženo navodi troškove nakon majčine smrti, a tuženik u mailovima odbija plaćanje računa s osnove „nekorištenja“ nekretnine, a tek onda u ovom parničnom postupku nastoji samo nominalno (bez dokaznih prijedloga) pobijati po svim mogućim osnovama iste.

19. Stoga je sud polazeći od obveze da su suvlasnici dužni glede zajedničke nekretnine snositi podjednako troškove ukoliko ne dokažu da su takvi troškovi nastali isključivo uza osobne potrebe mimo redovne upotrebe nekretnine, nakon pravilnog obračuna dosudio tužiteljici ½ dokazanog i opravdanog potraživanja za cijelu nekretninu, a odbio glede putnih troškova jer ih nije dokazala adekvatnim dokazima.

20. Tužiteljica je uspjela u sporu 66%, a tuženik 34%, pa je dakle nakon prebijanja uspjeha, tužiteljici pripadajućih 32% od troška postupka koji je tužiteljica popisala po 75 bodova (x 2 EUR) za 3 radnje (sastav tužbe i 2 ročišta), dakle 450EUR + PDV 25% = 562,50 EUR, odnosno 32% od tog iznosa, što čini 209,04 EUR dosuđenog troška, pa je glede troška riješeno kao u toč. III.izreke presude

Metković, 08. rujna 2026.godine

S u d a c :

Ante Šprlje

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 (petnaest) dana, od dana primitka prijepisa iste, a putem ovog suda. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467 ZPP-a). Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Odvjetnica Sandra Wagner Metković

2. Odvjetnik Tonći Milić, Metković